Majka nježno drži svoju kćerku za ruku dok je vodi u školu.Ponekad je pomiluje po kosi ili samo zastane i jako je stisne , bojeći se da joj ne pobjegne.A onda se srce na tren smiri i ona joj spusti dva poljubca;jedn u kosu drugi u obraz.Suza neisplakana se vrati  i  one ode dalje.

A u majčinoj glavi haos.I radi i domačica je.Mnogo je tu obaveza. I uvijek se boji hože li na vrijeme i na pravi način uraditi onaj glavni  zadatak kojim je nebo obdarilo . Biti dobra majka.

Iako ne želi da joj kćerka brzo odrasta i klizi ka svojim putima, ponekad je toliko umorna , da pomisli kako će joj biti ,alo lakše kada kćerka krene sama oditi u školu.A onda se ugrize za usnu, poljubi kćerku i u mislima prošapće ; oprosti mi mila kćeri, mama malo prolupala od umora.

I sjede i istu veče napisa nešto kao zavjet , kao ispriku, ali veoma istinito bolno pismo:

“Po poslednji put

“Od prvog trena kada zagrlite svoju bebu, više nećete biti ista osoba. Možda će vam nedostajati ona osoba od prije. Kada ste imali vremena, slobode. I ništa posebno o čemu biste brinuli.

Upoznaćete umor kao nikada prije. A dani će vam prolaziti kao da su svi isti, prepuni hranjenja i podrigivanja. Mijenjanja pelena i plakanja. Žalbi i argumenata. Drijemanja ili nedostatka drijemanja.

Djelovaće vam kao krug bez kraja. Ali ne zaboravite… Postoji poslednji put za sve.

Doći će dan kada ćete posljednji put nahraniti svoje dijete. Kada će vam zaspati u krilu poslije dugog dana. I biće posljednji put kada ste zagrlili dijete dok spava.

Jednog dana ponijećete ih na kuku i staviti u krevet. I poslije toga nikada ih više nećete podići na isti način. Jedne večeri praćete im kosu u kadi, a već sljedećeg željeće da se kupaju sami.

Držaće vas za ruku kada prelaze ulicu, a onda vas više nikada neće zamoliti za to.

Ušunjaće se u vašu sobu usred noći kako bi se mazili i odjednom to će biti posljednja noć da su vas probudili. Poljubiće vas kad krenu u školu, a sljedećeg dana će vas zamoliti da to više ne radite.

Pročitaćete im posljednju priču pred spavanje i obrisati im musava usta. Trčaće vam u zagrljaj posljednji put.

Činjenica je, da nikada nećete znati kada je taj posljednji put. Dok vrijeme ne prođe. A čak i tada, trebaće vam vremena da to shvatite.

Dakle dok živite sve te momente, zapamtite da postoji samo mali broj njih i kada nestanu, dali biste sve na svijetu da možete da ih vratite.”

Ovo pismo se urezalo u pamćenje, svojim iskrenim i jendostavnim, a tako istinitim riječima.

A jedna druga  nježna i prelijepa kćer,buduća majka savjetuje i pamti:

Pročitajte ovo divno pismo svaki put kada ste umorni ili očajni. Biti majka je težak posao, ali je i jedinstveno iskustvo prepuno momenata koje treba njegovati.

Danas je Subota 12.Novembar / Studeni 2022. godine.  To bi bio otprilike 316 dan u godini, kojoj , daklen ,  nedostaje još samo 49 dana, da bude tuto kompleto do zbroja ove neprestupne godine.

Četeres devet dana je manje od 59, po svim zakonima fizike i arheologije. Hajd’ jasno nam je ono po zakonima fizike. Fizika se razumije u matematiku. Valjda?

Ali kakve veze ima arheologija sa danima koji prolaze, pitate vi?

Ima i to debele. Jel’ svaki dan povede sa sobom , u poznatim pravcima ,   napriliku dvjesta triset tisuća  hajvana sa sobom. Povede. Ko ima kriv?

Ali poenta je ,da se ti odvedeni ipak tijelesima zadrže u zemlji i postoju arheološki artefakti. Ostale samo kosti,  nema duše. I onda arheolozi otkopavaju i zakopavaju , ne bi li našli barem jednu dušu . Do   sada , koliko su nam prijavili nisu našli ni pola , ma , ni frtalj duše među iskopinama.

Kažu Sizifov posao , jer su duše nepoznata misterija.

Što bi poete iz pametnih knjiga skontal:

-Malo vi znate o duši.

U prevodu

-Samo Jedno Uzvišeno Biće zna sve o duši.

A još je zapisano:

1955.- Umro hrvatski pesnik Tin Ujević, koji je svojom lirikom, ali i boemskim životom obeležio razdoblje između dva svetska rata u jugoslovenskoj književnosti.