Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

Plavet leprša  Snovi lebde

Plavet leprša                                                                             Snovi lebde

On je tako sam  Srce gori

On je tako sam                                                                          Srce gori

Dosanjani snovi  Naše noći

Dosanjani                                                                                           Naše noći

Pleši u mojoj duši Mila  Krhko cvijeće

Pleši u mojoj duši Mila                                                            Krhko cvijeće

Neodoljivi đardin  Igra plavetnog cvijeća

Neodoljivi đardin                                                                 Igre plavetnog cvijeća

Konačan odabir  Bljesak

Konačan odabir                                                                 Bljesak

Ah, ta plavet   Prirodni postament

Ah , ta plavet                                                                                      Prirodni postament

A gdje sam ja  Milina

A gdje sam ja                                                                                   Milina

Bleki – Imala si devetnaest godina

   

 

  

 

Da , imala si samo devetnaest  godina,

Proljeće  milo moje

ili koji dan više

kad te povrijediše

kad brdima si leprašala  put šarenih  leptira

letjela godinama začarana

kroz aleju

preko zelenih polja

preko modre  rijeke

preko mora

mene zaštitinika tražila

i nisi me nalazila

 

nisi gubila nadu

nisu ti slomili krila

anđele ne mogu dohvatiti

pa se u snove vraćala

nestašno lijepa

mirišljavo razigrana

da bi uvijek u srce moje sletjela

i svu tugu daljine i samoće

traganja i rastanka

moje i tvoje

jednim osmijehom izbrisala

 

molio sam se da me nađeš

da mi dođeš

 

ti koja snovima lutaš

ti od koje cvijeće mirise krade

ti koja samo za moju ljubav živiš

ti  koja sa suncem  sjaj dijeliš

ti koja meni ljubav daruješ

ti koja mi dušu miluješ

ti iz  koje izranja ljepota duge

ti koja si izvor radosti

ti koja nevinost djeteta nosiš

ti koja preko brda i trnja hodiš

ti koja plavetnilo neba oslikavaš

ti koja dubinom mora zračiš

ti koja zvijezde u očima nosiš

 

nisi me našla

oteše mi  te krhka ružo

ne i snove  tvoje

 

a još uvijek

ja nebo  molim

dođi zelena dolino  cvijetna

dođi mila moja da ti snove poklonim

dođi jedina moja da zajedno pjesme pojemo

dođi  ljubavi moja uhvati me rukom toplom

dođi  živote moj zagrli me čvrsto jako

dođi meni  ljubavi svojoj ljubavi   jedina.

dođi  i ne boj se  mila

ljubav se nije zagubila.

 










												

Frka Frkica – Deveta epizoda / Četvrti dio

Prođe godina , dvije  , tri… Tihu  idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali.

Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline  , mahalaši , njegovi drugovi su  smislili plan. Nisu mu htjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.

U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo ,  a da oni ne zamuhuraju feštu  svojim prisustvom . Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I  viđu čuda i jada , prava pravcata epidemija. Svi su imali istu boljku :

-Lat .Dg.Papilloma linguae

Grdelinka i ja smo se i pored svog  strahovanja za Dobrog morali smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem  je obznanio  da su  nezapamćena fešta i cirkus trajali  skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet noći.

Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna. Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .

I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome  ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj..grabusio . Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.

Kako Deba reče , ono po mahalski:

-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak  Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu mitsku  izraslinu na jeziku .

Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni  san. Ne i izbrisao.

 Deba  je morao priznati da je on mahali  proturio baju  da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne  u smislu funkcije  probavnog trakta.  To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija  , a i prilika da se mahalaši skupe na „oproštajnu“ feštu  

Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , po izlasku sa maksilofacijale mahalom je proširio  drugu novost.Ne zna kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.

Možete misliti  kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna sestra  Luce i Dobri u doktorskoj sobi  sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce  , ili je Luca postala časna medicinska  sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali posla .

Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi ,  i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez teksta i sa strahom klimao glavom:

-Ovo neće izaći na Dobro !

I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu koji se , možda ,mimoilazi sa ovom pričom.

Nekako o tim dešavanjim  , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da je još uvijek na dunjaluku i da se rađa  novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu.Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , skoro prozračna.

Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.

 Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.

Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :

-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama  pokušavao spašavati od karanluka , a da sam  ga je tjerala  što dalje od sebe , tako   što bi ga svaki put  povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom .  Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički  boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.

Kada sam letjela sa drugog sprata  nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a  ja sam postala sirotica i Grdelinke.

Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari. Niti će, jer ja sam , uvijek za uvijek , njegova krasotica.

 Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha : morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.

Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se  nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati  sve i više od toga.

Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište  naše ljubavi. U njemu su ,  obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši  dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali  neumitnost.

A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena  i da nema nikakve veze sa mojom:
-Oprosti mi ,molim te . Nekad  zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve  veze sa stvarnošću. Ti  si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te ponekad dotaknuti. I pazi se – ljudsko zlo nema granice.

Jednog dana u predvečerje  mi sa osmjehom i živošću  , koji nisu slutili dobro  , reče , zapravo  zamoli:

-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne  aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .I hvala ti.

Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena pereza facijalis. Zaista je izgledala kao u najboljim danima ;kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac stotinjak metara niže do Dobrog.

On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje.Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.

-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren  zaboraviti!

Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne  ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo  slobodnim  rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on  moju kćerkicu. Neki neupućeni  posmatrač  bi pomislio :

– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!

 Tiho uđosmo. Odvedoh ga  do njene sobe.  Ona je spavala. Bila je tako  smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da  joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom  svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više im nije mjesto na ovom prolaznom  dunjaluku.

On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :

– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.

A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:

-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…

Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki  prvovjernik pominjanjem Boga  počinje novi dan , svako novo poglavlje ,  svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.

Čujem i riječ :

-Amin !

Ali to  ne izgovara on  , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren  budi i ponovo usni.

Ne znam , neka ljepota me ganu i ja glupavo pomislih:

-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.   

Sakrijem misao , jer sam naučila  da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli.Moja misao kao da nanovo  probudi  uspavanu ljepotu :

-Dobro mi došao ljubljeni  moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj  mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo

I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje . I pričao … 

Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao joj ruku . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.

Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne divnoj prošlosti , jednom snu , jednoj bajci  koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati  i biće zapisana u vječnost.

-Bila jedna kučica u cvijeću .

U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama .

Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana  , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja  , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom  i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica  i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.

Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su ;ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.

 I bi kao što stari kažu :

-Sve ima svoj početak i kraj?

Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je  vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom  iskupili.

I evo njega , na koljenima kleči  i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče  njihovom zavjetu.

Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:

-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.

I zatvori oči .

Svešteno lice izgovori : Amin , ostalo znate i u žurbi ode .

Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .

On se izu , leže kraj nje . Normalno sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.

Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.

Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

On je i dalje  drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga .  I priča joj:

-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te.Voljela je nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I mene  sretnika . Očaran ljepotom njenom  , sa njom sam  snivao najljepše snove i evo  nudim  joj svijet na dlanu.

Tugo moja , ona ne odgovara.

Međutim ,jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiće mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.

Marija Magdalena Grdelinka, Krasotica i Sirotica je imala trideset jednu godinu kada je  Božijom  Milošću uznesena na nebo .

Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.

Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane.

Uf! Jes kako ne ?- hulili bi skeptici.

Bleki – Grlice srca moga pjevaj mi …

Grlice srca moga pjevaj mi

stihove ljubavne

kojim samo ti

srcu mome umornom

umiješ snove prizivati

dok čutiš bol

a ja ne znam

gdje si ti

da te mogu

pronaći

još jednom poljubiti

u sjaju cvjetova

Modre rijeke zanosne

rukom te dotaći

tugu suzom isprati

u ovom svijetu

bez ljubavi

prepunom krvi

djetinje nemoći

da te bar mogu

samo još jednom

na grudi prisloniti

usne poljubiti

dušu otvoriti

na trešnjinoj ljuljašci

s tobom usniti

otići s ljubavlju

sjeni beskraja

tebi kojoj zauvijek pripadam






												

Majanska kanafa / Igrokaz na dan 14. Septembar / Rujan

Danas je Četvrtak 14. Septembar / Rujan 2023. godine nove ere kako prepisivači tvrde.

Ako saberemo dane na čvorove, saznajemo da je ovo okruglo 257-mi  dan u godini.

A ako otpetljamo čvorove ,vidimo da je ostalo  108 zgužvanih kanafa, koji nam simbolišu dane po majanskim fintama.

A neuki ; Majama i Inkama stavili u  usta vanzemaljce i apokalipsu,a oni im se osvetile neapokalipsom nezemaljcima.

Neuki ne znaju čvorove odvezivati i htjeli bi da gataju , ali kako kad pojma nemaju , samo neko zlo slute i prozivaju.

Pametne su te Inke . Nigdje bez kanafe jer  je mnogoupotrebna.

Zamislili kako taslačiti “modernu” new age  eru. Uzeli hejbet kilometara kanafe , zategli ih  i

vukli linije. Sada se newagovci ibrete čemu su služile te naske linije.

Od Inka mi naučili:

Hoš visak , ma  ne onaj crvuljak ,  natandariš kamen i eto dunđer majstora.

Hoš sterat veš , kanafu  natandariš na dvije motke.

Hoš se osamiti sa dragom , uvališ djeci kanafu da se igraju štrika.

Hoš povest pašće u šetnju, kanafu mu o vrat vežeš.

Ha ti pukne pertla  kanafa je mrak.A normalno i kada nemaš penezi za kaiš kanafa dobro

dođe.

Hoš bacit sidro ili vidjet dubinu vode , ne mere to bez kanafe.

Hoš babi paket u zatvor slati ne mere bez kanafe.

Kažu žene su mjerile struk kanafom, a bome na kanafi su nizale i duvan i djeci testirale inteligenciju, mjereći im kanafom obim glave. .

A okačiti nešto u špajzu , šupi ili na tavanu ne mre proći brez kanafe.

Ha ti je dosadno a ti parče hartije , makaze i ljepilo u ruke i eto zmaja natandarenog na kanafi. I leti li leti, ni zmak mu nije ravan.

Gluho ne bilo , nećemo ni pomisliti upotrebu kanafu za sado mazo poze, vezanje i vješanje  hajvana i insana .

I tako nam kanafa ne mere izać iz domova. Ako ništa može dobro doći za dihtunga.Kažu da se tada zove kučina.

Što bi poete rekle:

-Kanafa je zakon.

U prevodu:

– Bez kanafe ni učkur se nekada nije mogao u čvor  vezat.

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

Autor

Hajro Šabanadžović

Zeleni krajolik  Proplanak pretežno žut

Zeleni krajolik                                                                         Proplanak pretežno žut

U srcu okovano krhko proljeće  Plamen razigranog srca

U srcu okovano krhko proljeće                                                           Plamen razigranog srca

Srce krhkog proljeća  Svježina ljubavi

Srce krhkog proljeća                                                                   Svježina ljubavi

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 14 02

Autor

Hajro Šabanadžović

Cvijetni oblaci  Krhka milina

Cvijetni oblaci                                                                                      Krhka milina

Ljepot grudi jedne dame Muzika od iskona

Ljepot grudi jedne dame                                                       Muzika od iskona

Milina kao stanje uma  Krik maglica

Milina kao stanje uma                                                      Krik maglica

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 13 01

Autor

Hajro Šabanadžović

Oblaci nad morem ljubavi  Plava gora

Oblaci na morem ljubavi                                                           Plava gora

Velovi predvečerja  Djevojka purpurnih snova

Velovi predvečerja                                                               Djevojka purpurnih snova

Kružni tokovi proljeće   Brežuljćić i nježno nebo ljubavi

Kružni tokovi proljeća                                               Brežuljćić i nježno nebo ljubavi