Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

izblijedjeli-zapisi  Vilinski đardini I

Izblijedjeli zapisi                                                               Vilinski đardini

plavetna-dolina-iplavetna-dolina-ii

Plavetna dolina

Miris ženskog tijela   Krhke kapljice

Miris ženskog tijela                                                                 Krhke kapljice

Mjesečeva romansa  Most nad plavetnom provalijom

Mjesečeva romansa                                                         Most nad plavetnom provalijom

Ljubav plamti 1  More Ljubav i pjesma

Ljubav plamti                                                                More , ljubav i pjesma

Nesporazum stađuna  Ugodni zimski krajolik

Nesporazum stađuna                                                             Ugodni zimski krajolik

Poderano jedro  Pauk u ribizlima

Poderano jedro                                                                       Pauk u ribizlama

Ona sa cvijećem u kosi Život je opsjena

Ona sa cvijećem u kosi                                                      Život je opsjena

Dobriša Cesarić – Pjesma o tišini

 

Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.

Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.

Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.










												

Bleki – Ogriješih se o tebi oprosti

Oprosti mi

Sinoć se ogriješih o tebi

pogriješih riječju ne i dušom

sebično je srce moje

u ljubavi svojoj

ne da

nikako ne da

da mu pričaš

da ćeš nakon nekog vremena

da Njemu odiš





to je u redu mila

i ti ćeš naći da znam

da je to u redu

ali molim te

nemoj da mi odeš

prije mene

ne mogu više ostajati

sam





sve ljubavi moje

odu prije mene

nemoj more mome ubavu

ti da mi odeš

nemoj mila ti

daj da jednom rečem

lipo mi je

ne mogu živjeti bez tebe

ljubim te zanavik





a oči sklopim

dušu sritnu predam

Tišina i sni

ti budeš

kapljica u oceanu ljubavi

koja me na pute prati


												

Jesenja čarolija

Jesenja milina

Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.

Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.

Kako ga boni nećete voljeti ?

Ili bilo koje godišnje doba!

Prvo, iz ličnih razloga.

Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.

Da malo zraknemu tu ljepoticu ,

JESEN

Prelijepo, umilno , zlaćano godišnje doba –

Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.

Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.

Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.

Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.

Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolorit koji nas opija i zavodi. Boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .

Zamjerka jeseni je da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.

Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu.

Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem nego vlagom.

Hladnije. Šta to znači?

Da li je to radi oblačenja koje krpice više?

Ne , mile naše. Nije.

Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje,To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.

Milostiv je odredio da uvijek bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav.

Jesen to čini raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.

Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju, zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto. To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.

Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.

Molimo vas , nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.


												

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 

Bili jednom,u nekom vaktu  u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi Bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja.Po debelom akšamu Mujo bi se popeo na trešnju, primakao se prozoru i kroz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Nijen ion bezobraštine nike smišljao , nego rugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.

Navikao on na milovanje.Merak bi ga strefio posred nerva simpatilusa i tada htio nestio, moroi brstit trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je plaho belajli žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi prozento.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao. I šta ga mi znamo kakav bi se rada zeman naštelio.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo. Pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj , išareti na Muju,sve dok zamalo oko ne bi iščašila.Da joj ne bi trešnje i tunje mogla je na bigajri hak frljava postalti.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla jesen i sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje slatko od tunja.Svašta!Bio to Fatin dio ašikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razgovarati,beg bi ih mogo čuti i eto belaja.Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom u jesen , u vrijeme rujanja , kad se jeleni i srne pare Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio. A možda ga jad takar mladosti posred čelenke strefio. Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena da se po tabijatu našteli. Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan Mujo , više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao,drva  cjep'o.Pa hek po prstu.Otpade nokat iz čista mira , ko da ga nika dnije bilo.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako oteka , boli li te’?

-Kako neće bona.Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem oteko,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolnu ranu pokažem da joj lijeka nađeš. Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,j jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće,smislićeš ti , pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo, već je hekno sa grane.Od silnogmilkenja i trzanja; prije ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo se natakario posred bašče. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol. Mater mu morala strafe salijevati koliko ga je kopriva užarila i oplikila.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala..Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo, nešto bi da opsuje , ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat.. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj . Ipak preglasno bilo . Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac vijek poslije ,   i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,fes nakrivio pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja i butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza , u begove kćeri.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni “prst” pokazivao i šta su radili snjim i bez njega i kakvim melemima oblagali ; to ne znamo. Nismo nazočili ni svjedočili, a nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe.

Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao u fatine odaje. Trešnja  krila demirli prozor na kome nema demir rešetaka. Izjutra,prije sabahilden in the morning zore ,bi se Mujo iskobeljo vanka .Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Po tri do deset  puta. Neki besposleni pjano brojo i do dvadeset četiri izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili?! Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Joj , mamo mamice , na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

Kraj prvog čina

Bleki – Sjeti se , dame biraju

Bijaše to novi početak

obično snijem

sjećaš se rečem

ovaj san ne ide tako

obrnut ćemo ga

dame biraju

Ti pružaš desnu ruku

( recimo ) od straha

ja prihvatim lijevom

od srca

ruka u ruci

tako nas učila Marina C.

duša uzdrhtala

i onda tvoje lijeva ruka

o’ od srca

na mom ramenu desnom

šta ću nemam izbora

moram dame biraju

a tijela blude


moja desna ruka

ona izdajnička

na tvojim leđima iza srca

stojimo

malo nervozni

prvi je dodir

čekamo muziku

čujemo je

tango za Evoru

Zakoračimo


i…


Zaboravih

dame biraju …








												

Tatjana Lukić – Strah – od ravnice

 

II

 

prije nego je glasno izustim

moram razvlačiti s usne na usnu

riječ

 

da joj drhtaj osjetim

korijenje da joj presiječem

nikne li slabašnog jeka

 

da je se same najprije nasitimžkad posluša meži izleže se

jeidno preda mnom pitoma i smjerna

 

da joj usnom blagosiljam znanje

 

prohtjev moj

nad rječju mojom

i šapatom

nikada nije dopuštala ravnica

 

poslije njenih pohoda

duboke brazde-rane

usne su ostale

 

neću joj se vratiti ni koraknuti

dok je svu ne prekriju suncokreti

dok se ne bud eu šta imala zalijetati riječ

kad joj volje bude

i jek mi vraćati










												

Dotične godine / Igrokaz 22.Septemar/Rujan

 

Danas je Srijeda  22.Septembar/Rujan 255 dan dotične 2023. godine., uz nadolazeći restl obaveznih 110 dana (za nadati se).

 

Lijep zvuči ovaj narodski  izraz dotična.Znači voli se doticati.Dodiruje nas.Ili mi nju dodirujemo.

A najljepša je uzajamnost. Miriše na hranoniju.

 

A svašta se može doticati i desiti u doticanju .Pitajte dotične ako ,po običaju nemate veze s vezom.

A vjerovatno nemate pojma jer ne mislite. Vama su zabranili,naredili,platili kontejnerskom  sadakom

da ne mislite.I u tom nemislenju zapadne vas vaša dotična godine. Šteta. A mogli ste živjeti život

dostojan čovjeka. A vako nit ste insan , nit ste hajvan. Ma, čak ni srednji rod. I vaša maloljena djeca su

pametnija od vas. najiskrenije se nadamo.

 

Sve dotične godine su prelijepe , ali imaju jednu kvalitetnu ,po ljude pogubnu manu, svih 365 dana ,

pride jedan svake četvre godine doticanja.U svakom danu zakantnao hejbet imena koji morju ići sa

tim danima.Kažu zapisano im.

 

A ljudi ne vole ići tamo gdje im zapisano jer nisu činili šta treba, ili su nečinili šta ne treba.A i ti je

zapisano.Časni pisari svaku riječ, svaki mig zapisuju.I imaju specijalnu vagu ,koja to činjenje i

nečinjenje  prevedno mjeri.

I Džab-džabe  , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje.

 

Što bi poete rekle:

-U besmislu ljudi postaju  zaboravni .

U prevodu:

Džab – džabe im , sve se piše , bome i zapisano je.


												

Jesen kuca

Jesen kuca.

Malo stidljivo.

Ali ne bojimo se.

Grunuće ona.

Ljepotom i kišama.

A opet žao nam ljetnih ljepota.

Neka,  mislimo  vrnuće se.

Ako Bog da.

Sve u svoje vrijeme i vakat.

Svako godišnje doba treba da nam podari svoje ljepote .

Karakter im ljubimo.

Kako se dani tanje to postaje beternije.

I vremenski i očevidno.

Počele su kiše .

Još uvijek to nisu one hladane dosadne jesenje kiše,

kad  insan ne može nosa promoliti.

Mi skontamo, hajmo se fatat priprema za  lendohavizanja.

Idemo tabiriti šta se to u kišnim danima nalik potopnim dešavalo u  minulim vaktima , koji se neće vratiti. I bolje.

Za neke dane kažemo nikad se ne vratili i ne ponovili.

Druga vremena a toliko zvjerinja da glava boli.

Da se možemo terminatora igrati sredili bi neke stvari.

Ali to je samo američka morbidna opsjena koja nema veze sa stvarnošću.

Danas nećemo kao obično vršiti redaljku po danima i sjećanjima. Idemo mešetarit. Malo je interesantnije , i nije pregledno.

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

Autor

Hajro Šabanadžović

  More želja

Ulica prkosa                                                                                More želja

Gorje i predvečerje  Krasnodarje

Gorje i predvečerje                                                             Krasnodarje

Tekstura  Pomračenje

Tekstura                                                                                Pomračenje