Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

slava-stvoritelju   tirkizni-snovi

Slava Stvoritelju                                                              Tirkizni snovi

na-kraju-ljeta  violetna-bura

Na kraju ljeta                                                                   Violetna bura

razigrana-njeznost  dan-jarkih-boja

Razigrana nježnost                                                       Dan jarkih boja

zar-ptica  svileni-treptaji

Žar ptica                                                                             Svileni treptaji

Pahulje i snovi        Krhka čarolija

Pahulje i snovi                                                                                 Krhka čarolija

Lebdjeti  Crvena noć

Lebdjeti                                                                                                     Crvena noć

Vrijeme kajanja  Kristalni cvijetni dan

Vrijeme kajanje                                                   Kristalni cvijetni dan

    Prijateljstvo

Đardin ljubavi                                                              Prijateljstvo

Diskutabilno izvinjenje, a i pleše nam se

 

 

Večeras smo malo tužniji. Ne pada nam na pamet da bilo šta budalesamo ili koga takarimo.

A i pleše nam se.

Bili smo nesmotreni i vjerovatno rastužili jednu prelijepu djevojčicu.

Nemamo nikavo opravdanje. Neznanje ili nepažnja nikad ne isključuje krivicu počinioca.

Zbog toga smo u dilemi da li da pošaljemo poruku koju smo sročili.

Iako ponekad nismo najblagonaklonjeniji čitaocima, ipak moramo od nekoga tražiti savjet da li da pošaljemo pismo isprike koju smo smislili:

“Mila

 

Oprosti mi

 

Ne znama kako sam propustio   tvoje pismo.

Moja zauzetost ne bi trebala biti pravdanje.

Morao sam barem osjetiti da si mi se javila.

Ipak poruka je bila tu skoro dva dana .

 

Dobro, naći  se neka opravdanja.

Jedno  ne baš veliko opravdanje.

Recimo nisam ti htio ometati rođendansko slavlje svojim prisustvom

Ili bojao sam se da te ne naljutim nekom nježnom riječju, pa  ti pokvarim slavlje.

Jer ti si čvrsta dama, pa bi ti u javnosti moje djetinje riječi možda narušile imidž.

 

Znaj da si bila u mislima sa mnom i da sam podigao čašu šampanjca i rekao :

 

„Sretan ti rođendan Jube.

Ovo je tvoja godina.

Obećavam.“

 

I tu sam zastao i zamislio se.

Upitao sam se da li je tom djetetu, toj miloj djevojčici mogu ikako pomoći?

 

Godine nose iskustvo, tamo gdje pameti ima. Meni su govorili da baš i nisam previše glup,

da imam s vremena na  vrijeme nekih bisera.

Mnogo tih bisera sam nanizao.

A nisam nimalo sebičan, volim ih poklanjati, pogotovu tamo gdje se nižu dragulji u jednu prelijepu ogrlicu.

Zaista volim poklanjati i radovati. Bezuslovno .

Imao sam bogat život. Ponekad malo više tužan i tragičan, sli prelijep.

Nije mi ostalo previše neispunjenih želja.

Ne smijem reći skoro  ni jedne , jer  to bi se to moglo na jednom vrlo važnom skupu moglo shvatiti kao konačnost.

A mislim, neka me joj malo, možda mogu ponekog obradovati.

Mila da li ti ikako mogu pomoći, osim ponekad obradovati lijepom  rječju?

Imaš li želja koje bi stranac poput mene mogao ispuniti?

Ili dati ideju da se ona ostvari?

 

Volio bih to.

Mislim da jedno divno dijete poput tebe zaslužuje mnogo više pažnje.

Vidim mnogo neslućene dobrote, iskrenosti i ljepote koje se kriju iza žestoke žene.

I mnogo onoga veoma bitnoga – mnogo čednosti, a što je danas rijetkost i luksuz. “

 

Tu nas poeta prekinuo i kaže dosta više, neće meni ništa ostati za kas'ti.

Šta ćemo pusti mo ga!

-Pa hajd’ kaži?

A on šuti.

Pitamo ga šta mu je.

Šuti.

Navalimo:

-Šta ti je?

-Kriv sam.

-Za šta?

-Sakrio sam poruku.

-Zašto?

– Poželio sam da bez vas   nepozvan odim na  rođendan.

– I?

-Nisu me pustili unutra.

-Kako to?

Neki nalickani mahnitov skonto fol i sa vrata se okreće društvu i kaže :

-Bando imamo jednog prosjaka na vratima. Kinta ili noga u sjedalicu.

Bi usisan , a ne uvučen u prostor iza.

Izađe ona. Prelijepa je i sva nekako paučinasta od nježnosti i čednosti. Zagrli me dobrotom svojom, dade mi deset maraka sadake i reče :

-Idi sad dobri čovječe ovi moji gosti znaju biti neukusni.

Zbunih se i zacrvenih. Prvi put u životu. Nisam joj uspio ni čestitati rođendan.

-Pa dobro, a šta si ti očekivao. Odrtine kao mi , mladima uvijek ličimo na prosjake ili barem sakupljače starih stvari.

A poeta na to reče:

-Među starim stvarima ima i prelijepih riječi i snova.

 

U prevodu:

-Baš je ovi poeta blesav.

 

Rajo šta vi mislite.

Raja šuti. Valjda nisu skontali poentu. Možda jednog dana skontaju i riknu od smijeha ili sjete.

Taki vam je dunjaluk. Iskreno kajanje smatra neprihvatljivim, i većina ne zna da pleše.

 


												

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin treći

Čin treći

 

Namjera nam bila pripovijest sa  Mujom i Fatom , po drugom činu . nekim vehtim  epilogom smandrljati . 

Znamo da bi mnogi  hotjeli da smo , mamicanje i tako to…,  završili kako vaš znatiželjni i pretežno vedri um sanja.

Oprostite , mnogo se izvinjuvamo ,  ne dadoše nam.

Sitni kitab neki hamal dostavio. Poručio smjerni  i strogi Mojsije  ne ide to tako .

U pismenu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi. Gdje će ti duša? Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam ; reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti!?  A kakav ti je obraz kad istinu prešutiš? Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku međ rogove ili ćeš garantovano  prihajat pržunu.  Indexi i Fatma će ti oprostiti. .  

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa Neba naređeno.

**

Čin treći

Mujo se ono drugo  jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu   prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne mere zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija , pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešto nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin, ta bašta mirisna, brežuljkasti izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna Y dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo;   skoro po godine on bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin cvijenti , ta pupoljak  đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe; sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdje će ti bolan veće slastice od uzavrelog ženskog tijela   ? Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala. Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona.

Aha kako ne, smiješi se usud!

Fata mnije , jadna li joj majka , Mujo doš'o vidio da je nema pa otiš'o. Mujo doš'o i drugu noć, vidio da je nema pa otiš'o. Srce Fatino, dobro je da ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se nešto i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti!  I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala. Nisu to čista posla!

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to, ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daji Muju da je stigne pa bjež, uzalud ,kukala joj  majka. Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijele tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke cjeloklupne  djevojačke sehare sakriula . Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Ni za živu glavu, ni za vaskoliki dunjaluk. Fata je njegova . Jedna i jedina ljubav .

U buli je velikoj Mujo sada. Tandaro sa strane , a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koju  je on natjerav'o i upjevavo: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; mater Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa?

Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi  komešanje . Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; ‘nako bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo, tebe mi, kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasniji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati , jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije isprično. Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube. A i sluge kako bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili, ne znajući da ih radoznalo dijete iz prikrajka gledi šta rade. Vidjela  ona i Fatu i Muju na kamari . Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; čemu  ta vaskolika frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila, još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi  rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.A i Mujo joj plahodrag bio.Kako ne bi . Sestra ga njena voli ko nikog na ovom svijetu.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma ,nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati. A ni stravu zalijevati , jer neće pomoći niti će se Fata devranisati.

Opet se razboli nena! Fata i Meleke kod nje da je paze i liječe. Fata Muju obavijsetila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Prije će biti nemar i neoprez što ga strast neštedimice unosi u blentare.Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene; on kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na begovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i glavu  gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola,ko da mu je zadnji put , ko da  mu svilen gajtan na Bijeloj tabiji krvnik  sprema. Pred sabah besu jedno drugom zakletvu dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Misle čestitost  su bar malo povratili. Morali se još jednom  , za kraj oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala.  Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala. 

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki dohaberili da se nešto čudno oko Fatinih odaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav, sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana , ni selam ,   ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, kao što ni u cijeloj kući ne bi.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu : evo nekoliko dana kod majke mu, koja  poboljeva , izgleda vakat došo mrijeti. Jeli tamo Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet, nisu za Muju znali. Zastidje se beg beternih  fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Šta ti je sudba? Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Dok je sve igra i zabava u redu je.Ali onda se ljudi zaborave , vrag im se u tintaru upetlja i odnese šalu. Od iskona  sve je u parovima . Sreća i nesreća- Ljubav i mržnja . Vjernost i prevara ,…I sve ima svoj početak i kraj . I nagradu  po zasluzi . Sve je zapisano  u Najsvetijoj knjizi nad knjigama Levhi mahvuz ; svaka praškica i svaka krupnica, ništa nije izostavljeno ni sakriveno.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata jal’ mater joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir prepilan i skinut.

Nikakvu ljutnju ni belaj nije pravio, nit je kome bilo šta pričao. Svu je računicu  ko u tefter složio . Doduše polovično. I odlučio šta mu je radit. Begovska čast je u pitanju.Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stiskao i vrebao. Ni disati nisu mogle.

Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbej Smirne, mladoženja od šezdeset kuka i plaho krivim nogama. U varoši se oko svatova sjatilo i velje i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati  , sandžakbey mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udajite me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili. i pravac Turska.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti , niti joj se primaći ili joj pomći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila od jarana.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Efesu napravljen, odmah mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče iz Smirne stigao  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront !!! Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio, i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se sasušila. Nova tunja bezplodka jalovuša bila, a trešnja bezbel ‘ i logično prestala rađat crvene bobe. Tako je to vazda u prirodi. Plodnost za plodnost. Jalovost za jalovost.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Nije ga krivila. Tako se desilo. Mladost ludost i strast  neoprez.. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jes’ jest! Ne mere to nebo trpjeti.

 

Kraj trećeg čina

**

Bleki – Sve je bilo kao u snu





Sve je biilo kao u snu

Zlo vidjeh

dok su zvijezde u našim srcima snove snili

nebo nasmješeno

predivne plavetne boje

držala si me za ruku

ja sam se radovao

Ti si me voljela





sve je bilo kao u snu

kosac se smješkao

i plesao

nismo imali sluha

za njegov rekvijum

ti si ustala i plesala

pjesmu ljubavnu

što nosila si u grudima

ja sam plakao

nije to bila sreća

previše radosti ubija





Sve je biilo kao u snu

zatvorih oči

jer vidjeh

zvuk mi te odnese

nebo je krvavo

predivne purpurne boje

tijelo je ostalo sa ljubičicama

tvoja je glavica u mojim rukama

prelijepa i još uvijek snena

lice je bilo mrven bolno

jedno zašto

u zakutku usana

u očima ljepšim od snova





Sve je biilo kao u snu

vidjeh

Nebo svjedoka

poljubih te mila moja

i rekoh volim te

ti zadovoljna sklopi oči

tako to rade ljubavnici na rastanku

zar ne ljubavi moja

Aleksa Šantić – Ne vjeruj

 

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime

 

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

 

Dođi, čekaću te! U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

 

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za riječi ne zna;

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše!

 






												

Na ovom dunjaluku je lijepo / Igrokaz na dan 24. Septembar / Rujan

Danas je Nedelja 24. Septembar / Rujan 2023. godine, drugi dan jeseni, a 267. dan u godini.

Znači , ako nas brojanje na prste ne vara, do kraja godine je ostalo 98 dana. A to je opet, kako nam se čini , sve bliže nuli. A tada zna se. Slavlje.

Nekima je do slavlja, nekima i nije.

A opet, mi indiferetni. Ne žalimo, niti se previše radujemo.

Ne žalimo ; jer je bila lijepa godina.( Nadamo se da će biti dosljedna do kraja.)

Ne radujemo se, jer smo za jedan listić kalendara bliži rahatluku.

Ovo je kao kontradiktorno. A nije. Jer i ovdje , na ovom dunjaluku je lijepo.

A gore?

Pa imamo vakta za gore. A i malo nas strah. Da li je naše činjenje ili nečinjenje jača strana kantara. Čak i ako imamo težine, imamo kad ići gore. Tamo će se provesti ostatak bivstvovanja. A to je jako mnogo vremena. Nezamislivo.

Mi danas nešto fataljististički raspoloženi. Dobro je to. Ako dobijemo nogu sa ovog posla, možemo se zaposliti u komunalnom preduzeću da fatamo ljistove.

A možda ufatimo i ono što želimo. Onda ne bi bili fataljisti. Onda bi bili… Mašta ga mi znamo?

Možda dežurni u đadinu?

Taki smo vam mi .

Svestrani. A opet jednostrani.

Ne m're proći ni jedna nabrajalica, a da ne pomenemo nju. Neprikosnovenu. Ženu.

Ah ta ljepota, milosti i radosti puna.

Vala nek ima i tuge, nemamo ništa protiv. Ali nek dođe poslije.

Sada neuki pitaju poslije čega.

E , vala im ne rekosmo. Ako nisu do sad’ skontali , mi ih nemamo namjeru prosvijetliti. Nismo levati.

Čujte, molim vas. Grlice i amebe skontali u čemu je štos , a oni bi da pitaju.

Nemaju vremena skontati od prepisivanja i vulgarizama, što pozitivno utiču na sociopatske karakteristike ličnosti sa kompleksom umanjene  vrijednosti. A to j'opet korespondira sa plitkoćom uma.

No , to je dobro. Ne mogu svi ljudi biti pristojni, vaspitani i kulturni. Za to treba vremena i stila. I prvenstveno dobrote. Naše riječi su ogledalo naše duše. Tuđe riječi su ogledalo tuđeg uma i plićaka.

Nemojte se ljutiti . Ništa lično. Nismo mi krivi što imamo ta neka iščašena dinosaurska razmišljanja. Nas su tako od malih nogu učili. Isprali nam mozak ljepotom , dobrotom i pristojnošću.

Da bi nas ubjedili dali nam dokaze:

Kuran 4.Poglavlje En – Nisa , Ajet 148.

Bog ne voli da se glasno govore ružne riječi. (Tako govore samo) oni kojima je počinjeno nasilje. Bog sve čuje zna .

Stari zavjet – Poslovice 10.31

Mudrost nose usta pravednika, al'će pogan jezik se presjeći.

Novi zavjet Jevanđelje po Luki

17. Reče Isus učenicima svojim: Nije moguće da ne dođe do sablazni, ali teško onome s koga dolazi, 2. bolje bi mu bilo da mu se vodenički kamen objesi o vrat, i da ga bace u more , nego da sablazni jednog od ovih malih . 3. Čuvajte se !

I sada se dunjaluk ibreti kada na taj način razmišljamo i progovorimo. Još nam debelo zamjeraju. A ne bi trebali.

Svako ima pravo na vlastito mišljenje, svako ima pravo na slobodu, pa čak i slobodu kretanja. I normalno, neprikosnoveno pravo proisteklo iz slobode kretanja. Pravo da se bude kreten.

Ništa osebujno. Samo mahalska digresija o birvaktile vremenima. Ima ih još težih. Kultivisanja. Ali nikako ružnih. Sve je uporište našlo u Svetim riječima.

Poučnim, sa humanim porukama i poukama.

Što bi poete rekle:

Bez zamjerki. Pa , da li smo ljudi ili nismo.

U prevodu:

Ima ljudi i ljudi, a ima i hajvana. Napose među ljudima.

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

Autor

Hajro Šabanadžović

Takva je ta da prostite Modra rijeka   Iskrenost

Takva je da prostite Modra rijeka                              Iskrenost

Vrelo istine  

Vrelo istine                                                                               Savršena ljubav

  Nebeska čarolija

Violetni san                                                                                       Nebeska čarolija