Onog momenta kada se Dobri uspeo u sedlo preliješe kobile ,odletio u susret suncu. Kada je odgalopirao , a ni okrenuo se nije i niti se vrno ,stekli su se svi uslovi da se pripovjedanje završi .

Činilo se pripovjedač je rekao svoje , povezao je nepovezivo u jednu kakvu takvu cjelinu , sve kompozicione i motivacijske elemente koliko toliko uskladio i postavio na svoje mjesto , kako to zanatske uzanse nalažu.

Ipak i sam autor je svjestan da će se čitalac pitati:

-Šta je bilo sa Kosarom Marijom Magdalenom?

To nije lako ispričati. A i nekako ne spada u ovu pisaniju o mahalašima. Samo su Dobri , Luce , i Frka Frkica bili nazočni događanjima oko Kosare.

Luce je naredila da se Mahalaši i ljube spengaju i patrolnim kolima odvedu na Bjelave i istovare ispred mjesne zajednice Bjelave. Tamo bješe jedna kafana Zelena dolina mira , vrlo popularna u taj vakat. Imala veliku baštu sa hastalima i klupama od grubo rezane i sklepane bukovine gdje se moglo zasjest , kako tako pojest , obilno zapit i po potrebi prileć.

Kada ih izbaciše iz murija , ljube i mahalaši sjedoše u bašću bez riječi . Pokunjeni, mahom zastiđeni i ljuti sami na sebe . Prvi put u životu nisu imali riječi. Pritiskao ih je neki neugodni , tjeskobni strah pred nepoznatim i neizvjesnim. Znali su , većina muškinja je zabrljala. Iz čista mira , na bigajri hak debelo zaribala. A to nikad nije dobro. Znali su nešto će se loše desiti. To jutro se u gradu nisu čuli ezani ni zvuk crkvenih zvona.

Dok oni bezidejno i bezmisaono sjede i zure u prazno , takmičući se ko će praznije i tiše zuriti u mrave koji su počeli izlaziti iz svojih domova, vrijeme stoji, sunce se ne pomalja, iako već uveliko je dan bez ijednog oblaka. Slute , tamo gore u Frkičinoj bašti na Sederniku nešto će se kobno desiti.

A gore…

Luce gleda siročiće kako spiju na ljuljački koja ne prestaje da se ljulja. Čini joj se satima. Udrvenila se , ali se ne miče.

Bijesna je. Usne stisnute ko da joj neko hoće konjskim klještima zube vaditi . Toliko je bijesna da bi čitav grad pohapsila. Muškinje normalno sve, osim ovog ovdje, koji je još dječak. Svu bi tu bagru,   koja djeci i žanama nažao čine   , postreljala. Bez suda i zakona.

Digne pogled.

On je gleda i smiješi joj se.

Ona se zabezekne i prepadne.

Da li je on anđeo ili se njoj pričinjava?

Toliko nježnosti i blagosti , ni njen Dodo nije imao. Toliko dobrote i tuge ima u tom djetinjem pogledu , da je zaboli. Ali osmjeh polaku potisnu sve drugo i njegovo sneno lice je obasja. Od miline , nježnosti i neke topline  se naježi i pocrveni.

On joj lagano klimnu glavom. Migom pokazuje na usnulu tugu u njegovim rukama ,  moli je da šuti i krene za njim. Ustade se kao da lebdi , pođe prema kući.

I ona. Za njom ona dva drota. Ona je bjesna  ali mora da šuti. Prstom im pokaza ka kapidžiku i otpusti ih. Njima dvojici laknu. Dobro su prošli. Nema povratka u vukoderine.

Maleni  preko verande ulazi u kuću, unosi dijete, nježno i zaljubljeno ,  kao da je kap rose na dlanu. Dolazi do jednih  iskrzanih vrata i zastane,  ne može da ih otvori, ruke mu zauzete. Prileti Luca , u mimohodu im se okrznu ruke, ona se naježi. Još uvijek je drma munja, ona ista od one noći kada je umirao, a ona mu svojim tijelom branila da umre.

Uđoše u sobu. Roditeljska je , spavaća sa duplim  bračnim krevetima. On djevojčicu spušta na krevet, kao perkicu na dušeke. Frka osjeti da se on razdvaja od nje, ne da mu, jače se priljubi uz njega. On joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Glas njegov je smiri. Iscrpila je bol, ne može oči da otvoril. On je lagano spusti, položi joj glavu na jastuk. Milo dijete se skupi kao fetus u majčinoj utrobi i utvrdi san.

Ovlaš je poljubi u kosu. Odvoji se od nje , dugo i tužno je gleda.  Toliko je  nježnosti  i sjete u tom pogledu da Lucu zaboli u grudima.  Ne zna zašto se javi ta bol. Ljubomara? Jesam smiješna. Na djecu?  Baš sam glupača. Luca je zatečena , nije znala da su ovo dvoje zajedno, inače ne bi dovodila armadu i miješala se. Sa Dobrim  se Frki  ništa ne bi smjelo desiti.

On joj reče da sačeka, ode i brzo se vrati. U rukama presvlaka za djevojčicu. Pidžama, skoro dječija. Šapnu joj :

-Presvuci je , čekam te na verandi.

Ona zbunjena pogleda u njega, kao da pita , zar joj neće pomoći.

On kategorično odmahuje glavom , pa sliježe ramenima , kao da kaže :

-Duga priča, nije za objašnjavati.

Izađe,ostavi vrata odškrinuta. Na tren pomisli , to on njoj ne vjeruje. A zna da nije to  , već strepnja da se Fraka ne probudi,  a on ne bude tu.
Nije se dugo zadržala. Lako je presvući usnulo dijete. Još nije  kilograme žene nabacila. Vidi se biće omanja, ali čusta ko jabuka I vrlo sočna ko kruška  Neka dobrota i tuga iz djeteta izvire.

Poljubi je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.  Ne zna zašto je to učinila . Nikad nije osjetila taj poriv , poljubiti odraslu djevojku , aman ženu.

Frka se trgnu. Pruži ruke ka njoj.Vjerovatno misli da je Dobri .  Javlja se materinski osjećaj u Luci, prima je za ruke, ljubi ih. I polaže na jastuk uz uzglavlje.

Na verandi on sjedi za stolom kojeg maloprije nije bilo . Zamišljeno gleda u trešnju i ljuljačku koja se netom smirila . Puši. Ona zastade na vratima i gleda ga. Ne može odvojiti pogled. Gleda ga i ne diše , ne želi da poremeti ovaj prizor.

On je zamišljen , vidi se jako potrešen i tužan, ali u svemu tome i lijep i miran. I neka blagost i dobrota isijavaju iz njega. Osjeti  se to. I zabrinutost. Očajnička zabrinutost.

Odjednom on samo strese glavom , spoznavši da je tu. Ustade i primi je za ruku , odvede do slamne fotelje , koje , zaklela bi se , nije bilo kada su maloprije prolazili. Smjesti je u nju i sipa  joj kafu.

-Trebaće ti  , crna je , jaka i topla; osvježavajuća. Umorna si. Čitavu noć na nogama, nije to dobro za ten.

Priča on , kao da su na nekom izletu, sami njih dvoje , kao da je sve u redu i kao da je jedino važna ta crna kafa.

Upravo kad pomisli da ga ništa ne čudi i da nema misli, on se oglasi pitanjem koju je skroz poremeti.

-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog drota. To je najtananija i prelijepa djevojčica. Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo.

On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona još jedna njegova mahalska treba kojoj treba mozak smotati.

I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo njen Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima,  milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše , da im ne zavide na ljubavi.

-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Tuga ove noći me ponijela. Nisam razmišljao i nije mi bila namjera da ti bilo šta pogrešno kažem. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.

Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije , upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.

A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede i njemu najmilije , ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se neizostavno zaljubim u svaku od njih njih i zavolim ih . Nego Kosara nikako nije dobro. Još niko ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila. Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Kad umiru , dobra bića ili imaju cvijeće u kosi ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luce.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo na vrijeme i sa najvećom pažnjom moramo vjerovati u njih. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi. Ali dobri. Svaki na svoj način.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja. Koliko sam je Luce  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luce je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je ikad   pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tim ponoćnim skupovima u osvit velikog blagdana su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, ali mnogo bučniji i veseliji.

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i kategorično ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luce se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, korektno, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela bijes na njegovom licu i nikad više.

Epizoda Luca na sceni prvi , a netom i drugi put.

Ono zoru kad je Frka Frkica isparila Mojsiju nije bilo do takara. Zalegli oni, misle ona dva jetima će dobro biti.Obrće se i okreće pored Zlate netakarene i to veče nezalivene ljubavlju, a san ne dolazi, Obrni okreni zaspati ne mere. Sve mu neke košmarne misli na um titraju , a on ih ne frštulji.. Šuhu mu lošu vežu. Nešto nije kako treba.

Premišlja se da ustane i provjeri stanje u đardinu, al se boji zateći će grlicu i grlića u zijanu , a on nikad vojaer nije bio. A napose ga nikad nije interesovalo kako drugima u frtutmi leti perje.

Osluškuje . Tišina . Ništa se ne čuje. To je ono gluh doba u cik zore kad se čize noći i dana poravnavaju. Ohrabri se i polako se ko tupamaros došulja do prozora , sklekovima se izdiže i ono desno, nadrkanuo oko na dno penđera pristavlja. Zaboravio da ga niko ne mere vidjet. Još uvijek je mrkli mrak.Ali obrazli insan je uvijek na oprezu.

Dole kod šadrvana situacija neizvjesna. Dobri ko napapana bebica spava. Frkica sjedi kraj njega i nečujno plače. Suze joj klize ko prolom oblaka niz oluk. Naglo prekide plač, Zapali cigaru. Vidi se jadi je teški more.Nervozno krši ruke. Stisnu zube , energično gasi cigaru ,viljuškom izgnječi slatko na peškunu. Prvo baklavicu i ružicu , pa onda sa malim predumišljajem i tulumbu.

Uze Dobričin zlatni upaljač , ljubi ga , na srce ga pritišče ,pa na hastal spušta. Nešto se premišlja, pa kameju sa grudi skida i stavi je na peškun. Nježno se nadnese nad Dobrim , utisnu mu lahorac poljubac na usne. On ga osjeti , zadovoljno se nasmješi i promeškolji, ali se ne budi. Ona nad njim stoji i upija voljeni lik.

Ponovo joj suze krenuše. Ovaj put metodično , kap po kap , u ritmu srca koje plače. Okrenu se , pođe , pa zastane. Vrati se dva koraka , sa peškuna jami upaljač i trk niz đardin ka kapiji. Dok je Mojsije pelengaće navuko i do kapdžika došo Frka je nsetala.

Mojsiju se učini da je u magnovenju vidio kako plava milicijska kola zalaze za ugao. Milicija u ovo gluho doba noći na izmaku , nikada nije dobar znak. Slegnu ramenima , okrenu se i sjede na basamke ispred kuće. Duma šta je to pošlo po zlu. Neće dušu griješiti , al mu se čini da su Zlata i on najveći krivci za zlo koje se Frki počelo jedno za drugim kopititi.

Prvo Zlatino talasanje sa Hanom i Dobrim. Zatim njegov nerazum zbog kadifica . I na kraju večerašnji mjesečnički kuršlus. U međuvremenu je zlo potkačilo Kosu ni krivu ni dužnu. Hroničari bi rekli kolateralna šteta. Jes , kako da nije. Đe će ba bilo koje nevino dijete il čeljade biti uzgredna šteta. To vam je bol do neba , kako to on mnije.

Nije ni završio dumanje kad eto ti neko sa kapidžika maše. Još je mrak, ali prvi pijetao već kukuriče. Na vratima vidi onu drotulju od prije neku zoru. Uvijek se štreco drotova , iako nikad nije ni mrava zagazio. Koliko ona zna. Ne računa pomraćenja uma. Ni zore mu današnje, nije svjestan kako je to mogao uraditi.

Joj , kaka je ta drotulja bila. Sakri misli da ne probude Zlatu. Kad ono Zlata na vrata i hita drotulji. Njemu laknulo. Nek Zlata vidi šta se dešava da mu oči ne bi zgriješile. Vjerovo on Isusu kad je reko:

-Oko iskopaj ako ti džehenem na pleća tovari.

I dok njih dvije stoje na kapiji i pričaju on se prisjeća kako je Luce ptvi put banula među mahalaše.

Vrijema pređašnje , u sabah jutra u nastavku noći kada se Frka Frkica skršila  . Šenkrat plaha noć skršenih srdaca će netom desila. Jes vala , kako on kuži ,ova drotulja mu dođe ko neki muhur na tugu dva – tri jetima.

A onu zoru …

Noć je odlepršala tužna i zamišljena. Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku. Svake večeri sve veća bol pristiže. Previše boli muči sve epohe koje se gase  i rađaju .Ne može se to više podnijeti..

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca. Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu. On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima, a sa Frkom centifolije broji i po njima i kadificama se valja.

Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.Garant je to neka osvježavajuća kiša. On je svoje  prebolio.

Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima, roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Malu guzu u ruke stišće, ne može se od napasti odbraniti. Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje i guše ga. Nit se može probuditi,niti spavat , niti mrijeti.Belaj živi, a čini mu se da mu duša ko mubarek noge do Bentbaše smrde. Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko oni jadnici na hipi klupi kod Parkuše.

Mojsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „burleske“. Da se udara o doksat , sad vajde nema čime . Vas  mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio. Upravo skonto skonto da od večeras  nema mozga.

Zlata , Lela Jela Jelena i Herco pojma nemaju šta se desilo. Mojsije ništa nije objasnio samo referiše:

-Oblači krpice i prnje,ništa ne pitaj,taksi otkucava, a onaj Šok je ljut ko ris, probudio ga, a on jako došo kući. Ne iz taksiraja nego iz švaleraja.

U Šaćirov taksi upali, Omu ne nađoše , po Kosu o'šli i u bol vrišteće kraljice boli uletjeli. Bolje da nisu. Na dolasku vidjeli kako gitara leti u nebo, a Cigana nigdje nema. Čak ni Ibre Piljka , prvosveštenika i putnika kroz vrijeme . Začudila ih ljuljačka,  koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobrog zaziva.

Koliko je tu očaja bilo nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti,  ni primiriti. Ništa se nije moglo učiniti , nego plakati.

Ovdje neki veliki belaj ispo, kontaju pridošli ženski insani, oliti insanke. Mojsije modar i krvav ,ko da ga deset papkara i minimum čet'ri kopitara  izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima. Deba ko Deba, mjerilo van dometa , mirno i sabrano spava.

Herco nemoćno sliježe ramenima, mali mu smješak na licu. Dobro je, srce ga nije strefilo.

Hana Ana pogled sakriva i cmizdri. One je vabe,  ali se pizdunka raspižđena i ojađena  odmiče i tuguje. Pizdunka jednom , pizdunka uvijek. Žao njoj Frke , ali više sebe. Zna,  izgubila je Dobrog. Možda ne ovog trena ili još  koji dan . Previše je fin da ne bi oprostio. Sve će na svoja pleća natovariti i prtiti. Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih . Neće ga moći u oči pogledati , a on ne voli one koji ne gledaju u oči. I to će biti kraj.

Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati, šta će sa kojom i šta im valja  radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. U igri par nepar neko dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ,ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala, odsjaje svojih nevinih duša ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak ka rajskim dverima žele.

Utom , troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju, a to je uvijek bio  znak siromaštva i propadanja.

Izlaze drotovi iz krajnjih kola. Ne izlaze, izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju i u crnu zemlju, zemlju crnicu gledaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle minimum dvanaest centimetara duge. Garant. Izlaze štikle , za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Ali ne bilo kakve noge. Bijahu to svilenkaste ženske noge.

Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani, čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga. Veliki mu nikad nije trebo. Nije se ni u snu smio igrati sa milicijom. A-a.

Lenji se pita,  kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a pogledm u one duge noge , umjesto daljih misli , labrnju mu do poda verande razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru.ba . Harmoniku si na vrijeme hekno. Sad bi je mor'o ić’ bacat, a jazuk. Zlata ništa ne bi pitala, već bi mu ,  onako namah, preko ruke, dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila. Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi sakriva, boji se ako nastavi gledati , evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog; ode jadni Herco za anđelima savim očekivano , a opet nekako iznenada.

Noge nastaviše da izlaze. Ne samo što su duge , već su prelijepe i čvrste, oble i tople , sjajne i sedefaste imirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope, durbine našiljili i pooštrili, Mojsije i Herco se  zarovili u druge , nespretno škilje i ne dišu.

Za nogama kojim kraja nema , nigdje krpice osim crne mreže najlonki da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti,  vitki i dugi ,  kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj takarli storiji ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  , šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,  što se biserno biba i talasa , a između brežuljaka zlatna ogrlica  brilijantom se hvasta. Zatim pramenivi  kose, blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta,  sa tačno sto lista  , oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti. Ispravljaju se , pa se uspravljaju i napokon se opet uspravljaju. Čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.

Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano ovoj ženi?

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica,  je nježno i blago. Lice ukrasi rese. Oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  trešnje, te nos tako skladan , pravilan i miran , ko suza  na djetinjoj guzi , tačno se u središte  između ušnih školjki  postavio.

U besprekornim školjkama , u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju. U jednoj resici, onoj lijevoj safir plavi smireno , u desnoj resicu rubin kravavi nestašno zrikaju.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Wolfova sam sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio , kao sa džamijskig  ahtung megafona u sabah , vrištanje i potoke krvi i harmonike bačene zvuk

Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima  njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli. Poznat joj taj eglen ,ona se na Bistriku, ispod nadvožnjaka  odozdo lijevo,   odozgo desno , u Latinluku ponovo  rodila. Svog maternjog , dalmatinskog se ko dijete ostavila  jer ga nije ni upamtila. Sve više se drotovskim  služi , a i mahalština joj zadnjih dana poprilično gre.

Neće više; uskladit će škole, filozofiju i psihologiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozofica i psihologica u drotove, i to još kakva i takva filozofica i psihologica. Isto bi bilo ko kad bi pastir na pašu ovce međ’ svinje i vukove navodio .

Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju još uvijek ni jene. Nije dotlen priča došla ,   A i niko je ne svlači , ono koliko čaršija zna. A čaršija nema šta ne zna. I još više od toga.

Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba    krkanima. Namah i objene, ali ne smije drotovima ni je'ne opepeljit. Imaju ga na piku. 

Kod  njega bio fazon : Kakvi hajvani taki insani  il obrnuto , Nikad mu se u blentaru  ne moš zavalit . Mi šutimo ; nismo Deba ali isto mislimo, da je bez krpice život na ovom dunjaluku  ljepši i podnošljiviji.  Nisu nam Eva i Adam džabe rod. Ni oni nisu voljeli krpice . Do jednom.

Tako vam je sve i životu . Do jednom .

U beskrpenjaše prvenstveno ubrajamo  samo  nas , naše druge i… Vala ne saznaste ove hefte koje još ,  a vjerovatno ni poslije. Niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo. I još vam za odavanje vlastitih nevolja , bola  i tajni plaćamo , pa da nas vlastima drukate . Nismo džabe mahalske sise sisali i tone ćumura u poo cijene mahalili.

Popova, fratra i hodža se pučanstvo , poslije novog  rođenja Juge , kutarisalo. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.

Jeste da se hodže i sveštena lica oduvijek , i još uvijek  metiljaju i rovare, ne možeš se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti , ni maoisti , ni demokrati to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla. Fašisti i oligarhi nisu ni htjeli . Raja sa sveštenstvom velika bili.

Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni. Još neka filimska ljepot bedevija ih voda. Ne ide to brez veze. Bezbeli se frtutma neka sprema. Il se za neki akcioni film teren priprema .

Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:

-Mičite minderpuze , budne i gnjecavce  sa kapidžika i penđera. Niko ne smije ništa vidjeti, čuti ni zucnuti. U raspored ,  šest iza šest , plus lakat.

Rasporediše se drotovi u počasnu stažu,  šest koraka jedan od drugoga ,  plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako, drugi onako , treći ni tamo ni vamo, četvri vako i nikako i opet tako dalje. Vehto i neskladno misle mahalaši.

Klima Luce glavom nisu oni krivi . Ne mogu skontat ni  aršin ni lakat, ima ih toliko da boli glava. Stani ženo kako to govoriš,  ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje. Žena se načisto zacrveni, ali ponosno i prkosno dignu glavu.

Pištaljke , čvrsto će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu , ko silni graktavi  gavrani urliču. Sve pobježe , u kuće se vrnu, na prozore deke, čaršafe neprozirne narod stavlja. U ormare, pod dušeke, pod krevete i zahodima se kriju. Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.

Na parove razbrojs, rikta Luca; prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti, odnosno peti drugi. Šuti mulac  i u djevojku bleno, Jadno dijete još nije prestalo suze liti, pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva , samo joj pospani pramenovi vire.

Luca je neumoljiva:

-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?

Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta , nije to njen riječnik, a opet skoro da jeste. Drotovi jesu obeznanjeni , mnogo više. Biće provincije, curik kući u vukoderine plačućii, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiriti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.

Konj konjski upire prstom na Kosu i nije više peš:

-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu, sa ovim mahalašima na smucanju, evo ova .

-Vodi je kući šta čekaš?

-Kako ću?

-Ćerku za ruku, konja pod ruku ,  u  jedno od auta , vodi je kući, nježno i pažljivo , bez degeneka , ispitivanje temeljito .Još jednom ni slučajno degenek , žensko je i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako ,  al u žensko se ne smije dirat , pa da ti je hiljadu puta najrorođenija kćer. A možda nije ni kriva. Možda je neki od njih ni krivoj ni dužnoj smoto mozak ko petobanku ukrupno. Nešto mi previše sramežljivošću i čednošću diše.

-Kojeg konja  pod ruku  da vodim?

-Sebe konju jedan.

Kosinom ocu nije jasno kako sebe pod ruku  jamit, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna , a nije lud da je pogorša. Priđe drot kosi za ruku je povuče , u prvo auto i nesta.

Nasta tišina. Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu, u grlu  joj se nešto steže. To joj duša srce stišće , a grlom  je davi. Nečujno pssst dvojici drotova išareti, rukom im otpust daje.

Uzima kozlić  , što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije. Duge noge pruži. Nije je briga, što su joj se  procvjetali mirisi i ljepote rasuli po baštenskom krajoliku, a gledaoci zanijemili.

Nju sada interesuju ovo dvoje. On joj poznat, dobro poznat. Prije četiri godine sam samcat, po ledenoj kiši nosio joj gutu metara  drva i tone  kamene breze i zamalo joj u zagrljaju umro. Malo je stariji ,  ali ljepši. Obučen malo ozbiljnije nego što treba, ali zna to mu je zaštitni znak. Krije djetinje srce svoje.

I nju je znala. Dobro. Oni joj nečovjek veliko zlo  učinio. Podero je kao trinaestogodišnju djevojčicu skroz, naskroz. Ona ga na sedam godina zatvorila. Bez dokaza. Žao joj, nije mogla više. Inače bi, da se ona pitala, po kratkom postupku. A ona  postala djetinja dobrota sušta.

Nije znala da su zajedno. A morala je znati. Ona sve mora znati. I o njemu, i o njoj. Njeni mezimci, iako to ni jedno čeljade, ma niko  drugi nije znao. Niti će. Štitila ih ona  svakolikog zla. Potajice i jer joj se može. Radi dobrote i čednosti njihove. Nalik njenoj.

Nešto mjerka i razmišlja, daleko je, ne vidi svaku crticu detinjih lica. Polako, mic po mic privlači kozlić i dođe do ispod same ljuljačke.

Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre,  pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija i rastresa.  Stavlja cigar među usne sočne , boje i mirisa zrele trešnje.   Zlatni upaljač iz džepa vadi, pripaljuje i bulji u djecu.

Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom  zaiskrilo, ništa kanulo nije. Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.

Gleda ih i  moli se. Jako je tužna. Pogledava u nebo koje se  , pošto je i poslijednji anđeo uzletio ,  tek sada zatvorilo. Ne bi trebali djecu svaki tren  silovati i ubijati, Bože moj , milosti pun.

Ljuljačka se lagano i sama njiše,  kao da neku iluziju  iskona stvara. Veselo sunce razigrano krošnju trešnje obasjava. Iako su plodovi  odavno ubrani, svjetlost iskri  među lišćem što treperi,  kao da se male crvene bobice ponovo rađaju.

Na ljuljački jedna ledena bjelina i  druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.

Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu. Ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu ljepot glavu naslonila. Kose bujne , vrane  rasula i spije.

Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da klizne. Smješak bdije nad tom suzom , vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da  je sada sigurna . da zlo više ne može dostići .

On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj  dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je anđeo u modrom,  što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi  pod skute sakriva i brani. Na njegovom licu suza nema, ali u  lijevom oku jedna suza krvava  iskri.

Gleda ih i šapuće:

Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem,  pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena. Ali preboljeti malo teže ili nikad.

Ona  kao da sve zna. A mnogo toga zna. Ponešto i ne zna. To će uvidjeti. A to što ne zna u neznanju može zaboljeti ko prst na koji sa velike visine hekne macola.

Na drugoj strani  organi djelotvoruju, jedan se nameračio na krv i modrice.

-Drug , jel vas ko diro ili tuko.

-Nije niko nisam budala da pustim da me neku tuče i bije.

-Odaklen jemaš te modrice i krv?

-Jamam ih otkad san se blesav rodija.

-Nemoj ti meni mudrovat , ova krv i modrice su od sinoćke. Istinu na sunce.

-Aba zo, ti o ovim svježim pričaš. A jes sat vremena su me dirali i tukli.

-Brže govori ko, da apsimo.

-To vam ne bi bilo pametno.

-Nemoj ti nama govoriti ša nam je raditi, ko da mi nismo pametni i ne znamo šta nam je radit.

-Kad ste toliko pametni vi uhapsite doksate.

-Hoćeš reći tukli te doksati.

-Jes, tukli me doksati.

-Koji doksat?

-Eno oni – i pokazuje na vrata.

-A, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on tek za decenije i kusur u Grad doći.

-Nije ni štok ni okvir, doksati me tukli,  eno ih svi su krvavi; idi pa vidi.

Ode sumničavi , mora se sve provjeriti, PS, sve nešto mrmlja, doksat , štok, vrata. Gleda i viče:

-Trupe , ovaj doksat  sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.

Sedmerica na mah pristupiše, osmii za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.

Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; zaljubljuje se u djecu.

Murjaci  samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju:

Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:

-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom škropio.

Vidi Luca oni ko muhe bez glave, nigdje oni neće stići bez njene kontrole .

-Sve spengaj i Bjelavama vodi,osim anđela na ljuljački. .

Poslije toga su nas na Bjelave doveli i pred mjesnom ko vreće sa cimentom istovarili , sjeća se Mojsije, dok Zlatija sa drotuljom begleniše. U tom ču kako Zlata kapija vrata, kleknu kraj njih i rukama pokri lice.

Ma znao sam ja da drot , pogotovu lijepa drotulja u sabah nikad ne nosi dobre vijesti , zabrinut je i žuri Zlati. Kleknu ispred nje. Oće da joj sloni ruke sa očiju . Ona ne da , plače , šapće:

-Jadni siročići. skršiće ih.

Pa opet:

-Jadni siročići. slomiće se.

Mojsije joj skloni ruke sa očiju i vidi tugu i jezu u njenim očima. Ljubi je u ruke , u oči u lice , zagrli je ko sestru i pomiluje po kosi i blago bratski je pita:

-Kakvi te siročići spopali mila jube?

-Frka Frkica i Dobri.

-Ih oni siročići? Nisu se potakarili jer se mjesečnica ispriječila. Čudna mi čuda. Onda bi svaki inasan na dunjaluku bar jednom u životu bio siročić.

-Ma nije to konju mili.

-Nego kakav ti je loš haber ova drotulja rastelalila.

-Ne laj , konju moj dragi. Dobra je ona i brižna . Zamolila me da Dobrom kažemo da se Frka Frkica danas udaje. Babo je ucjenio i natjerao. Večeras je svadba u Vranju. Ona nema srca da mu to sama saopšti. Sva je izbezumljena i u suzama.

Uh , babicu mu u čelavi razdiok poljubim. Belaj. Ali šta je tu je. Ne rekoše li: Dvoje se nađe pa se poslije ne nađe. Srca puknu , ali dok kucaju imaju šance da zacijele. Hajd budi ono dvoje nezasitih ljubeznika . Vas dvije idite Dobrom ,Herco i i ja ćemo koji minut poslije. On ne voli da se muški motaju oko njega kada spava. A i baš je siročić. Aha , kako ne! Ne znam kako , ali znam da ovo sa drotuljom nisu čista posla. Ona nema muda da nekom nešto kaže. To se još nije desilo, koliko mi avazi o njoj pričaju.

-Joj jeste vi mahalaši grozni i neuviđavni. Ko čemu , čak i kada se umire , vi o takaru.

-Uduni mila blentuljo, ne baljezgaj bona o onome što ne znaš . Živi bili pa vidjeli. Na posa. Vidjećeš – Dobri neće ni jedne suze proliti ,skoro ni jedne riječi reći. Mahalaš je. Muško. Praviće se da se ništa nije desilo. Da zna pjevati vjerovatno bi neku i zapjevo.

Ostalo sve znate. I ko je bio u pravu i ko je bio u krivu. I ko je naj…grabusio. I ko će tek natakaren biti , i ko neće. Zakon parova! Ono što ne znate , saznaćete. Ovi lajo lajavi što bilježi sve ove takare ne zna ni jene sakriti ili preskočiti. A jopet, tako vam ga je najbolje. Samo nemojte pitati šta.