Crno platno, košulje i krv
Crnim se mogu obojiti sve boje i uništiti bilo koji bitak. To se radi da bi se prikrile blato i prljavštine, kako uobičajene, tako i ljudske.
Ljudi u crno boje i platno. Onda ono ima svoju svrhu.
Kaluđerice, pokrivene žene , fudbalske sudije, neki monaški redovi i florne trake na prsima ljudi ili na vijencima su uvijek traženi.
Frakovi, smokinzi i odijela, zatim kišobrani, kape i šeširi najgospodskije izgledaju u crnim bojama.
Da li možete zamisliti udovici u drugom tekstilu osim crnog. Ja, ne. Može biti udovička odora i svilena, i čipkasta u prozirna i izazovna, čak i odbojna, ali samo ako je Crna.
Sa druge strane imamo crni tekstil koji zaziva krv i smrt. Mnogo krvi i ništa manje smrti. Crne košulje i crne uniforme.
O Crnim košuljama i crnilu koje one nose najbolje ćemo naučiti proučivši život Dučea.
Benito Amilcare Andrea Mussolini je rođen u Predappio, 29. srpnja 1883.
Neslavno je skončao u Giulino di Mezzegra, 28. aprila 1945.
Musolinija je lako opisati, dovoljne su dvije riječi: diktator i fašista.
No, da li je sve tako jednostavno. Idemo zaviriti u prošlost. Diktator je bio od 1925. do 1943. godine. Fašista mnogo duže, biografi kažu od 1919. godine. Ma jok boni . Nečovjek i nečist se po samom rođenju postaje . I biva sve do smrti. I poslije nje. I ne prestaje to biti, jer se u pakluu roštilja na svojim djelima.
Neuki i nerazumni nikad naučiti da je nečist uvijek pogan. I dan danas Dučeolica maštu zastranjenih i poganih ljudi. Čak i mrtav ima sljedbenike, koji ga slave i hvale. Uvije je tako. Nečist slavi poganluk.
Politiku je počeo kao socijalist, sasvim oprečno od onoga što je postao. 1919. s istomišljenicima osniva Nacionalnu fašističku stranku (PNF), koja se brzo razvija i sve više približava desnici pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Čuven je njegov pohod na Rim 1922. godine. On mu otvara vrata apsolutnoj vlasti i diktaturi. Zbližio se sa Njemcima i Japancima u nakani da postane vladar svijeta. Nije uspio u naumu. Krajem II svjetskog rata partizani ga zarobljavaju i strijeljaju.
Ali krenimo redom.
Rođen 29. srpnja 1883. godine u okolici sela Predappio, nedaleko mjesta Forli u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna , tada jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji. Majka, Rosa (djevojačko prezime Malteni) je bila jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Otac, Allesandro, bio je kovač i odani socijalist. Kovači u svim vremenima su bili usko vezani sa drvodeljama. I ovi sa njima. Svoj posao su usklađivali i kada se to nije činilo zgodnim.
Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), koji su kao djeca umrli. Dakle poticao je iz niže klase. Mjerila tih generacija. U katoličkoj školi je zbog toga bio ismijavan i omalovažavan od djece i učitelja. Kao desetogodišnjak je pokazao svoje crnilo. U svađi sa jednim učenikom nije mogao odoljeti porivu da mu ne zabije nož u ruku. Zbog toga je nsatavio školovanje u državnoj ili pučkoj školi, kako se to u narodu govorilo.
Bio je dobar i svestran. Uspio je završiti samo srednju školu. Pokušao je raditi kao učitelj. Neuspješno. Vrijeme je pokazalo da je njegovo znanje haotično i nedovoljno poštovanja onih kojima se želio dodvoriti. Već tada su ga pamtili po crnoj odjeći, tmurnom licu i medaljonu sa ugraviranim likom Karla Marksa.
Nije uspio dobiti posao u upravi, zbog neiskustva. Vjeruje se da je to bilo ubogog porijekla. 1902. godine migrira u Švajcarsku iz ekonomskih razloga. Moguće i da izbjegne vojsku: U odsustvu je zbog toga osuđen. Sveopšta amnestija ga je spasila zatvora. Povremeno bi ostao bez novca pa je prihvaćao razne slabo plaćene poslove. Moguće je da je i često bio gladan i ogorčen.
Žestok stav prema crkvi nekako je pošao nezapaženo, kao i njegov literalni pokušaj u vidu antiklerikalnog romana Kardinalova ljubavnica. U romanu ukazuje na sebičnost, licemjerje, korumpiranost, raskalašnost i zločine crkve. Bio je gorljiv revolucionar i socijalista i nastojao se istaknuti i nametnuti u intelektualnim krugovima. Nije uspio.
Kardinalova ljubavnica nije roman vrijedan pomena, ni sa estetske i jezičke strane.
Upiremo prstom na Kardinalovu ljubavnicu i kažemo :
– Društvo koje je stvorio Duče je upravo odrazu ogledalu onog društva kojeg je osuđivao u romanu. Istovrsno po djelu i činu. Strahobalno nehumanom i uništavajućem društvcu i njegovom činjenju. Sa posljedicama koje zgrožavaju normalan um. Tama i crnilo. Mrak i najgušće , najslojevitije ljudsko crno.
Crno prati Musolinija od dječačkih dana. I nikad ne prastaje.
Poslije brata i sestre umire mu majka, 1904. godine kada se vratio kući. Zatečen je i pogođen. Kad je čovjek mlad nije ni svjestan da je ljudsko crno prisutno na svakom koraku i čeka prigodnu priliku.
Radio je par mjeseci kao profesor francuskog jezika, hvalio Marksa i Ničea, filozofiju ovog drugog je proglasio himnom života. Nacisti i fašisti su ideju nadčovjeka pokupili od Ničea. Niče je to prekopirao od Stendala. Možda je Musolini san o vlastitoj veličini počeo sanjati upoznavajući djelo ovog filozofa.
Možda i nije sanjao o tome da će jednog dana biti diktator koga nacija obožava. Ali je uvijek želio biti nešto više od običnog, siromašnog provincijalca.
Dalja biografija je svim Italijanima dostupna i poznata. Jedan kratki Musolinije životni potpuri:
– 1910.- Oženio je poznanicu iz djetinjstva, siromašnju i skromnu Rachele Guidi, koja mu je rodila četvoro djece. Bio je pristojan kršćanin koji je vodio normalan obiteljski život. To mu uopšte nije smetalo da ima brojne ljubavnice.
– 1911.- Bio je pacifista. Protivio se ratu Italije sa Turcima, što ga vodi u zatvor. Ali diže mu cijenu i 1912. Postaje direktor Socijalističke partije. Pacifista Musolini se protivi i I svjetskom ratu, ali želi da Italija bude na strani onih koji se bore protiv Centralnnih sila. Na strani crnila koje jurišaju na Evropu. Valjda tada prestaje i njegov pacifizam.
I ne samo to.
On počinje da se izdvaja od političara svoje stranke.
Kaže im:
“Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste vi imali hrabrost da idete do kraja , a to znači, izazovete ustanak. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta.”
I to je njegov razlaz sa socijalizam i uplivavanje u vode fašizma. Priključuje se pokretu
Fasci d'azione rivoluzionaria internazionale.
– od 1915.- je bio učesnik rata, ništa posebno mu se nije desilo osim , ohrabrujućeg i željenog ranjavanja zbog kojeg je demobiliziran.
– 1919. godine sa s bivšim lijevim intervencionistima i mladim ratnim veteranima osnovao Fasci Italiani di Combattimento. To je početak Musolinijevog puta po kome je poznat.
Ciljevi su im bili: proglašenje republike, ukidanje Senata, reforma parlamenta, konfiskacija crkvenih dobara, djelomična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma.
Kada je oteo vlast, Benito Musolini je zaboravio svaku stavku svojih htjenja i razmišljanja.
Od pacifiste je postao nasilnik.
Stranačke mase su se naoružale i terorisale sve koji se nisu slagali sa njima. U ljeto 1921. Musolini na kratko napušta stranku zbog sukoba sa vodećim ljudima, ali to je vodilo slabljenju stranke, a Musolini sebe nije mogao vidjeti u nekoj drugoj stranci, pa dolazi do pomirenja. Povratak u stranku je bila ona prelomna tačka koja ga je gurmula u zagrljaj radikalnijim desničarskim idejama.
– Krajem 1921 godine stranka mijenja ime u Partito Nazionale Fascista, da bi 1922. postali najbrojnija stranka u Italiji. Svjesni svoje snage i moći više ništa nisuželjeli prepustiti slučaju.
– 24. oktobra Musolini je rekao.
„Naš program je jednostavan: želimo da vladamo Italijom”.
Bilo je to na kongresa u Napoliju koji je upriličilo 60.000 fašista. Zauzeta je rijeka Po, i svi važniji gradovi u Italiji. Crnokošiljaši su krenuli u Marš na Rim.
Vojska nije intervenisala, kralj Viktor Emanuel III 28.oktobra daje mandat premijera vlade Benitu Musoliniju, koji će trajati do kraja njegovog života.
Pola godine kasnije Musolini ima 700.000 registrovanih pristaša. Isto toliko crnih košulja.
Rađa se Duče koji više nema obzira ni prema kome, osim prema samom sebi. U sebi vidi božanstvo. Poput Nerona paljevina i smrt, mnogo smrti mu je životna hrana.
Duče je svemoćan, sve zna, i mora mu se polagati račun za svaku sitnicu. On je vođa svemoćne Fašističke stranke i stranačke milicije koju je obukao u crne košulje. Znak prepoznavanja crno zaziva crno i radi najcrnje stvari.
Benito Musolini – Duče postaje vođa cijele Italije, sviđalo joj se to njoj ili ne.
Slobode je zavijena u crne odore.
Duče je legenda u koju svaki Talijan vjeruje ili Duče misli da vjeruje.
Sjećate li se njegovog romana Kardinalova ljubavnica i napomene o tom romanu. Sada to zaboravite, jer je i sam Duče zaboravio i izbrisao dio svoje mladosti.
Gorljivi ateist i antiklerikalac se približio Crkvi i pojeo je sva istupanja protiv nje koje je imao. 1929. potpisuje konkordat s Vatikanom. Neko će reći politika, jer je Vatikan napokon priznao italijansku državu. I biće u pravu, ali dijelom. Sa crkvom Duče postaje neprikosnoven. Jer Duče je ta država.
Ne zaboravimo, on se većini Italijana sviđa. Budi im nadu u slavu nekadašnjeg Rimskog carstva. Zar simbol Dučeove stranke nije bio snop pruća sa sjekirom u sredini – fasces – starom rimskom simbolu discipline. Porobljena je Albanija, Libija i Abesinija. Na žalost i Dučea i mnogih Talijana to je bio san, koji je trajao samo dok je Duče bio živ.
Mnogi zaboravljaju da je Duče bio uzor drugim crnokošuljašima i drugim crnilima. Frankovi falangisti , Hitlerovi nacisti , hrvatske krvoločne ustaše… i sva druga monstruozna fašistička bagra su najviše voljeli crne košulje i sijati tamu i crnilo. Smrt i pošast.
Pričati o savezništvu tama i crnila je samo kratak tren Dučeovom životu i historiji italijanskog naroda. Italijanima će donjeti mnogo crnog. Patnja, bijeda, užasi rata i mnogo smrti. Milioni Italijana nestaju širom Europe.
Dobar dio u logorima smrti nacista, ironično nazvanim spa banje u kojima je kulminacija gostoprimstva „tuširanje“ ciklonom B.
Više od pola miliona Italijana , neki pominju i milionske cifru osta zaleđeno po ruskim stepama.
Nek je progutala, Afrika , a dio je zaglavio na brdovitom i negostoljubivom Balkanu. Nijemci porobiše Italiju. Saveznici je bombardovaše, pa načiniše invaziju da bi istjerali Nijemce i ubili fašizam. Italija diže ruku na Italijana. Partizan na fašistu.
Tama se uvija, crnilo se grči i jauče. Ništa ne pomaže. Ni jedna tama ne drži do vijeka. Mora mjenjati mjesto sa svjetlošću i Crnilo sa bjelilom i drugim bojama.
Porazi su vodili ka izdaji. Dučeova veličina se raspada.
Stranačke kolega glasaju protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. Sasvim dovoljno za rušenje mita o Dučeu. Kralj mu oduzima mandat, on biva uhapšen i interniuran u hotel na planini Gran Sasso d'Italia. Međutim Hitler nije voljan da partnera prepusti stihiji koja zahvata Italiju. 12. rujna 1943. oslobodili su ga njemački padobranci predvođeni SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem.
Postavljen je za premijera marionetske države Talijanske Socijalne Republike (Republica di Saló). Duče zna da je bez talijanskog naroda koji se okrenuo protiv njega. On ih je izdao. Nije uslišio njihove snove, zemlja je porobljena. Dvije sile na njihovoj zemlji vode rat, najviše strada talijanski narod.
Ipak Duče hoće da se dodvori sunarodnjacima:
– „Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta.”
Beu obzira na nadošlu „miroljubivost“ naložio je da se pobiju svi učesnici urote koja ga je makla sa vlasti i uništila mit o njegovoj nepogešivosti. Nije poštedio ni zeta, grofa Galeazza Ciana.
Historija nas uči da sve ima svoj rok. Rat se bliži kraju. Amerikanci su nezaustavljivi. Nijemci bježe.
U Dongu na jezeru Como 28. aprila 1945., kod mjesta Giulino di Mezzegra se Duče zaustavio da predahne prije nego što će pobjeći u Švajcarsku. Nije uspio popiti kafu sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci do kraja . Iznenadili su ga partizani. I pazite sad – pitaju ga:
– “Zašto si izdao socijalizam?”.
Nemojmo zaboraviti najistaknutije osobine crnog vraga nisu snaga i sijanje straha. Zavodljivo oko i dopadanje su glavne odlike Sotone.
Partizanima je bilo bitno što je izdao ideju, ne i to što je unesrećio Italiju. I oni čine nešto što je nalik tom Dučeu i njegovim crnokošuljašima.
Streljan je po kratkom postupku. Kao da se nekom žurilo da mu zatvori usta. O onda kruna Crvenog humanizma sa svim odlikama crnog:
– Musolinijevo tijelo i tijelo njegove ljubavnice i drugih fašista je naglavačke obješeno u Milanu. Razularena gomila se se iživljavala nad mrtvim truplima. Truplima kojima su, koliko juče eskstatično klicali.
Crna i morbidna slika. Pobješnjela masa izvlači iz ljudi najcrnje iz njihovog mozga.
Musolinijeva skromna supruga je preživjela rat i njeno troje djece, sinovi Vitorio i Romano, kćerka Edda udovica Grofa Ciana. Treći sin, Bruno gine u avionskoj nesreći.
I to bi trebao biti kraj Benita Musolinija, Dučea Italije. Ali nije.
Legenda ne umire, čini se da oživljava.
Predappio danas. Rodni grad Benita Musolinija koji je kao Duče planirao obnoviti Rimsko carstvo. Uspio je stvoriti samo državu u kojoj „je vođa uvijek u pravu“. Od lijepe, otmjene i pitome Italije stvorio je rigidnu i ružnu državu.
Zar je to važno? Nekima nije.
U Predappiu je vikendom gužva. Iz svih krajeva Italije, a i iz Evrope ljudi se dolaze pokloniti kostima koje su sahranjene na lokalnom groblju. Neprirodno velikoj glavi od bijelog mramora – Zuri u posjetitelje. I vrlo bitno:
– Svastike, fascio te biste Mussolinija ili Hitlera se slobodno prodaju. Biznis je biznis.
– Rodna kuća talijanskog Dučea i njegov mauzolej mjesto su hodočašća.
Kad ulazite u rodni grad Dučea na pravo stanje stvari upozorava grafit na jednom od zidova. – Nekadašnja poruka „Romagna, zemlja antifašista“ prepravljena je i danas glasi – „Romagna, zemlja fašista“.
Nevjerovatno.
Crno da crnje ne može biti.