Bleki – Došla si

 

 

Dugo razmišljamo da li je primjerno sada pristaviti ovaj zapis,

kada je rana još jako svježa, a konci nisu izvađeni,

ili ga ostaviti za neka potonja , misaonija vremena.

A opet,sve nešto mnijemo ,čovjek je stvoren od žurbe i zaborava,

a ponekad od iznenadnih nestajanja.

Često razmišljamo kakav je taj osjećaj nekamo pripadati,

nevremenom zaboravivši kako to izgleda.

 

Pomislimo , Galerija će biti mjesto koje se može pripadati.

Jedno vrijeme je i bila.Dok si ti bila u njoj.

Ali, morio nas osjećaj privremenosti.

I bilo je neizbježno.

Lepršave grlice moraju tragati pute  svoje .

Otišla si.

 

Zaledili smo se. I slikar i pjesnik. Napose dobri čovjek.

Bili smo tri kristalne statue.

Stajali na vrhu stepenica i čekali da nas tvoja misao čušne.

Imali smo samo par zajedničkih poveznica:

-Sjećanje na tebe , slike, par ukosnica,jedan kalendar,

jedna čioda, nekoliko zagubljenih staklenih krhotina, nešto zapisa i mnogo…

 

Vrijeme nije teklo. Samo se praznina njihala i postaja sve dublja.

U početku smo osluškivali hoće li zacvrkutati umilni glasić:

-Ja došla.

Nisi dolazila. Ja sam vrtio glavom, a Galerija je odmahivala:

-D'bro.Dobro.Doći će.

 

Ne znam zašto, ali vjerovao sam joj.

I onda kolovoza jedne odgovornije  godine čusmo:

-Ja došla.

Odgovorismo:

D'bro , dobro…dobro nam došla.

 

(Morali smo upotrebiti riječi hroničara. Jer to smo postali.

Bilježnici protoka praznog vremena.)

 

Vjeruješ nam na riječ , jer osjetila si;

i Galerija i mi smo se istog trenutka odmrzli,

procvjetali i zasijali tugom.

 

Naša Djevojčica je znala da je trebamo i došla je.

Nećemo reći u zadnji čas, jer čitav život je pred njom.

Ali reći ćemo, nikad nije ni odlazila,

jer nama njeno srce pripada.

 

O,  kada kažemo volimo te, ne plašimo se ljudi.

A ti ne boj se. Ne bi bilo pošteno.

I zato navrati, pođeđe , ili još samo jedared .

 






											
Bookmark the permalink.

Komentariši