Sve smo jedno drugom rekli što se moglo reći
Svud oko nas razasute potrošene riječi
Samo jedna prešućena ugasnuti neće
Ona kao prvi puta ponovo zapeče
Zbogom, zbogom
Ti ćeš vlakom, ja ću brodom, zbogom
Zbogom, zbogom
Sve smo jedno drugom rekli, već se jasno vidi
Kako ljubav troši riječi kao more hridi
Samo jedna prešućena koja nam ne laže
Kad sve druge nisu ništa tad se ona kaže
Zbogom, zbogom
Ti ćeš vlakom, ja ću brodom, zbogom
Zbogom, zbogom
Ja bojim slova.
Jača me samoća.
Kao more bambus se talasa.
Iz žbunja rosa kaplje kao niska bisera.
Stihove pišem na sjajne papire.
Kao da šljiva cvatove svoje po snijegu rasipa.
Koliko trajan je miris mandarine kod žene
što je pod pazuhom stavljeni? Koliko cvjeta snijeg na suncu bijelom?
Tek ova pjesma koju sada deljem
– vječno će da služi čovječanstvu cijelom?
pB
Tišino moja
dugo već čekam
da mi dođeš
da mi se javiš
samo dvije riječi
kažeš
ne volim te
to nakako znam
ne želim te
to je nekako u redu
ne oprosti mi
nema se zašto
sve je to ljubav plakala
samo reci
trebaš mi
i biću tu
Гуси-Лебеди
Быть нам вместе,
Быть нам вместе — не судьба,
Разлучили навсегда
Сердцу больно,
Сердцу больно, нелегко
А мечты — так далеко
Ой, вы гуси мои лебеди,
Птицы мои белые,
Ах, зачем под крыльями
Счастье унесли
Ой, вы гуси мои лебеди,
Птицы мои смелые,
Разлучили нас тобой,
Сердце ранили
В этой жизни,
В этой жизни иногда
Вместе — радость и беда,
А любовь нас,
А любовь нас не простит,
Белой птицей улетит
Guske i labudovi
Budite sa nama,
Budite sa nama – neda sudbina,
razdvojeni zauvijek
Srce me boli,
Srce bolim nije lako
Snovi – tako daleki
Oh, vi guske moje labudovi,
Moje ptice bijele,
Oh, zašto ste pod krila
Sreća sreću moju sakrili
Oh, vi guske moje labudovi,
Moje ptice hrabre
Odvojile me od tebe
Srce ranile
U ovom životu,
U ovom životu, ponekad
Zajedno – radost i bijeda
A nas vole,
A ljubav nam neće oprostiti,
Bijele ptice odletjele
Duboka tama
koja razodijeva nebo
i prodire do zvijezda svojim prstima
duboka tama
gdje jednostavnost vatre gori
u daljini
daleki svjetovi
otvaraju svoje tajne zakutke
i obličja su korita rijeke
prvotnih izvora
pjevajuća svjetlost rijeke
a tvoje grlo je vodena tišina
moje grlo je od dalekih vatri
Noć isto dopire do tvojih dubina
a tijela
pretvaraju se u svoje tajne minerale
tijela su žudnja
u jednostavnosti vode
u sjeni usta
ili od iznenadne zvijezde u rukama
iz daljine?
Iz obzira?
Iz ničega?
Iz čega su ljudi
iskovali prvu vatru?
To runo što se s kovrdžama sliva!
Ti uvojci puni nehajne arome!
Da naseliš tamnu sobu – željo živa! –
Sećanjima što ih tvoja griva skriva
ko rupcem kroz vazduh zamahnuću njome.
Azija, Afrika, prašume, ljanosi,
svet jedan daleki, jedva postojeći,
živi ko u šumi, u mirisnoj kosi!
I kao što neke muzika zanosi
rastem, draga, s tvojim mirisom ploveći!
Tamo! Gde čovek i drvo, puni soka
onesvešćuju se usled klime žarke,
nosite me, kike, ko val hitra skoka!
Iz tebe, iz mora crna i duboka
naziru se jedra, veslači i barke:
Brujna luka, gde bi duše naše pile
u obilju boje, zvukove, mirise;
Gle, lađe, klizeći po moru od svile,
dižu moćne ruke, da bi zagrlile
nebo u kom večna toplota širi se.
Duh moj u okean crni neka zađe,
Reci ces da je tuzno,
tuzno sto me sad,
sto me sada pratis
i zelis mi sretan sretan put,
da li cu vise ikad moci,
popiti tu istu casu
molim te,
to je posljednja zelja moja,
da li ces biti kao vino,
da li ces biti kao vino
Jer, mene se nece sjetit’ niko,
samo mozda dragi prijatelji
negdje na kraju slavlja,
negdje na kraju slavlja
Autor
Hajro Šabanadžović
Sleđena rijeka Život
Trešnja na proplanku Čudo
Nijanse tuge Razigrana ljepota
Zagonetna obala Ljubav i rastanak
Djetinja duša Krhki cvijet
Blistava modra rijeka Plešeš u mojoj duši mila
Iskrenost đardina Vrelo ljubavi
Plamen razigranog srca Usamljenik tišina i sni
Naslonjen na prozor od kristala
gledam kako snovi bolno proviruju
u oblacima zapisju tvoje ime
po krovu kiša slova sipi
morala je malena usnuti
oprosti joj djetinji nerazum
znaj srešćete se opet
jednom
za vremena
kad vrijeme postane beskraj
a pješčana sahat kula
otkuca poslijednje zrno tišine
In memoriam 29.Decembar 1946. – 22. Mart 2004 .
I još jednom Slobodan A.Bodo Kovačević.
Solo gitarista naših i svjetskih lidera Indexa.
Kad bi bilo ono što ne mere biti, ove godine bi imao sedam banki. Ovako je zakinut za dvanaest godina voljenja i divne muzike, i slika. On bi na prvo mjesto stavio nježni dodir kćerkine ruke.
Slobodan A. Bodo Kovačević, Davorin Popović Pimpek i Fadil Redžić Fadiljo , od 1964. do 2001. godine su bili kristalni trolist, predvodnici najveće svjetske pop – rok akademije zvane Indexi. Ili , kako mi to volimo reći: prvi među jednakim sedmorice Veličanstvenih – VIS Indexi.
Tako hroničari označavaju kraj jednog blistavog postojanja. Indexi zapravo nisu prestajali postojati. Oni samo više ne sviraju zajedno. Neki muziciraju gore , a neki su još sa nama.
U onom VIS, pa slijedom Indexi , Slobodan A. Kovačević je bio onaj filigranski vez, koji je davao osebujnosti jednoj nepodnošljivoj lakoći sviranja, koja je krasila još samo jednu svjetsku grupu , njihove jedine prave muzičke suparnike, grupu Dors.
O Indeksima povremeno pišemo. Njega smo više puta okrznuli. Jednom malo i pričepili.
Prijateljski. Nema zamjerki.
Od Indexa on je bio najpovučeniji i najtiši. Tako ga sudba preodredila. Kak bi filjozofi rekla, “siva eminencija grupe”.
Sa dvetnaest godina je imao je veliku , jedinu ljubav. Jasna se zvaše. Nesrećna smrt je razdvojila dvije grlice. Mi tada nismo znali kako takvi rastanci mogu boljeti.
Mi smo bili okrenuti oni mahalskim bolima i fintama : dvoje se našlo, pa se opet nije našlo.
Dvoje se nađe pa ne nađe, osjetiš u srcu plimu , ali poslije boli čitavog života i pitaš se zašto je morala sve baciti niz rijeku i otići bez povratka.
Nažalost, Bodo nije bio te sudbine.
On je igrao malo drugačiju životnu igru. Dvoje se našlo, ali nije nikad saznalo da se nisu poslije našli.
Ona je umrala tagičnom smrću. Njih dvoje su bili najnježnije i najljepše boje jedne predivne , naprasno prekinute balade.
Indexi su đentlmeni i spjevali su obrnutu baladu.
Zamislite dvadeset jednogodišnjaka u nevjerici . Juče je ljubim . Danas je nema. Sutra joj žute ruže na hladnu humku polažem. Samo tri dana je kiša zaista padala. A boljela čitav život.
E ne može to tako , misli Slobodan A.Kovačević. Idem ja kupiti prljavo žute cipele. One najbolje pristaju uz žute ruže . Ako ubacim crni smoking i karo pantalone , neki će zablenuti i reći vidi blente, bijesne gliste izvodi. Neće primjetniti moju tugu i koliko me život boli. Godinu dana ih nije skidao. Nismo nazočili, ali neki , recimo Fadiljo , su se kleli da je u njima spavao.
Bio je vizionar koji je je mnoge stvari zano unaprijed.
Mi nismo ni vizionari ni proroci. Mi smo prost puk. Mahalaši koji sude po srcu i strane svijeta po njemu određuju. Sigurni smo da ga život nije pripremio da nosi bol do kraja života. Malo se pogrbio , ali je nosio teret. Sve do jednom.Nije se moglo više.Previše je boljelo.
Nikad se nije žalio ili je pominjao. Samo par njih su znali i poštovali njegovo diskretno tugovanje. Svoju bol je pretočio u plemeniti jecaj gitare , koja nema odraza u bilo čijoj muzici. Bilo je nemoguće odsvirati nešto sa toliko prefinjenosti , filigranskom iznijansiranošću i nadasve vrhunskom poetikom,koja je inače strana pop – rok muzici.
Svako ima pravo na izbor.Dao je ogroman broj izvanrednih sola gdje čovjek pomisli je nemoguće da gitara može tako zvučati. Kontaju zvučni trikovi . Nisu pitajte resto od Indexa. Požurite. I oni su pomalo umorni. Trebalo je decenijama prtjiti prim svjetske muzike na leđima.Nećemo nabrajanja.
Mi za našu dušu, kad osjetimo potrebu za jecaj gitare koja slika dušu i nudi ljubav , nekoliko puta zavrtimio četrdesetak sekundi nenametljivog solo maestra Slobodana A. Bode Kovačevića iz Balade. I život biva lakši i teče dalje.
Nismo hroničari da nabrajamo njegove domete. Mi pokušavamo pisati o ljudima. Pisati o Indexima je čast. Poznavati nekog od njih i popiti jednu, s nogu , je privilegija.
Mi smo sretni ljudi.
Slobodan A.Kovačević je umro kako je i živio.Tiho,ponosno i umjetnički. Nježan, dobar, krotak i blag. Kao i svaki Mali Princ, Sarajeva Grada čednosti, uživao je ono najcjenjenije u ovom gradu.
Poštovanje strogog Sudije kejeg od milja zovu Čaršija.
