Ne pada nam na pamet da bilo šta budalesamo ili bilo koga takarimo.
Bili smo nesmotreni i vjerovatno rastužili jednu prelijepu djevojčicu.
Nemamo nikavo opravdanje. Neznanje ili nepažnja nikad ne isključuje krivicu počinioca.
Zbog toga smo u dilemi da li da joj pošaljemo poruku koju smo sročili?
Iako ponekad nismo naklonjeniji merebitnim čitaocima ( ono blago rečeno), ipak moramo od nekoga tražiti savjet da li da pošaljemo pismo isprike koju smo smislili.
Vako bi se depeša trebala slovkati:
“Mila djevojčice
Oprosti mi
Ne znam kako, ali propustio sam tvoje slavlje .
Moja zauzetost ne bi trebala biti pravdanje.
Morao sam barem osjetiti da si ga najavila .
Ipak poruka je bila tu skoro dva dana .
Dobro, naći ću neka opravdanja.
Jedno ne baš veliko opravdanje.
Recimo nisam ti htio ometati rođendansko ili neko drugo slavlje svojim prisustvom.
Ili bojao sam se da te ne naljutim nekom nježnom riječju, pa da ti pokvarim slavlje.
Jer ti si čvrsta smjerna dama, kojoj nije do slavlja , pa bi ti u javnosti moje djetinje riječi možda narušile imidž.
Znaj da si bila u mislima sa mnom i da sam podigao čašu šampanjca i rekao :
„Sretan ti rođendan Sunčice.
Ovo je tvoja godina.
Obećavam.“
I tu sam zastao i zamislio se.
Upitao sam se da li je tom djetetu, toj miloj djevojčici mogu ikako pomoći?
Godine nose iskustvo, tamo gdje pameti ima. Meni su govorili da baš i nisam previše glup, da sam s vremena na vrijeme imao nekih bisera.
Mnogo tih bisera sam nanizao.
A nisam nimalo sebičan, volim ih poklanjati, pogotovu tamo gdje se nižu dragulji u jednu prelijepu ogrlicu.
Zaista volim poklanjati i radovati. Bezuslovno .
Imao sam bogat život. Ponekad malo više tužan i tragičan nego je to moralo biti , ali prelijep.
Nije mi ostalo previše neispunjenih želja.
Ne smijem reći skoro ni jedne , jer to bi se to moglo na jednom vrlo važnom skupu moglo shvatiti kao konačnost.
A mislim, neka me ( joj ) još malo, možda mogu ponekog obradovati.
Mila , da li ti ikako mogu pomoći, osim ponekad obradovati lijepom rječju?
Imaš li želja koje bi stranac poput mene mogao ispuniti?
Ili dati ideju da se ona ostvari?
Volio bih to.
Mislim da jedno divno dijete poput tebe zaslužuje mnogo više pažnje.
Vidim mnogo neslućene dobrote, iskrenosti i ljepote koje se kriju iza Žestoke Dame .
I mnogo onoga veoma bitnoga – mnogo čednosti, a što je danas rijetkost i luksuz. “
Tu nas poeta oštro prekinuo i kaže dosta više, neće njemu ništa ostati za kasti.
Šta ćemo pusti mo ga!
-Pa hajd’ kaži?
A on šuti.
Pitamo ga šta mu je?
Muči .
Navalimo:
-Šta ti je?
-Kriv sam.
-Za šta?
-Sakrio sam poruku.
-Šta…?
– Poželio sam da bez vas nepozvan odim na rođendan.
– I?
-Nisu me pustili unutra.
-Kako to?
-Neki nalickani mahnitov skonto fol i sa vrata se okreće društvu i kaže :
– Bando imamo jednog prosjaka na vratima. Kinta ili noga u sjedalicu.
Bih usisan , a ne uvučen u prostor iza.
Izađe ona. Prelijepa je i sva nekako paučinasta od nježnosti i čednosti. Zagrli me dobrotom svojom, dade mi deset maraka sadake i reče :
-Idi sad dobri čovječe ovi moji gosti znaju biti neukusni.
Zbunih se i zacrvenih. Prvi put u životu. Nisam joj uspio ni čestitati rođendan.
-Pa dobro, a šta si ti očekivao. Odrtine kao mi , mladima uvijek ličimo na prosjake ili barem sakupljače starih stvari.
A poeta na to reče:
-Što bi poeta rekao:
I među starim stvarima ima i prelijepih riječi i snova.
U prevodu:
-Baš je ovi poeta blesav.
Rajo šta vi mislite.
Insani muče ko hajvani. Valjda nisu skontali poentu.
Možda jednog dana shvate i riknu od smijeha ili ljubomore.
Taki smo mi dunjaluk.
Iskreno kajanje smatramo neprihvatljivom slabošću. Neki čak i glupošću.
Negdje u polju bitoljskom,
žalosna vrba tuguje
pod vrbom grob bez oznake,
u grobu vojnik nepoznat.
Leži od rata svjetskoga,
leži i već se raspao
silna ga tuga izjela,
zašto je ovdje pogin’o.
Kraj njega nikoga nema
tek nebo plavo nad njime
i zemlja pod njim šutljiva
nad grobom vrba žalosna.
A tamo u gori zelenoj
u bezbroj raka snivaju
junaci slavni narodni
za zemlju svoju umriješe.
U ponoć kad se nad njima
grane od bola svijaju
planinska bistra jezera
ko svjetlost silna blistaju.
Tad vile iz njih izlaze,
nečujno jedna za drugom
i grob do groba pohode
junake dižuć u kolo.
I kad svi već obidju
tu vrbu, tužnu, žalosnu
junaci sami zastanu
neznanca brata dozivlju;
“Neznanče, more, ustani,
u kolo hajde sa vilama!
Zora zori, pijetli će
selo uskoro buditi!”
A on iz groba romori:
riječ po riječ čemernu:
“Podjite braćo’ braćo, idite,
ne mogu s vama u kolo!”
Tko umre za domovinu,
za pravdu ljudsku, za slobodu
on kod vas, braćo, ne umire,
on s vama živi, druguje.
Vi njemu pjesme pjevate,
pjesmama vi ga žalite
svi se vi tako radjate
i svi tako umirete!
A ovdje – zašto padoh ja,
zašto me kuršum pogodi,
zašto me zemlja pritisnu
za koga ludo poginuh?
Kažite braćo, kažite,
kažite pa prodjite,
nište me neće dignuti,
moja smrt je – crna smrt!
Plaču – a kad se u selu
prvi pijetli javiše,
vile u goru nestaše
junake svoje vodeći!
Polje je pusto ostalo,
jutro bez zore svanulo
u polju vrba žalosna
vojnika žali neznanog.