Autor
Hajro Šabanadžović
Đardin Pokajanje i oprost
Noć punog mjeseca Zaćeće
Blagost Molitva
Krajolik u zelenom Zemlja plodnosti
Kanal Oprost
Stvarnost Vjerovanje
Oteta milost Sleđene iluzije
Majčina duša Očeva duša
Duša nerođenog djeteta
Koračam bosa na tvome tragu
Prislanjam usne na tvoju praznu čašu
U tvom odjelu tražim odlutalu toplotu
Pogledom dodirujem sve što si ti gledao
Ispisujući ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane u kojim čuvaš svoje zdravlje
Ponavljajući sve one mazne reči koje smo ikad rekli
Sjećam se zavjeta tvojih očiju
Tvoj se poslednji dodir još ne odvaja od mene
Sa svakim danom umorna se suočavam
srcem tromih nogu
To što smo razdvojeni odnosi mi pola snage
A ostatak mi treba da bi te sačekala.
Prevod Hajro bleki
Autor
Hajro Šabanadžović
Noć želja
Hiljadu pahulja bijelih
Plavetni san
Čažnja
Noć je
i sniježi
hiljade pahulja bijelih
prošlost doziva
tamo negdje u plaveti
jedna kučica mala
upaljena svijeća
jedina
blaga je noć
peć ne gori
ugasle su vatre čežnje
tvoje cvijeće je smrzlo
ti si daleko
snove tražiš
iza starog brda
na rubu plaveti
srebreni mjesec poručuje
nemoj biti tužna
L'jube
tvoja jedina l'jubav
će ti doći
nenadano…
a se zlo stiša
Lipanj je . Lipe cvatu. Miomiris ispunjava moju nutrinu ljubavlju i uspomenama . Sjećanje na nevine dane kada su se cvjetovi lipe brali , da bi se zimi uz ugodnu , pucketavu vatru fijakera čeifio lipov čaj i prsti se pretvarali u garež dok se gulio vreli kesten.
Poslije cjelodnevnog rajskih – zimskih igrarija i radosti , sankanja i grudvanja , tri toplote su grijale promrzlu djecu. Roditeljska ljubav , vatra iz peći i lipov čaj.
Joj, kako se poslije lijepo i bezbrižno spavalo.
*
Mojim rodteljima , s Ljubavlju
Neka im Gospod Milostivi podari đardine u kojima vječno teku rijeke .
Stari most
Most i izmaglica
Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)
Snježni most
Mostovi povjerenja
**
Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.
Učio me slikati.
Blago rečeno , uz dužno poštovanje i ljubav, pojma on nije imao o slikanju,
jer rekoše mu :
-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.
Al’, mnogo toga je znao o duši.
Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.
Dovoljno.
Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.
Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:
-Plaćao sam da te uče slikati?
-Hvala oče!
-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?
-Misle da jesam , malo me ko razumije.
-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.
-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.
-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog jednog dunjaluka.
Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.
On ćejfio , a ja oči , u polumraku gubio i bečio, osluškujući žubor kristalne vode , tražeći dušu mosta.
On bi zasjeo sa drugim agama i ” ‘adžijama ” i polako akšamlučio.
Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada i bukadar meze i mezica.
Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori – prošlost , sadašnjost i budućnost.
Stari most se natkrilio i tajne ljubavi vječne šapuće.
Uh , neba mi, obavezno su tu i prelijepe , tople , raskošne i rosne žene,
s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.
A Stari most tada mudro nijemi , svjedoči i pamti.
Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,
def zadamaro ,jecaji harmonike bi se stopili sa bolom Modre rijeke,
Sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,
a mjesec šaputao:
-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”
A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti , svaku uzdišući milovao i zazivao:
-Eh , moja prelijepa Emina
natočider nam…
-Koštano mori mome ubavo,
boli , mnogo me boli život moj…,
zapjevaj mi onu moju što svaki damar ubija…
Po mahalski – boli dertli glava od ljepote tih Anđela.
Ovo materi nikada nisam spominjao.
Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.
Nek mi duši prosti.
Sada garant sve zna. Na nebu nema tajni.
Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.
Aha !
Daj Bože!?
Jednom , kad počeh cvjetati i bubriti , radi jedne Koštane ili Emine,
potonjim decenijama svejedno je , zanesen neizmjernom ljepotom i
haremskim glasom , pokušah , aman ,prekršiti očev zeman i pridružiti se
akšamluku.
-Jok! – veli.
Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom , tek kada naslikaš dušu mosta ,
koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove priča.
U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.
Do nekog vremena , nisam ni imao vremena.
Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama, dakako ženskim ,
i takozvanim smislom života , najčešće nalateći besmisao,
udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.
Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.
Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;
kao da nam ih neko ukrade.
Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.
Prestao sam se buniti kada mi reče:
-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk ako ne umiješ rukom ,
povučeš krivuljarom, dvije kose linije trokutom razvučeš. Osjenčiš tabije,
dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec na tamnu plavet iznad , ni veliki
ni mali , samo nek je okrugao ko karpuza.
I eto , ko biva natandario si most.
-Eh ,sine moj, a gdje je tu duša? Ona što nas oplemenjuje ,ona što je Starac
svakodnevno upija i poklanja. A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš
zanavijek ćafir biti.
Dođe rat , nestadoše Stari Most.
Reče mi otac:
-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti
bio , umiješ ti to.
U mome vaktu , ostavštini mojih otaca, morale su se bez pogovora slijediti
očeve želje.
Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.
Mnogi ni života.
Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.
-“Biće nešto od tebe! Znao sam se da imaš dušu. Sin si mi. Natandari jedan
čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”
Oćutim . Pored očeva, za čjim mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija
moraš tragati, nekako saburu svikneš.
Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina
slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među
skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.
Jedna štura Nada, prije natuknica, da će “nešto od mene biti ” i savjet – natakari čempres
nasred mosta.
Nije loše, za ” početnika”.
Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.
Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .
Ipak , sve nešto mnijem, dobro sam prošao.
Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako je otac proživio još desetak godina.
I naravno , akšamlučilo se do kraja života. Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.
Valjda zbog onog čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:
-Kurvoazije i akšamluk. Blentovija uvijek ostaje blentovija. Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.
Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se
najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom
sudbinom.
Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi frizirani Stari most.
Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?
Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:
-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.
I za onu:
-Tamo gore teku rijeke vina koje ne zanosi i ne opija , kojeg ti prinose djevice
čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka, a niđe
mamurluka.
I napose onu:
-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.
Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.
I još jednom:
“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”
Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu
milostivom se zahvaljujem…
I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.
Dva poslijednja nisam poderao.
-Most i izmaglica.
-I most na slici Bosna zemlja Božije milosti.
Ni dva prije njih.
-Snježni most.
-Mostovi povjerenja.
Nešto me priječi.
Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?
Il’ možda :
-Djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.
Odlazim mili, sretni smo bili
dok smo se voljeli
ti mirno spavaj
kraj druge sanjaj
za me ne brini
Odlazim tugo, zalicu dugo
sto smo se voljeli
idem dok srce jos snage ima
sve da ti oprosti
Ref.
Tri sam ti zime saptala ime
sliku ljubila
zbog tebe sve sam izgubila
jer sam te cekala
Tri sam ti zime saptala ime
sliku ljubila
zbog tebe sve sam napustila
nevjerna ljubavi
sto smo se rastali
Odlazim tugo, zalicu dugo
sto smo se voljeli
idem dok srce jos snage ima
sve da ti oprosti
Ref. 2x
Man se pića
man se ića
man se društva
hudo momče
uzmi drugu
na šilte je steri
pa tamburaj
tanke žice
kose djevojačke,
tanke žice
grudi djevojačke
od akšama do večeri
od večeri pa do zore rane
pa sve isponove
od sutona
do akšama mirisnog …
Ja stepski vuk jurim i jurim
zavejanim svetom surim,
sa breze gavran tu i tamo prhne
al’ nigde zeca nigde srne!
A ja srne toliko volim,
da mi je da sad sretnem koju!
Ničega lepšeg no kad je skolim
i pokazem joj čeljust svoju.
Tako bih dobar sa njom bio,
sav bih se zario u njen nežan but,
svetlu joj krv bih pio,pio,
pa zavijajući produzio put.
Bar da je negde kakav mali
zec,da me slatkim mesom zgreje!-
Ah, zar uteklo od mene sve je
što život može malo da razgali?
Odavno mi je umrla ženka,
olinjao i sed mi je rep,
a ja jurim kroz noć kao senka,
jurim i sanjam,poluslep,
kako srne i žeceve vijam,
slušam gde vetar granjem zavija,
snegom tolim suvoga grla plam
i nosim dušu da je đavolu dam.
Uvijek aktuelno – iz Arhive
Svod sikstinske kapele je uradio Mikelanđelo Buanoroti,kažu najčuveniji renesansni umjetnik. Mi kažemo neka druga najčuvenija ikona.
Sikstinska kapela (talijanski: Cappella Sistina) ili jednostavno Sikstina je u izvornom značenju papinska kućna kapela u sklopu Vatikanske palače u Rimu. Izgradio ju je arhitekt Giovani de’ Dolci između 1475. i 1483. godine po nalogu Siksta IV. Papa je zahtijevao da to zdanje bude svedeno na najbitniji arhitektonski oblik, zatvoreno i gotovo nepristupačno izvana, takoreći utvrđeno.
Papinska palača ili Vatikanska palača, službena je papinska rezidencija u Vatikanu.
Palača je zapravo kompleks zgrada koju čini papinski apartman, neki uredi Katoličke crkve, kapele, Vatikanski muzeji i Vatikanska knjižnica. Uključuje preko 1000 soba, između ostalog Rafaelove sobe i Sikstinsku kapelu.
Mogu se hadumi i tetkice ganjati i sakrivati danima,a da ih niko ne utnemirava.
Rad na svodu je sa prekidima trajao dvadeset tri godine. Za prezentiranje svoda bile bi potrebne knjige i knjige.
Mi nemamo toliko vremena, pa ćemo crtično obratiti pažnju na centralnu fresku koja dominira svodom:
Stvaranje čovjeka
Citiramo vikipediju koja o u jednoj rečenici o toj sceni kaže:
” Umjetnik izražava uzvišen čin stvaranja jednostavnim dodirom vrškova prstiju kroz koje kao da prolazi pravi i istinski naboj životne snage od stvoritelja Adamu.”
Toliko bogohuljenja u jednoj slici i jednoj rečenici koja je je glorifikuje ne može podnijeti um normalnog čovjeka.
Mi ćemo u kasnijem tekstu obratiti pažnju na ” umjetnika i uzvišen čin stvaranja “.
Moramo podsjetiti da je Stvoritelj strogo odredio:
” Ne pravite mi rezanog lika.”
Stvoritelj je poslao jasnu poruku :
Moju bitnost znate, ali ne i Moj lik. Njega će upoznati samo odabrani, blaženi i čestiti po Mom i izboru nebeskih Anđela.”
Time se kaže da Njegov lik niko nije spoznao i da niko ne zna kako On izgleda. Znači svako slikanje ili predstavljanje Stvoritelja u bilo kojoj formi je čisto bogohuljenje i puka fantaumagorija.
Mikelanđelo i njegov nalogodavac papa Julije II su zanemarili i oglušili se o izričitu Stvoriteljevu zapovijest.
To je tek početak najsablažnjivijeg ,svjetskog , javnog bogohuljenja koje traje od 1512 god. do današnjih dana.
Lik papinog i umjetnikovog stvoritelja je autoportret Mikelanđela Buonarotija.
Lik Adama je istovjetan liku Lede nalik portretu mladog plemića Tomaza di Kavaljerija u kojeg se Mikelanđelo strasno zaljubio 2o godina poslije slikanja bljuvotine.
Slučajnost ili ne, tek nevjerovatne su sličnosti Adama, Lede (sa labudom) , statue Davida i mladića iz grafike San sa Tomazom De Kavaljerijem. Za Ledu, Davida i San se pouzdano može tvrditi da je to Kavaljeri.
Adam je nastao 2o godina ranije pa može se zaključiti da je Mikelanđelo imao skrojen lik svoga idealnog partnera – muškarca.
Da li ga je susreo u kamenolomima, gdje se volio i po osam godinama zadržavati i prepuštati se bolesnoj strasti da mlada muška tijela uživaju u njemu ili je samo plod mašte to se nikad neće moći utvrditi. To i nije toliko bitno.
Najbitnije je da je Mikelanđelo svom i Julijevom “stvoritelju” opoklonio svoj lik. Lice i tijelo ortodoksnog i samopriznatog homoseksualca. Pola milenijuma odnosno 500 godina nas sa plafona sikstinske kapele posmatra lik pederčine ,koji se ruga i ismijava Stvoritelja i svakog čestitog i iskrenog vjernika.
Nebesa su to mogla riješiti jednim potezom. Tres i nema ni bogohulne kapele ni Vatikana . No, nikad se ne zna.
Ali Nebesa to nisu htjela, žele da se zlo i blud uvećava iz godine u godinu; dok ne dostignu granicu samouništenja. I da se odvoje pravovjerni od pogana i bogohulnika.
To će na priliku uskoro biti; još u ovom vijeku, negdje oko 2.065 ili 2.056. Vatikan se treba urušiti. Proročanstvo iz Fatime je dalo podatak ali je neko pogrešno prepisao godinu ; zato je dilema.
Ni jedan papa, ni jedna papska kurija nikad ništa nije poduzela ,da se to Sikstinsko zlo i huljenje izbriše. Njih je Mikelanđelo osramotio , žigosao i obilježio ko živinčad , prostitutke i bogohulnike za sva vremena.
Nije nam jasno kako bilo koji papa, mnogobrojni zborovi od 32 pjevača i hiljade kardinala mogu da vrše misu i da se mole, dok ih se plafona podrugljivo gleda peder i glumata ono što glumata, njihovog stvoritelja.
Milioni hodočasnika i vjernika su hodočastili sikstinsku kapelu. Hodočastili i šutjeli.
Znamo neki su neuki, većina je neuka.
Šta je s onim koji nisu neuki?
Zašto oni šute i glas vapijućih iz jordanske pustinje ne poslušaju i prenesu riječi:
-Pokajte se gršnici, farizeji i sveštenici, licemjeri i pogani, jer blizu je Carstvo nebesko.
Bjelavski konzilij vjernici nisu nikad vodili u Rim. Obećali su da ću sve učiniti da tu sramotu izbrišu pa koštalo šta koštalo.
Čudi nas da to niko do sada nije učinio. Kažu da su Italijani veći katolici od pape. Mi im ne vjerujemo; nisu ništa protiv te sramote i rugla poduzeli.
Mi ništa više ne možemo poduzeti.
Iz Bosne ne možemo i ne smijemo maknuti. Opasno joj rade o opstanku. Što bi Pjevač rekao šta bi bilo sa našim Sarajevom , da mi odemo iz njega.
Većina papa i njegove svite ne slijede Stvoritelja.
Oni slijede Mikelanđela i slične pederske protuhe, to dokazuju strahom kojim mu se klanjaju. Vjernost nekom drugom demijurgu je neuništavanje te rugobe, rugla i Bogohuljenja koji sramote i žigoše cjelokupno kršćanstvo.
Mi smo hrišćani jer smo prigrlili sve vjere koje slave Boga jedinoga.
Misao da je peder Mikelanđelo Buonaroti glavna faca u papskoj crkvi navodi nas na muku i povraćanje. Kad god ulazimo u bilo koju crkvu, samostan ili katedralu vidimo govnara Mikelanđela na stropu glavne papske molitvene odaje ,kako nam se ruga.
Ta slika nas proganja stalno, i opet. Opet i stalno; dok ne presvisnemo ili nešto ne poduzmemo. Nas, pola hrišćana i pola nehrišćana, ta sikstinska bljuvotina, kojom bezbožnički peder udahnjuje život njegovom pederskom sudrugu Tomazu proganja i boli, blateći i žigošući sve monoteističke religije.
Stvoritelj je uništio Sodomu i Gomoru i mnoge druge zemlje i gradove zbog ljudi poput Mikelanđela. Vatikanska crkva se ruga svom Stvoritelju i dozvoljava istospolne (čitaj : pederske brakove – brakove onih koji međusobno čeprkaju po govnima ); odnosno paganske brakove umno poremećenih ljudi.
Ukoliko su vam nejasne ove riječi ,pročitajte riječnike od prije 50-60 godina ili tadašnje komentare o pederima u sredstvima javnog mnijenja. Ne morate se toliko vratiti u prošlost. Pregledajte, najgledaniji šou BBC od 2.004.-2014a : Šou Krisa Mojlea (Christioper Chris Moyles).
Ili poslušajte nas!Dođe mu na isto.Normale su normale,a izopačena i pogana rugla su uvijek bolesna bila.
Da li je Jovan predvidio ili znao da će biseksualac Savle odvesti novu crkvu u Rim i putem kojim ona ide, to se ne zna.
Ali se uporno ponavlja da je Jovan otkrovenjem označio Vatikan kao bludnicu zvijeri. Da li je zbog toga odredio toj crkvi težak i neslavan kraj?
Ni to nam još uvijek nije previše jasno? Moraćemo joj, bar još nekoliko puta proučavati Fatimu i njeno otkrovenje u hladu đardina i šadrvana.
U slučaju da Vatikanska crkva ne poduzme ništa po pitanju Mikelanđelovo autoportreta; nije zaslužila bolje vođe od Mikelanđela i zvijeri.
Da su svod radili i Leonardo da Vinči i Karavađo zajedno sa Mikelanđelom onu bljuvotinu pod hitno treba sastrugati i uništiti duboko u ciglenoj osnovi. Ako treba i svod uništiti. No neće biti potrbno.Svod više ne može držati težinu gadarije.A ona trojica su bili ortodoksni,… katolici.
Taj dio sastruganog sikstinskog svoda treba ostaviti bez likova i na njemu preslikati onu najudaljeniju i najljepšu poznatu maglicu.
Tamo negdje u toj ljepoti se nalazi blještavi prijesto Boga Jediniga, Stvoritelja Silnoga.
Autor
Hajro Šabanadžović
Osunčane idine Majsko cvijeće
Travanj Tajna prirode
Ljubav i krv Grijeh
Autor
Hajro Šabanadžović
Moj univerzum Bosna zemlja moja
Sarajevo moj Grad čednosti Moji đardini sretni
Moje radosti Moje tuge