Rijetko obaćamo pažnju na polupismene , neutemeljene i uvlakaćke zapise, napose kad je autor žene.
Ali nam se ponekad pristavi muka , što niko ne reaguje na takve zapise , radi nekog mira, u zajednici prepisivača i uvlakača tlačiteljima bosanskog naroda. pa moramo negdje izliti malu dozu nervoze , iritiranu neukoću i intelektualnom mrtvajom.
Radi autentičnosti smatrali smo da je potrebno da prenesemo nesuvisli i nebulosti tekst neke anonimke koja pokušava da se na silu utrpa i „bošnjački“ mit , kidišući na velikana jugoslovenske i bosanskohercegvačke riječi Skendera Kulenovića.
05.03.2005. je objavljen tekst:
STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA
Pjesnik i pripovijedac Skender Kulenovic bio je potomak cuvene begovske loze, u cijem vlasnistvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih. Komunisticka ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knezopolja, kojoj su fasisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjecala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naisli su “fasisti – zvijeri”, zapalili kucu, ubili muza i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala uciti sva djeca u svakoj skoli, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim drzavnim praznicima, mucili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci vise nije bila umjetnicko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bosnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.
Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zlocina. Ali ako mislimo malo dalje od kucnog praga, makar malo univerzalnije, mozemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno dozivio ustaske zlocine nad srpskim civilnim stanovnistvom. On kao covjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oci pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zlocin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski nacin, napisao pobunu protiv tog zlocina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovica se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bosnjackim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme “Stojanka majka Knezopoljka.” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.
Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno djeciju. Ne zaboravimo, ako zelimo vidjeti najljepse bisere turcizama i arabizama u nasem bosanskoj jeziku, prvo posezemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovica. Da nismo toliko tesko ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni sto je jedan Bosnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu.
(Safeta Obhodjaš)
**
Moramo napomenuti da je „dotična „ Safeta Obhodđaš ,čitav rat , od početka 1992 godine provela udomljena u Švabiji, daleko od patnji i stradalništva korpusa kojem pripada i nikad se nije vratila među svoje „bošnjačko“ čitateljstvo, osim kada je trebala nešto objaviti i ogrebati se od tog naroda.I ona ima hrabrosti progovarati o izdaji i lažima.
Dakle tekst persistira od marta 2003. Niko da opomene i skrene pažnju na zlonamjesrnost jedne pobjegulje, koja se pridružje fundamentalističkoj hajki na velikane bosnske i muslimanske riječi.
No ,krenimo sa dvije nebuloze u drugoj rečenici pisanije koja nam je skrenula pažnju da žena nema pojma ni sa faktografskim realitetom ni sa ukusom:
„Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista.“
Podilažennje fundamentalističkoj sekti,kao da želi izbrisati svoje dobre, predratne veze sa komunistima koje crni.
Imalo savjestan zapisničar i prepisivač će upozoriti na tu notornu neistinu izrečenu koja se može provjeriti površnim pogledom na društvene mreže.:
„ Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis “Putokaz”.“
Njegovi roditelji su bili veoma ponosni na sina, jer se uzdigao iznad nametnutog siromaštva, postao uvaženi pjesnik i osnivač muslimanskog časopisa u jednom , ne baš zahvalnom podneblju za takvo nešto. I normalno nije se kao većina “Mladih muslimana ” priklonio ustaštvu i fašizmu.
Već slijedeća rečenica dotićne i te kako odvraća pozornost sa suštine , namećući neke svoje nemušte stavove.
„To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih.“
Mi smo zaprepašteni plitkoćom razmišljanja , jer nemamo dileme kome će se prikloniti osiromašeni muslimanski intelektualac , čija je porodica opljačkana do temelja i ostala na ivici sirmoaštva:
Pljačkaškoj državi koja mu je otela sve ili pokretu koji se bori protiv te države?
Da li to dotična „od Titove vojske“ brani fašistički režome koji su napravili genocid nad muslimanima i opštu otimačinu ?
To nije bio problem mnogih poridica, to je bio jedina moguća reakcija savjesnih ,kojima je pripadao Kulenović.
Nesavjesni i posebni , danas označeni kao podobni muslimani su se priklonili zlu i mirno živjeli u okrilju ratnih dešavanja.
I u nastavku prethodne rečenie, totalno neutemeljena laž , izašla iz neobrazovanog uma , žene koja hoće da se dodvori muslimanskim fundamentalistima:
…i tu je napisao ( na Kozari op.a.) i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom.
Ne razumijemo zašto je lažov i izdajica , i koji su to mnogi. Dežurni podanički kerberi ili oni koje se plaše snage Kulenovićeve riječi.
Izdaja je zato što je pisao o ženi univerzalnoj ili kako on reče:
“Posvećujem ženi bezimenoj voljnoj u borbi rođenoj .”
Imena u poemi su odredili nacionalnu pripadmnost, ali poznavajući Kulenovićev poetski i intelektualni senzibilitet , njegovoj poemi bi dobro pristajala imena bilo koje druge nacionalne , vjerske i rasne provinijencije.
On prventveno piše o boli majke, o traganju za sinovima koje su njene grudi odgajale i hranile.Ona se svojoj boli i tuzi uzvisila iz majčinske nemoći. Ona traga za istinom , i , da , za osvetom. Ali ne krvavom osvetom , već onom koja stvari dovodi u red, da se takvo ništa ne ponovi , ni njenoim narodu ni bilo kojem drugom. Univerzalnu poruku poeme izgleda svi zaboravlljaju, i okreću se onome što im odgovara. Srbi svom stradalništvu, muslimani izostanku njihovo stradalaštva , napose na Drini.
Kulenović nije , kao bekan , polegao glavu na ogradu viđegradskog mosta. On je uzeo pušku i borio se za svoj život i život svih koji su stradalnici u tom rati. On ne može pisati o genocidu u Podrinji 1992. Tada nije bilo interneta i mobilnih aplikacija. I jer je to bila tabu teme. Decenijama.I tada i sada.
Van pameti zvuči konstatacija:
„…koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.“
A šta je radila i osjećala Obhođaška , dok se genicid nad muslimanima vratio u koš žešćem i stravičnijem obliku vratio u Podrinje i na njeno Pale?
O tome ona ne priča . Valjda je ponosna na svoju izdaju i ličnu laž, ali i svjesna njene veličine , već u slijedećem pasusu se pokušava blijedo „vaditi“.
Ima ona osjećaj za pogrešan “biser “, sa drugačijom konotacijom ali jjoj se vraća bumerang:
” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.
Vidljivo je da njena dodvoračka pisanija upravo vrši manipulaciju , obezvređuje i baca nepostojeću„ sjenu“ nad djelom Skendera Kulenovća.
Iako je na prvi pogled izražen borbeni kolektivni patos , koji čitavim njenim tokom podstiče ritmičnost poeme, radnje je smjetštena u jednom veoma tragičnom momentu za partiznane i čitavu Kozaru – borba za opstanak. Zar su tada koministi / parizani imali vremena razmišljati o historiji , ideologiji, naciji i vjeri u bilo kojem vremenu. Kozaračka golgota je završena Jasenovac i Jadovno, kao monstruozno lice apokaliptičke nesreće tolikih ljudi, žena i dece, “Knežopoljka” zapravo pjeva i opominje , o svim tragedijama bosanskih muslimana i drugih naroda tokom II rata i rata 1992-1995. To je univerzalna poruka i pouka , zlo treba sasjeći u korjenu da se ne bi ponovilo. Tako Kulenović postaje Stećak, proročki svjedok stradanja svoga naroda, a njegova poema nema nikakvu ideološku konotaciju.
Nažalost ljudi ne znaju čitati. Nepismeni se mogu pravdati neznanjem, ali ljudi „od pera“ , učeni, ilimije bi trebali razumjeti ono što je pjesnik htio reći i tek onda pisati ili se izjašnjavai o tome.
Nije za neuke i zlonamjerne uopšte preporučljivo uzimati pero u ruke. Bolje da odu u ćenifu i tamo olakšaju svoje intelektualnio „umjeće“.
Zaboravimo naša poređenja. Da vidimo šta o Kulenovićevom jeziku , književnom izrazu pišu velikani književne misli i autentični svjedoci vremena kada je njegovo djelo nastajalo.:
Danilo Kiš , u uvodnom dijelu eseja o Kulenoviću , konstatuje:
“Skender Kulenović je bio rudar jezika… Zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika… Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju.”
Radomir Kontantinović će u Filozofiji palanke značajno mjesto posvetiti Skenderu Kulenoviću , ne skrivajući divljenje o „izuzetnom jezičkom čulu“ čije je „znanje jezika na granici bića i ne bića,na kojoj kao da se, pod prijetnjom uništenja, između ‘stvari’, egzistencije i riječi gubi razlika, tako da na mahove tu biti znači govoriti …
Alija Isaković je svoj kanon BISERJE, Izbor iz muslimanske knjizevnosti, zasnovao upravo na Kulenovićevom jeziku. Štaviše, može se reći da je Kulenović uz Maka Dizdara i Mešu Selimovića sebi obezbjedio centralno na kojima će bazirati Isakovićevi kanonski kriteriji.
Enes Duraković, drugi najznačajniji antologičar muslimanske književnosti, uzima Kulenovića, posebno njegove sonete, za najpouzdaniju estetsku i središnju ulogu u pristupu muslimanskoj književnosti svoje kanonzacije.
Kulenović će isticati:
„Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni. Nakon nečega što je, gledano s jedne strane, neka neispoljena misao, s druge emocija“.
U „Ocvalim primulama“ to je žal za sretnim djetinjstvom u Bosanskom Petrovcu prije Prvog rata, u ratnim poemama to je krik boli, a u poznim sonetima to je misao zrelog pjesnika koji vidi iza „bezzidnog zida“.
”
Lavinu oduševljenja Kulenovićem smo morali prekinuti, jer za to bi bio potreban roman.
I sada na kraju njenog puta pitamo Safetu Obhođaš:
O kojoj se izdaji i laži radi?
Njenoj ili Kulenovićevoj.!?