Onog momenta kada se Dobri uspeo u sedlo prelijepe kobile ,odletio u susret suncu. Kada je odgalopirao , a ni okrenuo se nije i niti se vrno ,stekli su se svi uslovi da se pripovjedanje završi .
Činilo se pripovjedač je rekao svoje , povezao je nepovezivo u jednu kakvu takvu cjelinu , sve kompozicione i motivacijske elemente koliko toliko uskladio i postavio na svoje mjesto , kako to zanatske uzanse nalažu.
Ipak i sam autor je svjestan da će se čitalac pitati:
-Šta je bilo sa Kosarom Marijom Magdalenom?
To nije lako ispričati. A i nekako ne spada u ovu pisaniju o mahalašima. Samo su Dobri , Luce , i Frka Frkica bili nazočni događanjima oko Kosare.
Luce je naredila da se Mahalaši i ljube spengaju i patrolnim kolima odvedu na Bjelave i istovare ispred mjesne zajednice Bjelave. Tamo bješe jedna kafana Zelena dolina mira , vrlo popularna u taj vakat. Imala veliku baštu sa hastalima i klupama od grubo rezane i sklepane bukovine gdje se moglo zasjest , kako tako pojest , obilno zapit i po potrebi prileć.
Kada ih izbaciše iz murija , ljube i mahalaši sjedoše u bašću bez riječi . Pokunjeni, mahom zastiđeni i ljuti sami na sebe . Prvi put u životu nisu imali riječi. Pritiskao ih je neki neugodni , tjeskobni strah pred nepoznatim i neizvjesnim. Znali su , većina muškinja je zabrljala. Iz čista mira , na bigajri hak debelo zaribala. A to nikad nije dobro. Znali su nešto će se loše desiti. To jutro se u gradu nisu čuli ezani ni zvuk crkvenih zvona.
Dok oni bezidejno i bezmisaono sjede i zure u prazno , takmičući se ko će praznije i tiše zuriti u mrave koji su počeli izlaziti iz svojih domova, vrijeme stoji, sunce se ne pomalja, iako već uveliko je dan bez ijednog oblaka. Slute , tamo gore u Frkičinoj bašti na Sederniku nešto će se kobno desiti.
A gore…
Luce gleda siročiće kako spiju na ljuljački koja ne prestaje da se ljulja. Čini joj se satima. Udrvenila se , ali se ne miče.
Bijesna je. Usne stisnute ko da joj neko hoće konjskim klještima zube vaditi . Toliko je bijesna da bi čitav grad pohapsila. Muškinje normalno sve, osim ovog ovdje, koji je još dječak. Svu bi tu bagru, koja djeci i žanama nažao čine , postreljala. Bez suda i zakona.
Digne pogled.
On je gleda i smiješi joj se.
Ona se zabezekne i prepadne.
Da li je on anđeo ili se njoj pričinjava?
Toliko nježnosti i blagosti , ni njen Dodo nije imao. Toliko dobrote i tuge ima u tom djetinjem pogledu , da je zaboli. Ali osmjeh polaku potisnu sve drugo i njegovo sneno lice je obasja. Od miline , nježnosti i neke topline se naježi i pocrveni.
On joj lagano klimnu glavom. Migom pokazuje na usnulu tugu u njegovim rukama , moli je da šuti i krene za njim. Ustade se kao da lebdi , pođe prema kući.
I ona. Za njom ona dva drota. Ona je bjesna ali mora da šuti. Prstom im pokaza ka kapidžiku i otpusti ih. Njima dvojici laknu. Dobro su prošli. Nema povratka u vukoderine.
Maleni preko verande ulazi u kuću, unosi dijete, nježno i zaljubljeno , kao da je kap rose na dlanu. Dolazi do jednih iskrzanih vrata i zastane, ne može da ih otvori, ruke mu zauzete. Prileti Luca , u mimohodu im se okrznu ruke, ona se naježi. Još uvijek je drma munja, ona ista od one noći kada je umirao, a ona mu svojim tijelom branila da umre.
Uđoše u sobu. Roditeljska je , spavaća sa duplim bračnim krevetima. On djevojčicu spušta na krevet, kao perkicu na dušeke. Frka osjeti da se on razdvaja od nje, ne da mu, jače se priljubi uz njega. On joj šapuće:
-Ne brini se, maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.
Glas njegov je smiri. Iscrpila je bol, ne može oči da otvoril. On je lagano spusti, položi joj glavu na jastuk. Milo dijete se skupi kao fetus u majčinoj utrobi i utvrdi san.
Ovlaš je poljubi u kosu. Odvoji se od nje , dugo i tužno je gleda. Toliko je nježnosti i sjete u tom pogledu da Lucu zaboli u grudima. Ne zna zašto se javi ta bol. Ljubomara? Jesam smiješna. Na djecu? Baš sam glupača. Luca je zatečena , nije znala da su ovo dvoje zajedno, inače ne bi dovodila armadu i miješala se. Sa Dobrim se Frki ništa ne bi smjelo desiti.
On joj reče da sačeka, ode i brzo se vrati. U rukama presvlaka za djevojčicu. Pidžama, skoro dječija. Šapnu joj :
-Presvuci je , čekam te na verandi.
Ona zbunjena pogleda u njega, kao da pita , zar joj neće pomoći.
On kategorično odmahuje glavom , pa sliježe ramenima , kao da kaže :
-Duga priča, nije za objašnjavati.
Izađe,ostavi vrata odškrinuta. Na tren pomisli , to on njoj ne vjeruje. A zna da nije to , već strepnja da se Fraka ne probudi, a on ne bude tu.
Nije se dugo zadržala. Lako je presvući usnulo dijete. Još nije kilograme žene nabacila. Vidi se biće omanja, ali čusta ko jabuka I vrlo sočna ko kruška Neka dobrota i tuga iz djeteta izvire.
Poljubi je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu. Ne zna zašto je to učinila . Nikad nije osjetila taj poriv , poljubiti odraslu djevojku , aman ženu.
Frka se trgnu. Pruži ruke ka njoj.Vjerovatno misli da je Dobri . Javlja se materinski osjećaj u Luci, prima je za ruke, ljubi ih. I polaže na jastuk uz uzglavlje.
Na verandi on sjedi za stolom kojeg maloprije nije bilo . Zamišljeno gleda u trešnju i ljuljačku koja se netom smirila . Puši. Ona zastade na vratima i gleda ga. Ne može odvojiti pogled. Gleda ga i ne diše , ne želi da poremeti ovaj prizor.
On je zamišljen , vidi se jako potrešen i tužan, ali u svemu tome i lijep i miran. I neka blagost i dobrota isijavaju iz njega. Osjeti se to. I zabrinutost. Očajnička zabrinutost.
Odjednom on samo strese glavom , spoznavši da je tu. Ustade i primi je za ruku , odvede do slamne fotelje , koje , zaklela bi se , nije bilo kada su maloprije prolazili. Smjesti je u nju i sipa joj kafu.
-Trebaće ti , crna je , jaka i topla; osvježavajuća. Umorna si. Čitavu noć na nogama, nije to dobro za ten.
Priča on , kao da su na nekom izletu, sami njih dvoje , kao da je sve u redu i kao da je jedino važna ta crna kafa.
Upravo kad pomisli da ga ništa ne čudi i da nema misli, on se oglasi pitanjem koju je skroz poremeti.
-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog drota. To je najtananija i prelijepa djevojčica. Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo.
On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona još jedna njegova mahalska treba kojoj treba mozak smotati.
I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo njen Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima, milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše , da im ne zavide na ljubavi.
-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo. Tuga ove noći me ponijela. Nisam razmišljao i nije mi bila namjera da ti bilo šta pogrešno kažem. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.
Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog, a opet zabolilo je.
Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.
Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek čuje kako joj šapuće:
-Ne brini se, maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.
Hej!
Nije li ovaj maloprije , upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.
On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut. Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se prebrodi taj strah.
A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede i njemu najmilije , ali to je sve.
-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se neizostavno zaljubim u svaku od njih njih i zavolim ih . Nego Kosara nikako nije dobro. Još niko ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila. Toliko je prozračna , uzvišena i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.
-Šta joj je?
– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća. Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv . To su crveni cvjetovi koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je obilježje smrti. Kad umiru , dobra bića ili imaju cvijeće u kosi ili krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio , legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila. I više se nije probudila. Vidiš Mila, Kosara je najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .
Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli Luce. Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj. Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju , boje je se i govore da ima kamen mjesto srca. Njoj to odgovara i takvu sliku gradi.
A on njoj ona anđeo . Pazi da te ovaj anđeo ne spenga. Šuti, jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.
-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo na vrijeme i sa najvećom pažnjom moramo vjerovati u njih. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.
Kosa je u našem društvu više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi. Ali dobri. Svaki na svoj način.
Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.
Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je, nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.
A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.
-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne misliš ozbiljno da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja. Koliko sam je Luce vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.
-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja samo sujevjerni glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.
Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i Luce je osjetila kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je ikad pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tim ponoćnim skupovima u osvit velikog blagdana su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, ali mnogo bučniji i veseliji.
-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te , na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i kategorično ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.
Luce se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.
-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?
Htjedoh konačno nešto odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, korektno, oštro i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.
Tada je prvi put vidjela bijes na njegovom licu i nikad više.