Rijetko obaćamo pažnju na polupismene , neutemeljene i uvlakaćke zapise, napose kad aje autor žene.

Ali nam ponekad pridođe muka , da niko ne reaguje na takve zapise , radi nekog mira, u zajednici prepisivača i uvlakača tlačiteljima bosanskog naroda. pa moramo ngdje izliti žuč,iritiranu neukoću i  intelektualnoim mrtvajom.

Radi autentičnosti smatrali smo da  je potrebno za prenesom nesuvisli i nebulosti tekst  neke anonimke koja pokušava da se na silu utrpa i „bošnjački“ mit , kidišući na velikana jugoslovenske i bosanskohercegvačke riječi Skendera Kulenovića.

05.03.2005. je objavljen tekst:

STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA

Pjesnik i pripovijedac Skender Kulenovic bio je potomak cuvene begovske loze, u cijem vlasnistvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih. Komunisticka ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knezopolja, kojoj su fasisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjecala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naisli su “fasisti – zvijeri”, zapalili kucu, ubili muza i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala uciti sva djeca u svakoj skoli, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim drzavnim praznicima, mucili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci vise nije bila umjetnicko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bosnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.

Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zlocina. Ali ako mislimo malo dalje od kucnog praga, makar malo univerzalnije, mozemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno dozivio ustaske zlocine nad srpskim civilnim stanovnistvom. On kao covjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oci pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zlocin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski nacin, napisao pobunu protiv tog zlocina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovica se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bosnjackim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme “Stojanka majka Knezopoljka.” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.

Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno djeciju. Ne zaboravimo, ako zelimo vidjeti najljepse bisere turcizama i arabizama u nasem bosanskoj jeziku, prvo posezemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovica. Da nismo toliko tesko ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni sto je jedan Bosnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu.

(Safeta Obhodjaš)

**

Moramo napomenuti da je „dotična „ Safeta Obhodđaš ,čitav  rat ,  od početka  1992 godine provela udomljena u Švabiji, daleko od patnji i stradalništva korpusa kojem pripada   i nikad se nije vratila među svoje „bošnjačko“ čitateljstvo, oim kada je trebala nešto objaviti i ogrebati se od tog naroda.I ona ima hrabrosti progovarati o izdaji i lažima.

Dakle tekst persistira od marta  2003. Niko da opomene i skrene pažnju na zlonamjesrnost jedne pobjegulje, koja se pridružje fundamentalističkoj hajki na velikane bosnske muslimanske riječi.

No ,krenimo sa dvije nebuloze u drugoj rečenici pisanije koja nam je skrenula pažnju da žena nema pojma ni sa sa faktografskim realitetom ni sa  ukusom:

„Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista.“

Imalo savjestan zapisničar i prepisivač će upozoriti na tu notornu neistinu izrečenu koja se može provjeriti površnim pogledom na društvene mreže.:

„ Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis “Putokaz”.“

Njegovi roditelji su bili veoma ponosni na sina, jer se uzdigao iznad nametnutog siromaštva, postao uvaženi pjesnik i osnivač muslimanskog časopisa u jednom , ne baš zahvalnom podneblju za takvo nešto.

Već slijedeća rečenica dotićne i te kako odvraća pozornost sa suštine , namećući neke svoje nemušte stavove.

„To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih.“

Mi smo zaprepašteni plitkoćom razmišljanja , jer nemamo dileme kome će se prikloniti osiromašeni muslimanski intelektualac , čija je porodica opljačkana do temelja i  ostala na ivici sirmoaštva:

Pljačkaškoj državi koja mu je otela sve ili pokretu koji se bori protiv te države?

Da li to dotična   „od Titove vojske“  brani fašistički režome  koji su napravili genocid nad muslimanima i opštu otimačinu  ?

To nije bio problem mnogih poridica, to je bio jedina moguća reakcija savjesnih ,kojima je pripadao Kulenović.

I u nastavku prethodne rečenie, totalno neutemeljena laž , izašla iz neobrazovanog  uma , žene koja hoće da se dodvori muslimanskim fundamentalistima:

…i tu je napisao ( na Kozari op.a.) i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom.

Ne razumijemo zašto je lažov i izdajica , i koji su to mnogi. Dežurni podanički kerberi ili oni koje se plaše snage Kulenovićeve riječi.

Da li muslimanska memorija zaboravlja  da Drugi svjetski rat Skenderu Kulenoviću donio  smrt oba brata, koja su zbog svojih ljevičarskih ideja ubijena od strane fašističkog okupatora. 

Može malo pijeteta? Ali odkle uviđavnost kod onih koji pišu sa licemjernom namjerom.

Izdaja je zato što je pisao o ženi univerzalnk  ili kako on reče:

Posvećujem ženi bezimenoj voljnoj u borbi rođenoj .

Imana u poemi su pdredili nacionalnu pripadmnost, ali poznavajući Kulenovićev poetski i intelektualni senzibilitet , njgovo poemi bi dobro pristajala imene druge nacionalne , vjerske i  rasne provinijencije.

On prventveno piše o boli majce, o traganju za sinovima koje su njene grudi odgajale i hranile.Ona se svojoj  boli i tuzi uzvisila iz majčinske nemoži. Ona traga za istinom , i da za osvetom. Ali ne krvavom osvetom , već onom koja stvari dovodi u redu, da se takvo ništa ne ponovi , ni njenoim narodu ni bilo kojem drugu. Univerzalnu poruku poeme izgleda svi zaboravlkjaju, i okežu se onome što im odgovara. Srbi svom stradalništvu, muslimani izostanku njihovo stradalađtva , napose na Drini.

Kulenović nije , kao bekan , polegao glavu na ogradu viđegradskog mosta. On je uzeo pušku i borio se za svoj život i život svih koji su stradalnici u tom rati.  On ne može pisati o genocidu u Podrinji 1992. Tada nije bilo interneta i mobilnih aplikacija. I jer je to bila tabu teme. I tada i sada.

Van pameti zvuči  konstatacija:

„…koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.“

A šta je radila i osjećala  Obhođaška , dok se genicid nad muslimanima  vratio u koš žešćem i stravičnijem obliku vratio u  Podrinje- O tome ne priča . Valjda je ponosna na svoju izdaju ličnu laž, ali i svjesna nejne veličine i u slijedećem pasusu se pokušava blijedo „vaditi“.

Ima ona biser , sa drugalijom konotacijom ali jeoj se vraća lap bumeran:

” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.

Jer njena dodvoračka pisanija upravo vrši manipulaciju , obezvređuje i baca nepostojeću„ sjenu“ nad djelom Skendera Kulenovća.

Iako je na prvi pogled izražen borbeni kolektivni  patos , koji čitavim njenim tokom podstiče ritmičnost poeme,  radnje  je smjetštena u jednom veoma tragičnom momentu za partiznane i čitavu Kozaru – borba za opstanak. Zarsu tada koministi / parizani ilai vremena  razmišljati o historiji ,ideologiji, naciji i vjeri. Kozaračka golgota završena Jasenovce i Jadovnim , kao monstruozno lice velike nesreće tolikih ljudi, žena i dece, pjeva o tragedijama bosanskih muslimana tokom II rata  i rata 1992-1995. To je univerzalna poruka i pouka , zlo treba sasjeći u korjenu da se ne bi ponovilo. Tako Kulenović postaje Stećak, proročki svjedok stradanja svoga naroda, a njegova poema nema nikakvu ideološku konotaciju.

Nažalost ljudi ne znaju čitati. Nepismeni se mogu pravdati neznanje, ali ljudi „od pera“ bi trebali razumjeti ono što je pjesnik htio reći i pisati o tome.

Nije za neuke i zlonamjerne uopšte preporučljivo uzimati pero u ruke. Bolje da odu u ćenifu i tamo  olakšaju svoje intelektualnio „umjeće“.