Daily Archives: 12. Septembra 2023.

Sutradan  se sredim ko usplahirena djevojka pred prvi sastanak  , obučem sebe i djecu u najbolju odjeću   i uputim se u mahalu. Djeca ne ispuštaju iz ruku ogračke koje im je Dobri poklonio.  Čitavo veče su se igrala   , a i zaspala  sa njima. Eh , taj Dobri . Uvijek  je volio poklanjati i znao radovati one koje voli i one do kojih mu je stalo .

Znala sam tu ulicu , zapravo znala sam sve bjelavske mahale , još od vremena  džuguma i raznošenja  mlijeka. Bila je odmah iznad Dobričine ulice. Kada sam došla do zapisanog broja , kapija mi je bila dobro poznata. Uvijek mi se činila pomalo samotna i mistična. Nikad  nije bilo nikakve kretnje iza zatvorenij zelenih vrata sa velikim zvekirom. Zidovi oko vrata i dvorišta su bili od trorednog  ćerpića ,  bijelo bojenog  i visoki .Vođena djetinjom radoznalošću  uvijek sam zavirivala  kroz ključaonicu i vidjela samo fragmente oblutaka i raznobojnog  cvijeća u avliji.

Pred vratima zastadoh.Bila sam pomalo neodlučna i uznemirena Šta ako ne uspijem  ući ? Šta ako me sirotica odbaci? No , ko da čuh dobro poznati umilni glas kako mi zbori:

-Ništa se ne boj. Samo zalupaj. Sve će biti u redu.

I bilo je.

Zalupah onim manjim  zvekirom , koji metalno odjeknu niz ulicu gubeći se u Dobričinoj ulici , kucajući na prozor njegove sobe. Zavjesa na prozoru zatreperi. Izvjesno vrijeme potraja muk. Onda čuh kako se kučna vrata otvaraju. Neravnomjerni  ,teški koraci  ženske osobe u nanulama koje nabadaju  i klepeću preko kaldrme, a zveket štapa im daje takt.

Čujem zveket ključeva , zvuk metala koji grebe bravu i vrata se polako otvaraju. Tek toliko da proviri  prelijepa glavica. Ja se zabezeknuh.  Da nisam znala ko sam i šta sam pomislila bih da sam susrela davno nestalu  bliznakinja. Sve isto :  i stas i rast , i vrana boja i dužina kose kose i bjelina lica i usne ko trešnja , bijeli zubi ko niska bisera, dvije rupice u obrazima .Jedino me  umjesto mojih tamno smeđih očiju  , ispitivački gleda blještavo , hipnotizirajuće,tirkizno zelenilo , čija je beskrajna dubina naglašavala samosvjesnot.

Zagleda se meni preko ramena, lijevo i desno i onda otovri vrata. Kao daje odahnula:

-Nije tu?  Reci , brzo i ukratko šta ho'š!Nemam ja vremena čitav dan na kapiđiku zjale komšiluku  prodavati.

-Čula sam da vam  treba pomoć. Meni treba posao  neće me niko sa djecom , a ja ih ne mogu ostaviti nikome.Mislim da  možemo pomoći jedna drugoj.

-On te poslo i naučio šta ćeš reći.

-Jeste Dobri me poslo i rekao da vam treba opomoć . i Još je dodao ; samo govopri istinu i sve će biti u redu.

– A jel’  ti rekao da ti nemam čime platiti.

To mi nije rekao , ali je rekao da vam je dužan mnogo toga  i da će me on plaćati, da vam se bar malo oduži.

-Lukav je on i pametan. Zna me dobro.Znala sam da će izvesti neku bravuru.Tebe mi je poslao, sa dvoje djece. Zna da sam slaba na djecu i nesreću. Da mi je poslao neku od onih njegovih  šmizli i pizdunki, ne bih im ni otvorila. I nije on meni ništa dužan . Ili jeste? Ne znam – moram dobro razmisliti ko je kome dužan.

Otvori širom vrata :

-Upadajte , šta čekate.

Uđosmo. Djeca se bojažljivo  gledaju , kao da se boje štapa. Ona ih veselo pogleda i baci štep  skoro do trijema.

-Eto , nema više štapa. Nisam ja zla baka ili maćeha. Ja sam vam vaša nova prijateljica i družbenica vaše majke. Dođite da vas zagrlim i  poljubim . Lijepi ste mi i čisti ko anđeli. Zovite me teta  Grdelinka. Uh,teško ime .Ne, bolje je teta Lepa.

Djeca me sa nadom poledaše, ja klimnuh glavom . Oni ipak sa nekom  malom strepnjom krenuše ka krasotici.  Ona prvo zagrli dječaka , jer se vidjelo da se on kuraži i zaštitnički ide ispred sestre. Teta Lepa  ga nježno primi  za ruke i dugo ga gledala upijajući bistre dječije oči, kao da mu želi čitati sudbinu iz očiju.

– Bićeš ti jak dječak . I samosvjestan. -Poljubi ga u obraz.- Želim ti mnogo sreće.

-A ti ljepoto malena šta ti čekaš. Dođi da te gledam i poljubim te rumene obrašćiće.

Djeca kao da namah izgubiše strah , prihvatiše joj ruke , dječak lijevu , djevojčica desnu i zakoračiše u hladovinu trijema natkrivenim lozom. Posjede ih na klupu , ona sjede prekoputa njih u stolicu na ljuljanje  Rukom pozva Frku Frkicu :

-Odmah počinješ s aposlom . Idi u kuhinju sa lijeve je strane hodnika , na stolu je limunada i neki slatkiši. Iznesi nam to i iznesi stolicu za tebe i pravi nam društvo. Kada su se djeca počastila , znatiželja ih povuče da razgledaju avliju , jer tako nešto nikada nisu vidjeli.  Kao sva lijepo vaspitana djeca nisu pravili nikakve neugodnosti i zijane.Otkrivali su neki davno zaboravljeni svijet koji su ponekad u slikovnicama nazirala.

-Lijepa su ti djeca . prelijepa. I vrlo pristojna i vaspitana. Od tvoje djece  nisam ništa drugo očekivala. A ti kako si ti? Kao da te zlo malo zaboravilo.

-Htjedoh da je upitam kako me zna  i ko joj je pričao o meni. Ona se tužno nasmiješi:

-Marija , mogu li te tako zvati. Vidiš Magdalena ,  u mahali nema tajni. Samo treba dobro načuliti uši  i na prava vrata pokucati. Ja sam jednom davno , više se ne sjećam kad , kako i zašto zabrljala sa Dobrim i vjerovatno ga dobro povrijedila. On mi nikad nije zamjerio, a ja mu upravo to zamjeram – njegovu velikodušnost i praštanje. I uvijek pratila s kim se druži i koja je sa njim. Nisam željela da ga neka opajdara zgrbi.Tako sam upoznala i tebe.  I ne plaši se. Nikad mi on ni jedne riječi nije progovorio o bilo čemu što nema veze sa mnom. A mahala je i divna i sveznajuća . I čudna i poštena . I misaona i pomalo staromodna i stroga. Mora takva biti da bi opstala. A mahala nikad ne šuti , sve priča , samo je treba dobro i pažljivo slušati. I razabrati istinu između glasina i redova. Ništa loše nisam čula o tebi.

Nisam znala šta da joj kažem . Još uvijek sam veoma malo znala o njoj , a još nisam naučila da osluškujem mahalu. Vremenom  uz Grdelinku  sam naučila mnogo toga. Mnogo više nego sam znala. Čak nisam znala ni šta znači Grdelinka.Mislila sam da se ruga sama sebi . I jeste , ali na svoj pomalo iščašen način. Ljepota koja je  u nerazumu  poletjela,  pa se nagrdila. Poslije sam pročlitala da je Grdelin dalmatinski  naziv za pticu  koja se u nas zove češljugar  ili štiglić. I da je ptica prelijepih šarenih perki, divno izgleda i pjeva.

Prvog dana mi je rekla:

-Majka si , odmačica , a čujem da si radom stvorila raskošnu baštu.Ja sam sebe nagrdila i ne mogu skoro ništa raditi . Il me boli ili nemam snage za bilo šta. Kao što vidiš sve je zapušteno.Tvoja jedina briga je da to dovedeš u red. Sama ćeš odlučivati kako,  koliko i kada  ćeš raditi. Ja neću o tome razmišljati, niti imam volje da se petljam u to. Ako se ne plašiš da ću loše uticati na djecu , ja bi im pravila društvo  i zabavljala  kad ti budeš zauzeta.

Jedno vrijeme , primjetila sam , pomalo me podzrivo gledala , bojeći da nisam tu da je špijuniram.  Tu sam bila čista . Niti bih to radila , niti mi je Dobri ikada upitao za bilo šta osim :

-Kako je ,kako su djeca i kako si ti i treba li ti novaca, dobrice moja?

Ni ona nije pitala za njega.Kad bolje razmislim oni su bili tabu tema jedno za drugo. A opet , osjećala sam da jedno o drugom  znaju sve . I o prošlim i o sadašnjim , a sigurna sam i o budućim danima. Oni su rođeni u mahali. Živjeli mahalu , osjećali je i znali je osluškivati.

Jedinu asocijaciju koja se odnosila na Dobrog  bi izgovorila kada je bila izuzetno tužna ili kada bi je tijelo i um boljeli:

-Eh  Marija , Marija ! Obadvije smo uprskale.ono najljepše što nam se u životu desilo.

Tada bi okrenula  lice zidu  i zamolila me.

-Idi sad mila molim te. Umorna sam . Treba mi sna.

Bila je to istina , ali znala sam i da ne želi da vidim njene suze i očaj.