Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

Plamičci  Izlet

Plamičci                                                                                                 Izlet

Zeleni grm  Zastrašujući val

Zeleni grm                                                                Zastrašujući val

Lebdeći cvjetovi  Detalj sa jezera

Lebdeći svjetovi                                                                      Detalj sa jezera

Rose i plavo Nijanse nježnosti

Rose i plavo                                                                             Nijanse nježnosti

Jesen na dolasku  Gore i dolje

Jesen na dolasku                                                                             Gore i dolje

Njeržno i sneno  Krhko i prozirno

Nježno i sneno                                                              Krhko i prozirno

Rajski plodovi  Mostovi povjerenja

Rajski plodovi                                                                Mostovi povjerenja

Noć Makova  Staze i stranputice

Noć makova                                                                               Staze i stranputice

Pol Lorens Danbar – Život

 

Komadić hljeba i ugao za san,
Tren za osmjeh, čitav sat za plač,
Trun veselja, briga prepun dlan,
Osmjeh kao cvjetić, patnja kao drač,
Takav je život!

Ljubav će ugao da pretvori u raj;
Topli  nas osmjeh, osvježava jad;
Radost je slađa kada sluti se kraj ;
Smjeh u jecaju nađe pravi sklad –
Takav je život!










												

Bleki – Tuga više ne stanuje ovdje

 

Noć sjenki Užas Krvava trešnja

Lica monstruma Vrisak Krvave kame

 

Gdje je radost

 tu je tuga

 gdje je ljubav

 tu je dušman

 u sebi mračnjaštvo bludnice nosi

 

 jednog sunčanog majskog dana

 nebo je tišinu spustilo

 misli dunjaluk oluja se sprema

 ptice nestale sa safirli neba

 cvijeće prestalo da miriše

 Ezani su preskočili sabah i podnevni vakat

 ljudi su zabezeknuti

 to se nikad u Gradu desilo nije

 

Sunce ne sija

 jedan ga oblak zaklonio

 uporno ga u korak prati

 neda oko da proviri

 kaže dolje jedno dijete siluju i kolju

 nije tebi gledat

 

 poslije je kiša padala četrdeset dana i noći

 ništa ne pomaže

 djecu i dalje siluju i kolju

 

dani su i dalje prelijepi

tuga se odselila sa dunjaluka

više ne podnosi boli

 






												

Derviš Sušić





O Bosni i njenom čovjeku Bosancu pišu Andrić , Selimovič, Ćopić, Sušić , pripovjedaju Samokovlija i Kočić ,o njoj pjevaju  Dizdar… Šantić , Kulenović…

Svaki od njih ima svoj odnos prema Bosni i mjeri je po svom svetonazoru , senzibilitetu i svojim traganjima za smislom života..

Andrić je gleda s visoka, svojom nedefinisanom (?) seksualnošću  i animozitetom prema datoj realnosti.Krutom, odmjerenom i strogom rečenicom,nenadahnuto,tragom skoro nereleventnih ili podmetnutih historijskih činjenica, tabireći poznatu građu na samo njemu znan način i često implicirajući  iskrivljene slike Bosne i njenog čovjeka ,imputiraćui joj zlu kob kao realnost.

Vođeni porodičnim tragedijama Selimović i Dizdar su mnogo iskreniji i okrenutiji Bosni,ali pomalo udaljeni od stvarnosti, koja im ipak služi kako bi smjestili traganje za istinom ,svoje misli , vijzije i lični umjetnički senzibilitet.

Selimović ne odsutaje od islamskih korijena,i zaostaje u pozno osmanlisko doba (uglavnom), u kojem počinje sunovrat morala,časnosti i čednosti cjelokupnog društva, a insistirajući upravo na tom diskursu, sa vidljivim asocijacima na savremenoi trenutak..

Kočić je nosilac vedrog duha i satire koja izvire iz biti bosanskog bila. Lukav i “naivan” , takav je morao biti mali obični čovjek , da bi preživio surovost imperija poput turske i austrougarske monarhije. lukavog

Ćopić je Ćopić. jendostavan i humorističan .Potiče iu naroda i priča o narodu. Sviđalo se to nekome ili ne , on je ipak riječ naroda , običnog čovjeka , koga progoni njegova mitska prošlost , koja u sudaru sa datom stvarnošću gubi uporište.

Mak Dizdar ide korak dalje. Atavistički vođen tragovima predaka sav se uronio u srednjevjekovnu Bosnu i njene univerzalne civlilizacijske vrednote , koje strče nasuprot lomača,“vještica“ , inkvizicijske pomahnitalosti hrišćanskog srednjeg vijeka. Nevina svjedočanstva  stećaka , globalno jedinstveni svjedoci jednog vremena  , zavode Maka Dizdara .U stećku pronalazi većinu odgovora koji ga tište.Govor stećaka je jednostavan, ali simboli ga komplikuju, i u svom pokušaju da sve to dešifruje Mak stvara dva nova mita Kamenog spavača i Modru rijeku kao ključne svjedoke opstojnosti Bosne i Bosanaca.

O Šantiću domoljubu i zaljubljeniku u Bosnu i sevdah i njegovoj poetici je izlišno pričati. Kopirali su ga i Hajne i Dučić i Crnjanski i još mnogi drugi,ali nedovoljno ubjedljivo , harmonični i poetično . Dao je Bosni , iskreno i bezrezervno toliku duha , patine , nepatvorenih emocija , ljubavi ,nježnosti i humanizma kao niko prije , vjerujemo , ni poslije.

Kulenović, je imao uzleta i padova.Iako previše je insistirao na NOB, njegove tekovine, ipak je dirnuo srca svih bosanaca i naroda sa prostora Jugoslavije. ratsrzan između porijekla i humanizma , nije gubio nit sa precima, ali ni sa stvarnošću. Njegovi soneti i poezija je nešto skoro nedostižno na južnoslovenskim prostorom.Hrqabar u životu , beskompromisan u dosljednosti poetici.

Ipak ,Derviš Sušić je ubjedljivo  najbosanskiji pisac od svih ljudi od pera rođenih na ovoim prostorima..On nema problema sa prošlošću. Mi bi ga prozvali vjesnikom Bosne, jer malo ko je o Bosni znao pisati tako jednostavno, bosanski, prirodno ,kao da je Bosna sama Sušićeva  riječ.

Kao i većina obrazovanih i naprednih bosanskih muslimana Derviš Sušić se još 1941. godine  priključuje  naprednom Komunističkom pokretu koji zagovara jednakopravnost nasuprot fašističkim uzurpatorima i tlačiteljskoj  vlasti.  Da bi kao sedamanestogodišnik đak sarajevske Učiteljske škole,  s grupom učenika 1942. godine u otišao u  partizane,.

Atavizam ugledne imamske porodice , koja teži za sveobuhvatnim građanskim obrazovanjem i spoznajom svojih potomaka,  i potonji partiznaski put , vezao ga je za narod i saborce. To  će imati  dominantni  uticaj na njegov književni svijet i svijest ,kao  i tematsku zaokupljenost, u kojima će veoma jasno oubličiti svoje strahove i težnje, koji objektivno prate bosansko bilo.

Blagost odgoja , ljubav prema običnom čivjeku  , je od  Sušića stvorila skromnog čovjeka, pomalo boema , koji je družeći se sa ljudima (a češće zazirući od  njih) , pronalazio izraz za svoja viđenja i nakane. Čak i kada bira teme iz historije, on ostaje vjeran svojoj nikad ugasloj opsesiji – Bosni  ; njenoj teškoj i neizvjesnoj  historiji , njenom čovjeku..

U trenicima kada je  opstojnost Bosne napadnuta sa svih strana , kada je tronacionalistička vlastela lomi i porobljava Derviš Sučić postaje veoma „opasan „ pisac:

  “Našoj historiji i tradiciji, Sušić ne prilazi mitomanski, nego u maglinama prohujalog otkriva sve ono što nas čini onakvima kakvi jesmo, sve ono u čemu se pouzdano prepoznajemo, ponosno ili postiđeno.”

On progovara o Bosni kao da je njen glasovornik ili tumač, baratajući čistim, konciznim bosanskim jezikom na osnovu historijskih činjenica i dokumenata.

 „ Opasan „ je iz više razloga. I prije i sada.

Da li je Alija Izetbegović taj nemušti intelektualni abortus i kvazi beg, u ime totalitarističke džamahurije filđan bosna ,obojena i predviđena tonovima islamske deklaracije htio da već u u začetku post komunističke ere, riječima  da” Derviš je bio mediokritet u književnosti”  prvi  okačio metu na leđa  časnog čovjeka , koji je želio samo da piše o Bosni i Bosancu? Ili je samo želio da kaže da je doba komunista prošlo , a da se na scenu vraćaju profašisti, robijaši i gladni pljačkaši vlastitog naroda..

Kakvo je to zlo Derviš Sušić nanio nacinalistima i vlastodržakoj eliti?

I.Demistifikuje  nacionalizam koji nikad do kraja nije sagnuo glavu , još manje je iskorijenjen.

Njegov Bošnjak nije ovaj bošnjak kojeg bi bilo koji nacionalista volio.Njegov Bošnjak je svaki Bosanac , bez obzira na vjeru. Njegov bošnjak ima samo jedan nacionalni identitet : On je Bosanac. I u srednjevjekovnoj Bosni, za osmanlijskog vakta,za austrougara,kraljevine i komunističke Jugoslavije.

A takvo razmišljanje je vrlo pogubno za nacionalističko fašistička i trezorsko/pijačarska razmišljanja o Bosni i Bosancu .

II.On je komunista , a komunisti  su razotkrivalili, hapsili i osuđivali fašističko zlo bez obzira na vjerski i nacionalni prefiks. Nova fašisoidna vlast , želi da revidira historiju , i zato  sve što dolazi od komunizma je zlo i destruktivno.Komuniste treba optužiti za svo zlo koje nam se dešava, Komunisti misle drugačije, materijalistički i dijalektički determinušući historiju kauzalnim , uzročno posljedičnim vezama i relacijama.Za svako , čak i za sadašnje/sadašnje zlo treba optužiti komuniste.

Sušić je „otišao“u srce Bosne, u njeno historijsko biće , izvukao Bosnu iz nje same, češljajući tisućljetnu buru osvajanja i osvajača, vijekove ljudi i neljudi,vlastele i potlačene raje, ponirući u bosansku bit:

„“Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom.“ (Kaimija )

Vijekovi suza , tuge,krvi,boli,gladi, buna i previranja.na razmeđi acidenta i okcidenta, kao neka prelomnica , uvijek buntovana i snena, prelijepa i čestita Jednostavno Bosna je zemlja koju niko nije uspio pokoriti, niti se njome usrećio,a kao sa  bumerangom sam je nestao.Nema Vatikana u pređašnjem historijskom kontekstu, nema osmanlija , austro ugari su vjekovna prošlost,ko se sjeća Kraljevine Jugoslavije, komunisti su sada samo beznačajni svjedoci prošlog doba.Srbija se raspada,hrvatska tone u fašizam, mladobosanski “bošnjaci“ plove u zaborav i rascjep.

III. Nećemo reći da je Sušić vizionar, ali poštujući dijalektički diskurs /   historiju , logiku i dijalektiku jasno je odredio:

Dokle god postoji Bosna postojaće i njen bošnjo, čovjek Bosanac bez obzira bio on kršćanin,Jevrej, Ciganin … ili Musliman   To je suština njegove logike povjesnog uma , duha , znanja, kroz  percepciju dominantnih historijskih razdoblja. I još jedna svjesnoost koja stoji iza njegovog ogromnog znanja i ljudskosti:

“Bosna može opstati samo kad bude pristizala Evropu. Mi to dočekati nećemo. Trebaće tri stotine godina. Ali mi ćemo svoje urediti tako da drugi, htjeli, ne htjeli, počnu da nas oponašaju. A oružje neka je uvijek spremno. Svakog časa može ustrebati.”

(NEVAKAT, 1986.)

IV.Dosljednost u poštivanju historijske  logike , svaka bosanska „ epoha „ , skoro svaka Sušićeva drama počinje borbom za život i smrt, koja vodi priznavanju datosti ,   zasnovana na teorijskoj i praktičnoj pravdi i vlasti gospodara.Ali Sušić ne priznaje neprikosnovenost te vlasti.

Svako njegovo djelo je univerzalna priča o potrazi za pravdom, poštivanja reda i zakona, ali u časnoj korelaciji sa morlanim i časnim poimanjem odnosa među ljudima , i u vertikalnoj i u horizontalnom odnosu pojedinaca prema društvu i obratno; Na taj način veoma uspješno uspjeva da veže i pojasni  odnose onog unutrašnjeg ,ličnog i onog vanjskog , svjetovnog.

Vrlo jednostavno, jasno , faktografski , dramaturški precizno odvaja unutarnji život od vanjskog.Njegovi glavni likovi se   u ime časti, ponosa i vjere uvijek lome i bivaju predodređeni za zlu kob koju im je pisac od početka namijenio.

“Bosna boluje tegobe graničnog pašaluka i tako će bolovati sve dok ne postane središnja zemlja neke još nevidljive upravne cjeline, ili sama sebi i sluga i gospodar u suglasju sa susjedstvom.”

(ČUDNOVATO, 1992.)

Dakle Bosna je kompleksnost koja se ne može i ne smije rastočiti na sastavne dijelove.Svaki pokušaj je vodio do bujica krvi.

V. Ono što je posebno „uvrijedilo“ i uspaničilo  tzv.bošnjačku elitu je “zloglasni” roman   Parergona, knjige u kojoj je dokumentovano, nepristrano i bespoštedno pisao o Bosanskim muslimanima koji su bili kolaboracionisti nacizma i fašizma tokom Drugog svjetskog rata.

Sušić se nije libio da raskrinka zlo sa bilo koje strane ono dolazilo..Sadašnja muslimanska totalitarna vrhuška ga odbacije jer je sasvim jasno naslikao njeno današnje ustrojstvo , ali i upirao  prste na fašisoidnu narav njenih  otaca : izuzetno analitički argumentirano osvijetlio kolaboraciju fašističko-nacističkim vlastima NDH-a sa muslimanskim pojedinacima i institucijama, Mladih muslimana, i ostalih kolaboracionista fašizma i NDH. sa posebnim osvrtom na, udruženja ilmije “El Hidaje”, koji su zapravo bili ideolozi i smjerovođe naprijed pobrojanih profašističkih i fašističkih udruženja.

Sušić je je dokumentovano i argumentovano, konkretno bez generaliziranja, pobrojao dvoličnost i cinizam značajnog dijela potpisnika poznate muslimanske “Sarajevske rezolucije” protiv međunacionalnih ratnih pokolja i opšte nesigurnosti ljudi i njihove imovine na jednoj strani, a na drugoj podržavanje i učešće u zločinačkoj paradržavnoj strukturi NDH i progonu  Srba,Jevreja, Cigana i ostalih .

Po univerzalnom doprinosu historiji “normalne” BiH, Parergon je istinita i relevantno utemeljena priča o jednom mračnom periodu rada i djelovanja dijela kvazi intelektualnih bosanskih muslimana. 

Nasuprot anatemi nacionalista i njihovoj nebuloznoj hajki ,  cjelokupno Sušićevo djelo afirmira Bosnu, bosanca, bosanke muslimane u pravom , vrlo pozitivnom historijskom i tradicionalnom  duhu.

Iako je komunista,partizan,Sušić nije socrelistički pisac.On upire prstom na lopovluke i krađe,mete zlo i nacionalizam.Obračunava se sa fašizmom.U Bosninom šarolikom konglomeratu  unutrašnjih i vanjskih neprijatelja ne libi se osuditi i imenovati zlo sa koje god ono strane dolazilo..

On će opravdati Danila što krade od države , da bi robinhudovski dijelio sirotinji.Ali ne može podnijeti da se krade sebi i ta nečasnost ga ljuti. Otud časnost  i moralnost pomalo tvrdih , krutih i neprikosnovena ljubav Muzafera Pilavije ,Taleta, Danila, Kaimije .  

 I u tom interludiju likova i dešavanja on se doistancira od beskrvnog činovnika Josefa K., ravnodušnog ljubavnika Sorela ili neizainteresiranog  stranca Mersoa .

Njegov junak je čovjek od krvi i mesa, koji se bori za svoju egzistenciju, čak i kada zna da je bitka izgubljena.

 Bosninu i ljudsku  suštinsku kob , dobrog , pomalo krutiog, ali časnog bosanskog muslimana  je Sušić možda najbolje obuhvatio i iznjedrio u romanu “Poslednja ljubav Hasana Kaimije”.

 Vanvremenska aktuelnost Sušićevih romana ,a time i  “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” nikad nije upitna  . Njegova književna djela su pisana za one    koji znaju da čitaju,a njegove pozorišne predstave su djela za one koji znaju da isle i gledaju.

Stalno preplitanje i preispitivanje odnosa moći vlast – jedinka, vlast – narod,nikad nije aktualnija nego danas.Nemogućnost promjene  kroz pobunu u datom historijskom momentu, secirajući odnos vlasti i potčinjenih,bogatih i siromašnih , upućuje čitaoca da shvati sadašnji trenutak smao kao produžetak Sušićevih romana.

 Propitivanje odnosa moći, odnosa vlasti i naroda, odnosa različitih nivoa vlasti i različitih nivoa ljudske strasti ali i strahova, nikad, čini se, nije aktuelnije nego danas.

Svoje traganje za pravdom pisac pretvara u vanvremensku , univerzalnu  priču  koja se bazira na  korelaciji pojedinaca i društvu , te odnosu onog ličnog,unutarnjeg  i onog vanjskog. Jeidnka hoće svoj mir, ali mora živjeti  vanjskom svijetu koji ima  ima svoje norme , koje jedinka ne može kontrolisati.

Derviš Sušić progovara iz nutrine Bosne , njenog bića.Naizgled mirna i uspavana , ona je zarobljena u burama i neverama vjekova što je rose suzama i krvlju. Stoljećima koje po noj rovare ratovima  bolešću,  glađu i bunama.Nije bitan izvor;egzistencijalni – unutarnji,nametnuti – vanjski,ili religijsko – globalni.Svi žele Bosnu kao geografski pojam, niko neće njen bitak i bjelinu njene ljepote i milostivosti.

Derviš Sušič je i vrlo pedantan istraživač i historičar.Ako o nekom događaju piše, ne trebate provjeravati. Događaj se desio onako kako je zapisano, uz onaj minimalni poetski,ljudski otklon da historija postane pitka priča o sudbini jedne zemlje ili njenog ponosnog čovjeka.

Sušić kao da u svakom romanu ponavlja pitanje:

-Da li će se sile zla ikada umoriti? Do kada će trajati to sagorjevanje prkosne i buntovne Bosne.Do kada će kristalno bistre rijeke Bosnine neprijatelji ;i unutarnji i prekogranični i globalni  mutiti krvlju i pokušati umiriti i ugušuti Bosnu u krvi njenog Bosanca , dobrog čovjeka  bošnje.

“Ta dva svijeta ima svaka osoba, odnosno svi imamo privatnost i unutrašnji svijet, ali isto tako moramo živjeti u ovom svijetu koji nas okružuje, a ne možemo ga kontrolisati u onoj mjeri u kojoj bismo htjeli”, istakao je Bašić.

Niko u bosanskoj književnosti nije postavljao pitanja i tražio odgovore na bolne tačke koje muče i bole  Bosnu kroz historiju do današnjeg dana.Njegova djela su svojevrsni uđbenici Bosne i njene opstojnisti Velikog pisca nije volio ni prošli režim, savremeni još manje.

Koliki je strah sadašnje od mrtvog velikana bosanske književnosti govori jedna činjenica koja je nijemo promakla medijsku pažnju.

Dugo najavljivana predsatava  Posljednja ljubav Hasana Kaimije ,zakazana još  Decembra 17, 2018. za  11.1.2019. tri dana prije izvedbe je naprečac otkazana, smao tri dana prije izvedbe , mediokritetskom objavom  January 8, 2019 by Narodno pozorište Sarajevo :

„OBAVJEŠTENJE O OTKAZIVANJU GOSTOVANJA NARODNOG POZORIŠTA TUZLA SA PREDSTAVOM „POSLJEDNJA LJUBAV HASANA KAIMIJE“

Poštovana publiko,

ovim putem Vas obavještavamo da se gostovanje Narodnog pozorišta Tuzla sa dramskom predstavom  „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ koja je pred sarajevskom publikom trebala biti izvedena u petak,  11. 01. 2019. godine, otkazuje zbog nemogućnosti  tuzlanskog pozorišta da realizuje gostovanje u NPS.

 Povrat novca za kupljene ulaznice možete izvršiti na blagajni Narodnog pozorišta Sarajevo.

Hvala na razumijevanju! „

Eto tako se današnja vlastela iu sprezi sa religijskim oligarskim i poltronska kultura i umjetnost odnose prema najbosanskijem stvaraocu.

Neko je zapisao :

„ … I dok bi svaka druga kultura i svaki drugi jezik sa strahopoštovanjem gajio uspomenu na pisca koji je ispisao monumentalno djelo, Bosna je zemlja koja se ovog skromnog genija pisane riječi odrekla,po direktivi bivšeg robijaša, čini se, odviše lako.

Likove iz Sušićevih tekstova   lako nalazimo i prepoznajemo u svim  institucijama današnje vlasti, u njihovim očima mržnja i anatemisanje jednog od najvećih Bosanaca Derviša Sušiča   je sasvim logično i „normalno“

Frka Frkica – Šesta epizoda

Kao što rekosmo , poslije onoga oni Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nisu zvali.  Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila.  Zna kriva je. Skrnavila i kršila  mu cvijeće. Treću najveću ljubav.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke krhke  uzele u kuću uvele.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala ih plavih i bijelih i kombinacija  i bijelih plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonicama  .Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.

Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice vajao .

Maržoretkinu odoru bi joj skinule ,  anterju obukle. Bijelu , prema duši njenoj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

One su druge  blentovije su malo skrajnuli. No ,vratiće se oni Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost . Tren nerazzuma?

Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa  se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.

Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu …malena moja čini mi se da te malkice volim i  da se zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno usudno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu  rane moje nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi, sve iščekuje.  .

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga   nikad, za života,  nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je :suze same liju. Samo Nebo, jedno jedino,neponovljivo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija,  kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) .

Ona je mudraca naučila; podučila,  kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do  boli, do  jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od   neizliječive bolesti : Ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.I nebeskih blagodeti

Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.

Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih kad saznaju, tako da će svaki damar  sam za sebe  isplakati.

Univezumu je to, sve  tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje već  nije par, to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo, i poklanja se djetinjoj  ljubavi.

Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić.  Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć, maestro ga podržava. Akord  , dva  nijansu snažnija se glasaju ,  pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

Sve je nekako usporeno i trenutak kao da se ponavlja.

Frka pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

“Ponoć već je prošla

Vreme je  da se spije “

Glas je tih,  jedva čujan, to je šapat, molitva nebu  koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali se još uvijek  ne da naslutiti jasnost kristala.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

“Srce joj je budno

Davnu želju krije “

Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

“Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.”

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema . Ona i šeće,  i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata,  želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu  u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj cijeloj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da za njega je on kriv.I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On;  on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.

Dobri pribrao misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

“Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo. “

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol  ljubavi ,  zapletena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon procvjeta i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna ,da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak u iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?

“Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.”

Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena dječija i velika duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam samo dobro dijete , ali riječi ne izlaze , valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste  da bude dijete i da voli.

Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,

“zašto…Dobri bekrijo….

Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ovo ime  ima lik i stas, i neku plemenitu dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko nije zatečen.

Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više  se nije  imalo   ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . Ili koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala.

-Ništa se ne brini malena moja , sve će biti u redu. Ja sam tu.

Ona zna ništa nije u redu. I nika dneće biti. Slagao je , a još to ne zna , i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.

Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli stati čisti i nevini. Oni to i sada jesu, možda, tek malo,  sasvim malo zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli   kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :

– Dragi vreme je da se spije.


												

Neruda – Zabranjeno je

 

Zabranjeno je plakati bez pouke,

probuditi se, a ne znati šta sa sobom,

strahovati od  osebujnih uspomena.

 

Zabranjeno je ne boriti se za ono sto želiš,

odustati od svega zbog strahova,

snove ne pretočiti u datost.

 

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,

ne pokušati sačuvati zajedničke uspomene

i zvati ih samo onda kad ih trebaš.

 

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,

pretvarati se ljudima do kojih ti je stalo,

izigravati nekog drugog da bi te pamtili,

zaboravljati one kojima je zaista stalo do tebe.

 

Zabranjeno je ne stvarati vlastitu priču,

nemati vremena za ljude kojima trebaš,

ne shvatati da ono sto ti život daje, to i uzima.

 

Zabranjeno je otjerati nekog

s kim se nisi pomirio,

zaboraviti njegove oči i osmjeh.

 

Zabranjeno je zaboraviti nečiju prošlost

i zamjeniti je

njegovom sadasnjoscu.

 

Zabranjeno je ne pokušati shvatiti druge,

misliti da je njihov život vredniji od tvog,

ne spoznati da svako ima svoj put i sreću.

 

Zabranjeno je ne činiti stvari za samog sebe,

plašiti se života i obaveza,

ne živjeti svaki dan kao da  je poslednji.

 

Zabranjeno je ne tražiti sreću,

ne žovjeti  život s pozitivnim stavom,

ne misliti da uvijek možemo biti bolji.

 

Zabranjeno je ne znati

da bez tebe ovaj svet

ne bi bio isti!

 










												

Mehmeda majka karala / Igrokaz na dan 1. Septembar/Rujan,

 

Rekoše nam  , danas je Petak, 1. Septembar/Rujan, 244. dan 2023. godine. Šta ćemo, moraćemo prihvatiti zdravo za gotovo ili se kačiti. A to nam , u svijetu koji je pun kačenja , nimalo ne odgovara.

Čak se i zaboravlja rima :Petak – metak. A mošte misliti kako su tek skrajnuli onu:: I tane za ostale dane.

Nema vam današnja žurba vakta za poetiku.

Još će nas preduhitrititi i reći da do kraja godine nedostaje još 121 dan.  Tako kažu brojači ovogodišnjih dana. Obzirom da nemamo vremena ,  moraćemo da im vjerujemo.

Dakle i zvanično smo u drugom danu poslijednje trećine ove odlazeće godine. Samo pažljivo, nemojte se osiliti , pa  da naletite na bodiček , može biti vrlo takarli i i bolno , a možete se žestoko nataslačiti.

No , niko vam ne mre zabraniti da se takarite i taslačite kako i koliko vam volja. Ono u smislu ta ružiti se il u grubo tesajte, ali što nježnije.

E svašta, znamo da ste vi pomislili na…

Ma radite šta vam volja, nemojte pomisliti da vam mi tako nešto branimo. I mi samo zbog sevdaha i tog ruženja živimo.

A pametni ovi Kroatjanci. Oni čitav mjesec rujanju posvetili. Lijepo je  rujati, isto kao takariti.

Ali ga ne šmekamo.

Čuj molim te? Jedan mjesec godišnje rujati. Ma sve da se i praši od rujanja , da proste prašovićke , mjesec dana je ipak samo jedan mjesec. A napriliku im ostalih jedanaest mjeseci ko kravata na vazduhu  landara.

A kod nas đardini rujaju dvanaest mjeseci. Hjteli mi uvesti i trinaesti. Nismo uspjeli. Kažu ima dovoljno dana ! Ako vama treba više vremena , a vi prebacujte normu.

E valja im ta ! Evo pet poštenih. Ipak za hamalenje za svaki slučaj  zaradismo trinaestu i četrnaestu plaću. U naturi, bezbeli.

Jeste li svjesni kako je lijepo ružiti se svako malo. Ljudi se svađaju , bjesne , grube riječi govore, umjesto da se samo ruže.

Nama draga ona sevdalinka : Mehmeda je stara majka karala. Kako nam neće biti draga. I Zlatiji. A bome  i tetki  Hankiji . A one uvijek kahrali ko da velerale nisu , kad ih niko ne ruži. To znači da je dan prošao bez takara i nije im ni do čega. Ma , ni do jela..

I zato ona pjevaju :

MEHMEDA JE STARA MAJKA KARALA

 

Mehmeda je stara majka karala

Mehmeda je stara majka aj karala

 

sine Meho živ ne bio u majke

sine Meho živ ne bio aj u majke

 

Odkud tebi te rumene jabuke

odkud tebi te rumene aj jabuke

 

Dale mi ih po mahali djevojke

Dale mi ih po mahali aj djevojke

 

A najljepšu ta lijepa Zlatija

A najljepšu ta lijepa aj Zlatija

 

Što je moćan ovi narodni pjesnik.

Svu filozofiju života u par stihova sprco.

Moćna je i ta riječ – sprco. Ispade , da je nama svaka mahalska moćna.

I šta tu ima majka Mehu ružiti? Šta je briga oklen mu i ko mu jabuke slasne , rumene i grešne poklanja?

Pravi bona Majko slatko, biće ih još. Pusti sina da odi spit . Umorio se . Trebalo je dvadeset četiri jabuke, ono minimum , za obnoć ubrati.

Joj lijepo li je brati! Te jabuke da prostiš.

I svaka djevojka iz mahale je prilijepa , tako da momci nekad nisu imali vremena kući odit, već hamala zvali da nosi jabuke kući. A ti samo nastaviš hamaliti , blažen međ đardinskim voćem.

Onda , oni meni : radi nešto, man se šuplje!

Odakle mi vrijeme frajeri jadni?

Ima li prečeg i ljepšeg posla nego grešne , a rumene brati: jabuke da kako.

Joj , kakva je pusta. Hem se biba , hem drtulji , ko rumen jabuka  pred branje.

Što bi pjesnik reko:

Ružila me , ne ružila,

ne kuni me ne ruži me majko,

ja brez lijepih i rumenih ne mogu.

 

U prevodu:

???

E , ako vam za ovo treba prevod , baš ste prave , pravcate hablečine.










												

Bože jedini , molim Te , oprosti meni neukom

 

Lijep je dan. Suce je zasjalo i popelo se usred svoda. Plavet svuda, ja u hladu . Pored mene Kur'an i Biblije. Obavezno štivo bogougodnih ljudi.

Kakav sam ja, to ne mogu sam da sudim. To je zapisano u knjizi koja će mi biti čitana , jednog dana. Molim se , da mi taj dan bude kao ovaj. Mio i radostan.

Kuran otvoren na stanici gdje je smješteno:

31. Poglavlje , Lukman , ajet 27:

“-Da su stabla na zemlji pera, a more uz pomoć sedam mora tinta, ne bi nestalo Božijih riječi. Zaista je Allah moćan vladar.”

Zamislim , puno je na zemlji stabala. A osam mora , bez obzira na veličinu , previše je to tinte.

Neuk, kakav jesam, pomislim : to se ne može istrošiti.

Zatim uzeh Bibliju i čitah.

Umorih se , iako bješe hladne limunade i tek ubranog voća , žega je velika bila, i usnih.

Sunce se zagledalo u čitab i učilo Isaijino pismenju , 25. Poglavlju, stih prvi:

“-Gospode, ti si Bog moj, uzvisivaću te, ime ću tvoje slaviti, jer si velika djela učinio, i namjere Tvoje se vjerno ispuniše!”

Probudi me lagano milovanje povjetarca. Ovorih oči.

Iznad mene se rasula noć. Milijarde i mirijade mirijadi zviježđa svjetluca i žmirka slaveći Gospoda svoga. Ljepota je to uzvišena, koja čini da čovjeku koža nasrne i suze na oči udare. Zanijemim, samo misao titra:

– Prelijep je Tvoj svijet Gospode .

Haleluja i Amin .

Oprosti neukom i učini da ne zaboravim da  Tebe  Jedinog svakodnevno  slavim .


												

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

Autor

Hajro Šabanadžović

Ruže i plavet Okovi nevinosti

Ruže i plavet                                                                                      Okovi nevinosti

 

Cvijetni tepih  Nježnost poljskog cvijeća

Cvijetni tepih nm                                                                        Nježnost poljskog cvijeća

 

 

Zamršena plavet  Snježna noć

Zamršena plavet                                                                       Snježna noć

 

 

Bosna zemlje Božije milosti – Galerija u 14 02

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Život je priča                                                                           Ples najluđe noći

 

  

Radovanje                                                                   Anđeoska milina

 

  

Bura u suton                                                      Svileni treptaji

 

  

Osunčano cvijeće                                                         Plišane misli

 

  

Nesalomljiva Krhka ruža                             Neuzvraćena ljubav