Autor
Hajro Šabanadžović
Cvijetni oblak Jesenja tuga
Tanani vez Ljubičasta rapsodija u plavom
Cvijetna čarolija Maslačci
Krhki dan Snježno i plavetno
Violetni grm Zelena refleksija
Tri lipe Jesenja uzbibanost
Jedno drvo mnogo staza Slava stvoritelju
Lice bez sadržaja Pada noć
Zašto si došao,
a ja te nisam zvala.
Ja nikada ne zovem ljubav,
ona mi dođe sama.
Nezvani gost donese
ponekad više radosti.
Zašto si došao,
a ja te nisam zvala.
I kad te ne zovem,
na tebe ipak čekam.
Uđi, meni su uvek
snovi dragi gosti.
Žena je uvek nekog
željna, i sama.
I žena uvek sanja.
Uđi; reći će:sanjari.
Uđi; reći će: lude.
A ima ih koji će reći
da smo starinska deca
što namerniku s puta
iznose hleb i so…
A sve je novo u meni…
u ove dane snova
ja ništa nemam
sem želje da život bude
dolinom topline ljudske
put njihov respleteni
kojim dolaziš i ti,
nezvani gost.
Mila moja danas pričaću ti lipe riči Dan je lijep život je prelijep u ovom danu ljubav čista lebdi poklanja ti dašak ljubavi moje sretan blagdan ružo mirisna orhideji sjajnoj nalik iz srca moga krvavog radi nas mene neukog rođena ne plaši se mila ako nekad odeš ako me nekad tuga tješi
Jednom davno rekoh joj , volim te Jube moja
Nasmijala se,nestašna i prelijepa u ljepoti svoga obnaženog tijela,
pokrivenog čarobnim velovima ljubavi, i rekla:
-Volim i ja tebe ludice,zašto suze u tvome oku.
Nisam uspio da joj odgovorim,usnila je i odlepršala.
Jednoj drugoj ljepoti sam poklonio riječi ,koje sam nosio u tim suzama.
**
Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i čedna,
da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.
Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga ,
meni je strana i stvarno me srami.
Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.
Ja se nje stidim i crvenim. Uvijek.
Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa, nevina i krhka u svojoj čaroliji ,
već radi žene koja sebe prezire i blati.
Čednost svoju na smetljište pogleda pohotljivih gadova baca.
*
*
A šta bi sa poslijednjom,pitao neuki pitac neki?
Tko da zna (?),dopire eho sjene iz rijetkog maslinovog drveta ljubavi,
što ljepotu njenu skriva.
Zvuk zaljubljene kiše
prekriće neutješne sutone naše
okupane mirisom behara
ti ćeš ostati
tiha
zaljubljeno nijemeć
u dlanove
njma ću podariti srce
krvavo i živo
da tango pleše
nestašno i nježno
volim te ludice mila
oprostićeš
mi umor moj
na počinak moram poć
oćuti nam nevinost svitanja naših
i molim te
ne vlaži lice rosom
kunem se
ja čekaću te
Zdravo sunce s krunom zadnjeg zelenila,
pozutelo lisce razneto po dolu !
Zdravo! Lepi dani! Mom oku je mila
tuzaljka prirode, slicna mome bolu.
Sanjarskim korakom pustu stazu sledim:
hteo bih da vidim, po poslednji puta,
to nemocno sunce, koje sjajem bledim
u mrklinu sume preda mnom zaluta.
Da, jesenski dani kad priroda usne,
u ocima mutnim kriju vise drazi:
to je zbogom druga, poslednji smeh usne
koju ce smrt crna zauvek da zblizi.
Tako, spreman rubom zivota da bludim,
zalec proslu srecu mojih dugih dana,
ja se opet vracam, i pogledom zudnim
gledam blaga sto mi behu zadrzana.
Zemljo, sunce, polja, prirodo predraga,
ja vam duznu suzu kraj svog groba dajem:
vazduh je mirisav! A svetlost je blaga!
Oku smrtnika sunce sja svim sjajem!
Sada kad bih hteo sve do dna da srcem
iz putira punog nektara i zuci,
mozda vrc gde zivot ispijah sa grcem
moze jednu kaplju meda da izluci!
Mozda ce buducnost opet da pokusa
da mi vrati srecu sto osta bez nade!
Mozda, u gomili, neka strana dusa
shvata moju dusu, i utehu znade!…
Cvet mirise daje zefiru dok pada;
to zivotu, suncu, pozdrave je svio;
ja, mrem; moja dusa, izdisuci sada,
izdahnjuje kao zvuk tuzan i mio.
Autor
Hajro Šabanadžović
Plameni velovi Osunčani đardin
Purpurno nebo Plavet i svijet ruža
Mjesečev osmijeh Dan ljubavi
Autor
Hajro Šabanadžović
Bebasti dan Maslačci
Violetni grm Zelena refleksija
Krhki dan Snježno i plavetno
Autor
Hajro Šabanadžović
Molitva za ljubav
Noćni strahovi
Plavet i bodlje
Miris plavetnog cvijeća
Zvjezdice u violetnom beskraju
Sunce i ljubav
Šta može čovjek među ljudima,
izuzev da voli?
voli i zaboravlja,
voli i zamrzi
voli,mrzi, voli?
uvjek, čak i staklastih očiju, da voli?
Šta može, pitam, biće koje voli,
usamljeno, dok se svijet okreće, osim
da se i samo okreće, i voli?
voli ono sto more i ostavlja na plaži,
ono sto sahranjuje , na morskom povjetarcu
so, ili potrebu za ljubavlju, ili samu želju?
Uzvišeno voljeti palme u pustinji,
predavanje i obožavanje puno iščekivanja,
i voljeti sav nemir i sirovost,
vaznu bez cvijeća, željezno tlo
i nepomicne grudi, i ulicu iz snova, i pticu grabljivicu.
To je naša udes: beskonačna ljubav
prema nevernim i ništavnim stvarima,
vječno predavanje potpunoj nezahvalnosti,
i u praznoj školjci ljubavi uplašeno strpljivo
traganje, za sve jačom ljubavlju.
Voljeti i samo nepostojanje ljubavi u nama, u nasoj jalovosti
voljeti utihnule vode, tihi poljubac i beskonacnu žeđ.