A onda se ,  u svom tom halu , Dobri vrati u moj život.

Bijaše maj mjesec  , dan sunčan i ugodan . Ja u bašti  , zadeverala se oko  zelja , mladog luka i salate. Dobro je rodilo. Meni drago , trud se ispaltio. Djeca mi „pomažu“ . Čeprkaju lopaticama  imitirajući mene. Uče se . Meni je bitno da su mi na oku.  Pusti strah.Koga alešinari napadnu i vrapca se boji. Ne ispuštam ih iz vida.

Skupljam zadnje strukove povrća kad se sin oglasi:

-Mama, neki čiko nas gleda.

Prepadoh se. Nisma čula da je neko ušao  . Znam da sam vrata zabravila. Podigoh pogled i prenerazih se. Dobri stoji i posmatra nas. I mene i djecu. Pogled mu blag , očl zasuzile ,  lice nasmiješeno , vidi se da uživa.
Odavno se ne zbunih. Uh , gdje me nađe ! Ovako prljavu i neurednu . U  starim pantalonama , izblijedjeloj bluzi , zemljom zamazanoj pragači, motkom u rukama  punim zemlje nisam izgledala nimalo reprezentativno .Šest godina se nismo vidjeli a ja ovakva , zapuštena i nikakva , prava zemljoradnica. Sreća da su djeca , kao i uvijek bila uređena i čista.

On nam priđe .Pruži  djeci dva paketića. Plavi za sinaa  , roskasti za djevojčicu.Nasmijem se u sebi. Nikad se ne mijenja . Kao autista . Tačno po tabijatu. Ona me upitno pogledaše i prije nego im dadoh odobrenje uzeše poklone. On ih nježno pomilova po kosi , zagrli dugim zagrljajem i poljubi  , zagledajući ih.  Začudih se , nisu seotimala i bježala. Prema nepoznatim su uvijek  bili sumnjičavi i divlji. Klonuli su ih se i sakrivali iza mene. U njega su gledali sa radoznalošću i u nekom  skoro veselom iščekivanju.

On progovori , onim istim glasom koji sam pamtila i  koji se u meni u snu  javljajo , svih ovih godina godina nesusretanja.  Ni glasan ni  tih , milozvučan i pristojan,malo usporen i pokroviteljski:

– Imaš prelijepu djecu Frka frkice. Gledao sam vas i uživao . Nisam htio da vas prepadnem.Dođi mi ljepoto mila.  Još si ljepša nego prije. Godine su ti donijele raskoš , plemenitost , blagost i smirenost. Pruži  mi ruku Ptico  malecka .Nedostajala si mi. Ne boj se neću ti ništa nažao učiniti.

Gledala sam ga ne trepčući.Pitanja i  pitanja su mi se komešalo  u mislima. Kako? Zašto? Zbog čega?Kojim dobrom ? Zbunjenao mu pružih  desnu ruku , koja je podrhtavala. Jedva sam susprezala drhtaje koji su se okomili na moje tijelo , iznenađeno nježnim  pogledima  nakon  godina praznoće i negledanja.

On je primi lijevom rukom . Dlan na dlan. Javi se toplina i nježnost. I prepoznavanje . kao da se nikad nisu razdvajale. Poljubi me u vrh prstiju poljubcem koji je bio tek dah njegovih ustiju.Desnom  rukom okrenu dlan , i pomiluje ga. Kao da ispituje  da li ima žuljeva od ratarskih poslova. Poljubi ga ,  prinese čelu , pa spusti ruku do usana i poljubi je još jednom . I opet je diže do čela i na tren prisloni. Zatim mi dlan prisloni na svoje lice , zadrža ga na tren i još jednom poljubi. To isto ponovi i sa lijevom rukom.

-U izvini na bliskosti. Kad nekog poštuješ i cijeniš  , ovo je u mojoj obitelji način da to pokažeš.I molim te oprosti mi što sam nepozvan banuo u svetost tvoga doma. Nisam imao drugog načina ni izbora. Možemo li malo sjesti na verandu da ti objasnim zašto sam došao.

– Može , kao ne može.

Zborim , a gorim .Ruke i dlanovi mi trepere od njegovih poljubaca i dodira.  U meni se sjećanja bude. Može mili , samo traži , daću ti sve ; vrišti moj tugom zapreteni um. Kakva obećanja  , kakvi zavjeti. Vratio mi se . Ne dam ga , neće mi više bježati . A nažalost damari su damari , nada je nada , a realnost nešto sasvim treće.

Bespogovorno znam da će me njegova časnost  zaštititi od mene same.

Djeca se zagledala u Dobrog kao u rod najrođeniji.Bez straha , s apovjerenjem.  Nikad majku nisu vidjeli sretniju . I nikad  nisu vidjeli  da je neko tako toplo i blagorodno gleda , slično kako majka  njih gleda.  On ih nježno primi  za ruke i povede ka kući. , govoreći im da su prelijepi i da mu je drago što ih je upoznao.

 Popesmo se na verandu. Djeca se zabaviše otvaranjem paketića i razgledavanjem poklona. Bili su baš kao da su novogodišnji. Dosta raznovrsnih  slatkiša , bojica , balona i teka . Dvije velike igračke. Veliki plavi  trkači auto  sa upisanim  brojem pet  i velika lutka bebe crne kose , koje trepće očima i zove mama  kada  se položi.

Iznesoh limunadu. Ne zbog toga što ne dam da se u kući pije alkohol, već zbog toga što znam da on nikad preko dana ništa od otrova ne prinosi ustima. Igrom sudbine  imala sam u kući ružice i iznijela ih uz limunadu. On mi  se blago  nasmješi  i izusti samo jedno sjetno :

-Eh , Frka frkice , mori mome ubavo.

Raznježi me i postidi.Reče mi da okvirno zna sve što mi se dešavalo  i mojoj sadašnjoj situaciji. Zaista ga sve to  boli i duboko je ožalošćen , ali on  nema  nikakvog prava da se  mješa u bilo šta.. Žao mu je što je tako , ali drugačije ne može biti.

Sada njemu treba pomoć , ne baš njemu direktno  , ali ne može biti direktnije. A on osim Frke Frkice  nema nikoga  kome može pokloniti povjerenje i  vjerovati mu , da će uraditi sve najbolje što se može.   U nekim njegovim davnim danima postojala  je jedna divna djevojka ,jedna krasota , koja se odvojila od njega i pošla svojim putem. Život je odveo u drugi grad.

-Morala je ,kaže ona. U redu je , nema ljutnje , kažem ja. Sve je to prelijepi život.

Nastavili smo živjeti svoje života. Njen život je pošao po zlu . Ja sam upoznao tebe. A onda si se ti udala  i otišla . Prhnula u tujinu ko neka preplašena  Ptica malecka. .Tih godina kada si bila u Vranju , igrom slučaja smo se krasotica i ja ,  jedno zlohudo  veče , puno košmara dodirnuli.   Pokušao sam da joj pomognem . Nastradali smo i ona i ja  , skoro na smrt , ona malo više  ali joj nisam pomoga. Nije dala.

Prije par mjeseci se vratila svome domu. Jednoj prelijepoj maloj kučici u cvijeću.Ali prazna je ta kučica . Ona već deceniju nema nikoga svoga. Ima samo mene. Vratila se jer nije dobro. Ona to krije , ali ja sam saznao da nikako nije dobro . Naime one večeri kada smo se poslije godina susreli , oboje smo dobro  stradali , skoro na smrt. Ja sam se uz Božiju pomoć i dobru njegu  oporavio u par dana. Ona je zaglavila u gipsanom koritu od glave do pete. Kičmena moždina joj bila na par mjesta skoro prekinuta. Par pršljenova je bilo  smrskano.

Mjesecima je bila na ivici života i smrti. Izvukla se. Iako je njena iznimna ljepota bila netaknuta  ,ostale su  teške i vidljive posljedice.Pereza facijalis , odnosno ukočenost lica i teška  pokretljivost vrata  kao posljedica prignječenja kičmene  moždine i arterije na atlasu , petom pršljenu , je nekako i najlakša posljedica pada sa drugog sprata. Slaba , invalidska pokretljivost udova  ,okoštavanje i srastanje kičmenih pršljenova su sepretvorili iuvrlo bolnu , progresivnu  i neizlječivu akutnu bolest.

-Mahalskim riječnikom , najebala je ko žuti.

Oprosti mi na neprimjenrim riječima. Pogodilo me ovo sa krasoticom.Ne znam koliko dugo vremena za život ima. Doktori kažu maksimum dvije tri godine. Vjerovatno manje. Koliko , teško je reći Ja sam pokušao da joj se približim , da joj ponudim pomoć. Glupko ! Zaboravio sam na njen ponos. Nije željela ičiju pomoć, moju ponajmanje. I odbila je na vrlo specifičan ,  neuobičajen  i njoj svojstven  način.

Uvijek je imala izuzetno izražen smisao za nadrealni humor. Par puta sam joj dolazio na vrata i lupao zvekirom. Nije se javljala , iako sam znao da je tu. Zavjese na prozoru koji je gledao na kapidđik su se jedva primjetno micale. Bio sam uporan . Išao sam na vrata jedan , dva , tri puta u nekoliko dana. Muk i tišina. Reko bi čovjek napuštena kuća u kojoj duhovi obitavaju.

A onda četvrti dan vidim prozor je malo odškrinut.Obradujem se . Aha , jes kako ne!  Viidm cijev floberke kako se ispod zavjese pojavljuje i  javi se strahovit  bol ispod koljena  na lijevoj nozi , tačno na mjestu gdje sam već imaa dva otvorena  loma. Aferimi mladosti. Kvrc , i lom  treći put na istom mjestu. Znasla je gdje će šicati. Preciznost joj je garantovala titula državne prvakionje u streljaštvu. Znam da ju je sigurno boljelo više nego mene i da je plakala . ali to je bio njen način da mi fino i konkretno  kaže da se gubim i da ne želi bilo kakvu  pomoć od mene.

To je bilo prije mjesec i po dana.Noga je zacijelila . Nadam se . I sada bi na scenu trebala stupiti ti. Molim se tvom toplom djetinjem srcu i milostivoj duši da nam pomogne ,ako ikako možeš. Trebaš joj prići i pomagati joj koliko možeš. Ne pitaj me kako znam da tvoju pomoć neće odbiti!

-Eh , Dobri Dobri , za tebe bi sve učinila ,  I za nju . Vidim da je sirotica i nesrećnica , skoro kao i ja . I da pati. Ali šta ću sa djecom. Nemam ih kome ostaviti. Ako djeca mogu sa mnom , onda ću dati sve od sebe da joj pomognem.

-Hvala ti ljepoto mila. Djeca su itekako dobro došla u mojim razmišljanjima  da  te prihvati . Ona izuzetno voli djecu. Bila je jedinica, nikad se niej igrala sa drugom djevom . brnaili joj. Princeza i te nadobudnosti.Svoju nije imala – Ostala je veliko dijete željno igre sa drugom djecom . Sada pred izvjesnom i neumitnom  konačnošću je pogotovo  željna nevinei bezuslovne  ljubavi koju samo djeca mogu dati. Za novac ne brini , ja ću ti ga dati. Ona se istrošila i sada živi neke minimalne penzije. Jedva spaja kraj sa krajem.

Ovako ćeš …i nikad joj nemoj lagati. Ni  najmanju sitnicu.Ima šesto čulo za iskrenost, i izuzetno je cijeni.

Na rastanku me čvrsto zagrli , onako kako to očevi rade i poljubi i kosu:

-Čuvaj se Anđelu mili. Moliću se da sve bude u redu.

Ustade , priđe djeci , poljubi ih u kosu i ode. Niej se okrenuo. Na stolu je ostavio kovertu, U njemu je bilo dosta novca. Mnei i djeci bi bio dovoljan za tri mjeseca. Uz novac i cedulja.

Oprosti mi Frkice

Zaista nemam nikoga  osim tebe kome bih mogao vjerovati da će sve uraditi kako treba.

Tu je niovac za mjesec dana. Dio za Krasoticu , dio za tebe. Ako bude nedostajalo novca ili ti bude trebalo bilo  šta , odmah me nazovi  , broj ti je na dnu  cedulje.

Eh , malena malena 

Moglo nam je biti … ali sve je u redu.

Vjerovatno je za tebe ovako najbolje.

 Bog ti je dao zlatnu djecu , najveće bogastvo koju  žena , čovjek mogu imati.

Čuvajte se ,

 I hvala ti  , činiš mi neprocjenjivu uslugu.

Nikad ti se neću moći dovoljno  zahvaliti i odužiti.

Uvijek sam znao da si ti moj anđeo.

Sretno Ptičice malecka.