Autor
Hajro Šabanadžović
Slava Stvoritelju Tirkizni snovi
Na kraju ljeta Violetna bura
Razigrana nježnost Dan jarkih boja
Žar ptica Svileni treptaji
Pahulje i snovi Krhka čarolija
Lebdjeti Crvena noć
Vrijeme kajanje Kristalni cvijetni dan
Đardin ljubavi Prijateljstvo
Spavaj… Spavaj…
Noc ukrale zore.
A duboko more
sin tvoj plugom ore.
Spavaj… Spavaj…
I tobzdija spava
u izdisaj rata.
Preko polja ravna
sunce jase ata.
Spavaj… Spavaj…
Sva seciva tupa
i pod grlom zita
A sve zdele pune
i sva deca sita.
Spavaj… Spavaj…
Noc zadje bez uka
Na ramenu sveta
tvoja blaga ruka.
Spavaj… Spavaj…
Tišina i sni
se pitaju
da li je moralo tako biti
a ja nijemim
ipak nakon vremena
koje nam ističe
pitanja više nema
samo ocean sni
neku bajku
što plakala je
Aleji kraj izvora
Modre rijeke
gromadi
a sleđena odlazi
tugama svojim
Večeras smo malo tužniji. Ne pada nam na pamet da bilo šta budalesamo ili koga takarimo.
A i pleše nam se.
Bili smo nesmotreni i vjerovatno rastužili jednu prelijepu djevojčicu.
Nemamo nikavo opravdanje. Neznanje ili nepažnja nikad ne isključuje krivicu počinioca.
Zbog toga smo u dilemi da li da pošaljemo poruku koju smo sročili.
Iako ponekad nismo najblagonaklonjeniji čitaocima, ipak moramo od nekoga tražiti savjet da li da pošaljemo pismo isprike koju smo smislili:
“Mila
Oprosti mi
Ne znama kako sam propustio tvoje pismo.
Moja zauzetost ne bi trebala biti pravdanje.
Morao sam barem osjetiti da si mi se javila.
Ipak poruka je bila tu skoro dva dana .
Dobro, naći se neka opravdanja.
Jedno ne baš veliko opravdanje.
Recimo nisam ti htio ometati rođendansko slavlje svojim prisustvom
Ili bojao sam se da te ne naljutim nekom nježnom riječju, pa ti pokvarim slavlje.
Jer ti si čvrsta dama, pa bi ti u javnosti moje djetinje riječi možda narušile imidž.
Znaj da si bila u mislima sa mnom i da sam podigao čašu šampanjca i rekao :
„Sretan ti rođendan Jube.
Ovo je tvoja godina.
Obećavam.“
I tu sam zastao i zamislio se.
Upitao sam se da li je tom djetetu, toj miloj djevojčici mogu ikako pomoći?
Godine nose iskustvo, tamo gdje pameti ima. Meni su govorili da baš i nisam previše glup,
da imam s vremena na vrijeme nekih bisera.
Mnogo tih bisera sam nanizao.
A nisam nimalo sebičan, volim ih poklanjati, pogotovu tamo gdje se nižu dragulji u jednu prelijepu ogrlicu.
Zaista volim poklanjati i radovati. Bezuslovno .
Imao sam bogat život. Ponekad malo više tužan i tragičan, sli prelijep.
Nije mi ostalo previše neispunjenih želja.
Ne smijem reći skoro ni jedne , jer to bi se to moglo na jednom vrlo važnom skupu moglo shvatiti kao konačnost.
A mislim, neka me joj malo, možda mogu ponekog obradovati.
Mila da li ti ikako mogu pomoći, osim ponekad obradovati lijepom rječju?
Imaš li želja koje bi stranac poput mene mogao ispuniti?
Ili dati ideju da se ona ostvari?
Volio bih to.
Mislim da jedno divno dijete poput tebe zaslužuje mnogo više pažnje.
Vidim mnogo neslućene dobrote, iskrenosti i ljepote koje se kriju iza žestoke žene.
I mnogo onoga veoma bitnoga – mnogo čednosti, a što je danas rijetkost i luksuz. “
Tu nas poeta prekinuo i kaže dosta više, neće meni ništa ostati za kas'ti.
Šta ćemo pusti mo ga!
-Pa hajd’ kaži?
A on šuti.
Pitamo ga šta mu je.
Šuti.
Navalimo:
-Šta ti je?
-Kriv sam.
-Za šta?
-Sakrio sam poruku.
-Zašto?
– Poželio sam da bez vas nepozvan odim na rođendan.
– I?
-Nisu me pustili unutra.
-Kako to?
Neki nalickani mahnitov skonto fol i sa vrata se okreće društvu i kaže :
-Bando imamo jednog prosjaka na vratima. Kinta ili noga u sjedalicu.
Bi usisan , a ne uvučen u prostor iza.
Izađe ona. Prelijepa je i sva nekako paučinasta od nježnosti i čednosti. Zagrli me dobrotom svojom, dade mi deset maraka sadake i reče :
-Idi sad dobri čovječe ovi moji gosti znaju biti neukusni.
Zbunih se i zacrvenih. Prvi put u životu. Nisam joj uspio ni čestitati rođendan.
-Pa dobro, a šta si ti očekivao. Odrtine kao mi , mladima uvijek ličimo na prosjake ili barem sakupljače starih stvari.
A poeta na to reče:
-Među starim stvarima ima i prelijepih riječi i snova.
U prevodu:
-Baš je ovi poeta blesav.
Rajo šta vi mislite.
Raja šuti. Valjda nisu skontali poentu. Možda jednog dana skontaju i riknu od smijeha ili sjete.
Taki vam je dunjaluk. Iskreno kajanje smatra neprihvatljivim, i većina ne zna da pleše.
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
Danas je Nedelja 24. Septembar / Rujan 2023. godine, drugi dan jeseni, a 267. dan u godini.
Znači , ako nas brojanje na prste ne vara, do kraja godine je ostalo 98 dana. A to je opet, kako nam se čini , sve bliže nuli. A tada zna se. Slavlje.
Nekima je do slavlja, nekima i nije.
A opet, mi indiferetni. Ne žalimo, niti se previše radujemo.
Ne žalimo ; jer je bila lijepa godina.( Nadamo se da će biti dosljedna do kraja.)
Ne radujemo se, jer smo za jedan listić kalendara bliži rahatluku.
Ovo je kao kontradiktorno. A nije. Jer i ovdje , na ovom dunjaluku je lijepo.
A gore?
Pa imamo vakta za gore. A i malo nas strah. Da li je naše činjenje ili nečinjenje jača strana kantara. Čak i ako imamo težine, imamo kad ići gore. Tamo će se provesti ostatak bivstvovanja. A to je jako mnogo vremena. Nezamislivo.
Mi danas nešto fataljististički raspoloženi. Dobro je to. Ako dobijemo nogu sa ovog posla, možemo se zaposliti u komunalnom preduzeću da fatamo ljistove.
A možda ufatimo i ono što želimo. Onda ne bi bili fataljisti. Onda bi bili… Mašta ga mi znamo?
Možda dežurni u đadinu?
Taki smo vam mi .
Svestrani. A opet jednostrani.
Ne m're proći ni jedna nabrajalica, a da ne pomenemo nju. Neprikosnovenu. Ženu.
Ah ta ljepota, milosti i radosti puna.
Vala nek ima i tuge, nemamo ništa protiv. Ali nek dođe poslije.
Sada neuki pitaju poslije čega.
E , vala im ne rekosmo. Ako nisu do sad’ skontali , mi ih nemamo namjeru prosvijetliti. Nismo levati.
Čujte, molim vas. Grlice i amebe skontali u čemu je štos , a oni bi da pitaju.
Nemaju vremena skontati od prepisivanja i vulgarizama, što pozitivno utiču na sociopatske karakteristike ličnosti sa kompleksom umanjene vrijednosti. A to j'opet korespondira sa plitkoćom uma.
No , to je dobro. Ne mogu svi ljudi biti pristojni, vaspitani i kulturni. Za to treba vremena i stila. I prvenstveno dobrote. Naše riječi su ogledalo naše duše. Tuđe riječi su ogledalo tuđeg uma i plićaka.
Nemojte se ljutiti . Ništa lično. Nismo mi krivi što imamo ta neka iščašena dinosaurska razmišljanja. Nas su tako od malih nogu učili. Isprali nam mozak ljepotom , dobrotom i pristojnošću.
Da bi nas ubjedili dali nam dokaze:
Kuran 4.Poglavlje En – Nisa , Ajet 148.
Bog ne voli da se glasno govore ružne riječi. (Tako govore samo) oni kojima je počinjeno nasilje. Bog sve čuje zna .
Stari zavjet – Poslovice 10.31
Mudrost nose usta pravednika, al'će pogan jezik se presjeći.
Novi zavjet Jevanđelje po Luki
17. Reče Isus učenicima svojim: Nije moguće da ne dođe do sablazni, ali teško onome s koga dolazi, 2. bolje bi mu bilo da mu se vodenički kamen objesi o vrat, i da ga bace u more , nego da sablazni jednog od ovih malih . 3. Čuvajte se !
I sada se dunjaluk ibreti kada na taj način razmišljamo i progovorimo. Još nam debelo zamjeraju. A ne bi trebali.
Svako ima pravo na vlastito mišljenje, svako ima pravo na slobodu, pa čak i slobodu kretanja. I normalno, neprikosnoveno pravo proisteklo iz slobode kretanja. Pravo da se bude kreten.
Ništa osebujno. Samo mahalska digresija o birvaktile vremenima. Ima ih još težih. Kultivisanja. Ali nikako ružnih. Sve je uporište našlo u Svetim riječima.
Poučnim, sa humanim porukama i poukama.
Što bi poete rekle:
Bez zamjerki. Pa , da li smo ljudi ili nismo.
U prevodu:
Ima ljudi i ljudi, a ima i hajvana. Napose među ljudima.
Autor
Hajro Šabanadžović
Takva je da prostite Modra rijeka Iskrenost
Vrelo istine Savršena ljubav
Violetni san Nebeska čarolija
Autor
Hajro Šabanadžović
Cvijetni otok
Svileni treptaji Razigrana nježnost
Dan jarkih boja Žar ptica
Autor
Hajro Šabanadžović
Slava stvoritelju Tirkizni đardin
Violetni ružičnjak Na kraju ljeta
Violetna bura Ples žutih ruža
Ostaću čovjek
Samo izvolite, poslužite se mojom dobrotom, trošite moju iskrenost, hranite svoj ego mojom ljubavlju, gužvajte moje emocije kao staru hartiju, uzalud vam trud.
Nećete postati bolji, nećete postati ja, jer treba vam i duša. A nju mi ne možete uzeti, i sve dok je imam, ostat ću Čovjek.
O ljubavi
Svi kažu da ljubav boli, što je pogrešno.
Samoća boli. Odbijanje boli. Gubitak nekoga boli. Želja boli.
Sve zbunjuju te male stvari sa ljubavlju, ali u stvarnosti, ljubav je jedina stvar u svijetu koja odbija sve zlo i koja te uvijek iznova učini da se osjećaš dobro.
Čovjek je vjeran samo sebi
Tako je bolje,bez slatkih riječi,bez pravog smiješka,bez varanja.Sve je lijepo dok ništa ne tražimo,a prijatelje je opasno iskušavati.Čovjek je vjeran samo sebi.
Vremena
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.
Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.
Život
Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha nego zbog grijeha.
Onda da živimo u grijehu?
Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.