Autor
Hajro Šabanadžović
Violetna misterija Plišani dodiri
Travnjak obasjan noću Ples svjetlosti
Dugini zastori Bura u sunčanom danu
Dan radovanja
Violetno gore i dole Mjesečevi velovi
Azurna tišina Krhki dan
Žar ptica Slava stvoritelju
Kompas
Gore je Polarna zvijezda
A dolje Venera
Onamo vjetar sjeverni
A tamo južni
Ko će mi kazati gdje je
Pravac ljubavi
A gdje
Pravac
Smrti
Mila
Hvala Ti na slici
Molim te budi strpljiva
Ti , oprosti mi ako griješim
Htjedoh ti pričati o impresiji
koju tvoje slika prinosi mojim čulima
a shvatih to su riječi neukih
nisam od njih
damar ti znam
htjedoh reći dušu
orhidejo sjajna
a dato mi je malo znanja
o tebi
jer tako želiš
Kako započeti putovanje a nemati početka?
Nemoguće!
Danima gledah i sliku i ne nalazih početka.
Odustah.
Skoro.
Jer usnih…
Jedna Bijela gospođica
u san mi dođe
zasjeni me dobrotom i iskrenošću
dražesnom,
elegancijom skromnosti
za ruku me primi
ne reče
više osjetih misao
zagledaj se u moje oči
potom pogledaj u sliku
suza moja
pričaće ti priču
Naivan kao uvijek
pogledah sliku
ona titra i mijenja se
začuđen okrenuh se
da pitam…
Ona koja sanja nestade nestade
kao Poova Anabel Lee
ne uspjeh da joj kažem Ti
a to govorim samo onima koje volim
Jedna druga dama
slikarka duše
Profesorica moga šegrtovanja o životu
u nekim vremenima pređašnjim
kojoj sam godinama govorio Ti
i volim Te
me učila životu i slikama
Ima slika i slika
najljepše su one proročke
Umjetnica ih završi
u srcu joj nježnost
jer bol je svoju izlila
rodilo se još još jedno čedo
odrastanjem o ljubavi nekoj da priča
molim
ležaljku prihvati
najpogodnija je snovima
Bijela gospođice
dok nevinost spava
slika se mijenja i raste
i vidjeh
ljubav veliku
i osjetih tugu
ogromnu
jer bajka prastara
počinje da priča
bila jednom ljubav jedna
za malo savršena
ali nezavršena
iz jedna čaše kristalne
dva su cvijeta
život pila
jedna čaša od kristala
jantara i žada
u violet ljubavi uranja
jedna čaša zlaćana od radosti
dva cvijeta
zelenih korijena
dva su cvijeta prelijepa
jedan od srca
krvlju rumeni
dva su cvijeta bezbrižna
drugi od bježanja
trnjem posvećeni
jedan cvijet je kreposni
od nježnosti
tišine što snije
drugi cvijet je nevjerni
od lutanja
putanjama brda prelama
čaša ljubavna ispijena
na dna svjetlosti
duše jedne tanane
zaljubljena
neslomljena
salomljena
violet voljeti je zaboli
od bola poludi
kapljice tuge zarobi
iznad čaše velikih nadanja
okamenjene gromade bitiše
u nježnosti purpura
od čaše ispijene
od violeta boli
okamenjene gromade purpura
razli se nebo plavetno
nebo plavetno
njene duše nevine
u led se pretvori
led u redovima
bol u kolonama
očiju zatvorenih
ona dobrotom vlada
smjernost usud
bila jednom ljubav jedna
ostala je cura čedna
žena divna
djevojčica mila
krhka srna
u istini bola
ljubav davnu sniva
ne virujte neukom
prorok
nevira ni
a ća mu ga znan
nisan kritik
sanjar san
samo jubav svuda
radovanje tristeccu
vidim snim
Baška Baša svog ; anamo onog, zvao noj.Svjestan je on, nimalo poetski ali realistično. Njegov, ko svaki noj, uvijek tražio neku rupu da glavu sakrije. Njegove ženske se nisu bunile kad je glavu sakrivao, ali im nije bilo pravo što mu je dao tako trivijalno i stranjsko ime nadjenuo. Tražile tajm aut i izmjenu imena, ali on ne da progovoriti .
Kažu one; makar da ge labudom ili mišom nazove. I to su neke plahe životinje, koje su sa rupicama bliske, a i sa našeg su dunjaluka. Pričale mu priču o Ledi i Zevsovom labudanju.
Jok ne da on progovoriti. Noj bio i noj ostao.
One okrenule na šalu. Onaj vic o Muji i Fati. Ona se prvi put takari ( ono ko fol), pa ga “neupućena i uplašena” pita koji je to glavonja što je gledi. On joj kaže ; ne boj se to je moj drug miš i traži…,da skratimo. Miš tražio i nalazio rupicu više puta. Mujo se malo umorio i zaspo,a Fata ko Fata nestašna i znatiželjna, zavirila i gledi miša i vrišti:
-Mujo bolan šta ću sad ja . Crko ti miš.
Prvo ,recimo, kako ću ga labud zvati. Jes da je lijep ko labud, ali je nježnoji i baršunastiji od labuda i goluždrav baš ko nojev vrat.Labud urijetko zaroni glavu i to samo kad je gladan i ribe ganja. A njegov noj se zarovi i zaroni ha se ribici nešto prisni. I kod njega to ronjenje nema veze sa njegovom glađu. Možda ima, onako figurativno, ali sa njegovom alavom izabranom ribicom.
A onaj Mikelanđelo Ledu i Labuda sparivo. Nema veza, znamo da je to samo figurativno i da je to bio onaj grčki pohotljivac Zevs. Ali kako će bolan ženu zavest Labud. Evo pitam ja njih:
-Da li bi voljele da ih kljuca neko samo kad je gladan i kad se njemu perje digne i koji se boji ukvasit ili uprljat?
-Ili bi više voljele nekog ko bi uvijek spreman bio kad se njihovo paperje nakostriješi i koji se za njihov hatar , bio spreman ne samo se pokvasit i uprljati već živom glavom u đardine, dul bašće i maglice jurišat i minimum nerješen rezultaj izvlačiti. I opet i opet, sve isponove.
Vidi se da je Mikelnanđelo pederčina bio. Šta on zna šta je žensko i ća njoj triba. Čuj molim te labud. Neka njega labudaju kad je taki , misle normalne ženskinje.
Kao drugo, đe će ga mišom zvati, kad mu miš nije ni do koljena. I miš ti brate moj, u rupu se sakrije čim ga ga nešto preplaši i mnogo je plašljiv.A ovaj njegov slunto ko da mozga nema, ništa i ničeg se ne boji. Pa ni mraka. Jok nimalo.
Koje je on Scile i Haribde prodevero, ni broj im se ne mre izbrojati.I ništa mu. Ponekad se ko pravi mornar malo ispovraća i onda obeznani. Al čim sebi dodže nastavi jal sa plivanjem i ronjenjem;može i liguranjem. Kad zimu pomenusmo , kaže Baška Baša, drag mu je i džidži midži.
I neko bi njegovog noja sa onim jadom od miša poredio. Nije to ljucki ni hajvanski. Joj svaka bi žensko čeljade od njega pobjeglo kad bi im reko da mi se mali zove miš.Ne samo da bi pobjegle ,već bi se razvalile od šege.
Vidi čo'eka od skoro metar i devedeset ,a mali mu ko miš. Joj kolicki je tek kad krepa, a mora krepat svako malo. I sve bi po čaršiji rastubili o njegovom mišu i on se nikad ne bih bilo kakve mišice ili rupice ženske dohvatio. A kamoli đardina ili dul-bašče nauživo.
Kad se ko mornar vlada što ga ne nazoveš mornar; pitala ga neka.
On kaže,nisam blesav. Mornar ti po mjesec dva, ponekad i po godine ne vidi nikakvu hajvanku da se u njoj sakrije i blagodeti duboke hladovine traži. A moj bi ti noj presvisnuo , kad ne bi negdje glavu svaku noć u tamu sakrio.
Mogo bi ja, kaže Baška Baša, nabrajti do sutra i prekosutra,čak i do nakosutra zašto sam blesimetra svog nazvo Noj, ali neću. I ovo je dovoljno za basnu i pouku. Neki drugi put nastavim priču,ali vam ja ne mogu dugo pričati inače ću riknuti od gladi. I onda mi džabe sve muka oko noja. A i bijeli bubrezi se hlade.
Dakle , naravno naukovanje ( naravoučenije op.a.):
Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti oliti imentovati. Mere vas na loš glas iznijeti ili vam se o glavu slomit.
Ne onu nojevsku, sasvim izvjesno i normalno.
P
Dugo razmišljamo da li je primjerno sada pristaviti ovaj zapis,
kada je rana još jako svježa, a konci nisu izvađeni,
ili ga ostaviti za neka potonja , misaonija vremena.
A opet,sve nešto mnijemo ,čovjek je stvoren od žurbe i zaborava,
a ponekad od iznenadnih nestajanja.
Često razmišljamo kakav je taj osjećaj nekamo pripadati,
nevremenom zaboravivši kako to izgleda.
Pomislimo , Galerija će biti mjesto koje se može pripadati.
Jedno vrijeme je i bila.Dok si ti bila u njoj.
Ali, morio nas osjećaj privremenosti.
I bilo je neizbježno.
Lepršave grlice moraju tragati pute svoje .
Otišla si.
Zaledili smo se. I slikar i pjesnik. Napose dobri čovjek.
Bili smo tri kristalne statue.
Stajali na vrhu stepenica i čekali da nas tvoja misao čušne.
Imali smo samo par zajedničkih poveznica:
-Sjećanje na tebe , slike, par ukosnica,jedan kalendar,
jedna čioda, nekoliko zagubljenih staklenih krhotina, nešto zapisa i mnogo…
Vrijeme nije teklo. Samo se praznina njihala i postaja sve dublja.
U početku smo osluškivali hoće li zacvrkutati umilni glasić:
-Ja došla.
Nisi dolazila.
Ja sam vrtio glavom, a Galerija je odmahivala:
-D'bro.Dobro.Doći će.
Ne znam zašto, ali vjerovao sam joj.
I onda kolovoza jedne odgovornije godine čusmo:
-Ja došla.
Odgovorismo:
D'bro , dobro…dobro nam došla.
(Morali smo upotrebiti riječi hroničara. Jer to smo postali.
Bilježnici protoka praznog vremena.)
Vjeruješ nam na riječ , jer osjetila si;
i Galerija i mi smo se istog trenutka odmrzli,
procvjetali i zasijali tugom.
Naša Djevojčica je znala da je trebamo i došla je.
Nećemo reći u zadnji čas, jer čitav život je pred njom.
Ali reći ćemo, nikad nije ni odlazila,
jer nama njeno srce pripada.
O, kada kažemo volimo te, ne plašimo se ljudi.
A ti ne boj se. Ne bi bilo pošteno.
I zato navrati, pođeđe , ili još samo jedared .
Kad vakat bude za oproštaj .
Tako ti je mala moja,
Bog je milostiv.
Nevinost
Rubinova fantazija
Čarolija sutona
Stablo
Poslijednja molitva
Još uvijek sutonom lebdi ljuljačka
trešnjinog behara onog ljeta Gospodnjeg
koje nikako da mine a si ti
čedna u bijeloj vjenčanici
prozirnom nebu hitala
Sunce nisko polegnuto na rubinovom nebu
kroz krošnje ti miluje kose ruste
oreol anđela il svetice blještiš
a moje srce ljepotom sleđeno drhti
boji se uže će ko život pući
Mnogo ljeta Gospodnjih minu
obojenih onom sa kojom ljuljačka leluja
ispod onog istog rubinovog neba i Sunca
iako trešnja oronula raspukla se davno već
ćutim tvoj smijeh a me ljubavlju doziva
Još uvijek sutonom lebdi ljuljačka
trešnjinog behara a ja klečim
na kiši kraj puteva
što steru vrijeme
molim se
zaboravu da mi te vrati
Bože ljubavi i milosti
oprosti mi tugu moju
život je prelijep
vraća sve
i behar i ljubav
i nerazbor
Sumračje blijedo u bezglasnoj sobi.
Zastori su spušteni.
Umorne moje trepavice, i one su sklopljene!
Ja vidim dvije svijeće voštane. Zapaljene
Pored njenog odra.
Ona tako mirno spava. Nepomična.
I smiješi se. Ljiljani su oko odra
Ukočeni.
Samo njihov miris lebdi oko odra.
Ona spava. I smiješi se.
Ispuni se želja tvoja, Lelijo, srce!
Šuma od ljiljana bijelih oko tvog odra
Miriše.
Danas je srijeda 19. novembar/studeni, 323. dan posilne 2025. Do kraja godine preostalo je još 42 dana.
Vrlo tanježno. Biće još tanje, koliko sutra.
A oni nama o tankoćutnosti.
Kao da znaju šta je to!?
Da znaju, ne bi im pučanstvo svake mikrosekunde mater spominjalo. Ne po dobru, već po vrećama opljačkanog narodskog zlata i po zlu. Što jes, jes podne tu i neka masna psovka.
Sočna , onako po bosanski. Vrlo opisna i slikovita, da se muževi tih majki u grobu okreću ko ringišpil. A mnogi od tih grobara su za života zaslužili još veće psovke. A ovi živi ni mukajet. Kako će kad su svi hadumi i licemjeri. Da nisu takvi, vaspitali bi djecu , pljačkašku ,nacionalističku bagru, kako treba, a ne da budu zlotvori , pogančeri i ubice.
Zloća i pokvarenost im utisnula žig na lice i u oči. Pogledajte ih malo bolje. Da ih čovjek ne zna, smilovo bi im se i udjelio sadake. Izgledaju kao pravi pravcati garibi. A i jesu,vjekovna gladež i garibi. Misle da vjekovnu glad očeva svojih mogu utoliti na brzaka, kroz očiglednu neljudskost i pljačke.
Ne ide to tako. Prazne im i zrikave oči. Lijeni do neobrijanosti. Usne stiskali od gladi i sada ih nemaju.
Ništa dobrog od njih čo'eku ne može zapasti. Žao nam njihove djece. nisu djeca kriva što su im roditelji bezvrijedni i morbidni insani.Neće tu jadnu djecu imati ko ljudskosti učiti. Voljeli bi da nismo u pravu, i da ispadnu na dobro.
Ali kako odrastaju vidimo da smo u pravu. nekažnjeno ubijaju, siluju i pljačkaju.
A gdje su oni , koji su sebi uzeli za pravo da ureduju i dijele moralne i socijalne pridike ostatku dunjaluka. Oni takozvani učeni, jal popovi, jal fratri, jal ilmije. Tikve sa pljačkaškom bagrom sada, jer dobijaju mrvice sa trpeze silnika. I u uzlove sa Ebu Lehebom pušu.
A znate li šta biva sa Ebu Lehebom , ženom njegovom i onima koji sa njima tikve sade?
Nešto vrlo strašno i pakleno.
Što bi poete rekle:
Svo dobro je od Boga. Svo zlo je od zlog oca i pokvarene matere.
U prevodu:
Tronacinalistička pljačkaška pogan je nagrabusila ko i svaka pogan. Čeka ih pržunsko roštiljanje. Ali ima jedna mala razlika;recimo otklon. U pržunu su ljudi stoka za roštilj.
Dobar nam ovaj prevod. Još kad bi nekoga uplašio, bio bi još bolji. A hoće. Protokom vremena tijelo narodskih katila samo od sebe počinje osjećati jal hladovinu, jal paklenu vrućinu. I tako skonča.Pitajte umrle krvnike, mrzitelje i djelčitelje Bosne. ne možemo reći pokojne ili rahmetli , jer sami sebi su odredili vječni nespokoj i vječni roštilj.
Ah, te životinje.
Prelijepe , umiljate i nepredvidljive.
A mogu biti i malene a ubitačne.
O mnogima ne razmišljamo kao potencijalnim uubicama.
Mnoge nas mimoiđu, a da nismo ni primjetili da nas je smrt za dlaku mimoišla.
A opet , nisu ubilački nastrojene. Samo odbrambeno.
Ljudi iznova dokazuju da su i imbecili i najkrvoločnije zvijeri na ovom dunjaluku.