Šta može čovjek među ljudima,
izuzev da voli?
voli i zaboravlja,
voli i zamrzi
voli,mrzi, voli?
uvjek, čak i staklastih očiju, da voli?
Šta može, pitam, biće koje voli,
usamljeno, dok se svijet okreće, osim
da se i samo okreće, i voli?
voli ono sto more i ostavlja na plaži,
ono sto sahranjuje , na morskom povjetarcu
so, ili potrebu za ljubavlju, ili samu želju?
Uzvišeno voljeti palme u pustinji,
predavanje i obožavanje puno iščekivanja,
i voljeti sav nemir i sirovost,
vaznu bez cvijeća, željezno tlo
i nepomicne grudi, i ulicu iz snova, i pticu grabljivicu.
To je naša udes: beskonačna ljubav
prema nevernim i ništavnim stvarima,
vječno predavanje potpunoj nezahvalnosti,
i u praznoj školjci ljubavi uplašeno strpljivo
traganje, za sve jačom ljubavlju.
Voljeti i samo nepostojanje ljubavi u nama, u nasoj jalovosti
voljeti utihnule vode, tihi poljubac i beskonacnu žeđ.