Ne tugujem , srešćemo se opet!

U vremešnosti pokidanih listova kalendara

mnogo puta osjetih dah bremenite smrtnosti

što neumitno steže obruč oko prelijepog života

 

Tokom vremena u zabiti malog mozga

na periferiji djetinje hipofize

bez mogućnosti posredovanja velikih vijuga

polaskan i obradovan shvatih

da su se listovi mojih kalendara

sami od sebe otkidali brzinom svjetlosti

 

Počesto su se u jednom danu znala izmjenjivati sva četiri stađuna

a opet znalo se činiti da su se četiri godišnja doba

smjenjivala u uzdahu jednog poljubca

 

U nedostajućem vremenu

ljubavlju poklonjenom anđeoskim bićima

nježnostima dodirima bojama riječima …

sjećanja ostavljam duboko zakopana

u magičnim seharama snova

daleko od zaprljanih misli neukih

 

Na kraju puta

testamentarnom bolnošću dolazim do optužnice

 

– Žena to čarobno bićae

briše granice prostora i vremena

tkajući nepregledne maglice ljubavi

 

I presuđujem

 

– Malena neizmjerno ti hvala na čaroliji

kojom život činiš prelijepim.

 

I ne tugujem jer srešćemo se opet!

 

Bookmark the permalink.

Komentariši