Daily Archives: 16. Augusta 2025.

Kota kod Drvene džamije

Novi dan je svanuo. Sunčan, lijep bez imalo naoblake; što bi Lenji reko, kad bi htio misliti i govoriti. Naporno je to. Zvizno zvizdan kao Mojsije sebe , kad zastrani , štosom među rogove. Oni još ne jašu , konje, samo što nisu, uvježbavaju se. Mojsije ploče sluša, čelenkom samo što po doksatu ne buba, harmoniku novu još kupio nije.

Deba je mislio da je vrlo romantičan, strastven i vrlo praktičan, ali bez smisla za realnost i uviđavnost. To je i priznavao. Oma je u to vrijeme bio vrlo nalik Debi. To znači bio je romantičan i senzibilan k'o krampa. Nije volio tuberoze, čak ni u saksijama. Mislio je da one izazivaju tuberkulozu, a tuberkuloza je koliko on zna zarazna i ubitačna .

Ipak odnio je tuberoze dragoj dok ona ležaše na samrti u bolnici za tubrekulnozne Podhrastovi II . Na javna mjesta, osim u kafanu Debu niko nije vodio. Jazuk. Blentovija može nešto oštroumno dobaciti i to bi Omi prikrpili do kraja života.

Oma u posjet poveo Dobrog da Debu mjenja i tuberoze ukrade. Debi reko da je nešto akuratan tog jutra i da ne može izać. Deba ga pita jel’ mu se to nije mogo dići. Oma pormrmlja tako nešto i bjež u kuću da se priča ne širi. Zna blentu.

Dakle, Dobri koji je mjenjao Debu ufuro se u njegov um i dobio ideju da bi crne tuberoze poetski istakle, potcrtale zajedničku tugu i njeno stanje. Zato se potrudio da ih nabavi iako im nije sezona. Ali crnih tuberoza niđe. Za ilađa. Bavio se mišlju da kupi bijele da ih oboji u crno i da korpus delikti fotoaparatom ovjekovječi Ominu tugu uz napuščajuću dragu. Strah od molerskih fleka  i neurednosti je odbacio ideju.

Sestra tuberozne je bila epileptičarka. Oma zamolio Dobrog da bude uzor ponašanja, a sve ga strah da ga ovaj ne natakari. Dobri izrazio sućut u vezi crnih tuberoza i naglasio da ih nije mogao nigdje naći iako ga je Oma zamolio. Uviđavno joj pojasnio svoja nadanje da će ona ozdraviti za godinu dvije, ako pak prije toga ne rikne i da će do tada moći češće da uživa u njenom društvu.

U tom naiđe sestra epileptičarka i Oma je predstavi .

– Da li je to ona epi….- sreća da po običaju Dobri, ponekad kad to treba, poput lijenog izražavao misli; kao kad blene u novu žensku pa rastegne riječi ko šmizla žvakaću. Oma ga oštro štartnu špicom cipele u cjevanicu, jer je želio da Berka što mirnije ode u drugi svijet i da ga napusti kako bi on mogao iskazati tugu. Tog momenta nije bio spreman na gubitak, barem dok cvijeće ne uvene. Nije želio da Dobri uobliči riječ u epileptičarku. Za divno čude, Dobri, iako ga nije bila briga za Omu, Debu i njihove seksulane opservacije i nakane, dovrši riječ:

– kurejka sa cvijetom u kosi , što lebdi i mene blaženog traži – cereći se i hinjski oliti zavodnički  gledajući u epileptičarku.

Ona se načisto baildisala i Dobri par mjeseci kupovao pitu boli glavnjaću u cvjetanju, samo da bi ona u trans padala. A ona u inad svako malo zakovrne očima , ko malo janje kad ga draškaju.

Uopšte nije bile epileptičarka, nego se zbog niskog tlaka , a bome i još nečega, kao bekanka znala povalit. Dobri tlak svojski mjesecima popravljao i jošten prebacivao . Jes da je moro snižavat, pa visit, pa snizit i  potaman, tako preko nekoliko i nekoliko puta obdan. Obnoć se nije moglo izbrojit , jer se sve radilu u mrklom mraku . A u mraku se ne mogu recke na zid heftat. Za nevjerovat epikurejka je bila plaho stidljiva. U mraku ne mere čovjek brojati kako treba , pa zna pogriješiti . Tlakomjer načisto poepikurio, ponekad i prokukurikao. Tlakomjernica bi cvrkutala i mater dozivala. Tada još uvijek  recenzija o crvenom fesiću nije bila natakarena na papir.

Epikurejka se nije ljutila; kako bilo da bilo, godilo joj tenu i zdravlju. Pritisak se stabilizovao i sad se ko dvije bekanke zbog onog nečeg drugog povaljivala. Što ti je žensko ? Izliječena , a bez lijeka nikako više ne mere.

Sestra joj Berka ozdravila, možda bolesna nije ni bila. Njoj ime Tubislava bilo, ali Oma bio mišljenja da joj Berka ljepše priliči. Nekako mu se ono Tubeslavila ili pak Tubetkala nimalo nije sviđalo. Nema to nikakve veze sa tubama, slavljem i tkanjem, previše na cvijeće mirisalo. Mišljenja smo – niko lud među tuberane , da oproste tuberkulozni , ne bi iz čista mira poš'o. A još manje o'šo. Omi planove pokvarila. Nije “Udovac” ipak postao. Zaibrećen ozdravljenjem , dao joj nogu.

Jednom, nedugo poslije one prve, vidikovačke harmonike od sto dvadeset basa, mi navratili kod onog Mulazimovića  što je  poslije Čička na Skrenderiji đokej bio. Ko jah'o neke vinile ili šta ti mi znamo. Mlađa raja, nije loš, htio se starijoj raji dodvoriti. Nije znao s kim ili s čim jema posla. Pozvo ih na sjelo , a oni butum ostali trinaest dana na sjelu. Išao ih taj broj naopako. Nećko otad nikada nije trinaestu ploču navijo; jal’  bi neku žensku zovno, jal organa reda ili obezbjeđenje zvao da je pušćaju.

Mojsije u bajku Zlatu  pozv'o. Deba, iako ga još  skontali nismo,  pozvo Ankicu. Kad evo ti i Ome sa Đugum Berkom i Baška Baša, mlađi brat Dobrog sa nekom raspušćenicom . Išle ga raspušćenice i starije ženske ko Edipa majka. Možete misliti , taj Baška baŠa imo neki baška obrnuti Edipov kompleks . Ovaj obrnuti Edipov kompleks nije poznat u medicini . Njega skontali mahalaši. Što se više raspušćenica obrne to ti je Edipov kompleks obrnutiji. Pravi mahalski  kontrapunktni psihološki diskurs i kompleks (Lat. Dg. Sindrom Obrnuti raspustenis).

Oma, Baša i Deba nerazdvojni bili. Sve su dijelili . Mošte to misliti? Potom i ostali  dolepršaše.  Dobri sa Epikurejkom, Lenji sa Sokak Kokom . Svi na prozivci, još samo Lela Jela Jelena i Herco fale. Misle biće tijesno.

Herco jahanje ozbiljno shvatao i sa Ibrik Lelom Jelom Jelenom, malo poviše inat kuće lijevo od Alifakovca za džokeja vježbao. Viđu jada, sad iskrsnu i treća Jelena i to sa četiri imena i drugi đokej . Ali ovi naš jado , mošte misliti   je đokejo bez ploča.

Mojsiju oko srca toplo, ona njegova Jelena  G. najslađa i najljepša. Neka Jelena, nek’ se skupljaju, janjad mala, mace male, al’ nijedna k'o njegova Zlata nije i biti neće, iako se ne zove Jelena. U normalnom svijetu ovo se ne bi pojašnjavalo. Ali u mahali nema normale.  Mala je razlika između insanke i insanke. Ime kojim se vabe nije nika garancije da joj je to ime pravo ili da joj čehri pristaje.

Pripeko zvizdan, topi se asvalt, ženske se ne mogu naprat, tukne na sve strane. Valjalo je kotu ulogovati, rashladiti, aerosolovat, asepsolat i iskoristiti.

Najmlađi Mulazimović starijeg brata i udatu sestru imo. Brat mu boem bio. To znači  –  loko na prazno, mezio nije i još usukaniji i modriji u tenu  od mlađeg bio. A prelijepa sestra par godina nas preduhitri i majka čestita posta. Jedna od rijetkih koju nismo na loš glas stigli iznijeti. Šteta ! Za nas. Jazuk za nju. Il'obratno. Ća mu ga mahalaši znadeju.

Sve druge ženske  u bližoj i daljoj okolici , u to vrijemo smo  na loš glas iznijeli. Ha, se prihvaća šćeke i dok se mere izvrćat na leđa , a je je ništa ne ušćakne, počne ih loš glas biti.  Nulti mahalski zakon od šesnaest do šezdeset šest. I što je čudno insanke se nisu ni bunile , ni  ljutile. Ponekad se ko biva malo hoćkale . Ono uzgred, reda i poštenja radi. Već od zore bi u redu , kao za vodu na mahalskoj česmi kod drvene džamije stajale. Neka đugum, neka ibrik; a one bez pravog nauka lavor , ili'ti kantu. Načule preko radio Mileve . posuđe bakarno, jal srebreno, jal limeno je ulaznica za maskenbal. 

Nećko visok i vitak skoro k'o četri-pet uvis nadoštiklanih oklagija. Po koja picajzla na licu; pušio ko turčin, a pio i mezetio nije, ali stariju raju , htio ne htio , dobro ugostio. Dvije lijeve noge i dvije nikakve ruke za sport imao, A obje mu vazda zauzete bile. U jednoj cigar i drugoj ploče. Oca i mamu na more , o svom trošku  otpremio.

Majka ili otac mu turskog porijekla bili, zaboravismo koje čeljade. Da li je tursko porijeklo pomoglo ili nije, ne zna se; tek otac mu mutevelija drvene džamije u tom vaktu bio. Puna kuća berićetli fasunga. Vidj se , džematu tih godina dobro išlo.   

Jedan od rijetkih puta što se raja u trošak nije dala. Narodskog se zekata dohvatila i žao im nije , osim što ga još više nije bilo. Valja Debu i Omu nahraniti,a ni Berki ni Lenjom mane nije , a ako Herco sa Ibrik Lelom dođe eto belaja. Bit će gladnih ili će se u kupovinu po dodatni fasung neko spremat mora.

Stan veliki, u kući na sprat, dovoljno prostora za akšamlije i ašik ljube. Dvorište i bašća, ne bašća već pravi opravcati džardin . Merak živi. Sve u travi i blještavim kadificama, đulama , karanfilićima , maćuhicama i  drugom mirisnom , baštenskom cvijeću, par ašlama, nekoliko tunja, dva tri duda, hejbet ribizli, manje ogrozli i još veliki u staklu sa šadervanom pristavljeni hladnjak.

U bližoj i daljoj okolini je samo doktor Živanović toliku bašću imo. Zabremedet –  šadervan nije imo. Zbog radi čega to nikom nije jasno. Sad bi Deba nešto religiozno možda , nacionalno lano, ali zasad ne zna da ovo zapisujemo, tako da smo dobro prošli glede njegovih mogućih opservativnih jezičnih implikacija.

Rekosmo ili nismo, 0tac Nećkov penzioner bio, al’ nešto mu se inžinjerska penzije malom učinila, a nije bila; pa je “moro” mutevelija džamije drvene postati. Džamija preko puta kuće, ulica Provare (nekad Čapajeva) pet metara i frtalj je do njegove kuće, prekoputački  dijeli. Iako je glavni ulaz za džematlije naklonjene  iskazivanjem javnim vjerskim manifestacijama ,bio u bočnoj Himzarinoj . Sebi pomoćnu portu namah po muteveluku u ogradi izrezao i napravio. Kaže bliže mu. Mogo uletit u džamiju kad mu ćeif . Čak i o ponoći , iako tog termina u vaktiji nema. Kaže  ; sve za kontrolu i pod kontrolu se mora  stavit.A najmilije mu bilo narodski tekat i sadaku brojat i kontrolirat. Javni ulaz, sa javnim izlazom se nikad nije slagao. No to nikome nije govorio , iskao su sve džematlije znale manjkavost računica.

Sad je tu glavni hodža i mutevelija, onaj što je u gumenim kalošama bez cipela; sa sela nekih godina poslije doselio. Čak je i crne sihire bacat “znao”, veliku kuću niže Mulazimovića džab – džabe zdipio. Tako vam to ilmije rade , ko pijavice se prifaćaju jal na insana , jal na hajvana pa muzi , pa muzi sve dok krv ne isisaju.

Četiri kuće povrh Nećkove živio Oma sa roditeljima i sestrom. Zvao je Kanita,a kad bi se naljutio Kalamiti;. ono Đejn zbog mahalskih tarzana ispuštao.

Debu od Nećka jedna kuća, upravo onog sihiraša, djelila . Ulaz bio od Tahtali sokaka.  Nekada se zvala Jelene; ne Grbić , Ibrine ili Hercine , već Vitasovićke. Mojsije je nije računo u Jelene. Kaže neko joj greškom ime dao. Gdje si ti bolan vidio da neka ljepot Jelena bude partizanka. Taj grijeh će jednog dana morati iskantat.

Na drugoj strani , malo niže , a tačno  preko puta Bogumil Časar sa ženom Lidijom, sinom Mirom i kćerkom Dijanom živio. Poslijednji Bogumil imenom i vjerom. Nije dao Bosnu i od srkleta ga srce heknulo. Sin mu za čerečenu, nebogumilsku Bosnu život dao.

Samo što su sjeli oko salonskog stola od mahagonija, Deba upita Omu dajući na znanje da je vrtio riječnik:

-Što si bio brižan, ili kako ti reče akuratan. Možda si brino što ti jaro glavu nije mogo dići?

-Nije to bitno. Htio sam malo da spasim atmosferu tog upeklog jutra.

– Jebala te, da prostiš atmosfera, što ne skoči za harmonikom da je spasiš, sada bi imali muziku uživo, a ne neku Jugoplastiku.”

Ljut Deba nema mu žive svirke, ova vinilska ga još brže uspava. Hoće Mojsije bacat harmoniku pa raja nagrabusi . Mora nekako pregrmiti jazuk halal.

Nije se druženje ni zahuktalo, drugi dan tek je, eto ti Ome , iz sobe , niz stepenice se obada i uleće sav osafunjan, samo u tada popularnim gaćama parhetušama, poderanim  na butinama, gleda u Mojsija i pita:

-Ima li ko bateriju?

-Šta će ti baterija?

-Ma, jebo ti onu tuberoznu  Berku, jebo je pas!

Oma je inače po sočnosti i fleksibilnosti maternjeg jezika bio nenadmašan u raji i šire.

– Ja u poslu, zašiljio joj ga do bubrega ,a ona mi gurnu glavu dole. Pas mater. Ajd’ velim ja , šta ću, uzvratiti se mora. A dole tuhne, dušu za povratit. Ja se baildišem, okrenem glavu pa ispljunem, pa nazad, pa opet u stranu i sve tako. A onda: krik . Jebo je krik, da je jebo. Prepade me načisto, samo što nisam zatrzo ko Herco.

-Klitoris Oma, klitoris!- vrišti Berka.

– Prepade me bone, šta vrištiš misliće svijet da te silujem ili ti belaj neki radim.

A ona samo još uh i uh i ne zove više klitoris upomoć. Ma čuo sam ja da ima naki klitoris, haman  ko neki ženski klinčić. Ja se zaviriv'o, uvirivo’, nadviriv'o, ma znaš ti Berku. Crna rupa! Ništa se ne vidi. Eto zato mi treba baterija. Da se prosvijetlim.

Mojsije je uvijek imao bateriju, planinar bio, a i babi u zoru nije smio kandilje u bašći palit, da ne probudi đule. Izvadi je i bez riječi mu je dade. Zna on šta je belaj i gdje je klitoris, ne nasmija se, ni riječ ne prozbori. Samo stisno zube , a ramena  mu se ko ženske gaće na promaji  tresu.

Oma se za par minuta vrati još crveniji,znojaviji i raspomamljeniji.

– Šta bi, ti brzo nešto. – hinjski rovari Deba.

– Kako brzo pizdo jedna hinjska. Jes’ da je Berkina ko crna rupa, ali nije ona prava crna rupa. Ni bateriju i glavu ne možeš zagurat u nju. Kad baterijom gore dole ni traga otog  klitorisa. Ruku ko ginekolog  zavuko, pipkam, gurkam, tražim; a ono ništa. Sve nešto roskasto, meljavo; baš ko teleće brizle pred roštilj.- progovara Debinim riječnikom, a ovaj gleda sa žica tek prispjele brizle. Brizle puste drhte, rumene i reš crvenkasto smeđe, miris se zavlači u mozak. Deba oblizuje usne, guzica mu igra ,  ko rep kerčeta kad ga koskom vabiš.

– Ma pusti brizle Deba – vidi Oma nikakve vajde od Debe- kako ću ba Berki reći da nema klitoris.

-Fino ! Ti joj samo kažeš da nema klitoris i riješio problem – umuje Baška.

-Jesi pametan ko ricinus. Idi ti pa joj reci. Ima da odnekud izvali đugum i tres ode glava. Znaš kakva je frkava , ko bilesim ona Frka Frkica , kad joj ne ide.

– A ti je opet jezikom pomiluj, odozgo ka dole, pa ponovi, odozdo ka gore; što ako malo tuhne ništa ti ne fali, mark špicovske brkove imaš. Ako se malo sa grmom zapletu veze nema, samo gledaj i zapamti ne okreći se sine  – sasvim ozbiljno Baša, kao da nekom od toga život zavisi.

-Ja mahnitog li hajvana , ljudi moji!

Samo što to reče odleti, ne prođe ni minut, dva, evo Ome cvjeta i veselo priskače Baši i sve ga u obraze ljubi. Haman ko Ahilej svog havera Patrokla.

Ovaj ga gura od sebe, briši peško nalet te bilo; nešto u tom smislu.

” Vi se ko biva ižvaljiste.” dobacuje Mojsije.

” Kako ne bi,spasio mi život. Nije to banka germe. Inače bi najebo ko žuti, slomila bi me Berka ko’ sepet. Zaibrećena mojim uletom, namah se natandarila ,ja stavio štipaljku na nos, ko velim šta ću moram slušat.

-Šta će ti ta heftarica za veš?- pita ona.

-Periskop – ja na lakonski ili latinski, nije bitno, i odmah ‘oš'o dole i samo što nisam doš'o; a ono štipaljka mi smeta. Neću, velim sam sebi , sad odustati niti oči zatvarati , kad neki piklić, neki crvić ko nezreli crveni dud mali, samo što mi se na nos ne natandari, oko ne ubode. Ja se okuražih, pocuclah ga i Berki rekoh:

“Eto ti klitoris jebo te on.”

Nije ni završio, a već po kile brizle u žvalje stavio k'o konta : vala naradio sam se, zaslužio sam. A i on velika poguzija bio. Ni briga ga što je to Deba brizle sebi nanijetio. Polako havlja, maslo sa prstiju liže, pivu pije i meraklijski cokće.

Deba zino, deset minuta beknut’ nije mogo. Uvijek nešto sporije na tenane mislio.

-Nek znaš da ću ti opet pricvrljit đugumušu i reći joj da nisi pojma imo gdje je klitoris.

Nikad nije reko. Ne zato što nije htio, već se o svom jadu zabavio. Spremala se vojska, a Mojsije neće da mu svira onu:

-Jesen dođe,jabuke i kruške zriju , mene draga ćera u armiju…

Kaže neće papanluka u raji.

Đugumuša ne  Berka , ona će po usudu svojim putem krenuti, nego pomenuta Frka Frkica , koja komparativno uleće u ovu bajku,  nad Sedernikom iza Sedam šuma stanovala. Prije zore ustajala, krave bi nahranila i pomuzla. Pa mlijeko u đugum, pa dva đuguma na konja, pa konjem do Podrastova. Za drvo ga veži , pa mlijeko po Bjelavama mušterijama raznosi. Brat mlađi joj pomago, ona u trgovačku školu išla, završne godine, drugi il treći razred. Ko će ga znati. Nisu mahalaši išli u tu školu.

Teška vremena bila, otac malo škole  imo, fizički radnik na gradilištu, svaku zarađenu paru bi propio. Majka domačica bila, četvoro djece. Morala se kao čitačica zaposliti.

Tamo na selu  kod Miljevine na desetine dunuma oranice i šljivika ostavili. Tako je to bilo, opanke skini, kaloše obuci,pa pravac grad. Jedan seljak, drugog seljaka u grad zvao, pitomio. To bila očeva joj priiča; za publiku. On iz vranjanske Gornje čaršije bio, ali se krio. Aferimni neki. Ganjo ga neki Mutikaša, pa on ko tajni agent, ikognito u Sarajevu živio.

Za Debu je tautologija uvijek grana nauke koja proučava tute. On to nije krio. Za to vrijeme Lenji je pročavao Tautu i tautologiziro je. Nju su i Mala guza zvali. A nije bila Taute nego Teuta. Otac joj jako kofrčan bio. Deba i Oma najćeše, kažu:

” Vid joj guzova ko dvije rumen jonatan/gold jabuke malo veće. Jedan guz zelen,jedan crven.”

Lenji se nije ljutio, iako mu pravo nije bilo. Što jes’,jes’ mogla joj oba guza u jednu šaku njegovu stati. Imo on veliku međeđu šapu. Samo mu nikad nije bilo jasno otkud su oni  znali da su joj guzovi naizmjenično rumeni i zeleni ko jabuke.

Teuta se nije bunila zbog pogrešnog spelovanja njenog imena, jer ju je Lenji savršeno, dugo, preko nekoliko puta po uh- uh sistemu proučavao, ponavljao i spelovao. Ona se nije bojala spelovanja, čak ni ponavljanja radnji ni misli. Ime joj dobro pristajalo. Nije ni arnautka bila, sestra onog konobara Sude iz Bonusa.

Njega su muntali ko levata. Umjesto četrdeset  cuga, naplačivo im četrnaest.Rekli mu kako ćeš bolna četrdeset podijelit sa sedam.Četrnaest je djeljivo sa sedam, a ne četrdeset. Svaki od nas popio po dvije tekučine i to je to.

Konobar Sudo bi se zamislio , prste nešto čeprka i računa i sam sebi kaže: Vidi Sudo što ti je škola. Da ne bi ovih Teutinih , ja nikad ne bih sazno da četrdeset nije djeljivo sa sedam,a četrnaest jeste. Otad im nije račun donosio. Samo bi tražio lovu koliko daju, vjerovo im. Sve dok ga Deba nije pokušao natakarit.

Konzilij jako veseo, ljube se tu veče potrefile , a Mojsije moro ić po harmoniku. Fajront se bliži. Oni neke potkačili, neke nisu. Sudo traži lovu. Deba kaže nema lova.

-Kako nema.

-Lijepo, večeras nismo cugali.

-Kako niste cugali, ja donosio svako malo.

-Ti donosio, gazda i njegova raja odnosili.

Zaboravio Deba da je gazda otišo u ribu, a mladu ženu kući ostavio da sa njima kuburi , a njoj nije mrsko bilo…No koment, udata žena.

Konobar ovaj put ništa nije naplatio, ali sutradan otkaz dao. Našli mu manjak. Ni platom nije mogao dug pokriti. Snašo se on. Otišo van dometa konzilija i štos djeljivosti sa dva puta sedam, proširio na tri, četiri, pet i šest puta sedam. I lovu zgrno. Za dvije godine vikendicu zbokso. Školu batalio . Kaže šta će mu škola? Školovo njega konzilij.

Deba je još tvrdio da je eklektik čovjek majstor u klik-klaku, Lenji je oponirao, zamjenio Omu. Ovaj se okuražio od kada je klitoris našao i svaku novu ubjeđivao da ima klitoris. Dakle Lenji je ustvrdio da je eklektik umjetnik koji u svom radu kombinuje moleraj, soboslikarstvo i likovnu umjetnost. Deba se zamisli i kao rijetko kada popišmanio se i složio se sa njim. Od tada su njih dvojica postali najbolji jarani.

-” Vidi ti upravo opisao Mojsija, pravi Mikelanđelo.”

Lenji se smješka gleda Dobrog pogledom ga moli dodaj gas. Zna eto frke, biće tu bacanja harmonika. Uh,jebo ga pacov nema harmonike. Valjalo bi da se ona pokupila i nekako nadoštiklala.

Sluša Mojsije Moriće, vinil verzija onog Saje i sve nešto hukće, k'o natakarena sova na parenju sa ćuranom. Vrti se vinil, a Mojsije koluta očima, mrsko u Debu pogledava. Ovaj posta zamišljen, ćuti, vrpolji se, objema rukama trpa brizle u se. Znoj mu obliva čelo, on stolnjakom masnoću  briše. Đaba salvete na stolu, đaba maramica u đepu Dobrog, osjećaj ga nekog belaja dobro potkačio.

Dobri , usputile , kao nezainteresovan šica u sridu::

-Šta je Deba, šta si nervozan, malo se znojiš. Izgleda da nisi akuratan ko Oma.

Deba mrmlje:

-Ma ništa.

I svaki čas pogledava u Mojsija. Mojsije smoto cigar, puši i pijucka, izludili ga Sajini Morići; samo što gramafon ne zatandara.

Lenji gleda u Dobrog klima na Debu, potom na Mojsiju.

Dobri misli; nešto je ovdje dubiozno, i eksplozivno, ali proširuje malopređašnje pitanje:

-Ti se nešto umorio, diši malo, maši rukama, pričaj nešto.

To bio znak za Debu da malo ohane od meze, da popusti malo, da  ne kidiše k'o lav na baklavu.

-Mojsije bolje ti je da si presto da sviraš Moriće prije nego što si bacio onu harmoniku, sad moraš Saju slušat – misli da je eklektičan Deba , gladi se po trbuhu ,usta mu se objesila, mast samo što ne curi iz ušiju nastavlja:

-Joj majko mila koliko je tu cuge, brizle ko bubrezi bijeli nestadoše , više ih nema, neko ih mazno, dajte mezu, ponestaje. Ne razumijem se u slikarstvo , ali za to ti ne treba baterija. Onaj Mikelanđelo , Botičeli , Vinči, Karavađo, a i neki od  kasnijih , a  i bukadar sadašnjih slikara cvajtaši bili.”

Gleda ga Mojsije, zapali cigar, čokanjče u ruku, mezu mu Deba ogadio, nadrka desnu obrvu, otpuhnu dim – dva i blago skoro sa smiješkom u lijevom oku, onom nenadrkanom, objestan smješak iskri, pokroviteljski će Debi:

– Jel ti to meni?

Deba ga bijelo gleda, nejasno mu pitanje, ruke opet zaposlene, ne anlaiše, ipak mrmlja:

-Aha , ja kome ću. Neću valjda Dobrom. Nije on kriv što ga žemske ko njegove boje vole.

Mojsije ustaje, na gramafon poklopac stavlja, ploču ne skida, za remen ga desnom rukom hvata. Ono sa struje muško iz onog ženskog ne izvlači. Jok, trga. Na lijevi kuk vinil ćemane pristavlja. Priđe stolu, ruku diže, kuk u susret noj opusti i tres – gramafon leti. Zamalo Debu , za dlaku anamo neku, jal ovu , jal onu maši, kroz prozor zatvoreni u hladnjak otvoreni gramafon heknu.

Ovaj put se ni basovi ni Sajo nisu čuli. Što ti je elektronika. Ima mnogo basova i hejbet sijalica ali se nijedan ne javi. Samo jedan tresak gruuum i prašina se digoše put neba.

Mojsije odahnuo i misli vidi lakše tuđe gramafone, neg vlastitiu harmoniku bacat. Što ti civilizacija neće donijeti. Lakoću neku.