Bosna zemlja Božije milosti Pred ponoćna Galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

Hvala  Ti  Gospode Milostivi

 

Vesna Parun – Bila sam dječak

U mjesecinu me sakrila
vecer, utrnuvši svijece.
Svu noc sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drvece.

Bila sam zrno rumena grozda
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvozda
djecak, što prackom poklike baca;

i ujed pjesme nasred cela
šarena macka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre


												

Bleki – Ima dobrih ljudi

 

Ima dobrih ljudi

ništa ne išću

a godina nakupe

 

Ima dobrih ljudi

nakupe godina

a ljubav bezuslovno darivaju

 

Ima dobrih ljudi

u srcu sve Male Princeze nose

a  ponekad odrastu

 

Ima dobrih ljudi

ne znamo gdje su

a još uvijek ljubav bezuslovno darivaju

 

Ima dobrih ljudi

odrastu ktomu kamo su

a srca Malim Princezama prinose

 

Ima dobrih ljudi

skrivaju se

a neuki pitaju zašto

 

Ima dobrih ljudi

skrivaju Malog Princa

a to ih boli

 

Ima dobrih ljudi

srcima nude topli  dom

za Grlice skršenih krila

 

Ima dobrih ljudi

a zli ubijaju

Male princeze i Princa Malog

 


												

Dirljivo pismo majke : Po posljednji put

 

Majka nježno drži svoju kćerku za ruku dok je vodi u školu.Ponekad je pomiluje po kosi ili samo zastane i jako je stisne , bojeći se da joj ne pobjegne.A onda se srce na tren smiri i ona joj spusti dva poljubca;jedn u kosu drugi u obraz.Suza neisplakana se vrati  i  one ode dalje.

A u majčinoj glavi haos.I radi i domačica je.Mnogo je tu obaveza. I uvijek se boji hože li na vrijeme i na pravi način uraditi onaj glavni  zadatak kojim je nebo obdarilo . Biti dobra majka.

Iako ne želi da joj kćerka brzo odrasta i klizi ka svojim putima, ponekad je toliko umorna , da pomisli kako će joj biti ,alo lakše kada kćerka krene sama oditi u školu.A onda se ugrize za usnu, poljubi kćerku i u mislima prošapće ; oprosti mi mila kćeri, mama malo prolupala od umora.

I sjede i istu veče napisa nešto kao zavjet , kao ispriku, ali veoma istinito bolno pismo:

 

“Po poslednji put

“Od prvog trena kada zagrlite svoju bebu, više nećete biti ista osoba. Možda će vam nedostajati ona osoba od prije. Kada ste imali vremena, slobode. I ništa posebno o čemu biste brinuli.

Upoznaćete umor kao nikada prije. A dani će vam prolaziti kao da su svi isti, prepuni hranjenja i podrigivanja. Mijenjanja pelena i plakanja. Žalbi i argumenata. Drijemanja ili nedostatka drijemanja.

Djelovaće vam kao krug bez kraja. Ali ne zaboravite… Postoji poslednji put za sve.

Doći će dan kada ćete posljednji put nahraniti svoje dijete. Kada će vam zaspati u krilu poslije dugog dana. I biće posljednji put kada ste zagrlili dijete dok spava.

Jednog dana ponijećete ih na kuku i staviti u krevet. I poslije toga nikada ih više nećete podići na isti način. Jedne večeri praćete im kosu u kadi, a već sljedećeg željeće da se kupaju sami.

Držaće vas za ruku kada prelaze ulicu, a onda vas više nikada neće zamoliti za to.

Ušunjaće se u vašu sobu usred noći kako bi se mazili i odjednom to će biti posljednja noć da su vas probudili. Poljubiće vas kad krenu u školu, a sljedećeg dana će vas zamoliti da to više ne radite.

Pročitaćete im posljednju priču pred spavanje i obrisati im musava usta. Trčaće vam u zagrljaj posljednji put.

Činjenica je, da nikada nećete znati kada je taj posljednji put. Dok vrijeme ne prođe. A čak i tada, trebaće vam vremena da to shvatite.

Dakle dok živite sve te momente, zapamtite da postoji samo mali broj njih i kada nestanu, dali biste sve na svijetu da možete da ih vratite.”

Ovo pismo se urezalo u pamćenje, svojim iskrenim i jendostavnim, a tako istinitim riječima.

A jedna druga  nježna i prelijepa kćer,buduća majka savjetuje i pamti:

Pročitajte ovo divno pismo svaki put kada ste umorni ili očajni. Biti majka je težak posao, ali je i jedinstveno iskustvo prepuno momenata koje treba njegovati.

 

Bleki – Ćutim

 

Autor

Hajro Šabanadžović

Djetinji snovi

Đardin ljubavi

Neuzvraćena ljubav

Rastanak

**

Ćutim

poput djeteta

poput ptice malecke

koja umire pjevajući

poklonih ti srce

krvavo i živo

sa usnama usječenim u bjelinu zuba

da oblacima druguju

dok tražih tebe u mirisima ljubičica

dana prošlih nerazumom ubijenih

i pjesama tvojih meni posvećenih

da se ogrnem snima

u nemirima tvojih beganja…

 

a

u

kriku

kapljica kristala

koje klize niz lice

vremena

čutim bol

i tananost

u uzvišenosti one koju volim …

 

odlazim mirom ogrnut

 

beskraju


















												

Marina Cvetajeva – Tvoja

Ja sam stranica tvome peru:

Bela stranica – sve primam vedro,

ja sam riznica tvome blagu – veruj,

kad uzrastem, uzvratiću štedro

 

Ti si mi zrak, ki me kišom kvasiš:

ja sam crna zemlja oko sela.

Ti si moj Gospod, gospodin, a ja sam

tvoja crnica – i hartija bela.

 

Tvoja

Ja sam stranica tvome peru:

Bela stranica – sve primam vedro,

ja sam riznica tvome blagu – veruj,

kad uzrastem, uzvratiću štedro.

 

Ti si mi zrak, ki me kišom kvasiš:

ja sam crna zemlja oko sela.

Ti si moj Gospod, gospodin, a ja sam

tvoja crnica – i hartija bela.

 

 


												

Sizifov posao / Igrokaz na dan 12.Novembar / Studeni

 

 

Danas je Subota 12.Novembar / Studeni 2022. godine.  To bi bio otprilike 316 dan u godini, kojoj , daklen ,  nedostaje još samo 49 dana, da bude tuto kompleto do zbroja ove neprestupne godine.

Četeres devet dana je manje od 59, po svim zakonima fizike i arheologije. Hajd’ jasno nam je ono po zakonima fizike. Fizika se razumije u matematiku. Valjda?

Ali kakve veze ima arheologija sa danima koji prolaze, pitate vi?

Ima i to debele. Jel’ svaki dan povede sa sobom , u poznatim pravcima ,   napriliku dvjesta triset tisuća  hajvana sa sobom. Povede. Ko ima kriv?

Ali poenta je ,da se ti odvedeni ipak tijelesima zadrže u zemlji i postoju arheološki artefakti. Ostale samo kosti,  nema duše. I onda arheolozi otkopavaju i zakopavaju , ne bi li našli barem jednu dušu . Do   sada , koliko su nam prijavili nisu našli ni pola , ma , ni frtalj duše među iskopinama.

Kažu Sizifov posao , jer su duše nepoznata misterija.

Što bi poete iz pametnih knjiga skontal:

-Malo vi znate o duši.

U prevodu

-Samo Jedno Uzvišeno Biće zna sve o duši.

A još je zapisano:

1955.- Umro hrvatski pesnik Tin Ujević, koji je svojom lirikom, ali i boemskim životom obeležio razdoblje između dva svetska rata u jugoslovenskoj književnosti.

In memoriam – Dubravka Grgić

 

 
 
Iz Arhiva
 

Sebilj
 
 

12 studenoga 2015 preminula je Dubravka Grgić

Vijest sasvim izvjesna ,ali neprihvatljivs.

E. takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.

A mi nismo ni tužni,jer  ona to ne bi voljela.Voljela je život i umjetnost.

Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.

Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.

Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od tih stvari bile su  nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstan ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.

Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski. Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice  školuju barem za učiteljice.

Mila nam Dubravka je srećom  došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.

O slikama da ne zborimo.

Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.

Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi   njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.

U Sarajevu  je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.

Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.

Ostavila je duboke tragove i  u djeci , i  u slikarstvu.

Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu  privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih   međunarodna priznanja   na izložbama dječijih radova.

Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.i naučila nas kako voljeti boje .Kako se nježno i sa ljubavlju odnositi prema vizijama i bojama.Njen glavni moto je bio:

-Sve je ljubav. Ako voliš i poštuješ boje one će ti dobrom vratiti i vjerno materijalizovati  vizije.

Njena  ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični, da se i danas sa blagošću, sjetom  ali i ljubavlju sjećamo njenog ponosnog lika, kako brodi našom mahalom , ka našoj školi .

Bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta prelijepa Bijela dama.

Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je  snova , svaki čas proveden sa njom,svaki  potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.

A onda je otišla,bez pozdrava.

Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena, koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.

Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u djetinjem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame.

Malo je poznato da je prelijepa slikarica   je imala svoju, privatnu, velelepnu i kolosalnu   statuu, zvanu Afrodita ( Gracija) .Decenijama je privlačila pažnju slučajnih i namjernih prolaznika ispred ateljea i stana gdje je živjela sa mužem.na početku sarajevske  ulice Višnjik.Njen muž ,akademski umjetnik,skluptor i slikar prof.Zdenko Grgić nije se libio da ovjekovječi njenu ljepotu i bez imalo ljubomore i ustručavanja je izloži sudu javnosti.

Slava ti i ogoromno hvala na ljubavi koju si nam poklonila  , mila i voljena  profesorice Dubravka Grgić.

 
 
Jedrenjak