Autor
Hajro Šabanadžović
Snovi zaljubljeni Crvena svjetlost
Purpurni oblaci Studija jesenjih valera
Uskomešana jesen
Varljiva krhkost zime Zimski velovi
Uvala zalazećeg sunca
Cvijetna milina Svitanje nad visovima
Djelić krajolika otrgnutog iz snova Tango zvani čežnja
Jesenje čari Tisuću velova jedne žene
U mladosti kob je htela kleta
da pohodim sred širokog sveta
jedno mesto meni od svih lepše –
tako ljupka usamljenost beše
tog jezera, sveg u crnom stenju,
i vrh kojeg čempresi se penju.
Ali kada pokrov noći crne,
kao sav svet, i njega ogrne,
i kad vetar mistični zašumi
naricaljku u čempresnoj šumi
tad – oh, tada, budih se s večera
pred užasom samotnog jezera.
Al’ taj užas ne bejaše strava
već nekakva naslada drhtava –
slutnja kakvu ni dragulja sila
ne bi meni nikad izmamila –
niti Ljubav, makar tvoja bila.
Smrt bi ispod otrovanog vala,
na dnu mu se grobnica skrivala
s pokojnikom što tu htede dati
svu utehu svojoj crnoj mašti,
i duh čiji pust i pun čemera
stvori Eden od tamnog jezera.
Moj život
Ah , ta magična žena
Ljubav
Čežnja
Listajući kalendare
nijemeći prepisujem
jednom obećani
ničim izazvani
životom obilježeni
nokturno
žene su žene
od blata
rebra i cvijeća
takve su kakve su
uvijek nove
kao djevojčice
uvijek mlade
kao život
prelijepe i nepredvidljive
kao planinski potočić bistri
razuzdane i mirisne
krhke ljubičice rošene
proljentim lahorcem
zaljubljive i rasplakane
blistavim nježnim dodirom
vesele i jogunaste
janjeći svilene
raskošne sanjalice
bajkovitih dana
osvetoljubive i podatne
ljubomorne ljubavnice
očajne rasplakane majke
otkrivenih okrvavljenih grudi
u naletu strasti
zaboravom nudeći med
umjesto usahlog mlijeka
tužne umorne utopljenice
u sivilu pločnika
ali uvijek
i prije svega
tanana bića
veloviti anđeli naših duša
Dok tiha muzika
prebire velove uspomene
jedna suza
izdajnička
slazi niz lice
milujući umorne usne
ljubljene uspomenama
a ja sretnik
neodlučan i prozračan
u bjelini svojoj
ne znam koju dozvati
da mi nježnu ruku
noćas pruži
Autor
Vedad Šabanadžović
Rajska kiša
Zov ljubavi
Plava je boja Univerzuma , postanja , Zemlje, neba i mora, … i moje djetinje nevinosti
Mnogo je aspekata prirode, uma , psihologije, filozofije, muzike, … , i života koji se oplamenjuju plavom bojom. Svako živom biću poklanja nadu samo njemu svojstvenog značenja.
Meni su sve boje drage i na isti način ih volim i poštujem. To poštovanje je vremenom postalo uzajamno . Živimo u jednom nepomućenom skladu miroljubive koegzistencije i neprijepornog sklada. Pomažu mi da na najtananiji način pokušam predstaviti sraz ličnog mikrokozmosa i veličanstvene harmonije Božijeg stvaranja i Univerzuma.
Ali dodiri i prelijevanje plave boje ( u svim njenim valerima ) i svjetlosti ( bijela boja ) su nadahnuće i usud koji me prati čitav život.
Nadam se da će moje kreacije i evetualna ljepota ,zaintrigirati i izazvali bar mali titraj prepoznavanja u oku posmatrača.
Hvala na vremenu.
Uživajte…
Ah , skoro zaboravih , slika se zove – Mjesečeva bajka.
Opet zapjevaće ljeto
u srcim našim
ti ćeš se smijati
nestašnim rukama
što ti halje neredu vode
Opet zaplesaće noći
u očima gledajući mjesec
što stidljivi pogled skriva
što biserje tvojih grudi
svjetlošću jačom od njegove sja
Opet ćeš kao nekada
kriknuti voli me jače
od bure što lađu na dno mora šalje
da osjetim uznos ka zvijezdama
što vrisak utrobe tka
Opet ću kormilarom ludim biti
voditi tijel0 u luke tvojih đardina
iskrcvajući se na svakom proplanku
cvijetnom rosom što ti tijelo kvasi
tragajući za opojnima dolinama naših čežnji
I opet kada bih birao mrijeti
tamo gdje mi sudba kazne sprema
ili u skutima tvojim u cvatu branja što drhte
dvojbe nemam voljena iako znam
mnogo hrabrosti treba za povratak naš
Nemir mi boji i razliva slike
Kud ode slikar mirne doline?
Kad dođoh među stijene sive
gdje me lomi vjetar iz siline
da nemam mira ni danju ni noću
za starim slikama natekoše oči
Danas je Utorak , 11.Novembar / Studeni nazočne 2025. godine.
Ubjeđuju nas da je ovo je 315. dan u godini ,a do kraja te iste godine ostalo je još 50 dana. Vjerovaćemo im. Nismo levati gubiti vrijeme na trice, kao što je brojanje na prste. Odakla nam vrijeme frajeri.ba.
Lete dani kao laste na jug, iako im se nigdje ne žuri. Kako će im se žuriti kad trebaju odbrojati 86 400 sekundi. U sekundu , po ljudskoj računici koja je malo falična. Ne m'remo vam sad objašnjavati, kad ni „stručnjaci“ ne znajhu objasniti. Kažu sve je sprcano u onaj prekoredni dan, prestupne godine . I njihovo znanje i neznanje.
A neko bi reko iako je taj broj 86 400 pozamašna suma, racimo u markama ili dolarime, to su ipak samo sekunde.
Joj levata majko mila. Kad se radi „samo“ o sekundama vi sjedite i brojte svaki dan tu cifru.
Ima da riknete i ne znajući da ste riknuli. I da se preselite na ahiret i nastavite da brojite , dok vas nešto ne opomene da ne trebate više brojati. Jal hladovina , jal paklena vrućina.
I ako ne riknete, valjda ćete skontati da se život sastoji upravo od tih sekundi. Sve se dešava u sekundi. Jedan pogled , ljubav. Jedan stisak, dijete. Jedna nesmotrenost, drugo dijete. Još jedna nesmotrenost, eto treće dijete , ali ovaj put sa ljubavnicom. I eto belaja.
I samo što se kutarišete belaja ,slijedeće sekunde eto penzije, a mala je , ne može se na tri alimentacije podijeliti. I kontate nemate druge , nego se upucati ko siroče . I dok razmišljate o upucavanju shvatitet koliki ste vi sretnik. Ne morate se upucati jer vas je hercika mlatnula i nemate druge nego prestati voditi brigu o alimentaciji.
I zato , zbog tih neplaćenih alimentacija niko vas neće žaliti. Pa vi vidite šta vam je raditi. Obrnite film unazad i poštujte sekunde. I nemjte da bi pravili greške teške jedne jedine sekunde.
Što bi poete rekle:
-Bol bolujem , a žao mi nije.
U prevodu:
-Ne vrijedi brojati sekunde, imate prečeg posla.
Bar mislimo da to znate.
Iz Arhiva ONI NAMA, MI NJIMA
Bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić reagovala je na izjave francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o Bosni i Hercegovini:
“Predsjednik Emmanuel Macron trebao bi prihvatiti poziv mladih i posjetiti Bosnu i Hercegovinu, jednu od najotpornijih zemalja u Europi, koja i pored svega što joj je učinjeno u posljednjih 30 godina i dalje stoji s nadom”
Nemamo ništa više dodati osim:
U Parizu ima više muslimana nego ih ima u čitavoj Bosni i Hercegovini, a Francuska je najmuslimanskija “zapadna” zemlja, i ima najviše pristalica ISIS u Evropi.
Logikom pogana i slijepca Emmanuela Macrona Pariz je zaista tempirana bomba,
a Francuska potpaljena hidrogenska bomba.
