Danas smo malo tužni.
Ne pada nam na pamet da bilo šta budalesamo ili bilo koga takarimo.
Bili smo nesmotreni i vjerovatno rastužili jednu prelijepu djevojčicu.
Nemamo nikavo opravdanje. Neznanje ili nepažnja nikad ne isključuje krivicu počinioca.
Zbog toga smo u dilemi da li da joj pošaljemo poruku koju smo sročili?
Iako ponekad nismo naklonjeniji merebitnim čitaocima ( ono blago rečeno), ipak moramo od nekoga tražiti savjet da li da pošaljemo pismo isprike koju smo smislili.
Vako bi se depeša trebala slovkati:
“Mila djevojčice
Oprosti mi
Ne znam kako, ali propustio sam tvoje slavlje .
Moja zauzetost ne bi trebala biti pravdanje.
Morao sam barem osjetiti da si ga najavila .
Ipak poruka je bila tu skoro dva dana .
Dobro, naći ću neka opravdanja.
Jedno ne baš veliko opravdanje.
Recimo nisam ti htio ometati rođendansko ili neko drugo slavlje svojim prisustvom.
Ili bojao sam se da te ne naljutim nekom nježnom riječju, pa da ti pokvarim slavlje.
Jer ti si čvrsta smjerna dama, kojoj nije do slavlja , pa bi ti u javnosti moje djetinje riječi možda narušile imidž.
Znaj da si bila u mislima sa mnom i da sam podigao čašu šampanjca i rekao :
„Sretan ti rođendan Sunčice.
Ovo je tvoja godina.
Obećavam.“
I tu sam zastao i zamislio se.
Upitao sam se da li je tom djetetu, toj miloj djevojčici mogu ikako pomoći?
Godine nose iskustvo, tamo gdje pameti ima. Meni su govorili da baš i nisam previše glup, da sam s vremena na vrijeme imao nekih bisera.
Mnogo tih bisera sam nanizao.
A nisam nimalo sebičan, volim ih poklanjati, pogotovu tamo gdje se nižu dragulji u jednu prelijepu ogrlicu.
Zaista volim poklanjati i radovati. Bezuslovno .
Imao sam bogat život. Ponekad malo više tužan i tragičan nego je to moralo biti , ali prelijep.
Nije mi ostalo previše neispunjenih želja.
Ne smijem reći skoro ni jedne , jer to bi se to moglo na jednom vrlo važnom skupu moglo shvatiti kao konačnost.
A mislim, neka me ( joj ) još malo, možda mogu ponekog obradovati.
Mila , da li ti ikako mogu pomoći, osim ponekad obradovati lijepom rječju?
Imaš li želja koje bi stranac poput mene mogao ispuniti?
Ili dati ideju da se ona ostvari?
Volio bih to.
Mislim da jedno divno dijete poput tebe zaslužuje mnogo više pažnje.
Vidim mnogo neslućene dobrote, iskrenosti i ljepote koje se kriju iza Žestoke Dame .
I mnogo onoga veoma bitnoga – mnogo čednosti, a što je danas rijetkost i luksuz. “
Tu nas poeta oštro prekinuo i kaže dosta više, neće njemu ništa ostati za kasti.
Šta ćemo pusti mo ga!
-Pa hajd’ kaži?
A on šuti.
Pitamo ga šta mu je?
Muči .
Navalimo:
-Šta ti je?
-Kriv sam.
-Za šta?
-Sakrio sam poruku.
-Šta…?
– Poželio sam da bez vas nepozvan odim na rođendan.
– I?
-Nisu me pustili unutra.
-Kako to?
-Neki nalickani mahnitov skonto fol i sa vrata se okreće društvu i kaže :
– Bando imamo jednog prosjaka na vratima. Kinta ili noga u sjedalicu.
Bih usisan , a ne uvučen u prostor iza.
Izađe ona. Prelijepa je i sva nekako paučinasta od nježnosti i čednosti. Zagrli me dobrotom svojom, dade mi deset maraka sadake i reče :
-Idi sad dobri čovječe ovi moji gosti znaju biti neukusni.
Zbunih se i zacrvenih. Prvi put u životu. Nisam joj uspio ni čestitati rođendan.
-Pa dobro, a šta si ti očekivao. Odrtine kao mi , mladima uvijek ličimo na prosjake ili barem sakupljače starih stvari.
A poeta na to reče:
-Što bi poeta rekao:
I među starim stvarima ima i prelijepih riječi i snova.
U prevodu:
-Baš je ovi poeta blesav.
Rajo šta vi mislite.
Insani muče ko hajvani. Valjda nisu skontali poentu.
Možda jednog dana shvate i riknu od smijeha ili ljubomore.
Taki smo mi dunjaluk.
Iskreno kajanje smatramo neprihvatljivom slabošću. Neki čak i glupošću.