Sumračje blijedo u bezglasnoj sobi.
Zastori su spušteni.
Umorne moje trepavice, i one su sklopljene!
Ja vidim dvije svijeće voštane. Zapaljene
Pored njenog odra.
Ona tako mirno spava. Nepomična.
I smiješi se. Ljiljani su oko odra
Ukočeni.
Samo njihov miris lebdi oko odra.
Ona spava. I smiješi se.
Ispuni se želja tvoja, Lelijo, srce!
Šuma od ljȉljānā bijelih oko tvog odra
Miriše.
Prevod – Hajro bleki
Buenos Días Tristeza
El dia que llegaste junto a mi,
dejaste tu equipaje en un rincón,
pusiste tu mirada sobre mi,
y luego te instalaste en mi sillón.
A veces en la noche te escuché,
cruzando de puntillas el salón,
y hoy en la mañana desperté,
y estabas dentro de mi corazón.
Buenos días tristeza,
cuentame si conoces a alguién que sea felíz.
Dime como se llama,
cuentame por favor,
pero nunca me digas que su nombre es amor.
El dia que llegaste junto a mi,
volaron tantos sueños a la vez,
los tuyos que luchaban por vivir,
los mios que murieron sin querer.
Pero ahora estoy contigo ya lo ves,
me estoy a costumbrando a verte aquí,
a veces entonando una canción,
y a veces caminando por ahí,
Buenos días tristeza,
dime tu si lo sabes,
quién se acuerda de mi.
Dime como se llama,
cuentame por favor,
pero nunca me digas que su nombre es amor.
Buenos días tristeza,
Buenos días tristeza,
sientate junto a mi,
cuentame si conoces a alguién que sea felíz.
Dime como se llama,
cuentame por favor,
pero nunca me digas que su nombre es amor.
**
Dobro jutro tugo
Dan kada si došla za mnom,
ostavila prtljagu u uglu,
pomilovala me očima svojim
a onda si zaposjela moju stolicu.
Ponekad noću sam čula
Kako hodaš na prstima po dnevnoj sobi,
i jutros sam se probudila,
a ti si bila u mom srcu.
Bonjour Tugo moja
sjedi pored mene,
Reci mi ako znaš nekog ko je sretan.
Reci mi kako se zove,
Reci mi molim te
Ali nikad mi reci da njegovo ime nije ljubav.
Dan kada si došla za mnom,
Doletješe mnogi snovi odjednom,
Tvoji se bore za život,
Blago koje umire slučajno.
Ali, ja sam sada s tobom zar ne vidiš
Ja sam ponekad zadovolljna da te vidim ovdje,
ponekad pjevaj pesmu,
a ponekad i miluj me lagano,
Bonjour Tugo
sjedi pored mene,
Reci mi ako znaš,
koji me pamti.
Reci mi kako se zove,
Reci mi molim te,
ali nikada mi ne reci da njegovo ime nije ljubav.
Dobro jutro tugo Tugo
Bonjour Tugo
sjedi pored mene,
Reci mi ako znaš nekog ko je sretan.
Reci mi kako se zove,
Reci mi molim te,
ali nikada mi ne reci da njegovo ime nije ljubav.
Pristavila se tmurna i hladna noć. Polako plete svoju mrežu. Vjetar zavija, granje lomi, crijepove ruši. Sijeva. Na sve strane zmije sijevaju. Prelijepe su,vrcave i blještave. Nebo grmi i atakuje. Zmije udaraju gdje stignu i gdje im je ćeif. Udari zaglušuju i plaše. Poneko ih ne čuje i ne osjeti. Taj je gotov, zreo za rekvijum. Zamalo pa avetinjska noć.
Traje to tri četiri dana. Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje. Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću. Oluja posustaje,na izdisaju je. Vazduh je pun ozona, svježine i čarolije proljeća .Mirisi svježine putuju eterom i sve će uskoro početi da se budi ili umire. Možda već od večeras. Al , haj ti znaj šta će biti kad nisi prorok.
Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj u kaminu vatra tiho pucketa . Pokraj topline sa suprostnih strana dvoje sjede. U sobi , pa ni u drugim sobama se nikad ništa ne dešava. Ne od ove noći ili ove zime, već odavno. Od početka. Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena, kao da se nije ni dešavalo.
U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje. Lordica i lord. Zamišljeni i tužni ljudi. On priglup izraz ima, ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.
Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.
Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom nestvarnom vremenu , njeno tijelo bilo raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.
Lord je u ružičastoj kravati, indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.
Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali lord, pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina, pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje. Slijede njegov način odjevanja i kombinacije. Anamo oni. ne pitajte koji. Poganluk.
Lordica u čipkastoj, djelomično prozirnoj crnini. Haljina naglašava nejnu mramornu bistu i bjelinu ljepotu i senzualnost. To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro. Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje; ona počela nositi modifikovanu crninu.
Ljudi misle žaluje za rodom nekim, ali ne mogu skontati kojim. Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih. Kako je bila poprilično diskretna, introvertna i nepovjerljiva, niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu , za čim žalim i bol.
Ni mužu. Njega to nije interesovalo. Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe. Bitno je da ga ne dira i uznemirava.
Svako od njih zadubljeni u neke čitabe, svako u svom filmu. Kad ne veze ona ponekad spusti čitab, duboko uzdahne, skoro pa jeca i opet uzme pletivo. On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je. Ponekad se zamisli i slegne ramenima.
Drigi put se nimalo lordovski, tipično pederski, počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti. Tamo sada skoro ničeg nema, Nikad nije ni bilo; sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.
Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja je jako gusta kao magla u močvari. Podsjeća na berlinski zid, iz vremena kad se lord tajio sa rusima, vatikanom, amerima i drugim natoanijelima. Oni su uvijek glavni za tajne stvari, raditi ljudima iza leđa.
Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurnu noć.
Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog i proširenog kalibra. Miris sličan barutu, samo žešći, poput ciklona B ili iperita, ispuni pozamašan prostor.
„ Jadna zemlja.“ – kratko promrmlja Lord.
Ne bi; ni koja zemlja, ni što, ni zašto, ni kad, ni kome?
Uplašena Lordiaca i kriknu i vrisnu i jauknu:
-Ah, taj Bah . padam u sevdah.
Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.
Kasnije, tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala. Sjećala se , vrištala i pjevala.
“Joj,mamo joj, mamo mamice , crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice, da mi ga hoće bar još jedared nakriviti, joj mamo mamice.“
Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko, a stvari oko nje počele su igrati i plesati;
A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’: joj mamo mamice.
Što ti je usud. Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare treba nekoj ženi da shvati gdje je život.
Sutadan je sjela u prvi avion i pravac modro zelena, srcasta zemlja. Ona što predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.
Naravoučenije postoji, ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti. A opet mi smo đentlmeni :
-Ni krst nije ono što je nekad bio. A ljiljani su uvijek ljiljani – baršunasti; i zlatni i bijeli .
Ljubav je spontana
zbog nje postojimo
ruka u ruci
lijeva u desnoj
sjaj u oku
svjetlost u duši
čežnja u srcu
miris ljubičica
usne sa okusom trešnje
dodir. povjetarca
i to je to
nebeski dar
ljubav se rodi
navsegda
Tirkizna noć
Nebo
Bajka
Kriva sam i kad praštaš
i kad oprost tražim
Pred tobom se ne umem
prometnut u tišinu
a ipak, od svih tiše
govorim da te ljubim
Od svih najviše ličim
na zmijoliku tajnu
i varku koja boli
Od svih koji te prate
moj korak poslednji je
Iza mene niko
niko da bude svedok
da jesam koračala
Ispred mene niko
niko da doseti se
da ću na tvome pragu
u vremenu bez rampi
stajati kad svi prođu
A sad, sad sam samo
potvrda koju nemaš
možda zaista grešna
što te branila nisam
što ne znam da te branim
od vala i od ruku
čija obala jesi
Danas je nedelja 14. Novembar / Studeni 2025 vrlo darovite godine . Nemojte nas pitat o'klen znamo.Pročitali na kalendaru ili se kaže vaktiji. A apokaliptičari opet fulali “crni petak” i prebacili ga u neki drugi vakat .
Vako su vam se podjelili dani : 319. odletjelo do iduće godine, 46 se sprema jedan za drugim , laganice napraviti kraj ovog ljeta.
Godine ko godine . I dani ko dani. Lete ko ludi. A čovjek se ne mere uhavizat, a godina proleti,Namah ,ko i život.
Ne dižu ljudi glavu i ne beru brigu za onom izrekom:
Historia est magitra vitae
Nećemo raći svakodnevno, ali vrlo često im soli pamet ili ih progoni ova izreka.
Insan ko hajvan, da proste hajvani,ne obraća pažnju na stare Rimljane. A mi se pitamo se da li je dobro skrojena?
I uvjek spoznamo da je izreka sasvimu redu, ali neki ljudi nisu. Većina njih, posebice muškarci.
Neko će reći donosimo zaključke, na prečac ili kad smo već krenuli latinštinom ; a priori.
Ali nije to baš jednostavno, jer niotkud postane tako.
Ljudi se vole družiti i udruživati. Ono ko radi plemenitih ciljeva. Puna im usta demokratije. Požele mijenjati crni svijet u kome žive, jer nije po njihovoj mjeri. Udružuju se i udružuju. Ponekad dospiju na vlast. Prigrabe je milom ili silom. Nikad demokratski, jer na taj način nemaju šansi.
Sada oni postaju vlast zbog kojih se drugi udružuju i udružuju. Radi plemenitih ciljeva. Demokratije.I ovi prograbe vlast. Ni oni to ne čine demokratski, jer ono prethodni „demokrati“ , koji su postali autokrati ne daju vlast vez krvi.
Ništa ih ne dotiče učiteljica života. Oni su silniji, učitelji zla.
O imamo mi i zamjerki učiteljici. Neke su velike.
Kad već toliko dugo persistira, što nije iskoristila vrijeme i ojačala, da može po glavi mlatnuti svakoga kome su usta puna demokratije. Da može svakom silniku začepiti usta i svezati ruke dok ne shvate bit učiteljice života.
I zato man'te nam demokratije.
Šro bi poete rekli:
Kakva demokratija plačkaška bagro.
U prevodu :
Mi biramo slobodu , lopovska bagra pržun. Svakom po svom izboru. Pravi pravcati komunizam.
Uvijek aktuelno
Jedna mila djevojčica reče:
“Žene imaju i stav da je muškarac poput slijepog crijeva.
Neka ga tu gdje jeste, znaš da je tu, ali možeš bez njega.
Kad zaboli, samo iščupaj, preboli i nastavi dalje.”
Ne stigoh joj odgovor dati , pobježe.
Ali, evo joj ga.Možda me prepozna.
**
Oprostićeš za indiskreciju
Mlada Damo
Slažem se, djelomice.
„muškarci“ su, beskorisni.
Uglavnom.
Ali ne i slijepo crijevo.
Ni tvoj muškarac.
Kada ih odbaciš, odbacila si dio sebe,
Nedostaju ti , i dugo boli,
iako možda nisi imala vremena da shvatiš ,
čemu su u tebi bili.
Dopisano:
Ah, da!
Ljubav je najljepša igra, ali ako nema igrica.
