Dan sedmi
U vremenima sretnih dana,naših djetinjih života, sve je bilo nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Put ptice selice,svuda odi svom Gradu čednosti dođi.
Predivni su dvori moji,mila moja.Zlaćani,a bijeli i plavi.puni ljubavi , dobrote i čednosti, Natkriljen Božjom milošću ,Grad je uzvraćao harmonijom ezana, zvukova sa katedralskih i crkvenih tornjeva.Tada bi svi stali i okretali glavu ka nebu u tihoj molitvi zahvalnosti za milodarje koje nas iz svog neizmjetnog obilja Uzvišeni daruje.
Da nije tebe,malenih grlica nalik tebi ;Nebo ,moj grad i moja zemlja bi mi bili dostatni. Ovako to je bio jedan čarobni svijet,u kojem sam tragao za vama,dok vas ne bih stvorio.
Žao mi je Grad čednosti nikad nisi vidjela.Više mi žao,što te kroz njegove čarolije i tajne nisam proveo.Sigurno bi se zaljubila u njega.Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.On te opije i zarobi i ti nemaš kud.
Samo mu se predaš i voliš ga.I sanjaš one koje će tebe voljeti jednako kao ti njih.
Obavezno ih dosanjaš ,pružiš ruke prema njima,sklopite ih i zajedno lepršate.Jedno vrijeme.
Onda se nešto malčice poremeti.
U putu se zagubi jedna riječ.pa još jedna Pa pismo.Sa pismom nestaju dodiri.
Kako reče jedan moj vrli prijtelj ;
-Dvoje se nađe,pa se poslije ne nađe.
On je uglavnom škrt na riječima, A bogat djelima i bolom.Između onoga:” se nađu “i onog “pa se poslije ne nađu” stane čitav jedan život. Plav i svjetlucav.Okupan suncem i svjetlošću.Ima tu i tuge, pođeđe i boli. Tada oni postaje par koji uživa u blagodatima sinhronizovanog plivanja kroz prostor vrijeme.
Taj život je poput moje Modre rijeke ,što polako klizi kraj moga grada i sa sobom prti mnogo boli. Prolazi uzduž zemlje moje,da bi ga moru predala.Ne biva joj lakše.Toliko je boli i mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.Sve su one okrvavljene.Neke i previše.Skoro da su izgubile svoju plavet.Ali sve su ostale čedne, kao Zemlja i Grad njihov. To im od Boga Jedinog Sveopćeg Dobročinitelja darovano.
Kao nama naša ljubav.Ovo je bajka o ljubavi u njoj mjesta krvavoj boli nije.Tu bol ćemo poleći u neku drugu bajku da tamo vrišti i sni.Sni i vrišti i svoju nestalu djecu traži.
Ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.
Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Te 1974. godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.Bile su to pjesme o našoj ljubavi mila.Indeksi su nas u stopu pratili sa svojim kvalerijama rustikanama i ljubavnim baladamo.
Bile su to prve prave, a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija Julija iz romantičnih komedija.No,sve sve grlice naše su krenule putem sreće svoje.Da li su uvidjele da romantične komedije ne shvatamo ozbiljno?
Mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Isuviše smo voljeli život da bi ga protraćili u plakanju.Ako želiti prekinuti snove i ljubav a prizvati smrt, samo pozovite njih dvojicu u pomoć.
Ponekad, najčešće uvijek, neka viša sila ili sudbina , u koju ljudi smušeno vjeruju , odlučuju umjesto nas.
Sve što mi je ostalo od tebe, to je poneka ogrlica od staklenih perli, dvije pjesme ,tri slike i nebrojeno mnoštvo ljubavi i sanja.Sasvim dovoljno za čitav jedan potonji život.
A poslije toga?
Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće što vratit se neće , kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.
Znali smo Putevi se ne vraćaju sa putanja onako kako mi to želimo.Postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove, gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.
Izgubiš nekog,ko ti je drag.Neko koga voliš bićem svim, skrene sa puta, koji vodi u središte srca ili barem u naš Grad. U početku ništa ne osjećaš. Misliš, kako je sve lako i prolazno.
Onda se javi bol,oštra parajuća bol , što ledi mozak.Za njom tupa bol , koja guši i ne da da se diše. Nakon nekog vremena panika,napadaji panike.Mnogo napadaja panike jer se rađa svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga što si imao,mislio da imaš i mogao imati.
Poslije panike dolazi praznina.Bujice praznine i bespomoći.Svuda hodiš i osvrćeš se. Ničeg nema.Samo se vrtiš u krug.Poput ringišpila.Na sve strane lutaš i tražiš . A svjesno izbjegavaš onaj pravi put koji može reći sve, donijeti istinu.No, tim putem ne želiš kročiti.Suviše je jednostavnno , amože još jače boljeti.
Nje nema.
Ti to znaš ,ali opet te nešto tjera u potragu.
Jedna završena potraga,još veća praznina.
I dok i dalje tragaš ,vrijeme prolazi.
Mnogo vremena prošlog.
Tada shvataš, da možda uopšte ne želiš da je nađeš.
Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena.Možda čak starica neka.Blijeda kopija one tvoje tek procvjetale ruže , onog vašeg nasušnog ljeta.
Sleđeni mozak ledi srce. Postaješ usporen i sasvim nihilistički zombi, kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.
Samo duša i dalje rovari i sni – bajke prelijepe piše.
Bajke o kojima nikad i nikome ne progovaraš.Muško si .Bol i nesreću ne treba dijeliti sa drugima.Oni imaju svoje boli i tuge.
Onda ,odjednom bude kasno za sve.Ti više vremena nemaš.Sebičan si, ne želiš da bajka dođe do njenih ušiju.Sigurno bi joj donijela mirise soli i ljubavi.
Bojiš je još uvijek je krhka grlica koja ljubavne vale sni i da bi je prizivanje ljubavi moglo skršiti…
Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.
Imati ljubav i u srcu je čitav život nositi je dar od neba,koji treba svaki dan milovati i zalijevati.Ne suzama ono su preskupe i bolne,već pjesmama,čežnjom i molitvama.
Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si čitav život želio. Vrlo ironično.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posebice djevojčice su itekako iskrena.I znaju sve.
Milosnice se rađaju srcem punim ljubavlju. Srce je samo sluga duše pune milosti.Duša je dar sa neba koji se ne prekida.
Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu neke plemenite bremenitosti i neizmjernog bogatstva.
Ono nemati poslije imati, pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao. Kada se život zbraja,neko dobija a neko gubi.U pat pozicijama svi gube.
U srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo ljubavi. Njega ne možeš potrošiti za svog vremena.Ti je daješ i poklanjaš,a ona se jača i bujnija tebi vraća.
Obogaćen si toliko, da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.
Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima u čovjeku koji je imao pa nemao. Ljubavi, dobrote, čežnje i strasti se kotrljaju kao plimni valovi.A tek koliko nježnosti i blagostikoje ima pa te tjeraju da poželiš te darove poklanjati svim ženama svijeta.
Nekima; onim iskrenim i krotkim sebe pokloniš. One to prihvataju kao sveobuhvatni dar, koji se vraća.
Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju bogatstvo.Neke se ,opet, nisu svikle davati,one i ne primaju darove.One se grebu o njih.Neke i ne znaju šta žele.
Potom , sažaljevajući sebe ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo. Nešto je stariji ,usukaniji i mrven tužniji.
Vrijeme leti.
U snovima nam se javljaju one djevojke,žene koje su nama svoje cvijetove poklanjali.Uvijek nam izgledaju nježnije i lijepše; a mlađe i zaljubljenije, nalik anđelama.
Na licu stranca u ogledalu kupe se bore.Probijaju sjedine.Vid se muti,misao se brka. Samo srce ljubavne pjesme grca,dok duša poslijednja tanga i bolera pleše.
Sni o anđelama vremenom postaju jasniji,svjetliji i bolniji.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.
Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama.
Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bi joj mogao ikako pomoći?I nadanja – sve je u redu,ljubav i dječicu predivnu ima.
I možda se ponekad sjeti mene.
A bilo nam je, bilo nam je lijepo,milo moje proljeće.
Onda shvatimo ,od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne. Blentovije.
Mi smo zeru pametniji.
Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.
Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše, nepopravljivi; ali u ljubavi nema ničega previše.
Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne zlorabi glagol kretati i postane kreten.
Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne in tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.
Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.I bajke.Prelijepe bajke.
Mnogo riječi nam je Milosti i Ljubav dala, čak previše,jer ih mi ne upotrebljavamo ili ne znamo pravilno koristiti.Srca nam otvrdnu ili se zalede.A poneko ga i nema.
Bajku je već malo teže ostvariti.
Žao nam onih koji je ne dožive.
U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,odakle vam vremena za bajke – frajeru mrtvi.
Često prelistavam jednu uzvišenu mudrost koju sam kasnije spoznao:
„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to dobro za vas.“
Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomogne da svu ličnu bol,tugu i jad pretvorite u pjesme ljubavne.
Prava ljubav može pomoći da podnesete i ponesete mnogo boli,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molite i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njihove i svoje.Dovoljno je pogledati prema nebu i već je dan mnogo plavetniji i osunčaniji.
I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi .da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.I tada se ta ljubav vraća kao krik ubijene djece,silovanih djevojčica i osakaćene ljudskosti.To boli.Ali to se može podnijeti, Bespomoćnost se ne može podnijeti.Ona ubija.
Jednog dana se probudiš.
Shvatiš da si sam.
Pitaš se nije li to bio samo san,a probudio si se jer čuo si da neko leleče ,da je život san u kojem ljubav sni i svoje tuge odmara.
Tada počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići mikrosekunde.Da bi opstali i preživjeli mi se poudasmo i poženismo.
U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju bili su Baška baŠa i Davor. Neki se nisu nikad ubračili.Ubila ih prejaka riječ i prevelika ljubav.Ruke im još nekontrolisano drhte kad vade požutjele slike iz tajnovitih zakutaka svoje duše.
Znaju oni te likove.Predobro.Samo žele provjeriti da li se u međuvremenu pojavila barem jedna bora. Nije.Njihova ljubav je učinila nemoguuće. Podmladila je njihove ljubavi zauvijek.Kao i mi naše.
Osvrtali kao da se nikad nismo.Znali smo, iza nas je ostala bol i tuga.Srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog bola.Znali smo , rastanak od boli bi značio bijeg od dječačkih dana i snova ,kada sve bilo je tako tako lijepo, usporeno i umirujuće. I blagorodno.
Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.Kao da su je neki anđeli tesali i brusili dok je nisu pretvorili u ledeni dijamant u kome je ostala čista ljubav i milost.Da, i snovi koje smo sa svojim i o svojim slatkicama snili.
Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.
Sva ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali.
Sve ove godina.
Zbog tog djeteta ,te grlice i te djece, ona ili one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječenih ožiljaka u grudima.Poput ordena okačenih u nutrini srca.
Što se desi srcu to ostaje srcu.Zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.
Nisam te htio uputiti na Poa,Prevera,Jesenjina, Cvetajeve,Maka, Majakovskog, Sen Egziperija…
Bio sam sebičan, a ti premlada.Nisam htio izgubiti ni jedan tren sa tobom.A i boljela bi te njihova tuga i očaj.
I ja sam ih tek upoznavao,a najviše si mi ti pomogla da ih shvatim i prigrlim. Da nije bilo moje samoće teško bih ih razumio.
Bila si suviše mlada za nestvarne svjetove ljubavi i bola . Mislio sam imaćemo vremena:Kasnije ću te ili češ se sama uputiti u nestvarni vrtlog ljubavi onih drugih malenih , voljenih i do nevinosti naivnih djevojčica – Anabel Li, Ane Snjegine, Barbare, Marine.Taide,Ramedis…
Bilo mi je drago što nisam.Izbubio bih mnogo radovanja.Izgubio bih dragocjeno vrijeme utkivanja tvoga lika u srce. Tvoje ljubavi u moju dušu. Snova u naše dodire.
Jednostavno – bio sam sebičan.
Poslije sam saznao da je tvoje vrijeme ,za naših dana , već bilo prožeto tegobom i tugom.Zbog toga su mi draža milovanja tvojih malenih ruku , ljubavi moja.
Sutradan se budimo,svako za sebe.
Sneni od snova,topli od sanja,ni gladni nismo,skoro da bježimo.Da ,djeca se ponovo igraju i jure,sada već i kradu.
Nesvjesni prisustva mnoštva, započinjali smo svaki dan put šarenih leptira što miluju cvijetove i utapaju se u njima,
Ne bojim se da se jednog jutra neću probuditi.Bojim se da ovaj testament neću završiti.
I shvatim:“O milo moje, pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam,tad bila si dijete.“
Ti se sjećaš:“Nema veze mili moj,ni ja o tebi,ti si kao dijete malo veće.“
Mnogo mi nedostaje ta godina mila moja.Mnogo mi nedostaješ jedina moja.Nikad više sunce, mjesec, zvjezdice,maglice,more i pijesak nisu izgledali ni mirisali isto.Možda i jesu,ali ti više nisi bila dio tog blistavila potonjih blistavih dana.
Ponekad,samo ponekad , i to u pravo proljeće sam dao naslutiti mirisne valere krajolika ljetnih dana našeg proljeća.I to je jedan od razloga što volim djecu cvijeća i cvijeće.Njima se proljeće dešavala kada i nama naše.
I isti kraj nam je namljeno.Te godine su počeli da nestaju i njih i nas.Oni su se izgubili.Mi smo se zagubili.
Boli sve to, ljubavi moja i nedostaješ mi.
Mnogo mi nedostaješ maglice moja.
Ni plakat ne mogu.Nisi me tome naučila.Ti koja si radost moja,ljubavi moja.
Još uvijek se smijem i radujem.Samo se više navlači neka magla.Bojim se neću moći da pratim tragove tvoje u bespućima snova.Tek da znaš,toliko ih ima – bespuće.
Tvoje oči i osmjeh tvoj još uvijek imam.I poljubac osjetit mogu.I tvoju ruku na mom licu.Tvoje ruke male na mom uzdrhtalom tijelu.Tvoja ruka u mojoj ruci.
U snovima malo teže mi je naći tvoj vrat,ramena ,grudi.Još teže ono o čemu ne smijem pričati , a trebao bih , istine radi.. Uglavnom to mi nije žao.Možda bih bio samo jedan od onih koji su upraljali nevino dijete, prelijepu djevojčicu moju.
Naši su susreti,divni susreti, bili nježni kao preplašene srne dah.Kada djeca otkrivaju novi svijet, ne vide strah, igraju se i jure, ali ne žure.
Kad bi ih pustili igrali bi se svaki dana za danom,neprestano dok ih silom ne preobrate u zamišljena i gruba bića nalik ljudima.
Mnogo mi nedostaje to proljeće, kad bježeći od svih, završavali smo naše noćne na susrete pješčanim plažama ljubavi.Dovoljno si se davala da još uvijek osjećam miris djevičanskih ljubičica i rose pupoljak ruže na usnama.
Dok otklanjam poslijednje oblake, iz naše bajke, neću ti reći hvala za sve što si mi ili nisi dala.
Ja evo, Bajku o nama, o petnaest dana proljeća naših samo za tebe pišem,ljubavi moja.
Sretni ti blagdani mila moja,gdje god bila.
