XVI Dio
Badnjak/Božić 1984.
Ponedaljak / utorak 24./25. presinac/decembar
Volim , umorna sam i voljena
Sve ćešće je pogledavao kroz prozor. Neki nemir ga je vukao u baštu, među cvijeće koje je prektio snijeg. Udisao je svježinu blagoslovljenog dana . a ispod oka je , da ja ne primjetim , pogledavao na prozor , iza kojeg sam se odmatrala. Češkao se desnom rukom za resicu ili kosu iza lijevog uha. To je radio kada je razmišljao ili se pravio da razmišlja.To je radio kad je bio nervozan i napet. To je radio kada je imao problem. On nikad nije razmišljao. Nikad nije bio nervozan i napet i nikad nije imao problem. To je radio kada je želio da izbjegne nesporazume koji donose razmišljanje , nervozu , napetost i probleme.Taj nemir sam bila ja. Bio je zabrinut za mene . I mnogo tužan. Nije želio da to primjetim.
Od kako se Nadin rodila moje zdravlje se narušilo. Njenom smrću sve je odjednom postalo akutno. Da nije njega življenje ne bi imalo smisla. Morala sam biti jaka i još neko vrijeme ostati tu. Dok ne preboli Nadin. I skupi snage da mene preboli i nastavi dalje. Ako se ne pogubi?
Neplanirano je uletio u moj život , udomaćio se i svu me poremetio. Isprva sam mislila povalio me ko najveću bekanku. Ništa nije tražio . Ništa nije pitao. Samo me ubrao. Kao da je to najednostavnija i najnormalnija stvar na svijetu.
-I jeste Mila. Ljubav je najednostavnija stvar na svijetu. Zbog nje postojimo. Ruka u ruci , lijeva u desnoj. Sjaj u oku , svjetlost u duši. Miris ljubičica , okus trešnje , I dodir. I to je to. Nebeski dar. Ljubav se rodi.
Poslije trinaest dana sam ga zamolio da ode. Nije se bunio. Nije riječi progovorio. Njegove oči su se zatvorile za moje misli. Zamolio me da samo još jednu noć prenoći u kučici u cvijeću. Nagli izlazak iz sna u stvarni svijet je bolan i može ubiti.
Zaspala sam i sanjala da mi zbog nekog grijeha kerubini čupaju srce. Ja sam oplakala i molila ih da mi objasne:
-Koji grijeh? Šta sam zgriješila? Da li je ljubav grijeh?
Oni su me nježno pogledali i namah nestali. Shvatih – nije to zbog ljubavi , već zbog gušenja ljubavi . Probudila sam se sa mišlju da mu kažem, da sam bila ludača , da ga volim više nego sebe, da ostane jer mi treba.
Pružila sam ruke prema njemu, smješkajući se – dvije ruke nježne , lijeva u desnoj . Jedna ruka mala na ramenu njegovom spava. Njegova njegova ruka ispod moga srca položena. I okret. To je već tango. I ponovo. I opet okret.To se ljubav vodi.
Ruka mala dotiče prazninu. Mjesto na jastuku pored mene je bilo hladno. Otovrim oči, njega nema. Napadaj panike. Ne! Samo tuga. Otišao je moja Maleni, moj voljeni. U dobroti svojoj poslušao je mene – glupaču.
Znate , pisala sam već. Vratio se dvije godine poslije. Umoran , izbuban , slomljen ali moj.I opet sam ga poslije trinaest dana otjerala, recimo zamolila da ode. Opet se na isti način iskrao. Shvatih – on ne zna ili neće da moli. Vjeruje u moje prosudbe. A u meni sve vrišti.
-Ne vjeruj mi mili moj. Ne odlazi. Trebaš mi. Volim te najviše na svijetu.
Baš sam dijete . Dok to izgovaram širim ruke prema nebu i misao se smiješi dok se ruke skroz ne ispruže i zagrle svo zvjezdano obzorje u naručje :
-Evo ovoliko!
I svake godine sve isponove . Trinaesti avgust, trinaest dana dana ljubavi i sna. I nogatrans. A od 1973. bi o badnjaku navratio . Ostao bi tri dana. Znao je svojim djetinjim sveznanjem da sam tih dana najusamljenija žena na svijetu. Svetost te tri noći nismo kvarili fizičkim dodirima. Samo pogledi i stisak ruke – lijeva u desnoj. I uspomene , bez budućnosti.
I tako sve dove do sedamdeset pete. Te , sada već znano oproštajne trinaeste večeri ne zaspim. Posjednem ga u krilo , među noge, licem u lice. Stegnem mu butinama kukove, a nogama leđa.. Nagi smo. Hoću ozbiljno da razgovaram s njim. Grijeh ovog ludila mora prestati. Zauvijek.
Ali on ne voli ozbiljne razgovore. Kaže – kradu vrijeme , a sve je unaprijed određeno. Smješka se . Izmigolji se , povali me. Okrene se bočno prema meni , malo pomiluje Lucice, skrene pogled sa pubičnog dijela, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri. Naglo okreće glavu da mu ne vidim suze. Znao je moramo se rastati. I vodili smo ljubav do jutra. Brao me i krao, Čitavu noć. Ja sam se predavala i jecala. Plakala i molila se:
-Bože mili ,kako sam sretna sa njim. Molim te oprosti mu grijehe moje. Dijete je.
Koliko me samo boljela ta ljubav; toliko me ispunjavala. I napravila ženom i majkom. Nestvarno čudo. Proviđenje. Da i mnogo sreće koja boli.
Od te 1976. do 1979. smo se sreli samo jednom. Sedamdeset prve, poslije onog našeg prvog košmarnog ludila sam napustila SUP. Povukla se i 1975. definitivno zaredila. Više nisam bila iskušenica. Postala sam Karmelićanka. I Dobri je to shvatio i prihvatio. I zaista , nikad me više nije “iskušavao”. Krajem te godine zaposlila sam se na maksilofacijalnoj hirurgiji.
Opet sam prolazila kroz njegovu ulicu, ali se on nikad nije pojavio na ulaznim vratima kuće njegovih roditelja. Prolazeći pored kuće, pognula bih glavu i zacrvenjela se ko bulka. Nije se čulo ono nježno i umilno:
-Dobar dan.
Nedostajalo mi je . Toliko su mi nedostajale te dvije riječi i on , da sam, neko vrijeme , sva u suzama svaku veče usnila i njega sanjala. Stoji i šapuće – dobar dan. A onda su jednog dana zatitrale zavjese na prozoru. Srce mi je reklo da je to on. Moje srce je dvaputa zaigralo i nikad me nije prevarilo. To mi on maše, pozdravlja i poručuje:
-Volim te Luce Malena, najviše na svijetu i sretno ti bilo.
To titranje zavjesa me obradovalo . Znala sam da se vratio i da je dobro. Prelijepi život ide dalje. Nebo i ljubav slavi.
Avgusta 1977. ne sjećam se datuma, jer su ti dani ponovo uzburkali sne i damare, dolazeći na posao učinilo mi se da sam vidjela Dobrog. Od prijemne ambulante je zamako u lift i nestao. Stresla sam glavom. Svašta. Počeo mi se priviđati na radnom mjestu. Pomislih neko nalik njemu. Dvije pune godine sam bila pomirena sa sobom i vjerom. Odjednom :
-Aha, učinilo ti se. Biko ne može ličiti na njega. Znaš blentačo da ga ne možeš izbaciti iz glave. On nikud iz nje nije išao.
-Oklen sad ti pakosnice. Odavno te nije bilo . Pusti je na miru. I možda joj se ne pričinjava,
-Ne znam da li joj se pričinjava ili ne pričinjava. Ali ludača ima jake misli i ludo zaljubljeno srce. Sigurno će ga prizvati. Evo njega danas ili sutra do vas – garant.
-Što će on ovdje. Nije doktor ili brat. A malena ga Luce izbacila iz glave.
U prijemnoj kancelariji sjedi sudba, gleda ih i smješka se:
– Aha , kako ne! Bumo vidli.
Sutradan 8'30 , jutarnja vizita , svakodnevni obilazak pacijenata. Primarijus, docent dr.mr. spec. med. dr. Vranić pogleda jednog pacijenta na kraju reda bolničkih kreveta, klimnu mu i nasmješi se. Zbrza obilazak ostalih bolesnika i stvori se pred onim u zadnjem krevetu.
Ukočim se. Ono juče nije mi se učinilo. Bio je to Dobri.
Zurio je u mene kao u duha . Zatresao je glavom kao da odagnava priviđenje. Slegnu je ramenim i nasmješio. Ke sera , sera – govorio je osmjeh mog najmilijeg dječaka. Ma šta najmilijeg? Mog jedinog voljenog dječaka.
Dr.Vranić mu priđe:
-Šta ćeš ti ovdje?
-Papiloma linque.
-Znam to . Ja sam je dijagnosticirao. Nego mislio sam što nisi u onoj jendokrevetnoj sobi koja je određena za tebe.
-Nema veze. Dobro je meni i ovdje.
-Sigurno je došlo do neke zabune- kaže Dr Vranić i okreće se meni:
-Sestro sredite to sa administracijom i pobrinite se za ovog pacijenta.
U prvi mah sam htjela protestovati, misleći da je neka mućka. Ali vidjevši da Dobri nemoćno sliježe ramenima i molećivo gleda u mene, nisam imala izbora. Sredila sam to i brinula se “ovog” pacijenta . trinaest dana, avgusta mjeseca 1977. Petog dana je operisao papilome lingve. Nakon sedam dana došao patahistološki nalaz. Nije bio maligni , već obični papilom lingve. Benigna izraslina na sredini desne strane jezika. Dan poslije identificiranjea kakvoće izrasline Dobri je otpušten. Ostao u bolnici tačno četrnaest dana. Od toga se trinaest dana nismo razdvajali.
Ih , što sam se tog avgusta naradila prekorednih sati i dežura i zaradila prekobrojnih i dvostukih dnevnice za noćne dežure. Potreba službe. Skoro da nema veze sa Dobrim. Naime na Bjelavama je zavladala pandemija papiloma lingue, U par dana, je na kliniku pristigao kompletan bjelavski mahalski konzilij. Trebalo je tu pandemiju sanirati. Butum maksilofacijala , posebice ženski dio se dao u sređivanje stanja.
Mahalaši ostali petnaest dana o trošku države na odmoru i pomogli kliniku kako su znali i umjeli. Joj , ljepote. Ne mogu vam tajne kazivati. trojica su bila oženjena. Ako bi otkrili šta su na maksilofacijalnom odmoru radili oni neoženjeni , ne bi bilo fer prema oženjenim. S pravom ili ne , vaskoliki dunjaluk bi skonto da su i oženjeni radili isto što oni bez belenzuka. A normalno šta drugo bi skontali , osim da se konzilij kao i uvijek prije i mere bit poslije igrao đardina , akšamluka , branja cvijeća i tako toga. A bilo bukadar grlica zrelih za lepršanje. Za nevjerovati letilo perje na sve strane. No, to nije dio moje priče i ne mogu potvarati osoblje.
Za boravka na maksilofacijali Dobri i ja smo smo bili aman kao brat i sestra. Ponekad bi se poljubili u obraz, blago zagrlili i to je to. Jedina iznimka su bile duge priče, gledanja zaljubljenih i stisci ruku, lijeva u desnoj, desna u lijevoj.
Veče prije nego će ga otpustiti nismo oka sklopili. Nismo mnogo pričali, ali bili smo veseli i rasterećeni. Nebo i život su nam poklonili ono najvrijednije : Ljubav. Uzeli smo najbolje od nje i ispunili se uspomena koje će trajati do zadnjeg daha, naših djetinjih duša na ovozemaljskom kratkom boravku.
Moj zavjet je odredio granice. Sve preko toga bi bio grijeh i hula.
Više se nismo se viđali. Ja sam našla drugi put , koji je isključivao prolaz pored njegove kuće. Nije bio ništa duži. Za utjehu, pri kraju puta, kad sam već trebala ući u moju ulicu, na uglu između drvene džamije i Debine kuće pogled bi mi kliznuo do Dobričine kuće i onog prozora koji je nekada tako veselo žmirkao. Vrata se nisu vidjela. Osjećaj da mi je Dobri u blizini i da ga uvijek mogu dozvati stišavao je moje želje i smirivao je potrebu za dodirima.
Međutim , avgusta 1979. izdaleka vidim sjenu malu , koja malo pognuto i zamišljeno sjedi kod bivše česme na uglu Drvene džamije. Prstima kao da nešto piše u prešini koja se skupila na asvaltu. Kiša dugo nije pala. Ne dižući pogled, čekajući da mu priđem , slegnuo je ramenima , kao da je neki veliki teret odbacio sa leđa , ustao je , bez riječi mi prišao uzeo mi ruke u ruke. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Poljubio ih naizmjenično, prinio čelu vratio usnama i sve ponovio.
-Oprosti mi Luce Malena. Treba mi tvoj savjet. Idemo se skloniti sa ulice i sunca. Ima mnogo znatiželjnika i budnih.
Odveo me svojoj kući. Bila je prazna. Neka ugodna tišina, hladovina i slatkasti miris ljubičica se širio unutar zidova od trostrukog reda zazidanih cigli.
-Sami smo. U ovo doba svi moji su na moru. Ne plaši se Mila. Ovo je dom čestitih i Bogu predanih ljudi.
Uveo me u onu krajnju sobu do ulice, čije zavjese znaju same od sebe zaigrati. Na stolu ponude za mene. Posluženje se sastojalo od niza predjela, što hladnih što toplih. I meni znanih slatkiša i voćki koje na slatki belaj mirišu. Ne znam zašto zadnje misli mi se ne javiše. Nije bilo ni vremena. On se prvi put progovori ko pravi mahalaš. Ono – riječi drito u čelenku.
-Bližim se tridesetoj. Svi moji drugovi i poznanici, osim Mojsija se poženili. Neki i dvaput. Otkako te nema , imam jednu djevojku. Dobre je duše i čestita, Mojih godina. Otac mi kaže. Zavlačiš je ! Uskoro neće prispjeti nigdje. Ili je ženi ili je pusti da traži sreću. Meni treba tvoj blagoslov.
Zanijemila sam . Srce se zaledilo. Mog Malenog će ukrasti druga žena. Nisam mogla doći do daha. Suze samo što ne grunuše.
-Oprosti mi. Zatečena sam pitanjem. Moram do toaleta da se smirim.
Odveo me do kupatila.
-Idi sad , daj mi desetak minut avremena.
Vidim mirno , bez riječi se okreće i odlazi. Zatvorila sam vrata i sjela na šolju. Osjetim da ću dobiti. Znam da mi moja tašna neće pomoći , jer je ovo došlo iznenada i prekoredno. Sjetim se da u ovoj kući imaju dvije žene. Majka i kćerka. I zaista u ormariću desno od česme do zida, pronađoh higijenske potrebštine za ovu priliku. Nije bilo potrebe. Lažna uzbuna . Samo bol u preponama. Olakšanje i suze. I bol u grudima. Mnogo suza bez glasa. Zaista gorkih suza, osjetih njihovu oporost na usnama. I bol koja ne prestaje. I nikad neće prestati. Dok sam se smirivala , suze uminuše, bol se oplemeni i pusti me da dišem.
Da li me čuo kako izlazim iz kupatila ili me čekao , nađosmo se u hodniku. On me uze za ruku i vratismo se u sobu. Nismo ništa pričali. Ja sam zaista bila gladna. Tog dana je bila neka uzbuna na klinici i nisam stigla ništa objedovati. Šutke sam jela i gledala ga. On po običaju nije jeo . Nije pio u ovo doba, to znam. A evo i ne puši. Samo gleda u mene. Zaljubljeno i nježno. Kao da upija svaku sjenu , svaku pjegicu , svaku poru i kapilar, svaki damar na licu svoje Malene , ljubavi jeidne. Kao da se oprašta , pozivajući uspomene za svjedoke.
Smirena i koncentrirana rekoh mu:
-Daj mi par dana da vidim šta mi je raditi.
-Hvala ti Luce Malena.
Nije se imalo šta reći. Ispratio me do vrha ulice , do raskršće drvene džamije. Ponovio ritual sa rukama i gledao me kako odlazim uspravna , ukočena i zaleđena. Nisam se okrenula ni pogledala u nebo odakle su, odjednom iz čista vedra neba ruknuli vodapadi kiše. U par sekundi sam bila mokra do kože. Karmelićanske halje su otežale , ali i skrivale obline koje su pokušavale da se otkriju. Nisam ni požurila. Nisam znala gdje ću. Nisam znala šta ću. Nisam imala misli. Samo neka tupa bol koja se širila u grudima i postajala sve reskija. Osjetih da se gubim i tonem u bezdan.
Sanjala sam neke lude , nadrealne snove. Kerubini se vratili , ali me kroz kišu na dugim ukrštenim mačeviima nose i polažu kraj Modre rijeke, ispod trešnje mojih zavjeta. Tu ne pada kiša. Gusta krošnja joj ne da da me dotiče. Ali mi postaje hladno i ja se tresem. Vidim neke demone bez očiju, sa oštrim zubima i kanđama na rukama. Nije me strah. Meni , bez Dobrog živote nije i svejedno je šta će biti. Demoni , sve novi i grđi nadolaze u valovima, ali i odlaze. Vide da za njih ovdje posla nema.
Ali lukavci izmišljaju nove pošasti. Toliko ih je da se zbijaju u Modru rijeku. Novi u nju pristižu i ona se izlijeva. Plavi tlo oko mene i povlači me sa sobom. Olakšanje. Ništa ne osjećam. Voda je odjeću strgla sa mene. Naga sam i lagana. Eterična. Avaj. Vrelina počinje da me bije, i ja se smrzavam i tresem. Hladnoća postaje nesnošljiva. Mješa se sa vrelim valima i hoću da vrištim:
-Boli me . Sve me boli . Molim te pomozi mi.
Iako u bunilu i bez svijesti čujem glas one dječije prokletinje:
-Ništa se ne plaši mila djeovjčice. Ja sam tu . Izbaci bol iz sebe i vrati mi se.
Osjetim njegovo golo tijelo , na moje nago tijelo . Znam grije me svojom ljubavlju i ne da mi da mu pobjegnem. To me smiruje . Pribijam se uz njega i svetim mu se. Otimam damare i toplinu njegovog tijela. Utonem u miran san. Spavala sam dvadeset četiri sata. Kako mi zbrkana svijest kazuje , ni jednom , ni jednog momenta se nije odvojio od mene. Slijedeča dvadeset četiri sata sam se oporavljala. On me tetošio i hranio kao da sam mala bebica.
Kada sam došla sebi , nahranjena i razumna , zavela sam ga i vodili smo ljubav slijedeća dvadeset četiri sata. Bio je to naš oproštaj. Zaspali smo u osvit , dok se zvuk katedralskog tornja mješao sa ezanom , slaveći nebo i ljubav.
Ja sam se pravila da spavam. Tiho bez daha , da ne probudim umorno dijete koje me je u život vratilo i nebesku jubav poklonilo. Gledala sam ga dugo i plamtila ljubavlju. Bila sam sretna, a on miran, Nisam se bojala ničega . Sve demone, i njegove i moje sam isplakala i odagnala. Bićemo mi dobro. lahorac poljubac mu na usne stavila, iskrala sam se i zauvijek (!?) otišla.
Devet mjeseci kasnije, polovinom maja rodila se Nadin. Božije davanje i proviđenje.
Ja nisam mogla roditi. Kao djevojčica imala sam cistu. Spalili su je. Utvrđen mi je prirodni sterilitet. Imala sam negativni rezus faktor, i bila sam prestara za rađanje. Imala sam četrdeset jednu godinu kada sam zanijela. On dvadeset osam. Preko svojih supovskih veza provjerila sam njegovu djevojku. To je bio razlog zašto sam željela da odgodim blagoslov. Nisam željela da ga neka loša žena, mahalski rečeno : opajdara spenga. Djevojka je bila skoro besprijekorna, školovana ( pravnica) i zaposlena. Njena obitelj je takođe bila uzorna. Dala sam mu bladoslov , a da se nismo sreli. Uvijk sam se “bojala” susreta sa njim. Mutili mi um, rađajući ljubav i sreću.
Nisam mu prijavila trudnoću. Ni rođenje kćeri. Pogotovo je to postalo bespredmetno i besmisleno zato što se on mjesec dana po rođenju naše kčerkice oženio. No, krila sam sama od sebe da Nadin nije dobro. Kada se rađala sve je krenulo po zlu. Vjerovatno zbog mog negativnog rezus faktora i zakašnjele prve trudnoće. Došlo je do komplikacija prilikom poroda. Djetetu se oko vrata vezala pučana vrpca. Glava se zaglavila u nerazvijenoj rodnici. Prirodni porod se morao okrenuti na carski red. Nadin je rođena sa urođenom srčano-arterijskom manom – Bikuspidna aortna valvula u akutnom stanju. Srčana aorta nije imala nastavke. Završavala se slijepim ogrankom. Nije bilo lijeka. Predviđali su joj tri mjeseca života. Ostale reference nisu bile bitne. Malenoj nema lijeka , ni spasa.
Nisam se mogla sama izboriti sa ovim tragičnim problemom. Ni psihički, ni fizički, ni finansijski. Morala sam se obratiti Dobrom. Pustila sam da bezbrižno provede bračno putovanje i da sabere prve utiske. Tada sam ga pozvala da dođe. Prvi put sam ga vidjela blijedog i uplašenog. Znao je da sam ga zvala zbog nekog debelog problema. Mislio je da se meni dešava neko zlo. Uzdah olakšanje mu je preletio licem. Poletio je prema meni. Zagrlio me blago i poljubio u obraz. Nisam bila zatečena nedostatkom rituala lijevih i desnih ruku. Autista se pogubio.
A onda je ugledao je bebicu u bešiki. Pravoj starinskoj bešici. Ja se od poroda nisam osjećala dobro. Nisma imala snage da je nosam i ninam. Sve me iscrpilo. Moja krv se pomiješala sa Nadininom . Još uvijek je trajala borba antitjela , i u meni, i u njoj. Nažalost Nadin je izvukla lošiji kraj. Osmjeh mu se ozario i raširio licem kao svjetlost zaljubljenog punog Mjeseca. Pažljivo , nježno kao da osjeća da je bolesna, podigao je iz bešike i naslonio je na lice , pa je onda uzeo u zagrljaj. Bila je plavokosa, vrlo nježna , prozračna i krhka. Toliko je ličila je na ovog mog Malog princa da sam zaplakala. Mješala se ogromna sreća i još veča tuga. Imam dvoje najdivnije djece na svijetu, a jedno , koliko sutra mora umrijeti.
On me upitno pogledao vidjevši suze. Zamolila sam ga da sjedne. Nije ispuštao Nadin iz ruku. Njihao je i ponekad blago pritisnuo lice uz lice i gledao me zaljubljeniom pogledom punim iskonske zahvalnosti.
-Nadin nije dobro. Ima problema sa srčanom aortom. Disfunkcionalna je. Doktori joj ne daju više od tri mjeseca. Drugi ističe. Ne znam šta radim. Ne mogu podnijeti. Ni njenu, ni moju bol. Razboljela sam se, slaba sam i slomiću se , a nema ko da se brine o nama. Molim te pomozi nam.
Zaridala sam i okrenula se u fetusni položaj , na drugu stranu kreveta, Pokrila se jorganom preko glave plakala. On je polako , ne ispuštajući bebicu iz ruku, povukao jorgan sa mene , nježno me dohvatio za ruku i uspravio u sjedeći položaj.
– Ljubavi moja jedina, nemoj nam se izgubiti. Ttrebaš nam. Nećemo dati Nadin. Borićemo se za nju. Bog milostivi će nam pomoći. Neće nam je sad uzeti. Podario nam je kao blagoslov. Da slavimo nebo i ljubav. Vjeruj mu.
I nije je uzeo .
Smirila sam se i četiri godine se sa Dobrim , iz dana u dan , iz noći u noć borila za Nadin. bili smo bića određena da se bore za život svoje malene djevojčice i pokušaju…
*
*
Ovdje se Dnevnik Blažene Luce završava
Dopunio ga je Dobri i svojim riječima zamuhurao epilog.
24. Decembra 1984. sam znao da će me ljubav jedina moja , Luce Malena napustiti. I pored neizmjerne ljubavi , vidjelo se da više nema prostora za bol.
Ali ona je umrla pet mjeseci ranije, kada nam je na rukama umrla naša malena.
Zvala se Nadin , imala je samo četiri godine.
Uvijek kažem niko nije kriv.
I nije kriv.
Slabe pantljike , neodgovoran razus faktor, problemi na porođaju, djetešcetova glava se zaglavila, na izlazu u život, pupčana vrpca se oko vrata zagmotala. Prinudni carski rez u po porođaja.
Danima su se moja jedina ljubav Luce i moje sunce , moja malena Nadin, borili za život. Nebo je uslišilo moje molbe i vratilo mi ih radi radovanja. Još četiri godine prelijepog života i sna.
Nedugo poslije se vidjelo da je moje maleno srce rođenje iscrpilo. Bila je bolešljiva i prozračna. Znao sam da se svakim danom i dahom bori za život. I Lucino tijelo je počelo popuštati.
I tako četiri godine. Bol i nada, svaki dan bol i nada.
Toliko je ljubavi , radosti i ljepote bilo u našoj ljepotici, princezi malenoj , našoj Nadin bilo , dostatno za dva ljudska vijeka. Dovoljno da se ponekad zaboravi neumitnost.
Smrt je usred radosti i nada nenadano (da,li?) došla 24. Juna 1984. Detalje ostavjam zaključane.
Do jednom, Ispisani su, ali ne žele da izađu na vidjelo. Nije im vakat. A i tužni su. Previše bole. To je dokrajčilo moju Luce. Radi mene se borila dugo vremena. Još šest mjeseci. Bolio je život, bolila je utroba, ali toliko me je voljela, da je željela još malo da ostane, da provede još neko vrijeme sa mnom i s našom tugom.
Znala je da mi neće biti lako.
I nije. Nije bilo lako.
I nikad više neće biti lako.
Vrijeme , poklonjeno vrijeme , ljepota življenja i radost koju smo imali , su dovoljni da me miluju snovima čitav moj život i nešto malo poslije toga.
A onda nepunu godinu kasnije saznam da je jedna nerazumnica u martu te iste godine kada su Nadin i Luce umrle , svjesno ubila moju nerođenu kćerku . Da ubila je! Znala je da je za mene svaki abortus najkrvoločnije ubistvo. Ubiti nerođeni bespomoćni život je hula na Boga.
Još uvijek se pitam:
– Molim vas recite mi koga da krivim.
Nebo koje mi je dalo sve te ljubavi, radovanja i nade?
Ne , ne ide to.
“Od svega smo stvorili po par, ne bi li se vi opomenuli.”
( Ja sam citirao 49. Ajet 52.Poglavlja (Ez.Zarijat ))
Život – smrt, ljubav – mržnja , radost – tuga, čarolija – bol , žensko – muško …su parovi.
Ne želim da držim predavanje o vjerovanju , svako se nosi s svojim izborima kako mu je najlakše.
Najlakše je ponekad loš izbor.
I uvijek postoji :
Vrijeme rađanja, vrijeme života i ljubavi, radosti i boli i vrijeme umiranje. ( Parafraza , Propovjednik ).
I to bi bilo sve .
Niko nije kriv.
A to nije sve.
Uvijek se pitam šta bi bilo da nisam sreo Lucu, da se Nadin nije rodila. Da nisam sva ta Božanska davanja proživio.
*
Frka Frkica nije bila zadovoljna onim što je Dobri zapisao. Suviše šturo i hladno .Među njegovim bilješkama je našle neke restlove i pristavila završetak po svom ćeifu.
**
**
Bila je Badnja noć.
Veče prije nego što je mila Luca odlučila da ode na bolje mjesto .
Bila je malo , a neumitno umorna. Ležala je uspavaćoj sobi na bijelom ležaju snova, presvučenom u nebeske boje ljubavi.
Dobri joj je pomogao da se obuče u anteriju boje plavetne svjetlosti punog Mjeseca. Raspleo joj ruste kose. Miluje ih. Ljubi je u ćelo gdje se kosom spaja i mnije:
-Bože mili, kako je samo lijepa. Ja za sebe nemam želja. Sve su uslišene. Molim te,samo još ovaj jedan jedini put, Oče moj podari joj mirnu smrt.
Kamin je ugodno gorio.
Poželjela je da joj Dobri čita stihove.
Onda se uspravila i zamolila ga da joj da jednu cigaretu. Onu žešću, da je malo prodrma.
On je zamolio da se strpi samo tren. Iz dnevne sobe je dogurao bife kolica. Na njimu su bili: flaša kurvoazijea, dvije neotpakovane kutije cigareta, plave i bijele boje; Gitanes i Drina bez gača, zlatni upaljač, grozd rozaklije, zdjelica ribizli. tulumba i baklava.
Prestala je da se pita odakle mu zimi ribizle. Odavno je shvatila da ima tako jako nježne snove , nevino srce, savršenu ljubav, tako da sve može.
Luca se nasmiješila. Sigurno ima dvadeset dva zrna ribizli i dvadeset četiri zrna rozaklije.. Njihov je, paran broj , a njoj se nešto ne broji. Gleda kako on radi to što radi. Za trinaest dana njihovog ljeta, trinaest godina njihovih ljeta i jedanaest njihovih Badnjaka i Božića, ona se divila njegovom savršenom autizmu. Nikad ništa nije zaboravljao. Ni slijed , ni raspored, ni balans , ni odnos. Ljubav ponajmanje.
Na um joj pade neka scena iz jednog požutjelog pismena:
Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Dobri hoće da skine celofan. Ima on, i onu svoju omiljeniju , Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima Drinu ,otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , pa zastane, nešto se premišlja. Spušta cigar.
To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na na Grbavici i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , pa Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak. Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se valja, nebo se smješi, čerge lete u nebo, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju. Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti, ni šaretiti. Zna, zakuvaće se.
Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Ham'eta i O'teleta zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklenih perli.
Uhvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko: nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio .Pogled mu se utopio u slova. Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad pitac ne bi znao da Dobri u to doba osim – vule vu kuše ave’ ko mu'a i tako – tih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.To je dovoljno da Deba i Lenji počnu dijalog na visokoj nozi.
-Baš si glupak Deba, ne čita, on boju gleda.
-Natakarila te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.
-I jel’ prosuto po vešu.
-Kakav te veš spopo, ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.
-Ja konto žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo, barem jednom dnevno.
-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda. A i što će joj gaće uopšte, ako ih treba svako malo skinuti. Gubljenje vremena.
-A ako boja procuri, jal bijela jal crvena.
-Nak uzme praznu flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.
-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj poganluk, on po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio. Il možda prije vakta obajatio….
Naglas se smijem i pitam se kakve finte sada blesani rade.
Dobri mi odgovara. Garanr su se akupili crkvi Svetog Ante na ponoćki. Mole biskupa da ne počinje sa misom , odocnio im jaran Mujo.
Vikar Vilić će pitati :
-Kakav vas sad Mujo spopo?
-Kako ba , koji Mujo , to je naš jaran Deba.
-A koji si mu ti?
-On je Lenji ,Mujin jaran.
-A koji si mi ti?
-On je Herco ,Lenjeg pajdo.
-A Brada koji si mu ti?
-On je Mojsije propovjednik i najbolji prijatelj Malog Princa ,kojeg od milja zovu Dobri.
-Ko je sad pa taj Dobri i ko ga tako zove ?
-Svi mi, samo ga Frka i onaj anđelak , što ga od nas krije zovu Mali Prinče moj.
-A koji si mi ti?
-On je Baška Baša, raspuščenica san.
-A koja si mi ti lajavušo jedna, ovo je nebeski hram?
-Ona je Zlata Mojsijeva ljubav.
-Koja si ti firaunko jedna.
-Nije ti Lela Jela Jelena firaunka,mater ti je.- ne bi dala Frka na Lelu Jelu Jelenu ,koja se izmicala ustranu od Herce.
Uto bi ušo Deba, svi bi se okrenuli biskupu:
-Eto sad možeš početi misu. Mujo došo. Požuri , što si zino, ti sada docniš!
Deba bi prišo konziliju i tako tiho da su ga čak u Katedrali sasvim jasno čuli:
-Nigdje ne nađoh Dobrog. Mora da su ga one ljepot noge opet privele.
Malo me nasmijo,malo me u jednoj šali proveo kroz konzilij. Nije zaboravio ni moje noge sa prvog susreta pomenuti, a ni dane našeg prvog ljeta. Sve naše godine je ubacio u par riječi.
Ustaje, malo ih pomiluje, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se razliše tijelom.Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Zapravo hoću da to bude. Nigdje nam se ne žuri.
Bože mili , kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boljela ta ljubav. Oplemenila , upotpunila i načinila ženom i majkom.,
Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasu dva kurvoazijea u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srca od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorila bi se kutija, stavio dvije cigare usta , pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu ,onu ljubavnu od srca. Sebi ono desnu,nevjernu skitalačku.
Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, poslije godina nije mi prijala.
-U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj tanji dim.
Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.
Tada počinje igra rozaklije, ribizli , baklave i tulumbe.
Jedno zrno grožda ja njemu, on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni. I tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljubca. Ja njemu jedan, on meni jedan. Nekad bi me prešao pa mi dva , uzastopna poljubca poklonio. Tada bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio što mu tulumba ili baklavica ispadnu. Našao bi se u poslu. Onda bi ih tražio, dotaknuo i dirkao bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.
Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne mašio i u lice , uši, vrat i grudi bi zalutao i ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je sramotan , smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .
Taki vam je on kada mu slastice ispadaju. On ih traži i nalazi. Sa njima i neke druge slastice kojima ne može odoljeti. A ja nemam srca da mu branim, jer je tako sladak i ozbiljan kada to čini.
Odjednom sam naga i uzbuđena , a da toga nisam ni svjesna. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo i ovo veče. Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav. A evo ja je vodim, i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, on ih prima i jača. I šta ću nego se predati i vrisnuti:
-Joj,Dobri Dobrice , volim te jedina ljubavi moja.
On me ljubi i ljubi, nježno miluje i uranja se još samo tren i mi postajemo jedna bjelokosna statua . Onda me preplavi zahvalnost i ja ga stišćem i ne dam da mi opet bježi.
I dok se grčevi polako smiruju, otvaram oči i vidim on je vesao , smješi se i kaže:
-Volim te ljubavi moja jedina.
Smrt je strljivo , u uglu sjedila i čekala.
I razmišljala. O ljudima. Životu i smrti. I sliejgala ramenima.
Ne, ništa vi ne znate
Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama?
Ne , ne znate. ,malo vi znate., malo ih je koji to znaju.
Znate li vi kako vas sve boli , a vi se igrate radosti.. Ne, ne znate.
I bolje vam je. Srećni ste. Vi vidite da se život, ljepota polako topi.
U vama , svake sekunde, neki katil u srce kamu zabada.. Rana boli, toliko da se morate štipati,
sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.
Još morate pjesme ljubavne da pišete. I da joj ih čitate. Jer u njima je čitav njen život.
Znate li kako je to kad joj pjevate, voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće. A zna život joj migolji.
Ne , ne znate. Malo je sretnika koji to znaju. I znaju da voljeće se i poslije života.
Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to poslijednji put?
Ne, ne znate. Nemojte ni pokušati zamisliti. Boli, očajnički boli. Sve u vama plače, a vi ste delfin što uranja u plavetne dubine , dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.
Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne, glas da pusti jer ponosna grlica je ona. Ne , ne znate. Nemojte ni pokušati zamisliti. Osim onih koji znanje u srcu nose. Njima biva lakše.
Jedino vam preostaje da je zagrlite, nježno ko bebicu, i još nježnije kao nevinu Božiju ovčicu, jer sve je boli.
I dodir, i život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti.
Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije. Ne ne znate. Baš ste sretnici. Jer niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih, sa rukom u ruci, usnama na kosi, dušom u grlu, srcem na čerečenju, dok se ona odmara do slijedeće boli, što joj utobu čupa.
Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio, što molite Nebo da je uzme što prije, samo da je manje boli.
Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao. Uh, ne mogu vas u tu radost petljati. Žao mi vas.
Bolero svira, njene prelijepe oči se u snu smješe. Ljubav uvijek pobjeđuje.
Ja Smrt strpljivo ,iz uglu sve to gledam.
On me vidi i zamoli da malo prošetam u snježnu noć i osvježim se.
Niko neće pobjeći. Svečano obećava
Ja smrt sam se postidjela i izašla.
On joj čita. Pjesmu koju ona nikad neće čuti jer usnila je.
I onda se muzika još jednom okrenula. Tokata i fuga u D molu i Bolero su se izmješali i malo stišali.
Malena je zaspala,, više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila umorna. Želio je da je to san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, muzika je samo lelujala.
Ponekad bi se čulo i Alelujah. Nisu to oni izgovarali. Ljubio joj ruke. Cjelovima kvasio usne želeći joj dati godina svojih.
Milovao kosu koja je sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je voli. Da je ona njegova malena, koju je iz snova iznjedrio da mu ljubav bude.
Luce je postajala sve prozračnije. Skoro da to nije mogao podnijeti. Sklupčao se na pod držeći je za ruku. Ne zna kako, nije smio podići pogled, da ne izgubi milovanje, njena ruka na njegovoj kosi, njena ruka na njegovom licu, njena ruka na njegovim usnama, njena ruka u njegovom srcu, njena ruka u njegovoj duši.
Ne znate kako je to? Šteta. Uzdrhtao je od miline, ukočio se, obradovao se, mislio je da ga vodi sa sobom. Mali Princ u njemu je pogasio sva svjetla, otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj. Ona je još bila tu. Postajala je svetlost, kojoj on prilazi i ljubi .
Ja Smrt ih gledam i vidim;
Suze koje ne žaluju, već ljubav slave, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim Dobri i on se od nekud pojavio, sluti riječ:
Ljubavi moja jedina , volim te.
Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da su tu, sva trojica. I Dobri , i Fini i Mali princ. U troje se sve lakše podnosi. Ni uzdah nije pustila. Tek jedna grlica plava im slijeće na lijevo rame. jednom po jednom kljunom im dotiče usne. Vesela je , razigrana , alioni znaju da mora ići.
I puštaju je. Odlerpršala je. Dobri ju je čeznutljivo gledao, Mali princ je mahao, Fini je ko godina plakao, ako znate kako je to. Mislim da ne znate. Niste bili prisutni, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih i leprešala ka nebeskim dverima i iščezla u bjelini svjetlosti.
Oni ne znaju šta im je. Nema sunca, samo pahulje ,a oči im vlaže. U blistavu Modru rijeku pretvorili. I zahvalni su molbe su uslišene.
Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć; tačno u vrijeme kada su prvi put ljubav vodili I ovaj poslijednji.
Ja Smrt sam kasnila jedan dan. To je bio moj poklon njegovoj malenoj. Rastali su se u blagoslovljenoj noći.
Alelujah