Sladunjavi mesec sa usnama ludaka
I voćnjaci i sela pohlepni su noćas
Dok zvezde blistaju kao hitre pčele
Svjetlonosnim medom koji kaplje s grana
Jer eto sve je slatko što pada sa neba
I svaki zrak mjesečev je kap meda
A ja skriven shvatam preslatku pustolovinu
U strahu od strele te pčele Zornjače
Koja mi stavlja u ruke varljive zrake
A mjesečev med uzima od ruže vjetrova
Umoran od samoće
Sjedeći na kraju snova
Nađoh ružu crvenu
Na blatnjavomn putu
Iscrpljenu
Malo usahlu
Podižem je
nježno
umilno
Osjećam njene mirise
zaboravljene
Možda je ta ruža
iz krvi vjere u ljubav
Tananog bića
rođena
Prezrena
u ime sjaja
na prljavu kaldrmu
bačena
Prigrlih je srcu
trn ga ubode
skrši se
i zaboli
Krv se svije
ljubavnika
nježno obgrli
milovanje pruži
Bol se divna javi
umilna i snena
vječna i tužna
srce procvili
Pjesma srcem treperi
pjesma drhtava
Srce pjesmu zapjeva
pjesmu tihu
pjesmu nježnu
pjesmu iskrenu
pjesmu neispjevanu
pjesmu ljubavnu
Pjesma radosti
muzikom ljubavi
ružu obgrli
Srce ljubavlju
užu rumenu
u pupoljak pretvori
Iz pupoljka djevojčica
prozbori
da je od mene
moje ljubavi
za mene
za ljubav moju
nakada davno
rođena
Na blatnjavi put
ispored mene bačena
da je nađem
jer joj pripadam
Pristavlja se tmurna i hladna noć.
Polako plete svoju mrežu.
Vjetar zavija,granje lomi.
Crijepovi se ruše .
Sjeva.
Na sve strane zmije iskre.
Prelijepe su.
Vrcave i blještave.
Nebo grmi i atakuje.
Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.
Udari zaglušuju i plaše.
Zna se odavnina , poneki baksuz ih ne čuje i ne osjeti.
Taj je gotov, zapisan za rekvijum.
Zamalo pa avetinjska noć.
Kleknem na koljena .
Gledam u prelijepu kišnu noć.
Znam sve je od Milostivog .
Sada neku prevlaku pravi.
Možda je uputi pravom putu.
Radoznala Maza
Autor
Vedad Šabanadžović
Ja nemam drugi dom
osim doma u srcu tvom
osim tebe nikoga na svetu
nemam ja
Ko ce ruku da ti da
kad vremena dodju zla
ko ce ako necu
ako necu ja
Ja nemam drugog sna
osim s tobom da sam ja
osim doma u srcu tvom
ja nemam drugi dom
Srce drhti i pjeva
pičim, pičim, pičiću
na Bjelave u moju mahalu
veselo stičiću.
Polako klizim
do ulice iznenadnih poljubaca,
do kučice male trošne.
I stigoh.
Ali nije bilo veselo.
Nimalo.
Na vratima Frka u rubin anteriji.
Sa kapidžika se čini malo većom
krupnijom.
Anterija se raspucava i nudi.
Priđem i saginjem se
da je poljubim.
Čeljade okreće glavu
poljubac na obraz pada.
Žena se smješi kroz suze .
To nju Dobri za majku zamjenio.
Drago joj i uvodi osjedjelog
zbunjenika u kuću.
A tamo,
odar boli i tuge,
tišinom muči.
Na odru
svilenom od bjeline
nježnom od ljepote
urešenom đulama svih boja
prekrasno dijete u anteriji
plavičastim safirima optočenoj
sanja
strast svoju
neutoljenu
vedrinu svoju
nepatvorenu
žeđ za životom
neugaslu
sa sobom
na nebo nosi
Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci
i jedna slika.
Znam je,
lica anterijska i nevina
sa nje glede.
Igrom slučaja
ja pored nje i zagrlio je,
lagano kosu joj ljubim
.
Sada joj lice mirno i spokojno ;
kao da je odahnula
i smiješi se.
Piano!
I u smrti –
ljubav i muzika sve je.
To dijete moje ,
naša ,mala Velika Frka je usnila.
Kraljica vrišteće boli ,
čini se sni.
O Frko,Frkice
otvori oči,
mladoženja tvoj ,
Princ Mali je došao.
Čuti dijete, ne progovara.
Umorna od čekanja mene neuviđavnog,
umorna bila, pa spije.
Oko nje nema nikoga ,
samo kćer joj,
tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju
pjesmu nose:
Ti si nam bila bol u srcu
nevinost u duši mila.
Priđem meleki
poljubacem joj,kao nekad orosim
onaj dio između kose i čela
i samo jedna jedina suze
kanu na usne njene.
Znam sada bi se smejala
ne bi dala da joj tu suzu brišem,
već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže :
Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.
Sve zna .
Sve joj majka ispričala.
I šta se zbilo
i što se nije zbilo;
a trebalo je da se zbude.
Glupava mladost
dušmani neki,
ili jednostavno sudba
na put nekoj sreći
uvijek
nesavladive prepreke nose.
Zasrami me ova mlada žena,
načisto.
Pianissimo!
Kćer mi kafu,
žestoke cigar plave kutije
za koju su francuzi ukrali Frke ples,
bez filtera i kurvoazije,
čitav bocun
i dvije kristalne čaše na sto iznijela.
Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim,
a i trebaće Vam.
Dignem obrvu na ono ma'mo mame.
Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.
Na tacni srebrenoj pismo.
Kaže za vas je.
Osvrćem se i gledam,
nema nikoga doli nas troje.
Mladost se hinjski a čarobno smješi
Mulac je zbunjen
Ljepota mila snije.
Ode Frkina kćer u drugu odaju.
Ista ljepota .
Mila i blaga.
Vrckava i vesela.
Ni tuga to ne može ukrasti.
Diskretna.
Nadam se da je bolju sreću u životu
no ma'mo mame pokupila.
U pismu mnogo prelijepih snova
poneka suza
čitam i teško dišem
uspomene klize
svako malo dignem pogled
tako ja nju duši prinosim
ona zna i smješka se
Napokon smo noć proveli sami
zajedno
tiho i mirno
bez srkleta
sa ljubavlju i snovima
jedino nismo ljubav vodili
Ima i nekoliko riječi
ličnih
samo za mene.
Mili moj
uvijek sam te voljela
Ti
oprosti mi
Ustajem na usne joj spuštam
poljubac nježni
što sve znači
nema se šta oprostiti
niti žaliti
samo suze obrisati
pasti na koljena
pogledati ka nebu
skrušeno spustiti pogled
izreći Njegovo ime
pianissimo possibile!
Voljeli smo se.
Puče pjesma
slavi se život
Dobri uzima kutiju cigara
Gitanes su
Frka zanosno pleše
ali se ne glasa
hoće Dobri da skine celofan
ima on i onu svoju
Drinu bez filtera
ona je otvorena
spušta Gitanes
uzima Drinu
otvara poklopac
uzima cigar
lagano ga o kutiju lupka
stavlja ga u usta
prinosi upaljač pa zastane
nešto se premišlja
spušta cigar
danas mu se duvan ne mili
njegovu su Ciganku anđeli uznijeli
XII
Šta je ovo
gore se Moire na mig palca ruše
sve poda mnom jezi
oblaci bijeli u uvu vata
ne čujem te
sama sobom opčonjena
kamo rastem
nejaka
uznesena
-put nebesa
dječjom rukom pušten
svilen zmaj
ako je i igra
za mene je previsoko
hoću zemlji
čiješ li me !
gdje su ruke čvrste ljestve
pomozi mi
da izdržima da silazak ne zaboli
Danas je petak 7. Novembar / Studeni 2025, godine na zalasku.
Oni tako kažu. Kako oni znaju da je četvrtak i da je novembar. Neko tamo lupio, danas je taj i taj dan, taj i taj mjesece i ima tako da bude. I eto vidite biva.
E kad je tako, ni mi njima ne ostajemo dužni pa im sve iskantamo.
Evo na priliku po najnovijoj računici danas je 311, dan u godini , do kraja te iste godine ostalo je još 54 dana. Tako je i ima tako da bude.
Lako je nama sa ovim što bilježe godine.
A šta ćemo sa onima , kojima nikad ne mremo utuvit u blentaču da se , za ono što rade, ili jopet za ono što ne rade , ide na vrlo vrelo , pržunasto mjesto.
Ništa ko i dosad.
Ne možeš ti glupacima ništa dokazat niti ih pameti dohavizat..
Odlučili da budu licemjerni pljačkaši i nacionalisti. I taki vam ba, sjede u prvim borbenim redovima bilo koje bogomolje. Misle to će ih izvaditi. A među prvima su i u trtezorskim zapisima. Prvi ili bilo kako borbeni redovi? Gluho bilo , mere se na bigajli hak (?) ograisati!
Aha, čak ni oni sa tijarama i fesovima pored njih neće ništa bolje proći Sve je to jedna te ista bagra. Pljačkaška i lopovska fukara.
Što bi poete rekle:
Ničija nije do zore gorila.
U prevodu:
U zoru se sabah klanja i misa služi.
Normalno, oni koji se boje Milostivog.
A ovi povijsničari baš dosadni. Navalili da da svaki dan bude na današnji dan. Ko da mi nemamo drugog posla svakog tog današnjeg dana.
