Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Zapis u X Poglavlja / Poglavlja I i II

l

Poglavlje 1. ili kako bi to uvodničari rekli Uvod

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon , slikar i aristokrata.
Najveći slikar među aristokratama. Moguće? Najveći aristokrata među slikarima. Vjerovatno! ako ne računamo vatrenog Nerona. No taj je vatrom pejsaže risao.

Po mnogima – jedan od najvećih slikara  svjetske likovne umjetnosti. Vrlo dojmljivo. i nimalo diskutabilno.

Malo buni kako se pravilno piše njegovo ime. Genije je u pitanju, ne smije se griješiti na osnovnim stvarima.
Tuluz Lotrek ili Tuluz-Lotrek ?
I pronađemo odgovor.

Znači možemo početi.

Tuluz-Lotrek.

Sa tim imenom se rodila magija jednog slikarstva koje svojom jasno izoštrenom poetikom plijeni dunjaluk već treći vijek zaredom.

A tko mu bijaše taj čovjek , ili čovječuljak  kako obavještavaju učenike i ljubitelje umjetnosti?.
Tužni gegavi smotanko ili raskalašni veseli čovječuljak?

Teško je sa ove distance biti jasan i određen , pričajući knjiški razmljivo i na osnovu nasumično odabrane građe i ličnih implikacija i opservaciuja. Moraju se pretražiti mnogi izvori , zaroniti u mnoge sehare koje skrivaju tajne o velikim ljudima, ali i do u tančine protabiriti bar , neka djela koja je ruka tog umjentika izbojila.

Srećom, njegova ostavština je bogata i raznovrsne. I veoma slavna i neponovljiva. A uvijek ima onih koji žele da se uklope u neki mit. I oni pišu. Pišu svašta, i istinu , i senzacije i tračeve. Ne prezaju ni od laži i podmetanja. Još manje od prepisivanje.

Treba pronaći prave riječi i napisati vjerodostojan zapis o slikaru , o kojem je iznešeno obilje podataka, vrlo često kontraveznih i neutemeljenih. Čini se da je sve rečeno. a možda i nije baš sve. Uvijek postoji drugi hastal , neki drugi , osamljeni ugao u nekom bordelu ili barem pomokrena  crvena svjetiljka  koji nisu ispričali svoju priču.

Poznavaoci  umjetnosti  se slažu da o Tuluz: Lotreku najiskrenije govori njegovo djelo. Kažu – ima mnogo zagubljenih radova. Zagubili se u vrelim Monmartskim apstinskim noćima , kad je čovječuljak zemljotresom kosio prijatelje. jednog po jednog. Svi veći za glavu i po od njega i za istu visinu manji od njegovog genija. Izuzev dvojice, trojice.

Rekoše , ima mnogo , bespovratno mnogo  izgubljenih slika. Izgubile ih  žene koje su voljele malenog slikara, ili se bar družile sa njim i češale se o njegovu opičenu slavu, a neke i o bogatstvo. Maleni čovjek je bio rastrošan i galantan. Moglo mu se. One ih nisu imale vremena skloniti , jer dolazi im slikar u cvikama velike dioptrije u posjetu. Smotane u rolu, zapale bi u neki čošak i eto fešte malim miševima.

Pa šta ako su redom bile prostituke? Dobro –  i poneka pralja – prostitutka. Vrlo rijetko samo pralja ili spremačica. Ili igračica i pjevačica. Možda i one „potajne“ prostitutke. Sve one su bar znale pravu razliku između ljubavi i podavanja za novac. I nepogrešivo su znale u ljudima prepoznati tugu i dobrotu. Ali i ljudsko zlo i bijedu. Nudile su toplinu i ljubav za novac , želeći isto za uzvrat.

To je sve što je maleni genije trebao. U svijetu koji je jako surov prema ljudima koji imaju bilo kakav vidljivi biljeg Tuluz-Lotrek je tražio svoje mjesto , i samo malo topline i ljubavi.

I našao je Monmartr . Raj za umjetnike , avanturiste, boeme , posrnule ljude – ljude koji žele pobjeći od okrutne stvarnosti. Normalno , u sve to se savršeno uklapa polusvijet. I obavezni pretilac tog miljea – najstariji zanat na svijetu. Mi nismo nazočili postanju zanata ,pa vam ne možemo zasigurno potvrditi pređašnji navod. U svakom sliučaju ulične pjevačice ,prodavačice cvijeća i ljubavi su bili neizostavni i bolji dio tog miljea.

Nad Monmartom dominira čuvena prelijepa bazilika Sakre Ker , kao svjetlosni čuvar koji bdije nad čitavom okolicom i Parizom. Vrlo kontrastno i simbolično . Bjelina i sveta tišina Sakre Kera, nasuprot polutami užurbanog i raskalašnog Monmartra.

To je postao svijet snova i života jednog hendikepiranog čovječuljka, koji nije ima djetinstvo ni prijatelja. Slobodno se može reći čak ni oca. Nemojte misliti da insinuiramo na bezgrešno začeće. Ne! Njegov otac nije ispunio roditeljsku normu , osim što je donirao tekućinu za rasplod. Ostavio je slomljeno, unakaženo i  bezgrešno dijete majci i usudu  na skrb.

Čovjeka koji je iz agonije lomova, groznica i bolova preko noći postao čovjek sa dječijim, zli ljudi se šalili – pačijim nogicama. Vrijeme će pokazati da fizički nedostaci i unakaženost nikad ne utiču na veličinu sjenke koju čovjek ostavlja za sobom.

Poglavlje 2. 

Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je rođen, 24. novembar 1864. u Albiju, nadomak Tuluza. Rođenjem je postao pripradnik stare aristokratske porodice koja porijklo vodi od Karla Velikog.

Jedini sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz-Lotrek imao je sve predispozicije da postane uvaženi posjetilac salona najčuvenijih i nasjlavnijih imena  francuske ariastokratije i visokog društva.

Blisko krvno srodstvo supružnika, djece brata i sestre je poremetila porodične planove. Da li su se uzeli zbog mladalačkih zanosa  i svrabeža , ili su ih natjerali na aspajanje radi očuvanja nasljedstva pod istim krovom nije poznato , iako je lako moguće?  Takav je bio taj takarli  običaj.

Međutim , zakoni genetike su neumoljivi. Umjesto da pojača i stvori što čistiju aristokratsku krv i sačuva porodično bogatstvo na okupu, taj neuko skovani plan se kao mora nadvio na živote čitave porodice. Prvorođeni sin Anri Mari Rejmon se rodio sa svim mogućim incestuoznim bolestima i manama.

Tri godine poslije mu se rađa brat , ali ubrzo, sa samo godinu dana umire. Tuluz – Loterek ga se ne sjeća i nikad ga nije pominjao,. Iako mu je majka pričala o njemu , nije se osjećao vezanim . Više je bio začuđen činjenicom da je imao brata , koji se nije udostojio da proživi i da ga bolje upozna.

Dijete je djetinjsto probolovalo uz  sve moguće i nemoguće infekcije , boleščine i groznice, zbog izraženo oslabljenog iumuniteta. Pubertetsko  odrastanje , dvanaesta i trinaesta godina dodale su svoje osobne biljege sa trajnim posljedicama. U tim ključnim i osjetljivim  godinama dogodile su se nesreće koje će Anrija Tuluz-Lotreka obilježiti za čitav život.

Umjesto da raste , mutiri, grlati , poteže plavetne, crne , riđe ili smeđe  kikice, skoro iz čista mira lomi prvo lijevu , potom desnu nogu (kuk). Neko bi rekao Usud. Možda? Ali to je bilo sasvim logična – uzročno posljednična veza rodoskvrnuća.

Genetske mane, nemogućnost pravilnog zarastanja, možda i neadekvatni tretrmani čine da se mladi grof razvija kako to nalažu osnovni  fiziološki principi, svuda osim u nogama. One prestaju da rastu . Budući veliki umjetnik postaje mali čovječuljak sa zakržljalim i nepravilnim dječijim nogama.

U potrazi za lijekom , još kao osmogodišnjaka ,Adele Zoe Tapije de Seleran njegova , pokazaće se dugovječna mati ga je dovela u Pariz.  Grad svjetlosti mu se dopao. Bila je to ljubav na drugi pogled. Prvi je prespavao izmoren dugim putem u truckavim kočijama. Ostaće zapisano da je Pariz  jedina umjetnikova ljubav koja mu je podarila svoju milost. Bezuslovno i zauvijek. Skoro. Morao je osvojiti svoju svjetlosnu  ljubavnicu. Ona mu je pokazala put kako da to učini. No , otom potom.

U Parizu je već otprije , u bijegu od supružništva , živio njegov otac Alfonsa  Šarl Kont de Tuluz-Lotrek -Monfe Poslovi. Odvojenost od porodice po smrti njegovog mlađeg sina se reflektovala i na sudbinu nasljendika , koji ipak plesom suđaja neće biti nasljendik.   

Možda bijeg od obaveza, raskalašan aristokratski život, bračna dosada ili jednostavno nezainteresovanost za porodicu i roditeljstvo su učinili da ga sin nikada ne upozna na način kako to  , obično , sinovi upoznaju očeve. Ako ikome , Anriju je trebala potpuna emocionalna podrška i prisutnost oca. Imalo je slomljeno dijete totalnu finansijsku skrb i na osnovu nje i sve moguće pogodnosti dostojne  plemićke porodice . Ali novac je vrlo često proklet i ne može nadoknaditi nedostatka osjećanja potrebnih malenom , ranjivom i skršenom biću.

Da li nošen bolom i očajem , ili jednostavno ponešen ljutnjom i prezirom , Anri je vrlo rijetko pominjao oca. Odrastanjem i slavom učinio je sve da ga sablazni i iskaže svoj prezir prema aristokraciji i plebsu.

Njegova majka  je vodila usamljenički život. Crkva , klupica za molitvu u spavaćoj sobi. Dosadni , bezgrešni život koji bi ponekad zaiskrio odlaskom u kazališće. Dostatno za bijeli udovički život? Valjda. Ali nedovoljno da se u potpunosti uobliče svi zdravi elementi dječije psihe.

Grof Alfonso je bio markantan čovjek , pun života i osjeta. Englezi bi rekli: pravi dendi. Grofica Adela skoro besprizorna ,uspravna i ponosna žena , predodređena da bivstvuje na donjim  granicama dosade. Ah, ti aristokrati. Tako puni sebe ,a tako  hladni i bešćutni.

Supružničke sobe su bile odvojene, kao i supružnički odnosi. Biti blizak sa suprugom , u mondneim krugovima se smatralo negospodstveno i vrlo pučanski, odnosno primitivno. Intima i strast među supružnicima se najčešće svodila na evolutivne zakone produženja vrste.

Kada je prizdravio Anriju su plaćana škole za bogate. Fizička obogaljenost nikad nije dobrodošla u druženju među djecom  i mladima viših , a bome i nižih klasa. Djeca su uvijek preslika odraslih , naročito u mladosti. Što papagaj čuje i vidi to papagaj imitira. A ima ih koji nisu papagaji nego majmuni ili hijene.

Nije imao prijatelja među vršnjacima. O prijateljicama je izlišno govoriti , mada bi ženska bića , po Evinom materisnkom sustavu , morala biti većeg srca i empatičnijeg , a bome po grudima i širokogrudnijeg pogleda na nesrećnike.. No , kako kažu –  uvijek ima izuzetak koji potvrđuje pravilo. Škola  je Anriju već prvih dana u zagrljaj dovela doživotnog prijatelja Moris Žoajana, koji će postati bitan faktor u njegovom budućem životu, sve do smrti. Nećemo biti maliciozni , ali msje Moris  , je postao njegov trgovac umetničkim delima, promoter njegove umetnosti i pobratim 

Mati i sin su živjeli na bulevaru Malerb u velikom stanu , u raskoši. Bezbrižna dokolica je bila moguća   . sasvim izvjesno u predahu iuzmeđu dvije boljke , između dva bola i očaja. Okolo aleja kestenova , cvijetni balkoni, promenada aristokracije , bjelih čipkanih rukavica i  laganih   kišobranićića koji su štitili od sunca, svile i šeširića svih mogućih impresionističkih boja. Ali ipak, to je Anriju izgledalo tako sićušno i siromašno prema njihovom zamku u Albiju.

Život mu se odvijao po majčinim zamislima. Crkva i molitva su bili u prvom planu. Čak je imao pričešće. Igrom slučaja nedugo poslije pričešća počele su glavobolje i groznice.

-Glavobolja, a ? Neveljala gadna glavobolja?

Porodični doktor se glasno, nesuvislo i bešćutno smijao u svoju četvrtastu bradu , koja je tuknula na ustajalo vinop , misleći da su to pubertetske bubice razmaženog aristrokratčića.  

Poslije su se i doktori i porodica hvatali za glavu. Nisu znali šta je djetetu. Groznice i glavobolje su se smjenjivale . Razmaci između glavobolja bili su sve kraći. U tim razmacima liječenje po banjama, bolnicama, sanatorijumima, širom Francuske. Nema pomoći, normalno ni lijeka, osim oniuh tegobnih za ublažavanje bolova.

„Ozdravio“ je nakon dvije godine. nenadano i ohrabrujuće. Da li je u životu  baš sve tako jednostavno? Neće biti. Zna se pravilo : Kada gre ono naopako gre.

I grelo je. Prvo  je pao. Bezazlen pad u kućnoj biblioteci savršeno ravnog poda. Nije bio čak ni nešto uglancan. Tih dana Lotrekovi su tražili novu spremačicu. Pad ničim izazvan i bezrazložan. a možda je Anri samo postao smotanko koji se još nije prilagodio prelasku iz horizontale u vertikalu. Iz bolesničkog  kreveta u svijet zdravih hodača.

Lijeva noga je kvrcnula kao najsuvlja grančica. Mjeseci oporavaka , nezarastanja, i napokon poboljšanje , su se protegli u godine. Hod sa štakama. Nada i radost. Aha ! Eh, kad bi život išao tako jednostavnim poslušnim tokom , po  željama i nadama  pučanstva , makar to bila i aristokracija, tada suđaje ne bi bile potrebne.

Kamenćić , veličine pola  graška ,  kažu poznavaoci, se ove nove prilike  našao na putu jedne od štaka. Novi pad i samo jednan užasni vrišteći krik :

-MAMA!

Mama se sledila , iako se već hobikla na te krike  i zebnjom majčinog srca je spremno iščekivala te jauke. Nove dvije godine bolova, doktorskih namještanja, izazivanih lomova, prelomova , novih bolova, jauka , vrištanja i gipsanja do iznemoglosti. Majka je otupjela, sleđena i tužna obukla je crninu.   Majčinskim instiktom , shvatila je  da njeno milo dijete neće nikad ozdraviti. Molila se samo da joj dijete uzmogne hodati.

“Jednog sunčanog i lijepog dana ” nakon dvije godine agonije  Riri se probudio bez bolova i temperature . Kao da je došao sebi. Ubrzo je skinut gips sa obje noge. Bilo mu je bolje. Uputio se na stranu ozdravljenja. Za svo vrijeme bolesti, groznica i lomaova skoro da nije rastao.

Tada je već imao četrnaest godina . I odjednom,potaknut adolescentnim hormonima , počeo je rasti. Nesrećama nikad kraja. Rastao je samo gornjom polovinom tijela. Grudi, ramena, su poprinmali   konture odrasle muške osobe. Noge kasapljenje mnogo puta nisu reagovale na zov odrastanja . Ostale su  krhke, pune ožiljake , umobolno dječije.

Nekad ljepuškasto dječije lice se izobličilo. Usne su mu odebljale , obojene nezdravim skarletnim crvenilom. Nos je postao bezlična mesnata izraslina sa velikim magarećim nozdrvama. Oči si mu krasile naočale velike dioptrije jer mu se vid rapidno pogoršao.

Kada je ocu saopštio da će prohodati Anri je dobio čutljivu reakciju svoga oca grofa Alfonsa de Tuluz-Lotreka:

-Ko je taj stranac? Taj odvratni bradati kepec koji se smiješi na njega iza svog smiješnog cvikera? Ne, to ne može da bude njegov sin! Njegov sin, njegov jedinac, poslijednji od njegove loze!”

Iskrivljene noge i patkoliko geganje pri hodu su specifikum , koji je Anri morao kao težak krst nositi čitavog potonjeg života. Propali su planovi grofa Alfonsa za Anrijevu slavnu vojničku karijeru , dobro ugovorenu ženidbu i veličanstven produžetku loze.

Tu se završava biografija grofa Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa, nasljendika loze  i počinje život i uspon slikara Tuluz Lotreka , visokog  sto trideset centimetrov,  za kepeca sasvim dostatnih.

Bleki – U očima crnim u očima lažnim

 

Meki ralasi jutra nadolaze

nježno dodiruju obale svijesti

otvarajući sedefaste hridine sna

po ko zna koji put treba ustati

ostavljajući za sobom dveri

noćnih puteva kroz ljubav

koloplet mirisnih snova koji nestaju

u bespuću šarenih iskrica svjetlosti

koje bolne probijaju kroz proreze jave

poput hiljada blještavih maglica

najavljujući ponovno rađanje života

u očima crnim očima lažnim


												

Kad blaženi čista srca jašu Mojsije harmonike baca / X epizoda

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored Luce , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. Uto Dobri stiže , hvata je  ispod pazuha, zamah ga povuče ka tlu i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest. Zatvori oči i tijelo joj u njegovom zagrljaju samo klonu.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć i oprost. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i anđeoskih damara u njemu ima. Onih tananih osjećaja koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Luce im se primiče. On pruža ruku prema njoj, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od Luce. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Milo djetešce. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Luce je prestravljena. Čuvena Luce. Strah i trepet grada. Zar u njenom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše, malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda je , dugo je gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i polako ubija.

Žbirica ne zna šta će. Klekne pored njih i zagrli tu djecu. Danas nikako nije bio njen dan. Zaboravi svoje boli . Ma koliko duboke i nepremostive bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  ona zaplaka, i to na tuđu bol.

On je pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Luca ode.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao joj je buditi, ali mora. Uzme joj ruku i stavi na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nije mogla ugrijati od onog sunčanog  dana kada je Dodu crna limuzina CK na smrt pokupila.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala mazna maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Polako otvori oči i pogleda je , prepozna , nasmiješi se i veselo upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Samo što nije. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa je tu. Onesvijestila se i nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidi oči joj se šire u bolnom strahu, smije joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijaše vodu, sve pripremiše i staviše pored kreveta. Gledaju kroz prozor. On kao da zna da su gotove, gleda prema njima . Znaju da ih ne vidi, u sjeni su, ali im šalje znak da budu tihe i da se sklone.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi im se iz vida. Čuju se koraci u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sata nadvila se nad kuću i u njihove izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Luce osjeti, ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i i ona osjeti silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu. Pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica joj otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, misli Luce , ali ne zna kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na njene misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Njih dvije , Luce “Malena ” i Frka Frkica opraše je , Rane očistiše alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Sjede pored anđela i gledaju je i pogledavaju se. Prelijepa je. Dobri joj malo , ne baš svaršeno napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava , najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, misli Luce i strepi.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabire:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar inasan , ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u skoro istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , moj dobri čovječe .

Obradovaše se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , šapće im:

– Nadam se da će sve izaći na dobro. Moram malo na vazduh.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

I njih dvije izađoše iz sobe . Frka nam na sto pristavi jelo , podgrijane ostatke lude večeri i svježe , domaće mliječne slastice raznih fela . Iako nam se činilo da nIsmo gladne , po prvom zalogaju , ko vučice , bez riječi i zvuka smazasmo sve do poslijednje mrve. Posljedica bola , teške i sumorne noći. I tuge.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i Luce bijahu tužne. Kosara je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno . Dobro je da se nikakav veći zulum nije desio, bez obzira što joj je djetinja pidžamica sva bila iskidana i krvava.

Nadale su se da će to mila ljepota prebroditi bez posljedica. Nisu shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađoše napolje , na verandu da ga potraže.

Vrisnuše ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom , uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli :

-Ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede ih do ljuljaške , posjedne na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći ih sustiže i njih dvije zaspaše.

U podne Lucu probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela ode po bokal za sebe i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče joj :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla je odmah . Bolje da nije. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … i boli. Mnogo boli. Bože naš mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nije Luce sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .

Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga Luce zamjenila, jer uvijek je bila tu, na dežuri. Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i jLuce. Samo je njima vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Luce je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši i da se nevino privija iuz njega.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosara Marija Magdalena otvori oči. Dobri zovnu Lucu. U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Luce htjede da se pobuni zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Luce joj dovede Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da ludosti izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima su njih tri sjedile , pričale , smijale se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštale im. Utom Frka i Luce osjetiše da se Kosa zamorila . Zovnuše Dobrog i ‘veselo’ se oprostiše od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Marija Magdalena se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihovih mahala.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u njenu iskonsku vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Innocence , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave, radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – samo JEDNOM !

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

” Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …”

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara Marija Magdalena je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da, grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo je da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravismo ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše navsegda.

Bleki – Zvjezdica je sve gledala

 

Mjesec se sakrio

iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

u tišini plovio

a ja zvjezdica

sam znatiželjno  iskrila

provirivala

 

vidjela sam da mu je ona tiho na uho  pjevala

bolno svu  svoju ljubav mu je ispjevala

svu svoju čežnju  u  pjesmu umotala 

 

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

te večeri kraj žubora šadrvana

ispod sestrica ispod maglica

na očigled mjeseca

i cvjetnog đardina

u ulici skršenih srdaca

što se  prije njih ašikovac zvala

 

Mjesec se sakrio

iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

u tišini plovio

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

 provirivala

 

vidjela  kad je  suze sakrivala

vidjela  kad je on zaspao

a ona se pravila da spava

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

i za nju plakala  jer ona nije mogla

jer ona je bila ja

a ja sam bila ona.

 

Mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

u tišini plovio

a ja zvjezdica

sam znatiželjno  iskrila

provirivala

 

vidjela  kad je on snove prigrlio

a ona se pravila da spava

pa se polako izvukla

napravila srce

od šala ribizli i rozaklija

malo kičasto

ali iskreno dječije

 

sve sam vidjela

ja zvjezdica mala

uzela je  njegov upaljač

kurvoazije nasula

jednu njegovu ciganku zapalila

popušila ispila

ružicu na peškunu poderala

viljuškom

ustala

upaljač u ruku sakrila

ukrala

 

Mjesec se sakrio

iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

u tišini plovio

a ja zvjezdica

sam znatiželjno  iskrila

provirivala

 

vidjela  ruku srcu njegovom je prinjela

srce je zadrhtalo kao površina jezera

kad ga lahorac napadne

sve sam vidjela

ja zvjezdica mala

poljubac mu je lagani dala

nježno

djetinje

da ga ne probudi

 

moralo se ići

iskrasti

da on ne zna

za njih nade nema

osim snova

 

Mjesec se sakrio

iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

u tišini plovio

a ja zvjezdica

sam znatiželjno  iskrila

provirivala

 

vidjela  da mu je poljubac lagani

na obrazspustila

i tiho se ka kapiji iskrala

pobjegla

 

i još vidim

 

jasno pamtim

izlazi a druga djevočica pred nju banu

ona zastane u njoj straha nema

za njega mjesta nema

svu  joj dušu  bol uzela

 

ugleda plavetnog anđela

ništa ne govori

ona je zagrli 

pita iako zna

 

Šta sada malena moja

kamo bježiš

kamo kaniš stići

 

Bilo kamo

Slomili su me

oni koji me vole

 

Ne želim uprljatii njegovu ljubav  

danas u podne me udaju

 






















												

Fataljist




U dunjalučkim  danima dešavaju se čudne stvari . Dobre i loše. Vesele i tužne.

Mahalašima se manje više dešavaju mahalske stvari. Ne može ih čovjek ni protumačiti , ni prepisati, a kamo li pred dunjaluk bez tabirenja i objašnjenja natakariti.

Nije za javno mnijenje hjer vrijedi sintagma:

-Šta se u mahali zbije, ostaje u mahali.

Jes, zinite da vam pričamo šta se u mahali sinoć zbilo!

Ili koliko je njih i koje su to zavriskala :

-Joj, mamo mamice.

Onu o crvenom fesiću, vidimo, prokužili ste. ne ćemo vam reći koji je zakukao:

-Snijeg je opet voljena , oprosti mi.

Neki jado javlja dragoj da neće stići na toplu večeru jer su snijegovi zapadali veliki , a on prtine nema. E sad da li on tamo nešto razgrće , i kako razgrće nije nama da bilo koga potvaramo i da vam tajne odajemo.

Joj ljepote. Snijeg zapado , a on ne mere kući. A mora se nagdje sakrit od belaja. Svuda okolo veliki minusi zavladali .Nadamo se da je jadnik  u toplom i … da je zaronio ispiod ćebeta da ne zebe

Ma, ća vam imamo anlaisati ?  Svako se na ovom dunjaluku snalazi kako zna. Oni koji se ne snalaze il su levati ili bilmezi.

A mere biti da je moli da mu oprosti što će morat opet da se zbijaju. Normalno radi grijanja. A šta ste vi mislili? No , to vi vjerovatno ne biste odgonetnuli.Vjerovatno zato što ste fatalisti.

Zato smo  odlučili da vam ispričamo naš  susret sa jednim fatalistom koji neće da prizna da je bilo šta drugo. Ako bolje promislimo , možda je i ekološki nastrojen čovo , pa se kao i svi neuki stidi svoje sudbe.

Nama dosadno bilo, jer smo mimo bilo kakve logike dogovorili kont u  parku ispred predsjedništva. Nismo (bili još prokužili)  da tamo nema ni trena osjećaja i ljudskosti , već samo preraspodjela planova o otimačini narodskog blagostanja i vreća sa zlatom.Pride bježanije u trezor.

Čekajući jednu dotičnu,zadeverala nas dosada. Istinu znamo – vole žene kasniti pa to ti je. Ili moraju? Viša sila. Nikoje čudo.Ne mogu one tek tako među svijet. A svijet je vrlo muhanatan i čudan . Hiljadu falinki ženi će jendoj jedinoj ženi nači.naći.

Dakle bilo je to nekad u isti vakat kad smo dumali kako ćemo tu dotičnu doticat . neki  čojk , ispod je'nog drveta u tom dotičnom parku , u sred radnog vremena ,  sjeo na travu i naslonio se  da predahne. Bio malo umoran , pa  malo zalego da složi kosti.

Joj jeste vi njaka gluha krmad. Nije slago Kosti  jer nije pogan , već lego da se ispruži . Nešto sasvim najnormalnije , čemu svaki tankosava radni čovjek teži. Kosti mu malo škljocale, udovi ga morili, tanke platne liste ga na crnu zemljicu oborile. Čojk došo tobe:

-Ne mogu ga lopine ne platiti , koliko on more ne raditi.

Kako zalego namah zaspao, kako zasp'o tako obajene usnio. Taki ti je naš čovjek , ha zalegne on zaspe. I hrče .

Umjesto da kad zalegne…, ma ne mremo više uputstva dijeliti , šta je kome radit’ ili ne radit’. Al naš čovjek voli glasan biti. Ono u snu. Na javi manji od malog  makovog miša.

Nema nam svrhe objašnjavati. Ko zna zna, ko ne zna ,nikad neće naučiti. Nema veze o čemu baljezgamo. Mi svoje znanje znamo. Pitajte one  … ma , nije nas briga koju će te pitati.

I tako onaj , koji evidentno ne zna šta mu je raditi kad zalegne, sanja listove,  mnogo lišća kako pada. I pada, i pada al’ sve više  po njemu pada. Ni po jada što pada,  već se na njemu skuplja , pritišće ga i pride zatrpava. Tako hametice padajući sve više  i još više ga  zatrpava  i pretrpava opalo jesenje lišće I  guši ga  i jado nema vazduha. 

Nema veze što je lišće prelijepo i okupano svim nijansama boja zlata  i sutona. Od bižuternog, lažnog, malokaratnog, visokokaratnog ili čistog suhog zlata., a poneki je boje trule višnje ili boje brabonjka. Tako vam je sa lišćem koje opada. Vrlo je impresivno , ekspresivno i u neko doba gubi se od tonava nadrealizma  do apstrakcija.

Prolaznici vide čovjeka kao se grči i batrga , vazduha traži, k'o da ga neko mokrom krpom po glavi tuleha. Niko da mu priđe , da ga prodrma ili gluho bilo vazduhom nadolmi. Ono spasilački mu povrati dah.

Jok , niko. Svi bleje preda se ko zombiji koji kasne na ahiret . Ko da će im on pobjeći? Baš su ovi ljudi nedokazani. Ahiret , pa ahiret. A većina neće tamo  već u mnogo vrelije mjesto.

Tek Jedan naš, onaj od dobrih mahalaša mu priđe . Merhametli ga sjenkom zakloni ga da sunčanicu ne strefi , razgrne opalo jesenje lišće , prodrma ga , probudi i upita:

-Da li ste dobro?

-Dobro sam , nisi me trebo zbog tog buditi. Baš sam se naštelio da nekog bubnem metlom. A zašto ne bih bio dobro. Ja sam profesionalni  fataljist ,  kak bi reklja filjozofi.

– U redu je biti fatalist ,nisu filozofi što su nekad bili i ne treba im u današnje doba previše vjerovati.

– Ja fataljist,kak bi reklja filjozofi ,ništa tu nema loše. Mora se živjeti.  Puno je gladnih ustiju, a malo para za zejtin, sirke , ljeb i šećer.

-Dobro,  kako rečeš, nije to ni tako loše.

Tješi ga onaj od Dobrih.

-I  nije . Plaćaju me da ja fata ljistove.

Usta fataljist,  podiže plastičnu vreću  iz trave i šiljak polegnut ispod nje ,  i nastavi raditi svoj nezahvalni i slabo plaćeni ekološki posao. Vrijeme za pauzu je isteklo. Nije ni doručkovo. Oklen ti lova frajeru fataljistični kad     korumpirana pljačkaška  vlastela ne  da pučanstvo uravnoteži energetski bilans  odrvenjelog gastroenterološkog trakta.

Tako vam je to u svim vremenima . Kad vjekovna, bijedna i gladna fukara dođe gore. Nemaju vremena za hljeb , pa odma iz opanaka u lakovane cipele , a od kolača poparu i proju. Zaboravlja se:

-Poslije gore neizostavno i  uvijek dođe dolje.

Zakon relativiteta i difrakcije praznih umova i bijede duha..

Kad blaženi čista srca jašu Mojsije harmonike baca / IX epizoda

Onog momenta kada se Dobri uspeo u sedlo preliješe kobile ,odletio u susret suncu. Kada je odgalopirao , a ni okrenuo se nije i niti se vrno ,stekli su se svi uslovi da se pripovjedanje završi .

Činilo se pripovjedač je rekao svoje , povezao je nepovezivo u jednu kakvu takvu cjelinu , sve kompozicione i motivacijske elemente koliko toliko uskladio i postavio na svoje mjesto , kako to zanatske uzanse nalažu.

Ipak i sam autor je svjestan da će se čitalac pitati:

-Šta je bilo sa Kosarom Marijom Magdalenom?

To nije lako ispričati. A i nekako ne spada u ovu pisaniju o mahalašima. Samo su Dobri , Luce , i Frka Frkica bili nazočni događanjima oko Kosare.

Luce je naredila da se Mahalaši i ljube spengaju i patrolnim kolima odvedu na Bjelave i istovare ispred mjesne zajednice Bjelave. Tamo bješe jedna kafana Zelena dolina mira , vrlo popularna u taj vakat. Imala veliku baštu sa hastalima i klupama od grubo rezane i sklepane bukovine gdje se moglo zasjest , kako tako pojest , obilno zapit i po potrebi prileć.

Kada ih izbaciše iz murija , ljube i mahalaši sjedoše u bašću bez riječi . Pokunjeni, mahom zastiđeni i ljuti sami na sebe . Prvi put u životu nisu imali riječi. Pritiskao ih je neki neugodni , tjeskobni strah pred nepoznatim i neizvjesnim. Znali su , većina muškinja je zabrljala. Iz čista mira , na bigajri hak debelo zaribala. A to nikad nije dobro. Znali su nešto će se loše desiti. To jutro se u gradu nisu čuli ezani ni zvuk crkvenih zvona.

Dok oni bezidejno i bezmisaono sjede i zure u prazno , takmičući se ko će praznije i tiše zuriti u mrave koji su počeli izlaziti iz svojih domova, vrijeme stoji, sunce se ne pomalja, iako već uveliko je dan bez ijednog oblaka. Slute , tamo gore u Frkičinoj bašti na Sederniku nešto će se kobno desiti.

A gore…

Luce gleda siročiće kako spiju na ljuljački koja ne prestaje da se ljulja. Čini joj se satima. Udrvenila se , ali se ne miče.

Bijesna je. Usne stisnute ko da joj neko hoće konjskim klještima zube vaditi . Toliko je bijesna da bi čitav grad pohapsila. Muškinje normalno sve, osim ovog ovdje, koji je još dječak. Svu bi tu bagru,   koja djeci i žanama nažao čine   , postreljala. Bez suda i zakona.

Digne pogled.

On je gleda i smiješi joj se.

Ona se zabezekne i prepadne.

Da li je on anđeo ili se njoj pričinjava?

Toliko nježnosti i blagosti , ni njen Dodo nije imao. Toliko dobrote i tuge ima u tom djetinjem pogledu , da je zaboli. Ali osmjeh polaku potisnu sve drugo i njegovo sneno lice je obasja. Od miline , nježnosti i neke topline  se naježi i pocrveni.

On joj lagano klimnu glavom. Migom pokazuje na usnulu tugu u njegovim rukama ,  moli je da šuti i krene za njim. Ustade se kao da lebdi , pođe prema kući.

I ona. Za njom ona dva drota. Ona je bjesna  ali mora da šuti. Prstom im pokaza ka kapidžiku i otpusti ih. Njima dvojici laknu. Dobro su prošli. Nema povratka u vukoderine.

Maleni  preko verande ulazi u kuću, unosi dijete, nježno i zaljubljeno ,  kao da je kap rose na dlanu. Dolazi do jednih  iskrzanih vrata i zastane,  ne može da ih otvori, ruke mu zauzete. Prileti Luca , u mimohodu im se okrznu ruke, ona se naježi. Još uvijek je drma munja, ona ista od one noći kada je umirao, a ona mu svojim tijelom branila da umre.

Uđoše u sobu. Roditeljska je , spavaća sa duplim  bračnim krevetima. On djevojčicu spušta na krevet, kao perkicu na dušeke. Frka osjeti da se on razdvaja od nje, ne da mu, jače se priljubi uz njega. On joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Glas njegov je smiri. Iscrpila je bol, ne može oči da otvoril. On je lagano spusti, položi joj glavu na jastuk. Milo dijete se skupi kao fetus u majčinoj utrobi i utvrdi san.

Ovlaš je poljubi u kosu. Odvoji se od nje , dugo i tužno je gleda.  Toliko je  nježnosti  i sjete u tom pogledu da Lucu zaboli u grudima.  Ne zna zašto se javi ta bol. Ljubomara? Jesam smiješna. Na djecu?  Baš sam glupača. Luca je zatečena , nije znala da su ovo dvoje zajedno, inače ne bi dovodila armadu i miješala se. Sa Dobrim  se Frki  ništa ne bi smjelo desiti.

On joj reče da sačeka, ode i brzo se vrati. U rukama presvlaka za djevojčicu. Pidžama, skoro dječija. Šapnu joj :

-Presvuci je , čekam te na verandi.

Ona zbunjena pogleda u njega, kao da pita , zar joj neće pomoći.

On kategorično odmahuje glavom , pa sliježe ramenima , kao da kaže :

-Duga priča, nije za objašnjavati.

Izađe,ostavi vrata odškrinuta. Na tren pomisli , to on njoj ne vjeruje. A zna da nije to  , već strepnja da se Fraka ne probudi,  a on ne bude tu.
Nije se dugo zadržala. Lako je presvući usnulo dijete. Još nije  kilograme žene nabacila. Vidi se biće omanja, ali čusta ko jabuka I vrlo sočna ko kruška  Neka dobrota i tuga iz djeteta izvire.

Poljubi je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.  Ne zna zašto je to učinila . Nikad nije osjetila taj poriv , poljubiti odraslu djevojku , aman ženu.

Frka se trgnu. Pruži ruke ka njoj.Vjerovatno misli da je Dobri .  Javlja se materinski osjećaj u Luci, prima je za ruke, ljubi ih. I polaže na jastuk uz uzglavlje.

Na verandi on sjedi za stolom kojeg maloprije nije bilo . Zamišljeno gleda u trešnju i ljuljačku koja se netom smirila . Puši. Ona zastade na vratima i gleda ga. Ne može odvojiti pogled. Gleda ga i ne diše , ne želi da poremeti ovaj prizor.

On je zamišljen , vidi se jako potrešen i tužan, ali u svemu tome i lijep i miran. I neka blagost i dobrota isijavaju iz njega. Osjeti  se to. I zabrinutost. Očajnička zabrinutost.

Odjednom on samo strese glavom , spoznavši da je tu. Ustade i primi je za ruku , odvede do slamne fotelje , koje , zaklela bi se , nije bilo kada su maloprije prolazili. Smjesti je u nju i sipa  joj kafu.

-Trebaće ti  , crna je , jaka i topla; osvježavajuća. Umorna si. Čitavu noć na nogama, nije to dobro za ten.

Priča on , kao da su na nekom izletu, sami njih dvoje , kao da je sve u redu i kao da je jedino važna ta crna kafa.

Upravo kad pomisli da ga ništa ne čudi i da nema misli, on se oglasi pitanjem koju je skroz poremeti.

-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog drota. To je najtananija i prelijepa djevojčica. Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo.

On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona još jedna njegova mahalska treba kojoj treba mozak smotati.

I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo njen Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima,  milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše , da im ne zavide na ljubavi.

-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Tuga ove noći me ponijela. Nisam razmišljao i nije mi bila namjera da ti bilo šta pogrešno kažem. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.

Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije , upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.

A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede i njemu najmilije , ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se neizostavno zaljubim u svaku od njih njih i zavolim ih . Nego Kosara nikako nije dobro. Još niko ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila. Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Kad umiru , dobra bića ili imaju cvijeće u kosi ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luce.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo na vrijeme i sa najvećom pažnjom moramo vjerovati u njih. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi. Ali dobri. Svaki na svoj način.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja. Koliko sam je Luce  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luce je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je ikad   pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tim ponoćnim skupovima u osvit velikog blagdana su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, ali mnogo bučniji i veseliji.

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i kategorično ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luce se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, korektno, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela bijes na njegovom licu i nikad više.

Dugo već slutim uplakana jutra

 

Svitanje

 

Nebo ljubavi

 

čarolija sutona

 

Tango zvani čežnja

 

Smiraj

 

Dugo već

u nevinosti oka tvoga

Slutim

uplakana jutra

Kotrljaju se  ljubavlju

zagrljaju mojih dana

Jednom reći ću ti

Nemoj da bi mi plakala

Sačuvaj bar jedan  osvit

obojen čarolijom sutona

za radovanje naše

 

I pleši mila

zatvori oči snene

samo pleši

znaćeš

i smirajem

uvijek ću biti tu

 


















												

Bleki – Jednom ću napisati Nokturno

 

Muzika stara

Ah, to proljeće

Proljeće je u nama

Čarolija behara

 

Jednom

ću napisati

nokturno

obrise mu proljećem

slutim

 

Opada cvat  trešnje

ponovo

tražeći svjetlost u kosi

odlutale

 

Tragovima izbrisanim

minulim mirisima

već odavno ne hodim

tamo na kraj sela

crno bijelih ptica

 

Ispod kamenih svjedoka

tvojih poljubaca stidnih

kradenih varkom

ledeno je

 

Krijem lice

behar da ne bude tužan

prepoznaće bol

muzike stare

 

Tebi

koja neznano zašto

samo okrenu ponos

ode

ne ukradoh čedno srce

 

U blagosti svojoj

budi nježna

proljeće naše sanjaj

ti sjenci mirisnog jasmina

zatočena u molitvi mojoj






























												

Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi Uskrs

 

 

 

 

 

Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi UskrsI

Veselo i toplo je u njegovom  domu.

Uvijek je bilo.

I večeras će .

Blagdan je.

Ktomu će dom  biti pun dobrih djevojčica i ljudi.

 

Dobrica  je  naš Ivica.

Velika.

I samo se sa takvim bićima druži.

Možda će nas se sjetiti i nazdraviti nam za prošle dane.

I buduće.

 

Sretan je Ivica čovjek.

A nije   dobro krenuo njegov život.

Bio je dijete kada mu je umro otac.

Nije ga previše zapamtio  jer je radio  u tujini.

Morala je otići  i njegova majka , kad je ostala samohrana.

Trbuhom za kruhom.

 

A Ivica?

Ne pitajte.

Ipak reći ćemo, iako ga boli , on to ne pominje.

Osta dijete kod rodbine, daleko od rodnog grada.

Nisu ni neka rodbina bili.

Stranci ,komšije.

Rodbina je rodbina, a siroče je siroče.

 

Dijete je , odjednom,  samo .

Oca nema. Zna da se neće vratiti.

Majku ima, ali je daleko.

Još ne zna dijete da se ona nikad neće vratiti.

Navratiće  jednom ,  ajd’ recimo dvaputa godišnje.

 

O , da.

Dobro se ona brine o njemu.

Sve on ima.

I igračaka više nego drugi.

I đeparac za dva-tri dječaka.

I novu vestu , pantalone i cipele.

Čak i sat.

Marvil ili darvil?

Obadva.

Jedan za jutanju  , drugi za onu laku noć suzu.

 

Ne , ne plače on.

Nikada.

Nego ništa  ne pitaju dijete te suze.

Samo krenu.

Čiste i čestite kao kap rose.

Nisu baš poslušne te dječije suze.

Zar ne , Ivice ?

Mnogo bole.

I slane su.

 

A milovanje po kosi?

A poljubac za laku noć?

A dobro jutro sine, da li si lijepo sanjao?

Toga nema.

Insan se na sve navikne.

Dijete malo teže.

I ne zaboravlja.

 

Lažemo!

Bude toga .

Dvije sedmice ljetnog ferja.

Ponekad za Božić.

Za uskrs  ,  već ne.

 

O blagdanima dođe dodatna novčana uputnica.

A uputnicu još nisu naučili da pomiluje i poljubac da.

Da zagrli, nemoćna je.

Da je priglliš srcu.

Ne ide.

Srce se nikad ne navikne na novac umjesto nježnosti i ljubavi..

 

Ima i mnogo lijepih i iskrenih želja i pozdrava.

Bude na kraju i ono:

Budi dobar.

Dijete slegne ramenima i pomisli:

“-Neuk svijet.

Šta mi drugo preostaje!

Jedino je Mili Bog stalno sa mnom i dobroti i milosti  me uči .

Onako nježno.

Roditeljski. “

 

Odrasli znaju samo savjete davati.

Budi poslušan.

A svako dijete se rodi takvo.

Sa Božjom milošću i ljubavlju.

Odrasli ih stegama kvare.

 

Ivicu nije imao ko da kvari.

Nažalost.

Ne sjeća se dobro dodira , milovanja i poljubaca u djetinjim danima.

Kasnije je odrastao , pa nije bilo zgodno.

 

Snova se sjeća.

Svih.

Svi su vezani za majku , dodire, milovanja i poljubce.

Ti snovi najviše bole.

I ostaju urezani zauvijek , jer su neispunjueni.

 

I tamo u tujini je sestru dobio.

Nikad upoznao do kraja . Onako bratski , po naški , Bosanski .

Da je povuče za kiku ili je malo gurne.

Ali i zagrli od srca , djetinje.

 

Rekli smo naš Ivica je sretnik.

Sve je u parovima.

Usud uvijek plete mreže.

Ali on samo izvršava ono što mu Nebo kaže.

 

Poslaše ga u naš Grad čednosti.

Drugi i veći su bili bliži mjestu odrastanja.

Dobro je ispalo za Ivicu.

Poslaše ga u Sarajevo da uči i postane čovjek.

 

A Ivica  je postao  čovjek

i prije nego što se ustoličio kao podstanar u našem gradu.

Grad i ljudi su mu u početku bili malo strani.

Barem neobični. Nekako su se složili.

Kasnije se navikao.

 

Usamljena djeca  se lako naviknu na sve.

Grad i Ivica su utjecali jedan na drgugoga.

Podjelili su suđenu im dobrotu i plemenitost.

Usamljeno dijete je postajalo ljudina.

 

Nedostajali  su mu oni nedosanjani valeri i nježnosti

A onda je jedna grlica sletila u njegov zagrljaj.

Ne znamo,  ko kome nije dao mira

i ko koga nije ni za tren puštao.

 

Šalimo se.

Za sve treba dvoje.

Ljubav im bila suđena.

I to je bilo to i ništa više.

Jedina i prava ljubav za čitav život.

Imaju dvoje djece. Dvije prekrasne grlice.

I tast mu Eso Mrak ima dvije djevojčice.

Jednu je Ivici od srca darovao.

 

Eso nije Ivici bio samo tast.

Bio mu je najbolji prijatelj, kao drugi otac.

Prije  godina malo poslije Uskrsa ode nam Eso Mrak.

Iznenada. Skoro nečujno.

Malo ga zaboljelo , mislio ništa važno , pa usnio.

Tako odlaze Dobri.

 

A mogao se još malo družiti sa Ivicom i porodicom.

I sa nama. Bilo je nekih dogovora, ali…

Ivica i porodica su   tužni.

Ni ovaj Uskrs , ni bilo koji slijedeći neće biti isti bez Ese.

Ali mjesta za tugu u Ivičinom domu nema.

Gospod uvijek raduje dobre ljude.

Obradovao je  Ivičinu porodicu za  dvije djevojčice i tri dječaka .

Unučad. Nora i Vedran. Prije toga Vanja.  

Bokor prekrasnog Cvijeća.

Rastu mašala.

Vidi se biće oni i lijepi i dobri.

Kao i svi u Ivičinom okruženju.

 

Čestiti i Blagoslovljen Uskrs  Ivice ,

tebi i porodici.

 

Nećemo ti mnogo toga zaželjeti.

Samo zdravlje i sreće.

Ljubav i snove si sam sebi  uz Božiju  Milost 

i s ljubavlju ljube ispunio.

Ne treba ti ništa više.

 

Dopisano  Aprila 2018.

Ivice,

Znamo , zasigurno znamo,

kao i uvijek prije 

biće sa vama , vaš  i naš , Eso Mraković.

Mora .

Ljudina je to.

I uvijek je znao gdje mu je mjesto.

Kome pripada.

Uz  Aišu , svoje djevojčice  i Porodicu.

I sve vas voli.

 

Ako osjetite lagano ježenje , mirisan dah ,

znajte da je  to od miline i dobrote kojom vas Eso grli i voli .

 

Dopisano Aprila 2019,

Danas je tri godine  od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.

Aiša bijaše, ali  više nije neutješna.

Skoro tri godine je čekala da joj Eso kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje  će ponovo biti  zajedno .

Skoro tri godine je bila tiho   sa blagim osmjehom ,  koji joj je vječno titrao na licu.

Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjena tuge bi joj preletjela nježnim licem.

Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.

Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.

Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.

Povukla se u svoju tišinu i mir uspomena. Skoro da i nije pričala.

Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu, da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im je darovala.

 

A bijaše veoma  jaka žena . Lijepa, stamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.

Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.

Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.

A ona čestita, tiha bosanska žena i  majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.

Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu, samovati ,  gore u obiteljskoj kući nadomak Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk Esine gitare i zavodljivog  poja.

I pozove je.

Ove zime kćeri i zet  je prevariše  i zadržaše kod sebe u gradu.

Ali Aišino  srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.

Skršilo se. Odjednom . Kao grančica.

Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.

Položiše je odmah do Ese.

 

Proljetni dan bješe sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.

Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.

Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha, to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode krenula.

Znamo,  da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju  pogledima, držeći se za ruke. Znate ono njihovo mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj  …

A u Ivicinom domu nisu tužni ni zabrinuti . Kuća je puna unučadi ; sada ih je petoro  . Alek i Mila upotpuniše svijet Ivice M. Prelijepi život odi dalje  i tko zna …

*

Mir s vama  vjernici i dobri ljudi , sretan uskrs  i blagoslovljeni bili.

 





























												

Kad blaženi čista srca jašu Mojsije harmonike baca / VIII Epizoda

Epizoda Luca na sceni prvi , a netom i drugi put.

Ono zoru kad je Frka Frkica isparila Mojsiju nije bilo do takara. Zalegli oni, misle ona dva jetima će dobro biti.Obrće se i okreće pored Zlate netakarene i to veče nezalivene ljubavlju, a san ne dolazi, Obrni okreni zaspati ne mere. Sve mu neke košmarne misli na um titraju , a on ih ne frštulji.. Šuhu mu lošu vežu. Nešto nije kako treba.

Premišlja se da ustane i provjeri stanje u đardinu, al se boji zateći će grlicu i grlića u zijanu , a on nikad vojaer nije bio. A napose ga nikad nije interesovalo kako drugima u frtutmi leti perje.

Osluškuje . Tišina . Ništa se ne čuje. To je ono gluh doba u cik zore kad se čize noći i dana poravnavaju. Ohrabri se i polako se ko tupamaros došulja do prozora , sklekovima se izdiže i ono desno, nadrkanuo oko na dno penđera pristavlja. Zaboravio da ga niko ne mere vidjet. Još uvijek je mrkli mrak.Ali obrazli insan je uvijek na oprezu.

Dole kod šadrvana situacija neizvjesna. Dobri ko napapana bebica spava. Frkica sjedi kraj njega i nečujno plače. Suze joj klize ko prolom oblaka niz oluk. Naglo prekide plač, Zapali cigaru. Vidi se jadi je teški more.Nervozno krši ruke. Stisnu zube , energično gasi cigaru ,viljuškom izgnječi slatko na peškunu. Prvo baklavicu i ružicu , pa onda sa malim predumišljajem i tulumbu.

Uze Dobričin zlatni upaljač , ljubi ga , na srce ga pritišče ,pa na hastal spušta. Nešto se premišlja, pa kameju sa grudi skida i stavi je na peškun. Nježno se nadnese nad Dobrim , utisnu mu lahorac poljubac na usne. On ga osjeti , zadovoljno se nasmješi i promeškolji, ali se ne budi. Ona nad njim stoji i upija voljeni lik.

Ponovo joj suze krenuše. Ovaj put metodično , kap po kap , u ritmu srca koje plače. Okrenu se , pođe , pa zastane. Vrati se dva koraka , sa peškuna jami upaljač i trk niz đardin ka kapiji. Dok je Mojsije pelengaće navuko i do kapdžika došo Frka je nsetala.

Mojsiju se učini da je u magnovenju vidio kako plava milicijska kola zalaze za ugao. Milicija u ovo gluho doba noći na izmaku , nikada nije dobar znak. Slegnu ramenima , okrenu se i sjede na basamke ispred kuće. Duma šta je to pošlo po zlu. Neće dušu griješiti , al mu se čini da su Zlata i on najveći krivci za zlo koje se Frki počelo jedno za drugim kopititi.

Prvo Zlatino talasanje sa Hanom i Dobrim. Zatim njegov nerazum zbog kadifica . I na kraju večerašnji mjesečnički kuršlus. U međuvremenu je zlo potkačilo Kosu ni krivu ni dužnu. Hroničari bi rekli kolateralna šteta. Jes , kako da nije. Đe će ba bilo koje nevino dijete il čeljade biti uzgredna šteta. To vam je bol do neba , kako to on mnije.

Nije ni završio dumanje kad eto ti neko sa kapidžika maše. Još je mrak, ali prvi pijetao već kukuriče. Na vratima vidi onu drotulju od prije neku zoru. Uvijek se štreco drotova , iako nikad nije ni mrava zagazio. Koliko ona zna. Ne računa pomraćenja uma. Ni zore mu današnje, nije svjestan kako je to mogao uraditi.

Joj , kaka je ta drotulja bila. Sakri misli da ne probude Zlatu. Kad ono Zlata na vrata i hita drotulji. Njemu laknulo. Nek Zlata vidi šta se dešava da mu oči ne bi zgriješile. Vjerovo on Isusu kad je reko:

-Oko iskopaj ako ti džehenem na pleća tovari.

I dok njih dvije stoje na kapiji i pričaju on se prisjeća kako je Luce ptvi put banula među mahalaše.

Vrijema pređašnje , u sabah jutra u nastavku noći kada se Frka Frkica skršila  . Šenkrat plaha noć skršenih srdaca će netom desila. Jes vala , kako on kuži ,ova drotulja mu dođe ko neki muhur na tugu dva – tri jetima.

A onu zoru …

Noć je odlepršala tužna i zamišljena. Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku. Svake večeri sve veća bol pristiže. Previše boli muči sve epohe koje se gase  i rađaju .Ne može se to više podnijeti..

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca. Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu. On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima, a sa Frkom centifolije broji i po njima i kadificama se valja.

Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.Garant je to neka osvježavajuća kiša. On je svoje  prebolio.

Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima, roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Malu guzu u ruke stišće, ne može se od napasti odbraniti. Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje i guše ga. Nit se može probuditi,niti spavat , niti mrijeti.Belaj živi, a čini mu se da mu duša ko mubarek noge do Bentbaše smrde. Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko oni jadnici na hipi klupi kod Parkuše.

Mojsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „burleske“. Da se udara o doksat , sad vajde nema čime . Vas  mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio. Upravo skonto skonto da od večeras  nema mozga.

Zlata , Lela Jela Jelena i Herco pojma nemaju šta se desilo. Mojsije ništa nije objasnio samo referiše:

-Oblači krpice i prnje,ništa ne pitaj,taksi otkucava, a onaj Šok je ljut ko ris, probudio ga, a on jako došo kući. Ne iz taksiraja nego iz švaleraja.

U Šaćirov taksi upali, Omu ne nađoše , po Kosu o'šli i u bol vrišteće kraljice boli uletjeli. Bolje da nisu. Na dolasku vidjeli kako gitara leti u nebo, a Cigana nigdje nema. Čak ni Ibre Piljka , prvosveštenika i putnika kroz vrijeme . Začudila ih ljuljačka,  koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobrog zaziva.

Koliko je tu očaja bilo nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti,  ni primiriti. Ništa se nije moglo učiniti , nego plakati.

Ovdje neki veliki belaj ispo, kontaju pridošli ženski insani, oliti insanke. Mojsije modar i krvav ,ko da ga deset papkara i minimum čet'ri kopitara  izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima. Deba ko Deba, mjerilo van dometa , mirno i sabrano spava.

Herco nemoćno sliježe ramenima, mali mu smješak na licu. Dobro je, srce ga nije strefilo.

Hana Ana pogled sakriva i cmizdri. One je vabe,  ali se pizdunka raspižđena i ojađena  odmiče i tuguje. Pizdunka jednom , pizdunka uvijek. Žao njoj Frke , ali više sebe. Zna,  izgubila je Dobrog. Možda ne ovog trena ili još  koji dan . Previše je fin da ne bi oprostio. Sve će na svoja pleća natovariti i prtiti. Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih . Neće ga moći u oči pogledati , a on ne voli one koji ne gledaju u oči. I to će biti kraj.

Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati, šta će sa kojom i šta im valja  radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. U igri par nepar neko dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ,ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala, odsjaje svojih nevinih duša ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak ka rajskim dverima žele.

Utom , troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju, a to je uvijek bio  znak siromaštva i propadanja.

Izlaze drotovi iz krajnjih kola. Ne izlaze, izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju i u crnu zemlju, zemlju crnicu gledaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle minimum dvanaest centimetara duge. Garant. Izlaze štikle , za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Ali ne bilo kakve noge. Bijahu to svilenkaste ženske noge.

Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani, čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga. Veliki mu nikad nije trebo. Nije se ni u snu smio igrati sa milicijom. A-a.

Lenji se pita,  kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a pogledm u one duge noge , umjesto daljih misli , labrnju mu do poda verande razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru.ba . Harmoniku si na vrijeme hekno. Sad bi je mor'o ić’ bacat, a jazuk. Zlata ništa ne bi pitala, već bi mu ,  onako namah, preko ruke, dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila. Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi sakriva, boji se ako nastavi gledati , evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog; ode jadni Herco za anđelima savim očekivano , a opet nekako iznenada.

Noge nastaviše da izlaze. Ne samo što su duge , već su prelijepe i čvrste, oble i tople , sjajne i sedefaste imirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope, durbine našiljili i pooštrili, Mojsije i Herco se  zarovili u druge , nespretno škilje i ne dišu.

Za nogama kojim kraja nema , nigdje krpice osim crne mreže najlonki da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti,  vitki i dugi ,  kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj takarli storiji ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  , šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,  što se biserno biba i talasa , a između brežuljaka zlatna ogrlica  brilijantom se hvasta. Zatim pramenivi  kose, blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta,  sa tačno sto lista  , oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti. Ispravljaju se , pa se uspravljaju i napokon se opet uspravljaju. Čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.

Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano ovoj ženi?

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica,  je nježno i blago. Lice ukrasi rese. Oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  trešnje, te nos tako skladan , pravilan i miran , ko suza  na djetinjoj guzi , tačno se u središte  između ušnih školjki  postavio.

U besprekornim školjkama , u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju. U jednoj resici, onoj lijevoj safir plavi smireno , u desnoj resicu rubin kravavi nestašno zrikaju.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Wolfova sam sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio , kao sa džamijskig  ahtung megafona u sabah , vrištanje i potoke krvi i harmonike bačene zvuk

Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima  njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli. Poznat joj taj eglen ,ona se na Bistriku, ispod nadvožnjaka  odozdo lijevo,   odozgo desno , u Latinluku ponovo  rodila. Svog maternjog , dalmatinskog se ko dijete ostavila  jer ga nije ni upamtila. Sve više se drotovskim  služi , a i mahalština joj zadnjih dana poprilično gre.

Neće više; uskladit će škole, filozofiju i psihologiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozofica i psihologica u drotove, i to još kakva i takva filozofica i psihologica. Isto bi bilo ko kad bi pastir na pašu ovce međ’ svinje i vukove navodio .

Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju još uvijek ni jene. Nije dotlen priča došla ,   A i niko je ne svlači , ono koliko čaršija zna. A čaršija nema šta ne zna. I još više od toga.

Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba    krkanima. Namah i objene, ali ne smije drotovima ni je'ne opepeljit. Imaju ga na piku. 

Kod  njega bio fazon : Kakvi hajvani taki insani  il obrnuto , Nikad mu se u blentaru  ne moš zavalit . Mi šutimo ; nismo Deba ali isto mislimo, da je bez krpice život na ovom dunjaluku  ljepši i podnošljiviji.  Nisu nam Eva i Adam džabe rod. Ni oni nisu voljeli krpice . Do jednom.

Tako vam je sve i životu . Do jednom .

U beskrpenjaše prvenstveno ubrajamo  samo  nas , naše druge i… Vala ne saznaste ove hefte koje još ,  a vjerovatno ni poslije. Niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo. I još vam za odavanje vlastitih nevolja , bola  i tajni plaćamo , pa da nas vlastima drukate . Nismo džabe mahalske sise sisali i tone ćumura u poo cijene mahalili.

Popova, fratra i hodža se pučanstvo , poslije novog  rođenja Juge , kutarisalo. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.

Jeste da se hodže i sveštena lica oduvijek , i još uvijek  metiljaju i rovare, ne možeš se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti , ni maoisti , ni demokrati to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla. Fašisti i oligarhi nisu ni htjeli . Raja sa sveštenstvom velika bili.

Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni. Još neka filimska ljepot bedevija ih voda. Ne ide to brez veze. Bezbeli se frtutma neka sprema. Il se za neki akcioni film teren priprema .

Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:

-Mičite minderpuze , budne i gnjecavce  sa kapidžika i penđera. Niko ne smije ništa vidjeti, čuti ni zucnuti. U raspored ,  šest iza šest , plus lakat.

Rasporediše se drotovi u počasnu stažu,  šest koraka jedan od drugoga ,  plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako, drugi onako , treći ni tamo ni vamo, četvri vako i nikako i opet tako dalje. Vehto i neskladno misle mahalaši.

Klima Luce glavom nisu oni krivi . Ne mogu skontat ni  aršin ni lakat, ima ih toliko da boli glava. Stani ženo kako to govoriš,  ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje. Žena se načisto zacrveni, ali ponosno i prkosno dignu glavu.

Pištaljke , čvrsto će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu , ko silni graktavi  gavrani urliču. Sve pobježe , u kuće se vrnu, na prozore deke, čaršafe neprozirne narod stavlja. U ormare, pod dušeke, pod krevete i zahodima se kriju. Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.

Na parove razbrojs, rikta Luca; prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti, odnosno peti drugi. Šuti mulac  i u djevojku bleno, Jadno dijete još nije prestalo suze liti, pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva , samo joj pospani pramenovi vire.

Luca je neumoljiva:

-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?

Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta , nije to njen riječnik, a opet skoro da jeste. Drotovi jesu obeznanjeni , mnogo više. Biće provincije, curik kući u vukoderine plačućii, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiriti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.

Konj konjski upire prstom na Kosu i nije više peš:

-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu, sa ovim mahalašima na smucanju, evo ova .

-Vodi je kući šta čekaš?

-Kako ću?

-Ćerku za ruku, konja pod ruku ,  u  jedno od auta , vodi je kući, nježno i pažljivo , bez degeneka , ispitivanje temeljito .Još jednom ni slučajno degenek , žensko je i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako ,  al u žensko se ne smije dirat , pa da ti je hiljadu puta najrorođenija kćer. A možda nije ni kriva. Možda je neki od njih ni krivoj ni dužnoj smoto mozak ko petobanku ukrupno. Nešto mi previše sramežljivošću i čednošću diše.

-Kojeg konja  pod ruku  da vodim?

-Sebe konju jedan.

Kosinom ocu nije jasno kako sebe pod ruku  jamit, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna , a nije lud da je pogorša. Priđe drot kosi za ruku je povuče , u prvo auto i nesta.

Nasta tišina. Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu, u grlu  joj se nešto steže. To joj duša srce stišće , a grlom  je davi. Nečujno pssst dvojici drotova išareti, rukom im otpust daje.

Uzima kozlić  , što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije. Duge noge pruži. Nije je briga, što su joj se  procvjetali mirisi i ljepote rasuli po baštenskom krajoliku, a gledaoci zanijemili.

Nju sada interesuju ovo dvoje. On joj poznat, dobro poznat. Prije četiri godine sam samcat, po ledenoj kiši nosio joj gutu metara  drva i tone  kamene breze i zamalo joj u zagrljaju umro. Malo je stariji ,  ali ljepši. Obučen malo ozbiljnije nego što treba, ali zna to mu je zaštitni znak. Krije djetinje srce svoje.

I nju je znala. Dobro. Oni joj nečovjek veliko zlo  učinio. Podero je kao trinaestogodišnju djevojčicu skroz, naskroz. Ona ga na sedam godina zatvorila. Bez dokaza. Žao joj, nije mogla više. Inače bi, da se ona pitala, po kratkom postupku. A ona  postala djetinja dobrota sušta.

Nije znala da su zajedno. A morala je znati. Ona sve mora znati. I o njemu, i o njoj. Njeni mezimci, iako to ni jedno čeljade, ma niko  drugi nije znao. Niti će. Štitila ih ona  svakolikog zla. Potajice i jer joj se može. Radi dobrote i čednosti njihove. Nalik njenoj.

Nešto mjerka i razmišlja, daleko je, ne vidi svaku crticu detinjih lica. Polako, mic po mic privlači kozlić i dođe do ispod same ljuljačke.

Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre,  pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija i rastresa.  Stavlja cigar među usne sočne , boje i mirisa zrele trešnje.   Zlatni upaljač iz džepa vadi, pripaljuje i bulji u djecu.

Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom  zaiskrilo, ništa kanulo nije. Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.

Gleda ih i  moli se. Jako je tužna. Pogledava u nebo koje se  , pošto je i poslijednji anđeo uzletio ,  tek sada zatvorilo. Ne bi trebali djecu svaki tren  silovati i ubijati, Bože moj , milosti pun.

Ljuljačka se lagano i sama njiše,  kao da neku iluziju  iskona stvara. Veselo sunce razigrano krošnju trešnje obasjava. Iako su plodovi  odavno ubrani, svjetlost iskri  među lišćem što treperi,  kao da se male crvene bobice ponovo rađaju.

Na ljuljački jedna ledena bjelina i  druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.

Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu. Ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu ljepot glavu naslonila. Kose bujne , vrane  rasula i spije.

Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da klizne. Smješak bdije nad tom suzom , vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da  je sada sigurna . da zlo više ne može dostići .

On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj  dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je anđeo u modrom,  što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi  pod skute sakriva i brani. Na njegovom licu suza nema, ali u  lijevom oku jedna suza krvava  iskri.

Gleda ih i šapuće:

Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem,  pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena. Ali preboljeti malo teže ili nikad.

Ona  kao da sve zna. A mnogo toga zna. Ponešto i ne zna. To će uvidjeti. A to što ne zna u neznanju može zaboljeti ko prst na koji sa velike visine hekne macola.

Na drugoj strani  organi djelotvoruju, jedan se nameračio na krv i modrice.

-Drug , jel vas ko diro ili tuko.

-Nije niko nisam budala da pustim da me neku tuče i bije.

-Odaklen jemaš te modrice i krv?

-Jamam ih otkad san se blesav rodija.

-Nemoj ti meni mudrovat , ova krv i modrice su od sinoćke. Istinu na sunce.

-Aba zo, ti o ovim svježim pričaš. A jes sat vremena su me dirali i tukli.

-Brže govori ko, da apsimo.

-To vam ne bi bilo pametno.

-Nemoj ti nama govoriti ša nam je raditi, ko da mi nismo pametni i ne znamo šta nam je radit.

-Kad ste toliko pametni vi uhapsite doksate.

-Hoćeš reći tukli te doksati.

-Jes, tukli me doksati.

-Koji doksat?

-Eno oni – i pokazuje na vrata.

-A, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on tek za decenije i kusur u Grad doći.

-Nije ni štok ni okvir, doksati me tukli,  eno ih svi su krvavi; idi pa vidi.

Ode sumničavi , mora se sve provjeriti, PS, sve nešto mrmlja, doksat , štok, vrata. Gleda i viče:

-Trupe , ovaj doksat  sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.

Sedmerica na mah pristupiše, osmii za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.

Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; zaljubljuje se u djecu.

Murjaci  samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju:

Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:

-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom škropio.

Vidi Luca oni ko muhe bez glave, nigdje oni neće stići bez njene kontrole .

-Sve spengaj i Bjelavama vodi,osim anđela na ljuljački. .

Poslije toga su nas na Bjelave doveli i pred mjesnom ko vreće sa cimentom istovarili , sjeća se Mojsije, dok Zlatija sa drotuljom begleniše. U tom ču kako Zlata kapija vrata, kleknu kraj njih i rukama pokri lice.

Ma znao sam ja da drot , pogotovu lijepa drotulja u sabah nikad ne nosi dobre vijesti , zabrinut je i žuri Zlati. Kleknu ispred nje. Oće da joj sloni ruke sa očiju . Ona ne da , plače , šapće:

-Jadni siročići. skršiće ih.

Pa opet:

-Jadni siročići. slomiće se.

Mojsije joj skloni ruke sa očiju i vidi tugu i jezu u njenim očima. Ljubi je u ruke , u oči u lice , zagrli je ko sestru i pomiluje po kosi i blago bratski je pita:

-Kakvi te siročići spopali mila jube?

-Frka Frkica i Dobri.

-Ih oni siročići? Nisu se potakarili jer se mjesečnica ispriječila. Čudna mi čuda. Onda bi svaki inasan na dunjaluku bar jednom u životu bio siročić.

-Ma nije to konju mili.

-Nego kakav ti je loš haber ova drotulja rastelalila.

-Ne laj , konju moj dragi. Dobra je ona i brižna . Zamolila me da Dobrom kažemo da se Frka Frkica danas udaje. Babo je ucjenio i natjerao. Večeras je svadba u Vranju. Ona nema srca da mu to sama saopšti. Sva je izbezumljena i u suzama.

Uh , babicu mu u čelavi razdiok poljubim. Belaj. Ali šta je tu je. Ne rekoše li: Dvoje se nađe pa se poslije ne nađe. Srca puknu , ali dok kucaju imaju šance da zacijele. Hajd budi ono dvoje nezasitih ljubeznika . Vas dvije idite Dobrom ,Herco i i ja ćemo koji minut poslije. On ne voli da se muški motaju oko njega kada spava. A i baš je siročić. Aha , kako ne! Ne znam kako , ali znam da ovo sa drotuljom nisu čista posla. Ona nema muda da nekom nešto kaže. To se još nije desilo, koliko mi avazi o njoj pričaju.

-Joj jeste vi mahalaši grozni i neuviđavni. Ko čemu , čak i kada se umire , vi o takaru.

-Uduni mila blentuljo, ne baljezgaj bona o onome što ne znaš . Živi bili pa vidjeli. Na posa. Vidjećeš – Dobri neće ni jedne suze proliti ,skoro ni jedne riječi reći. Mahalaš je. Muško. Praviće se da se ništa nije desilo. Da zna pjevati vjerovatno bi neku i zapjevo.

Ostalo sve znate. I ko je bio u pravu i ko je bio u krivu. I ko je naj…grabusio. I ko će tek natakaren biti , i ko neće. Zakon parova! Ono što ne znate , saznaćete. Ovi lajo lajavi što bilježi sve ove takare ne zna ni jene sakriti ili preskočiti. A jopet, tako vam ga je najbolje. Samo nemojte pitati šta.