XV Dio

U susret Badnjaku 1984.

Ponedeljak 13. avgust 1973.

Sjećanja

*

Kada se Dobri one srijede 13 avgusta , dvije godine poslije vratio domu srca svoga jedinom ja sam se izgubila u naletima sreće. Kada sam vidjela da leži podno šadrvana vrištala sam i skala od sreće. Neki ludi smijeh , neka nerazumna groznica me uhvatila . Skakala sam i smijala se. Gledala u nebo i zahvaljivala se. Razum se potpuno ugasio. Gutala sam kapi kiše želeći da me podmlade. Došao mi Maleni moj. Vratio se. Htjedoh da zaplešem s njim. Pružih ruke prema njemu , on se ne osvrće na nju. Bio je ležerno oslonjen na šadrvan, malo bočno , ruku opruženih uz tijelo, blago povijenih nogu; skorop pa fetalni položaj.

Vodopadi kiše su među nama. Primakoh mu se licu i vidjeh da spava. Kiša mu se slijevala sa kose poput suza djeteta koga su povrijedili i koje sustižu jedna drugu, tvoreći neprekidni niz bujica. Umor i bolni grč su se ocrtavali na prelijepom, još uvijek djetinjem licu.

Nisam bila tužna. Sreća me nije napuštala. Znala sam da mu neće biti ništa. Ja sam tu . Luce Malena ću izliječiti svoje maleno dijete, ljubav moju jedinu. Zna kako. Ljubavlju I nago toplo žensko tijelo uz nago djetinje pothlađeno djetinje tijelo.

Sabrah se , skupih snagu , podigoh ga. Jedva. Ne znam kako , ali ću ga odvuć sa ovog kijamet. Osjetim da drhti. Čini se da je malo teži nego prije dvije godine. On kao da je osjetio da sam tu i da ga želim odvesti u sigurnost , na toplo. Privije se uz mene i poče da korača. Polako , umorno, nesvjesno, poklizujući

Uvedoh ga u kuću i nekako ga povalih na trosjed, koji je carovao dnevnom sobom zadnju godinu dana. Otrčah u banju i pripremih toplu kupku. Zna se pjenušavi miris djevičanskih ljubičica. Njegov omiljeni. Iako je to i moj omiljei miris , ponekad sam bila ljubomorna što je to bio i njegov. Često sam se pitala koliko je mirisnih ljubićica brao i mirisao na svojim lutanjima. Pređašnjim , sadašnjim i budućim.

Vratila sam se u dnevnu sobu. Vidim – on gleda u mene malo mutnim pogledom. Oči mu se polako bistre i javljaju se iskrice. Pa se gase. Pa se opet jave i jačaju. N akraju mu se pogled izbistri. Svjetlost prodre u njih. Prepozano me je. Blagi osmjeh se preli preko usana , zahvati lice i u pogled zasja ljubav. Čista , nepomućena , blistava ljubav.

-Dobar veče ljubavi moja jedina . reče pokušavajući da ustane.

Sila teže ga povuče nazad. Nisam se uplašila. Znala sam da će sve biti u redu Samo nek je on meni došao. Sve će ova Luce srediti. Ima u meni toliko ljubavi da bi vas dunjaluk mogla grijati. Odvedem ga do banje, posadim na tabure.

On se smješka i gleda u mene. Nadoknađuje izgubljene godine. ne pokušava da me dodirne. Znam šta misli. Nije čist. Uprljali ga prosto i vrijeme izbivanja. I polako i nježno svučem ga. Prvo prsluk. Zatim kravatu. Vidi molim te . Promjena. Nije više leptir mašna. Da li to znači da misli da je odrastao. Potom košulja i potkošulja Otkopčavam kaiš i polako svlačim pantalone.

On se smješka i kaže :

Deže vu?

Šutim. Stid me je ovog djeteta. Nikad ga nisam svlačila , a da je bio svjestan. Na pločicama leži svučlena odjeća. Ostao je u kratkim gačicama. Miran je , ne miče se . Samo me uporno gleda i smješka se. Čini se da uživa u mojim mukama. Znam , zasigurno znam, osjeća da me je stid i da ne znam kako da mu skinem gačice.

Sebi dajem predah , polako skupljam garderobu sa pločica i još sporije je slažem u korpu za veš . Onu istu u koju je on prije dvije godine odlagao moj veš. Malo se osjehnem. Stid me poče prolaziti. Pomislim nek pukne što puknut mora i okrenem se ka njemu.

A on u kadi . Lagano zavaljen opušten u ne prestaje da se smješka, da gleda u mene i da uživa. Takav vam je on. Voli da se igra. Zahvalna sam mu što me spasio neugodne situacije i dok mu prilazim , poput bljeska se jave prizori od prije tačno dvije godine.

“

“,,, Dođem sa službe predveče , prvi put poslije njegovog privođenja. Bilo je kasno predvečerje. Tražim ključ – vrata se otvaraju. On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu. Pantalone i prsluk . Ispod , košulja bijela, okrugli okovratnik. Još mu samo krila anđela trebaju. Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću.  Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež, a ništa vrijedno nisam držala tu na osami, u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Sutradan  je od nekud neku šćemlijicu zboksao, da me ne saginje , a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je zajedno sa kapom spušta. Službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu kači . Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem. I odmah me iz hodnika u kupaonicu vodio.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , samo bi me ka kupatilu skrenuo. Toliko sam umorna da nemam snage da se za bilo šta bunim. Naporan je moj posao. A ja sam ga krvnički radila. Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim. Miris ljubičica, malčice hladnija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio roskasti kožni tabure. Znam da nije moj i pored kade ga stavio. Na njega me posjeda , kosu raspetljava.

Bilo je to vrijeme punđi i šnala. Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem . Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove, a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i usporeno, ne želi da me dodirne. Osjetim u vrat , mi dva lahaorac  poljubca,  sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi? A opet ugodno mi i nježno , koža se od miline ježi. Ne pravi on nikakve nagle pokrete , da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.Bočno dugme malene suknjice moje, ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i pored kade odlaže. Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prste masira. Jedan po jedan, miluje i u vrh ljubi. Pa onda nokat i na kraju članke. I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom. Joj rahatluka nono moja. Osjećaj da se sav umor među prste spušta i polako povlači.

Napetosti skoro da nema. Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji; grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se, pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata.  On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote. Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami  uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime koje sam na brzinu skinula i u košaru odlaže. “

*

Prilazim mu , privučem tabure , sjednem, naginjem se i u čelo ga ljubim, tamo gdje se kosa sa čelom spaja. Tiho , nježno kao da je bebica. Primam ga za za ruke. Prvo lijevu , okrećem joj dlan , na lice ga polažem , pa na usne . Ljubim ga u ruku. Tiho , nježno kao da je bebica.. Dižem je ka mome čelu , dodirujem ga njome, pa je vraćam usnama i tako još jednom. Zatim prinosim njegovu desnu ruku mome licu. Milujem je njime, okrećem dlan, usnama ruku dodirujem . Tiho , nježno kao da je bebica.

Otkako sam ga privela … otkako sam ga privela…bljeska mi u umu. Taj bljesak sada odgurujem . Ima vremena. Znam vratiće se.

Počeh se ustajati da se okrenem njegovim nogama. Ali on me povuče u kadu.Voda se izli. Krcata sam je i raskošna oblinama. U tren i ja sam naga. Zagrlio me čvrsto , muški, da ga ne otjeram. Naše se usne spojiće. Titravo , grčevito . Kao u bića koja se spremaju zaplakati, pa im se usne počinju trzati i grčiti. nismo ih mogli odvojiti. Kao da smo se bojali ako se razdvojimo da će san nestati. Ipak dah je presudio. Kad je kiseonik ponestao i nismo mogli disati morali smo se odvojiti. Poslije smo se malo pipkali, gurkali. Ovlaš ljubili, u oči neoprekidno gledali. Tu glad za dodirima, pogledima i poljbcima nikada više neće moći utoliti. Znala sam to. Tako nam suđeno. Da se volimo i rastajemo.

Odjednom grč mu preleti preko lica, Zabrinuto ga pogledah. On se malo nasmješi:

-Oprosti mila , malo sam ti umoran. Nije išlo dobro zadnjih godinu dana. Nešto je krenulo po zlu. Nije mani ništa. Fizički sam dobro. Um mi je dobar. Ali me san neki safato , samo bih spavao.

Otrijeznih se. Zaboravih da je je bez svijesti spavao po najvećem prolomu. Očajnička radost ponovog susreta me smutila. Shvatih – prvi put ga vidim svjesnog a bespomoćnog. Izletih iz kade. Nije me stid.

-U ljubavi ženska nagost je toliko lijepa i čedna… i ja se nje ne stidim…

Izađe i on. Usporeno, gubeći dah. Gola i vlažna odvedem ga do našeg bračnog kreveta. Rekoh mu.

-Sačekaj ljubavi , samo tren. Idem nam donije odjeću . Odmah ću ja.

Potražim duboko zapretenu, onu savršenu anteriju boje nevinosti ljubičica , za koju sam mislila da mi više nikad neće milovati tijelo. Navučem je na osvježenu nagost. Izvadim iz sehare odjeću Malog princa od prije dvije godine. Savršeno čistu, besprijekorno ispeglanu i obojenu mirisom moga tijela .

Dok sam se vratila , on se samo naslonio i zaspao tvrdim snom. Neka ga neka spava. ova žena više nije preplašena žena , Malena Luce pizdunka. Ona je voljena žena. Žena koja voli. Bezuslovno i djetinje iskreno.

Šta ću (?) i ja se svukoh i legoh pored njega. Nježno ga zagrlih i prislonih na grudi. i gledam ga. Više nije u grču. San je dubok . Ponekad ga prekine neki drhtaj i uzdah pa nastavi mirno spavati. Vremenom ,moje ga je tijelo grijalo i umirivalo i drhtaji su postajali sve rjeđi. da bi se oko ponoći u potpunosti umirili.

Gledam ga. prelijep je.I čedan. Možda me ta njegova djetinja blagost osvojila? Ne znam. i nisam dala da mi ga privedu. Nikada ja to ne bih sebi , niti ikome drugom , pogotovo njemu učinila.

-Na ljuljački koja se sama ljulja, dvoje djece spava i možda mriju … i ja se zaljubljujem u njih.

Tog dana smo se povezali za čitav život. Sve se odvijalo strahovito brzo. Ostaloj djeci sam pomogla da ih moji u svitanje bezbjedno prebace u mahale, kućama. Ja sam sa Dobrim ostala i da se pobrinemo za Frku Frkicu. On je na rukama prenio u kuću , na krevet. Meni omogućio da je operem i presvuče, Sve mi je pripremio. Peškire,lavore, toplu vodu u ibriku, gazu, spužvu , odjeću , l onda se diskretno povukao. Nije želio da pogledom skrnavi tijelo mile prijateljice, iako je to tijelo , bez odjeće imao u rukama, mazio , milovao i ljubio.. Njegov pojam časnosti i ljepote nagog ženskog tijela.

Poslije smo sjedili na verandi i pričao je sa mnom kao da se oduvijek znamo.Vjerovao mi je. Pričao je o onome što ga tišti . O zloj kobi njegove dvije najmilije djevojčice. Prelijepih Marija Magdalena. Nikad nisam bila ljubomorna na nijih, Pritisla ga tuga i nemoć. I sam je bio dijete. Ispovjedao se , kao da pričom traži naći rješenje. Ne, nije on tražio ni savjet, ni pomoć, samo je molio da imam razumjevanje za ta prekrasna bića.

I kad je Kosara , krvava , prljava u ritama dječije pidžame se medvjedićima, banula i onesvjestila se na njegovim rukama, shvatila sam koliko duboka i uzvišena može biti djetinja ljubav. On je uvijek znao šta da radi. One su uvijek znale da mi se mogu obratiti za pomoć. Zatosam ih zavoljela i pomagala koliko sam mogla.

No, mene je prvenstveno opčinla njegova dobrota, časnost i nevinost u ophođenju prema Marijama. Bilo je to neke iskonske , nezemaljske , bezuslovne , nematerijalne ljubavi. Ljubavi radi same ljubavi. Vrlo iskrene i požrtvovane ljubavi. To me toliko dojmilo i okupiralo danisam prestaja misliti o tim dešavanjima. Kažem zaljubila sam se u tu djecu i kao kobac sam ih počela pratiti da im se nešto ne dogodi.

Ali od sudbine se ne može pobjeći. Kosara je naprečac umrla. Dobri se slomio. Boljelo ga je što je otišla i što svom anđelu nije mogao pomoći. Frka Frkica mu je pokušala pomoći. Nije joj bilo teško. Oduvijek ga je voljala. Ali njima dvoma nije bilo suđeno. Ne tada. Ono poslije je bio samo huk prošlih vremena.

Sudba u vidu zlih ljudi se opet umješala. Razdvojili su ih. On više nije imao vjere ni u šta , osim u Boga jedinog. Međutim bio je dijete. Nedovoljno upućen u svoje vjerovanje. i slomio se i počeo gubiti. Odvojio se od mahale i mahalskih drugarica i drugova. Odvojio se od “konzilije”. Roditelje nije previše interesovao. Bio je odrastao i oduvijek je bio nezavisan. Znao se snaći i bezgranično su mu vjerovali. Znali su da ne može učiniti ništa loše. To je bilo dostatno da ga puste da živi svoj život.

Ja ga nisam poznavala toliko dobro. Znala sam o njemu kroz njegov odnos prema svojim drugarima i djeovjčicama. A on se odvojio od njih. Počeo je zalaziti u “popularne ” i kafane gdje se skupljalo društvo sumnjivog miljea – polusvijeta. Sve ih je znao . Poštovao ih je i oni su njega poštovali. Tada je čast bila na prvom mjestu. I svi su imali svoj kodeks poštenja. Njega su ostavljali na miru i nisu ga uvlačili u svoje “poslove”.”

Žene su ga voljele , jer je bio dobar, pošten, pristojan i gospodin par ekselans, vrlo široke ruke. Nikad nije bio sklon ačlkoholu. Povremeno par čašica cokcujućeg kurvoazije radi društva. Namjenski par čaša ohlađene graševine sa nekom grlicom u osami četiri zida. Uvijek u kasnijim noćnim satima Preko dana nikad.

Sada skoro nije izbijao iz kafana. jedino kada se trebalo presvući, toaletu obnoviti ili sa nekom djevojčiicom se povući. Oči su mu postajale umornije i vodnjikavije. Sve sam ja to Luce Malena sa tugom, iz prikrajka pratila. Nikom nije nedostajao. Svi su bili zabavljeni samim sobom. Život uvijek ide naprijed. A Dobri je, očevidno sve više zaostajao.

Nisam mogla da se petljam. Ne mogu ja liječiti slomljena srca, jer rmoje je slomljeno. Ne mogu ja spasiti nikoga, jer sebe ne mogu spasiti. A onda me je jedan dan ispred supa sačekala Frka Frkica.. Kad je vidjela da izlazim , zaletjela se u mene kao dijete koje vidi mamu poslije mjeseci otmice. Zagrlila me čvrsto i počela grčevito da plače. Jedva sam je razumjela:

-Molim te pomozi mu. Ubiće se. slomile su ga dvije Marije Magdalene. ne snalazi se. Skršen je. Gubi se. Molim te Luce pomozi mi.

Zagrlila sam je , odvela do auta, ubacila je na suvozačevo sjedište. Sjela , dala joj maramicu . Nije pomagalo suze su same išle. samo je ponavljala:

-Spasi ga Luce molim te. Samo ga ti možeš spasiti. Tebe će poslušati šta god da ga savjetuješ. . Ti ga jedina nisi nikad iznevjerila.

Frka Frkica je bila očajna. Imala je malu bebu i plašila se susreta sa Dobrim. Udala se da bi ga zaštitila. Plakala je i nije se smirivala.

-Molim te Lucija pomizi mu. Nikad vas više neću iznevjeriti. Ni Boga Milostivog ni tebe, ni njega. Samo mi ga spasi..

– Hoću ,ali samo ako se ovog trena smiriš.

Pogleda me u nevjerici i naglo prestade sa plačom i zapomaganjem.

-Hvala ti Lucija Malena.Znala sam da me nećeš iznevjeriti dobro diejte.

Nasmijah se od srca. Malena, skoro dijete Frka Frkica ženi dvadest pet centi i trideset kila plusa kaže dijete.

Pomilujem je po glavi. Kažem joj da će se sve srediti i da se više ne brine. Smiri se . Osmjeh joj se nabaci na nježno veseo lice. Voljela sam to njeno veselo lice. Bez obzira što je život nije štedio bila je izuzetno vesela i pozitivna djevojčica. Ljubav prema Dobrom je držala i činila plemenitom, uzvišenom i čestitom.

Odvedoj je kući , gore iznad Sedrnika. Dopratih je do kapije. Zvala me da uđem. Nisam mogla . Imala sam nekog neodložnog posla . Obećah joj da ću navratiti čim nešto uradim za Dobrog. Odlazeći , krajičkom oka vidjeh trešnju staru i ljuljačku koja se sama njiše. Ne znam da li su sunce i blagi vjetar igrom vjetla i sjenki previli privid , ali je vidjeh dječaka kako u krilu drži djevojčicu , a ljuljačka se sama ljulja. Stresem glavom da odagnam viziju.

-I meni se Luce malena ta slika često priviđa. Kao da su trešnja i ljuljačka odlučile da tu scenu zadrže dok mi živimo.

Tih dana sam bila u nekoj gužvi i skoro zaboravih na Frku i Dobrog. Onda se sjetih da je u stanici milicije Lugavina komadir Eso Mraković, milicajac koji je volio mahalaše , Dobrog posebno. Govorio bi:

-Oni su dobri , zato što ga poštuju i cijene njegovu dobrotu.

Nazvah ga. Rekoh mu u čemu je problem. Odgovori m

-Izvini mi šefice, ali se ti ne brini za njega. Neće se njemu ništa desiti. Višam ga ponekad i Starom satu. I ja ponekad tamo navratim i radi službe i radi družbe. Popijemu jednu dvije i podsjetimo se nestvarnih vremena..

-U redu je to Eso. Ali moram da se lično uvjerim. Obećala sam onoj zlatnoj djevojčici Frki Frkici, ako je se sjećaš.

-Kako da ne! Milo dijete. Nadam se da je bolje sreće i da je dobro.

-Dura. Ali se brine za Dobrog.

Dobro uradićemo nešto, obeća mi Eso. Nakon par dana eto poziva.

-Eso na telefonu. Imaš li malo vremena . Dobri je kod mene u kancelariji.

Odmah se uputim u Lugavinu. Čak upalim rotaciona svjetla, uključim sirenu i dam gas. Od Fisa do Lugavine je šest minuta vožnje. Stigla sam za tri.

Kad me ugledaše , u stanici svi popadaše sa svojih stolica. Kojim dobrom strašna luca kod njih? Užurbaše se klanjajući i pozdravljajući. Odmahijem rukom , otpozdravljajući i uletim u Esinu sobu.

Njih dvojica sjede zavaljeni u fotelje. Eso je volio komoditet i o svom trošku opremio komandirsku sobu. Iako ni jedan ne pije preko dana, Ispred njih tri čokanja o,5 dcl. Meka meraklijska šljiva 33 grada. Garant. Znam i da je onaj treći čokanj meni nanijećen. Ne zna da li da se ljutim ili smijem. Mahalš i Gorštak! Kombinacija snova i posebna prilika. Bez dobar dan il pomozi bog Eso grunu:

-Evo ti ga šefice tvoj je. Vodi ga samo da se kucnemo. Nikad nismo zajedno nazdravili.

U tom momentu sam znala da ovo neće izaći na dobro. Na brzinu digoh svoj čokanj, kucnuh njihove , liznuh malo, spustih čokanj i hladno ali odrešito i užurbano rekoh:

-Hvala Eso. Hajdemo Dobri.

Dobri i ja izađosmo iz stanice, Već me poćela panika hvatati, ali sam još uvijek mirna i pribrana. Otvorih zadnja vrata desna vrata službenog automobila i ozbiljnim , oprobanim policijskim glasom rekoh :

-Upadaj Dobri.

Sutra su Stari sat , milicijska stanica Lugavina i po čaršije bubali:

-Luce privela Dobrog.

Deba se sa Bjelava, svako malo podrigivaoo . Čulo se do Starog sata i Logavine da bi urlik se zaledio na Ćaršiji:

-Luce bonička, pazi se dobro. Moš ograjisati.

Bila sam bijesna ko ranjena lavica.

I nisam ga uošte privela. Samo sam htjela pokušati pomoći Frki Frkici. a i njemu. Zašto da ne ? Zaslužio je. Eso ga je samoincjativno pozvao na razgovor da meni olakša. Znao je da ću ga potražiti. On ga je prvi sreo i zadržao dok ja ne dođem.

Oneraspoložila sam se zbog toga što je prvi susret , poslije dugo vremena djelovao isprazno i sirovo. Bila sam ljuta na sebe i na njega. Na sebe jer nisam mogla poreći činjenicu da je nesvrstani i neupućeni posmatrač moga pomisliti da privodim Dobrog. Na njega jer se samo , bez riječi “nevino” smješkao, kao da ga čitava situacija zabavlja.

To me činilo nervoznom i napetom. Ipak blagost i nevinost smješka u njegovim očima me podsjetila na nešto čega ne želim da se sjećam. Nešto što sam potisnula toliko duboko u nutrinu , da sam to skoro zaboravila. Taj pogled je imao onaj moj baksuz , moj Dodo. Doduše , njegov pogled je bio boje vedrog neba , a ovaj je bio nalik dubini oceana koga noćna tama i zviježđe grle.

Ne razmišljajući , pokušavajući odbaciti poređenja i vraćanje u nešto što ne želim, nisam ni primjetila kuda vozim. Tek kada smo došli na Vrelo Bosne , na zemljani put koji vodi meni znanoj livadi, zaustavila sam automobil. Isključila motor i slomila se. Polegla sam na volan i razvalila plakati ko godina. Ako znate kako to izgleda. Sirena je pod težinom moje glave počela vrištati. Ja sam samo jecala, pa sam pustila da sirena vrišti mjesto mene. Izgubila sam se. I više se ne ničega sjećam.

Svijest , ali ne i misao mi se polako vraćala. Podsvjesno razaznajem šum Modre rijele i osjećam treperavi hlad stare trešnje. Iste one na kojoj sam se nekada njihala do nebe i zvijezda , dok mi se od sreće ne bi zanebesalo, zanebesalo. Tada bi me Dodo uzeo u narućje i prebacio na ćebe boje duge. Stavio mi glavu u krilo , milovao po licu i pričao o ljubavi.

Osjetim ćebe pod sobom . Toplina mi kaže da je moje. I znam da mi je glava položena u nečije krilo, Neka ruka mi miluje lice. I čujem riječi:

-Ljubav je sve što imamo. Milost darovana od Neba.

Glas jasan ,umirujući i nježan. Ali nije Dodin. sličan je, ali jednu oktavu niži. Naslutih o kome se radi. Htjedoh se naljutiti. Odakle mu pravo da me ušuška u krilo. Odakle mu pravo da me miluje po licu. Odakle mu pravo da mi priča o ljubavi. Odakle… A onda shavtim da mi se našo kad sam nestajala. Da me izvukao iz auta i položio na moje ćebe iz gepeks- Da me stavio u krilo da bi mi obrisao suze i šminku koja se razlila u crne pijavicer. Da je pričao o Božijoj ljubavi koja daje hrabrost da živomo i volimo.

I znala sam da me gleda onim blagim jagnjećim pogledom koji vam se upija u dušu i smiruje.Pogledom punom topline i plemenitosti koji vas zbunjuje , koji vas plaši jer ga ne poznajete. Uče vas da se bojite nepoznatih. I to s pravom. Ali ovah mi nije nepoznat i ja se njega ne plašim.

Lajavuca:

Aha kako ne. A što ti to srce titra i strah te šta se može desiti.

Dobrica.

-Opet ti i tvoje bezobraštine. Da ga je privela bio bi u zindanu.

-Joj jesi naivna ko serijska udovica. Prevrnula je nebo i zamlju da ga pronađe i privede.

-Pa vidiš li bona da ga je dovela pored rijeke , a ne u apsanu.

-O tome ti govorm naivko jedna. U apsani joj ne bi mogao ništa nažao ućiniti, a ovdje – šta ga znam. Plašim se i da mislim.

– Ih, da joj ovo dijete , ovo maksumče nešto učini? Tebi su te tvoje nastrane fantazije mozak isčašile. Zaveži više.

-Kad je tako ,što ga ne opauči? Šta je ima balo maziti i o ljubavi tupiti?

-Kako ćeš ba slatko dijete dirati. Božiji je stvor.

-Vas dvije ste iste i uvijek iste izvlakuše rabite. Kao ljutne vas ovo, razbjesni vas ono – odakle mu pravo ovo , odakle mu pravo ono, i zveknule bi ga .i naučile pameti. Ali dijete je lijepo i umiljato, slatko i dobro.

-Ti si ljuborna na nju . Skontala sam ja to odavno. I zato uduni više. Bez veze trućiš.

-Kako hoćete. Neću više ni je'ne. Dobro je deba kuisao – pazi Luce ograjisaćeš. Ja ću vam prevesti: Kavs Dobri podobri , ili po mahalski zvekne, nemojte mene u pomoć zvati.

I ode ostavivši ove dvije blentače zabezeknute.

Dobrica samo prošapta:

-Ja budaletina majko mila.

Sudbina , ona ista , sa druge strane strane rijeke, iz prikrajka se smješka i potvrđuje nešto:

-Budaletina. Aha , kako da ne!

XIV dio

Trinaesti dan

Srijeda 25. avgust 1971.

Pustila sam ga da ode

*

Doručkovali smo. Ja u krevetu. on se na tabreu posluživao sa njegovog “batlerskog” stolića. Ugodna tišina je prijala utoljavanju gladi , poslije ” udarničke” noći. Završivši sa doručkom , tacnu sa praznim tanjirićima sam gurnula na donju policu pokretnog bifea. On takođe. Dok sam to pospremala , ćebe se odvojilo od mene. Ukazala se bjelina uzbibanog tijela koje se još talasalo od obljubljivanja.

Ustaje,, mazno prilazi , ovllaš pomiluje Lucice , poljubi oba koljena , nedodirom pređe preko skuta i navuče ćebe koje je spalo .Od tih lahorac dodira , meni toplo u grudima , vali ljubavi se prosuše tijelom . Ja ga sa čežnjom gledam , on lagano  priljubljuje svoje usne na moje . Znam šta bi juče mislio – nigdje nam se ne žuri .

A sada ?

Svukao se do gačica i legao: Prvi put nije bio potpuno nag. Časnost, poštovanje? Ponos i kapric? Odlučujem se za prvu varijantu. Ne mogu zamisliti da njegov um može situaciju vidjeti drugaćije. Sigurna sma u to, Isuvi'e me volio.

Bože mili , kako sam sretna s njim . Tada nisam znala  će me ta ljubav boljeti i čistiti slijedećih trianest godina. I dvati snagu. Svukao se i legao. Zatim se nešto zamislio , prebacio desnu ruku preko glave i počeo češkati lijevo uho.

Reče :

-Izvini Malena , sa'ću ja.

Ustao se i ne stideći se nimalo ,gologuzavosti samo u gačama, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, prihavtio je i pogurao bife preko sobe i nestao u hodniku. Neko kratko vrijeme tišina , a zatim se ćulo lupkanje vratašca, zveckanje stakla i posuđa u kuhinji. Vratio se gurajući krcati bife. Nije se odmah vratio u krevet. Kako bi to ona rekao – imao je preča posla.

Prišao mi je. Podigao me uz uzglavnu stranicu bračnog kreveta. kleknuo je na koljena , razdvojivši ih , da moje noge stanu između negovih . Dugo , jako dugo me gledao. Bez rijeći pokreta i dodira. Blago i zaljubljeno. U očima sam mu vidjela svjetlost i ljubav. I nježnost, mnogo plemenite nježnost. Nigdje ni sjenke tuge. Samo beskrajni odsjaj nevinog neba milovao me svojom toplinom

Primio me je za lijevu ruku , okrenuo dlan i poljubio ga. Dlan je prinio čelu , pa ga vratio usnama. Ponovo ga poljubio prinio čelu i vratio usnama. Na vlas isto je učinio sa desnom rukom. Zatim je obje ruke primio svojim rukama. Lijeva ruka u desnoj , desne u lijevoj I pogled, oči u oči . Nježno , usporeno i bez daha smo se čitavo vrijeme gledali u zjenice , ne skrećući ni za tren pogled.

Da li je to on upijao moj lik za čitav život ili sam ja upijala njegov? Nevažno. Vrijeme nije postojalo. Samo četiri , blago, a nekako očajnički stisnute ruke i oči koje postaju jedan dah univezuma , jedna svjetlost koja se spaja i ljubi. I ljubi. I ne prestaje da se ljubi. Polako , nježno skoro netjelesno, jer ni prostor više ne postoji. Naši dodiri su puni neke sjetne konačnosti , osjećajući da se dvije putanje razilaze.

Čujem :

-Volim te Malena , jedina ljubavi moja. I oprosti mi što ne mogu da te zadržim. Molim te , daj mi blagoslov i pusti me da idem dok još mogu.

Ni ja nisam tužna. Lagana sam i puna ljubavi. Prema Bogu Milostivom i ovom djetetu. I odjednom misao se vraća na našo prvo veče.

On me gleda , ljubi i miluje . Odjednom sam  uzbuđena, a da toga nisam ni svjesna . I onda mu je bilo lako da me ubere .

Tako je bilo i  ovo jutro . Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav . Zavjet mi priječio. A evo ja je vodim , i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče , prije šest dana. Valovi ljubavi iz mene biju , on ih prima i jača ih. Šta ću nego se predati i vrisnuti :

-Joj , Dobri Dobrice.

A i onu prvu noć je krenulo veoma nježno . Bio je malo blijed , izmoren događajima prethodna dva dana . Kada se probudio nikad više nije progovorio o danu i noći velikih kiša . Njemu su kiše uvijek mirisale na smrt . Uvijek bi ga smorile do smrti , a onda bi ga anđeli nosali.. I meni prepuštali . Da se sramim , svlačim i sebe i njega , i da bih ga u nevinosti i golotinji tijela vraćala životu , sebe radi. Ne nisam bila sebična. Uvijek sam nudila sebe za to maksumče.

Nije pominjao ni da sam kraj njega ležala puna srama , moleći milostivog da mi oprosti grijeh. Naga žena leži pored bolesnog djeteta koje možda mre . Morala sam to učiniti . Bilo mu je toliko hladno , mrznuo je , a i gubio mi se . Da , meni se gubio . Tog trena spoznah da ga volim . Iz dubine duše . To milo dijete nikad ništa nije tražilo od mene . Samo mi želje iz očiju krao i ko malo kuče oko mene skakutao . Nije me dodirivao niti pokazivao želju za mnom. Uvijek bio učtiv, fin i pristojan. Pun blagosti i smjernosti. Znala sam da je to ljubav . Ona prava , neiskvarena ljubav , koja nema usluova. Samo se daje.

On me ljubi i ljubi , nježno miluje i uranja se, malo dublje , i malo jače i još samo jedan dodir i tren . Mene preplavi drhtaj. Jedan pa drugi… Javi se zahvalnost i prigrušeni krik i ja ga stišćem i ne dam da mi opet bježi . I dok se grčevi polako smiruju , otvaram oči i vidim on je vesao , smješi mi se i kaže:

-Volim te ljubavi moja jedina.

Dok vodimo ljubav , čarobno je i bolno . Duše plešu poslijednji ples. Nema zemaljske muzike , samo tišina i blaga ponoćna mjesečeva svjetlost šume blagost zvježđa . Da, to je to. To je ljubav , to se ljubav vodi. Nebo spušta svoju muziku da se jedna prelijepa ljubav uznese do neba.

Kroz misao mi sjevnu – već viđeno i pitam ga :

-Da li je to oproštaj?

Poljupcem mi upija usne , hoće još samo jedan dašak ljubavi da ukrade i kaže:

-Ne mila to je samo početak novog puta.

Ja vrištim kao nikad, Tijela plešu prvi zajednički ples. polako , naizgled bojažljivo . Duše su uvijek čedne i plahe. Srca plamte i polako ih guraju preko ruba. Nema zemaljske muzike, samo tišina i blaga ponoćna mjesečeva svjetlost šumi blagost zvježđa.

-Da ,to je to. Mila moja – tužno joj  šapće bolno srce njegovo – nebo spušta svoju muziku da se jedna prelijepa duša uznese.

Ponovo ga pitam :

-Da li je to oproštaj ?

Poljupcem mi upija usne, hoće još samo jedan dašak ljubavi da ukrade i kaže:

-Ne mila to je samo početak novog puta.

Ja vrištim kao nikad, iz mene se otkidaju komadi leda. Tope se,  postaju kipuća voda koja mi pali utrobu. Nije ni bolno, ni neugodno, samo neizdrživo ekstatično. Polako mi se iz rodnice vrisak vraća na mjesta koje on upravo ophodi usnama i rukama, i miluje svojim tijelom. Grudi, dojke, vrat, usne… sve je uzburkao vrelinom koja mi zaustavlja dah.

A nedugo prije toga…skoro na isti način je počela noć ljubavi i sna.

On me zamolio da se strpim samo tren. Iz dnevne sobe je dogurao kolica. Na njemu je bila flaša kurvoazijea, dvije neotpakovane kutije cigareta, plave i bijele boje; Gitanes i Drina bez filtera , zlatni upaljač, grozd rozaklije, zdjelica ribizli. tulumba i baklava.

Prestala sam da se pitam odakle mu sve to. Odavno sam shvatila da ima  jako snove i neizmjerno mnogo ljubavi, tako da je mogao sve.

Nasmiješila, sigurno ima dvadeset dva zrna ribizli i dvadeset četiri zrna rozaklije. Njihov je, paran broj , a njoj se nešto ne broji. Gledam kako on radi to što radi. Za trinaest dana njihovog ljeta, trinaest godina njihovih ljeta i trinaest njihovih Božića ona se divila njegovom autizmu. Nikad nije zaboravljao ništa, ni slijed ni raspored. Ni jedan detalj. Ljubav ponajmanje.

On je tako ljubazan ,uviđavan i uslužan uvijek bio. Sada ni da mrdne. Kao da mi se sveti za sva izvlačenja i osornosti moje. Pušta me da se nelagodno osjećam i crvenim. To me ljuti i ja hoću što prije da haljinu skinem. Ali ona se ne da , moli me:

-Polako milo moje! Kako ti nije žao ovu ljepotu tek tako zguliti sa sebe. I molim, te nemoj mi svoje darove na mah iznijeti. Zamisli da sam poeta , a tvoje tijelo moja buduća pjesma, čiju ljepotu treba slovo po slovo, slog po slog, prvo u riječ, pa u stih da pretočim. I nemoj se stidjeti. Hoću da te riječima slikama , da bih dok ti sniš, mazna , otošena i naga,  , slikom iskazao tiječi i ono što osjećam. U ljubavi nema srama ni grijeha. Samo srce i duša. Srce za ljubav Duša za molitvu. Oboje za milost, darove i radovanje.

Takve prizore samo rijetki sretnici imaju da vide.

To veče , nedugo poslije poslijednjeg branja zabranjene voćke šalim se:

-Ti si onu veče posred đade išao , samo da ne bi sa mnom ljubav vodio.

-Nisam mila. Znao sam da ću sa tobom ljubav voditi, još ono jutro kad sam na ljuljašći drijemao.

-Vidio si me znači. Ko bi rekao. Blefer se pravio da spava.

-Kakav blefer mila. Mene miris uzvišenost svanuća, miris ljubičica i svjetlost ruža tog jutra probudio. Mislio da sanjam vilu , pa nastavio spavati, ali mi se san prekidao i srcem je upijao miris vile. Poslije su mi rekli da vila nije vila, već strašna Luca iz supa, koja je ko upis vila. Meni odmah bilo lakše. Dakle ipak sam sanjao anađela i vilu koju od Medijeve smrti svako malo srećem. I to uvijek kada mi je najteže. I tada sam prvi put osjetio da nam je suđeno nešto više od neodređenih i nejasnih susretanja , svakih nekoliko godina. Znao sam da si mi suđena i da ćemo voditi ljubav.

Čitav dan i noć smo vodili ljubav , držali se za ruke i gledali. I vrlo malo smo pričali. Nije se imalo o čemu pričati. Kad odbacuješ ljubav , budućnost se zatvori i šuti. Umoreni zaspali smo. Poslijednje što sam čula je bila moja misao:

-Nemoj ići maleni , molim te. Ne ostavljaj me samu. Volim te.

Ne znam da li je čuo , ali kad sam se probudila njega nije bilo. I ne samo to . nestao je , Niko nije znao gdje je. Ni njegovi. Ni mahalaši. Ni Frka Frkica. Jedino ona je bila tužna. Nedostajao joj je. Niko se nije brinuo šta je s njim. Znali su da će biti dobro. Uvijek je lutao. I uvijek se vraćao. Malo ugruvaniji. Nijansu tužniji i mnogo bogatiji ljubavlju. Svašta se pričalo. Jedina pouzdana činjenica je bila da ga nema . I da mi nedostaje toliko da su mnoge kišne noći bile od mojih suza tkane.

Vratio se dvije godine poslije.

13. avgusta 1973. u akšam. Sjećam se Ezan je pozivao na molitvu , crkveni tornjevi su otkucavali dvadeset časova. Kiša je već treći dan sipila , onim dosadnim listopadnim ritmom. Djelovala je sablasno i proročki. Kao da je nagovještavala slijed koji je suđen. Bilo je prohladno. Ja sam upravo sjela kraj prozora ogrnuta ćebetom.To je bilo jedino moje mjesto , svakog dana , svakog svitanja , svakog sutona , s vakog dana tokom ove dvije godine.

Nisam ništa mislila. Um je bio umoran i prazan. Iscrpila ga samoća i nedostajanje. Tada sam , instiktivno pogledala prema šadervanu , koji nestašnim žuborom dvije godine nije slavio rađanje i smiraj dana. Nadala sam se da će jednom proraditi. Pomislih – hude žene. Pričinjava mi se da radi. Pomilsih to je od kiše.

Dvije godine ih nisam čula, iako sam ih vrlo često trebale. nedostaje su mi. Bez njih vrijeme je bilo jako tmurno i užasno bolno je prolazilo. Odjednom javiše se.

Zlobnica:

-Joj zaćorane ludače. Đe će ba kiša uvis padati. A baš ti je oni blećak smutio razum.

Dobrica:

-NIje te bilo dvije godine i namah je mučiš. Pusti je na miru. Da sam u njenoj koži meni bi se priviđalo da ljubav sa neba pada.

-Ma ja to samo onako . Da joj zadeveram mozak glupostima.

-Uh, jesi plaho dobronamjerna. Što joj ne kažeš – doći će ti mila djevojjčice.

-Ih! Šipak će joj doći. Ko joj kriv što ga je šutnula.

-Pazi kako govoriš poganuljo jedna. Nije ga šutnula, nego ga fino zamolila da ode , jer je dala zavjet nebu.

-Ma , šutnula ga , dala mu nogu nego šta. Bez pardona.

-Ma vidiš bona da se dvije godine sa dušom dijeli i moli Boga da joj ga vrati.

-Aha vratiće se , malo poslije. Nije frajer. Pun dunjaluk mlađahnih ljepotica željnih ljubavi i krcatih zahvalnošću, a on da se vraća naivki koju je tako lako zvekno. Isćeifio se i jedva dočeko nogu.

-Šut bezobraznice. Nije mlatno , nego ubro ko mirisni cvijetak.

-E , sada mi je jasno što naš mirisni cvijetak vene evo dvije godinice ravne.

-Pazi bogati. I ti neku pametnu znaš nabosti. Zaista je danas dvije pune godine otkako ga je onomad privela.

-Ma, zato ti je ova stuha danas toliko tužna. Samo što nije česme odvrnula. Joj blentovuše ljudi mila. On će se vejati , a ona će pizditi.

-Ne laj lajavice. Nije veljača pa da se velja. Kolovoz je.

-I prije dvije godine su se kola vozala , ali njima to nije smetalo da se na sav mah vejaju i ubacuju gas do daske. I to preko nekoliko puta.

Luce ih nije pomno slušala. Pitala se gdje li je Dobri, njen Maleni. Šta radi? Da li je dobro?

Uto čuje Lajavicu:

-Da sam na njenom mjestu ja bi sad otišla do šadrvana da ga provjerim. Možda je zaista proradio. Onoj malenoj stuhi se nikad ne zna.

Prvi put okako su s njom Dobrica nije imala odgovora. Nije mprotuslovila zlobnici. Luca je osjeltla da je to znak koji je trebala. On je tu negdje. Zbacila je ćebe sa sebe i istčala u suton koji se naglo spustio. Nije se obazirala na druge koje nisu voljele kišu i nisu joj se htjele izlagati i bez veze kisnuti, samo zato što se njoj pričinjava. Više su voljele ostati kraj prozora i uživati u njenim mukama.

Kiša je lila potocima. Jedva su je raspoznavale. Haljina joj se pripila uz tijelo , otkrivajući raskošne obline.

– Joj , jes dobra , za apsolvirat za desetku, podrigno bi se sada Deba, na sav gla, samo da je vidi. Šteta što ona baksuzni Dobri nije tu da je vidi i ubere – misle Lucine jaranice iste misli.

Tada vide Lucu da se saginje , zahvalno diže ruke prema nebu, smije se . Ne, ona vrišti smijeh i skakuće ukrug kao indijanac koji plesom priziva kišu. Još joj samo tomagavk u ruci nedostaje pa da scena bude potpuna. A onda se smiri ne gubeći pobjednićki osmjeh sa lica. Ove dvije blesače se smiriše. Znaju da joj više nisu potrebne. Oni mili dječak se vratio njihovoj maloj djevojčici. Odoše.

Da li će joj više biti potrebne. Tko da zna.

–