Pjesnik poljem ide. Gleda i, bez riječi,
Divi se; i sluša: lira u njemu zveči.
Videć gde dolazi, cvjeće pred kojim
Rubin tamni, cvjeće koje bojama svojim
Sjaj potamnit može repa paunova,
Cvjetići od zlata i modri cvjetići mali
Dočekuju njega lica misaona
Il koketna, i vratom dok su njihat stali,
Ko da stoji cika: „Gle nam miljenika!“
Pun svjetla, sjene i žamora živih,
Puk veljih stabala, koji u šumi živi:
Svi ti starci: tise, lipe i javori,
Časni hrasti, vrbe s borama na kori,
Brest s crnim granjem: teški od mahovine,
Ko ulemi kad se pokaže muftija,
Onome, što ide, dubok poklon čine;
Glava od lišća i brada od bršljana se svija
K zemlji. I dok čela sjaj mu promatraju,
„On je! Sanjar!“ ide Šapat po vaskolikom gaju.
