Došla si

Došla si

Dugo smo razmišljali da li je primjerno sada pristaviti ovaj zapis,

kada je rana još jako svježa, a konci nisu izvađeni,

ili ga ostaviti za neka potonja , misaonija vremena.

A opet,sve nešto mnijemo ,čovjek je stvoren od žurbe i zaborava,

a ponekad od iznenadnih nestajanja.

Često razmišljamo kakav je taj osjećaj nekamo pripadati,

nevremenom zaboravivši kako to izgleda.

Pomislih , Galerija će biti mjesto koje se može pripadati.

Jedno vrijeme je i bila.Dok si ti bila u njoj.

Ali, morio me osjećaj privremenosti.

I bilo je neizbježno.

Lepršave grlice moraju tragati svoje pute.

Otišla si.

Zaledili smo se.

Bili smo dvije kristaklne statue.

Imali smo samo par zajedničkih poveznica:

-Sjećanje na tebe , slike, par ukosnica,jedan kalendar,

čioda, nekoliko zagubljenih staklenih krhotina, nešto zapisa i mnogo…

Vrijeme nije teklo. Samo se praznina njihala i postaja sve dublja.

U početku smo osluškivali hoće li zacvrkutati umilni glasić:

-Ja došla.

Nisi dolazila. Ja sam vrtio glavom, a Galerija je odmahivala:

-D'bro.Dobro.Doći će.

Ne znam zašto, ali vjerovao sma joj.

I onda kolovoza tekuće godine čusmo:

-Ja došla.

Odgovorismo:

D'bro ,dobro…dobro nam došla.

(Morali smo upotrebiti riječi hroničara.Jer to smo postali.

Bilježnici protoka praznog vremena.)

Vjeruješ mi na riječ , jer osjetila si;

i Galerija i ja smo se istog trenutka odmrzli,

procvjetali i zasijali tugom.

Naša Djevojčica je znala da je trebamo i došla je.

Nećemo reći u zadnji čas, jer čitav život je pred njom.

Ali reći ćemo,nikad nije ni odlazila,

jer nama njeno srce pripada.

A kada kažemo volimo te, stojima iza svojih osjećanja

I zato ne plaši se.Ne bi bilo pošteno.

Bookmark the permalink.

Komentariši