V DIO

Dan četvrti

Ponedeljak 16. Avgust/Kolovoz 1971.

Batlerov plan

*

Dobri me ponovo rasplakao!

Od kako sam onu prvu suzu  kanula on me svako malo rasplače. Ne znam da li to radi namjerno, ali mu dobro ide. Poslije svake suze meni lakše. Vidim život se vraća. Postajem mekša i manje kruta. Sve više mislim na ljubičice i Modru rijeku, a sve manje na posao i Grad čednosti. Ima Dobri pravo! Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.

Neki dan , ja pošla na posao. Kao i obično nacifrana i tip top u onom kožnom kaputu i kačketu strogoće. Mali Princ se natandari pred mene.Stani malo kaže.

-Imam jedan plan,danas nećemo ništa raditi. Idemo u slobodu.

Hoću da protestujem,hoću da idem na posao  srijeda je, ali on me tako tugaljivo gleda , ko djetešce kome ne daje slatkiš, samo spustim tašnu i sjednem na komodu u hodniku. Skoro da sam ljuta. On me za ruku prima vodi me u spavaću sobu. Ja još ljuća,šta li to on sebi umišlja? Tako on zamišlja našu slobodu?

On se smješka.

-Nije to što misliš, ne boj se . Ima jedan poklon za tebe, odavno je spakovam.

Saginje se ispod ležaja, vadi veliku kutiju umotanu u obični, požutjeli i prašnjavi novinski papir. Oblik kutije i omot mi poznati, ali mozak ne propušta sjećanje.

-Molim te, probaj , možda ti se svidi. Ako bude u redu, idemo u prirodu, onako bez dodataka na ljepoti.

Prelazim preko opaske o šminki , iako nije njegovo da mi kaže šta da radim. On je moj privedenik. Nisam ja tamo neka njegova grlica i djevočica. Ipak žena je prije svega žena , a poklon je poklon i mene znatiželja savladava.

On izađe a ja kidišem na paket. A onda zastanem pa se pitam odakle njemu pravo da mi išta poklanja. Neka, pustim to za sada i odmotavam vrpcu, srebrenkastu i svjetlucavu kao izvor moje Modre rijeke.
Kutija krije nježne boje. Kratak prsluk plavetne boje koja podsjeća na nevinost, koji doseže do dojki da ih podcrta i podigne ako treba. Neka klipan, nekom drugom da taj prsluk, meni još ništa ne treba za držat sise. Ni grudnjak. Nosim ga da hajvani ne bi balavili.

A opet kad pogledan duge, tamno ljubičaste pantalone, svilenu bijelu košulju bez okovratnika ,sa dubokim razrezom i tamno modre plišane baletnke, pomislin da je to komplet. Na dnu , još jedan paket zamotan u odovjeni sloj požutjele novinske hartije. Otvorim, a ono anterija boje pantalona. Zaboravih svu ljutnju. Imala sam par kućnih anterija, ali je ova bila san svake žene. Ne bih je bez poteškoća mogla opisati.
Tada mi jedna požutjela slika , uvučena u grudni dio anterije, privuče pažnju. Vidim dvije osobe koje su nekada bile par. Jedne više  nema. Nestala je. Pogledam novine nose datum nekoliko dana prije nego što je Dodo nestao iz mogam života.. Gledam sliku i plačem.

Plačem i gledam sliku.

Dakle to je ta priča o slobodnom danu. Danu u kojem ću ja da plačem. E , neće moći Dobri , ne zvala se ja Luca strašna , dika i ponos sarajevske milicije. Obrišem suze, šminka se razmazala ko crne tinta kad procuri iz pokvarenog pera. Dok je skidam i lice umivam, sve nešto se pitam ; da li je on znao da će mi se šminka pokvariti i zato rekao da ne stavljam novu?

Čudna je  ptica taj Mali Princ , kako ga Frkica zove. E , jes se usrećila s njim, nesretnica mila. Iz nekog inata se obučem. Stanem pred ogledalo. I jednostavno blenem.

To nisam ja Luce od trideset tri ljeta.To je neka djevojčica što tek je u punoljetstvo kročila. Nalik je meni, samo tužnije oči ima i dvije tri nevidljive borice tuge u uglovima usana. Sve saliveno kao da je neko moje mjere znao bolje od mene.

Čujem , onaj kuca na vrata. Kažem slobodno i on ulazi.

Zapanjeno ga gledam. Ne znam da li bi se smijala klovnu, uplašila luđaka ili se divila kostimu glumca i smirenosti sa kojom nosi to što nosi.

Tamno plavi ogrtač nalik dugačkom smokingu. Bijele , više čakšire nego pantalone, crne čizme sa petom od pet šest centimetara. Srebreni šal oko pasa i kao šlag po torti, modro plavo-bijela mornarska majica.

Zločasta Luca mi šapuće , još mu samo povez za oko fali ili da ruku među njedra, poviše srca stavi, a u drugom sablja da se na nju osloni. No, Dobra Luca što se ovih dana ćešće i glasnije  javlja kaže mi:

-Pusti ljubomornu blesu. Prelijep je ovaj Mali princ, u svojoj dječijoj odori. Čizme sa malo višom petom je obukao radi tebe, da malo viši bude , da se ne sramiš.

-Idemo malena, vrijeme je.

Ja mu pružam ključ od auta, mislim biće mi malo kruto u ovoj odjeći da ja vozim a i ne znam gdje idemo.
On ne uzima ključe.

-Malena ja ti ne vozim. Život mi od malih nogu nije na nivou. Često mali više srknem. Ne bih volio nekog pokupiti. Jedan život je jedan svijet. A meni se nikad nigdje ne žuri. Auto ubrzava život. Znaš li gdje ćeš me odvesti? Molim te Malena, odvedi me na mjesto gdje si najslobodnija i najsretnija bila.

Da mi je to reko samo prije par dana loše bi se proveo. Nešto je kvrcnulo u mom umu i samo znatiželju svoju hranim. Šta li to on sprema?

Odvedem ga na livadu ljubičica, malo niže od izvora Modre rijeke, a prije starog Rimskog mosta.Tu niko ne dolazi već trinaest godina. On nosi novo, vuneno ćebe išarano duginim bojama i starinsku  korpu od pruća.

Iako je avgust, miris ljubičica me zapljusne svom žestinom, i opije me. Ja gubim svijest. Kutkom svijesti osjećam da me Mali Princ prihvata i lagano spušta u krilo i govori:

-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu,  ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se milo djetence.

Ja se vratim, ali se ne isplačem. U inat, jer on meni djetešce , malena, mila. Ne ide to tako. Sve da ima zubarska klješta, neće on izvući moj bol. Suzu sam kanula, ali bol ne dam, on je moj.

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

-Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš se. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena. Ti misliš da me znaš. Znam da sam ti bar malo simpatičan. Ovo što je zapisano možda će  pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan samo za tebe. Svako od nas neko breme nosi. Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.

Ode. Ni poljubca. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj , da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može ženskoj pasti na um, to ne m're nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima Drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Grbvici i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se pjeni, druge bolero plešu, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju, zvjezdice žmirkaju, mjesec je pun i nakrivio šešir. Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti. Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Dobri prihvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova. Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes’ kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita , on boju gleda.
-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.
-Jel’ prosuto po vešu.
-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.
-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno , jal’ drugo, barem jednom dnevno.
-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?
-A ako boja procuri , jal bijela jal crvena?
-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.
-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.
-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da se konjak ko insan može pomladiti?
-Može, može ali to nije za nas.
-Zašto nije za nas?
-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?
-Ja ne mislim riknut.
-Znam, ti ćeš crknut.
-Što ću crknut kad mogu riknut?
-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.
-Kako znaš?
-Fino znam.
-Hajde raci mi ako znaš!?
-Ja ti neću dati da rikneš.
-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?
-I Dobri mi jaran, a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.
-Kako znaš da on nece crknuti?
-Jednostavno.
-Kako jednostavno?
-Fino, jednostavno zato što će riknuti.
-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?
-Šta Mojsije?
-Hoće li on riknuti?
-Neće.
-Znači i on će crknuti.
-Neće.
-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.
-Ne mora.
-Kako ne mora?
-Jednostavno.
-Šta je tu jednostavno.?
-Sve, on će krepat.
-Kako znaš blentovijo pametna?
-Jednostavno znam.
-Kod tebe sve nešto jednostavno.
-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti?
-Zašto?
-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.
Debi se odmah prosvjetlilo.
Okreće se harmonikašu.
-Mojsije, kako ćeš krepati.
-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.
-Lenji. Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.
-I ti njemu vjeruješ!
-Kako ne bi vjerovo, ne govori se o anamo onoj , nego o umiranju.
-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?
-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.
-Dobro Lenji reče, ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.
Ubacije se Lenji ponovo u igru.
-Eto , ne rekoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.
-Kako znaš.
-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju…

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče. Vidi on, ova bi se filozofija mogla vrtiti, barem, dva tri dana.I on zvizno. Sa Zlatom počelo neštimati. Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe. Blantavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

-Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam – kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Jer misli mu se vraćaju … u ljubav i tamu.

Dijana je bila moja mala božica lova. Kako su se njene plave vlati lepršale po školskim hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, puhom , koji se dodirom njenog daha pretkvarao u krotkog srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitam? Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako , godinama , odrasli ubijaju, da bi ,kao oni ,sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure.Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna u drugoj. Dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa.Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen kao motka na kojoj se vijori piratska zastava i ponosan kao osvajač Bijelih dvora , samo bi joj rukom odmahivao.
Svi su se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, djetinja  bezbrižna, razdragana lica , obasjana snovima i nadom Djetinjstva se svoga više ne sjećaju, ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara. Ah , ta mladost. Dijana i Dobri nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju. Kao da će ih neko, nepoznato nešto , brutalno razdvojiti. Znaju, dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće, mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav,kao snovi. Nevina,čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima,a oni su zaista par.Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga?!Gdje je ljubav tu je monstrum i dušman što u sebi mržnju i zlo nosi?!

Bližio se raspust.Jednog sunčanog majskog dana nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema. Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše , ezani su preskočili sabah i podnevni vakat.To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija,jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Ne da mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Dobri nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu žute stoličice bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči ,dječiji , vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.

Trči Dobri, vrisak s njim.

Trči Dobri a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli. Srce mu u mljeveni tečni azot pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto,ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Dobri,trči,plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom. Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde poslije dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće Dobri u Dijanin stan.Ništa ga ne može zaustaviti.Kokotić je to. Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako mu polako na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli; nije moro, ali nešto ga strašno, mračno ,neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti.  Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao, nikad je nije probo. On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule.Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena. Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:

-Poljubi me i zagrli me Dobri moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli Dobri moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja , između njih dvoje prhnu . Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti. Dijanin vrisak se vraća , kovitla se mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan,kijamet , apokalipsa dolazi. Hak haka.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Dobrom je drago , jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva ,pjesmu umilnu, pjesmu predivnu, pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.

Radosna i vesela ničega mi žao nije

Mrijet svakako valja kasnije ili prije

Molim sačuvaj mi Dobrog blentavoga

Mog drugara smiješnoga i jedinoga.

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena k'o ljubav moja.

Dobrog tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.
Satara , pala mesarska, više nje , blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio, pa ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli,crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo, a protok vremena ga u crnilo pretvara.
Gurnuše Dobrog van ,na kišu, narod mora da radi. Policija,hitna , mrtvozornici i grobari, svi su došli.Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome Dobri sada pripada. Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila. Dobrog nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on , blentavi Dobri, zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo,niti je pio. Preko dana bi dijete bilo na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao. Dijete , jako devet godina snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio. Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni , srce cvijetak, zauvijek zaledio. Jer misli dijete; šta će mu srce, nema više njegove male božice, pa mu i ne treba.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. Do sljedećeg proljeća suhe pocrnjele grane strčile su ka nebu kao aveti, opominjući na zlo, što se u ljudima krije. Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao, miris cvijeća će je privući, pa će se vratiti.
Nije se vratila. On ne razumije zašto.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je ima punih  devet , skoro deset godina, nek se snalazi. Mnogo je tih snalaženja u mahali bilo, u cijelom gradu, i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu , ha pređu devet godina , na snalaženje. I malo im to, još ih , pride , kolju i ubijaju.

Ćetvrtog dana u sabah Dobrog probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja u vrijeme najveće kataklizme. Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući Dobri i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento nesrećni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

Dobri za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka, galebova i jedna sinja kukavica se okolo groblja, na žice natandarilo i natakarilo , i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio, inače si nagrabusio.“

Vidi Dobri da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj, pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ,ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi. Znaće da njihova zakletva podrazumjevala vjernost i poslije groba.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga. Nikad nije. Ni vrno se nikad na mezar nije.

Kad je kući došao , popeo se na tavan. Ćutke ,ne gledajući nikoga, glavu na noseći stub natandario i Bogu se molio. Samo to zna. Riječi ne zna , ali misli da je u redu prošao. Jer veliki je grijeh napravio. Nije sačuvao svoju Princezu. Ljubav jedinu.

Kada se pomolio, sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.
Niko se nije čudio, odakle se on vrnuo, niti pitao gdje je bio.
Donesoše mu da ije. Bi mu malo.
Donesoše mu još. Opet mu bi malo.
Tek tada shvatiše da je gladan.
Počeše ga ozbiljnije hraniti.

Tri dana je i tri noći jeo i pio, i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio. Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili, a vodu u bačvama prinosili ,Sve ugajguljeno u najveće japanere, donosili. On bi to namah smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti. I komade žbuke sa zidova halapljivo ubacivao u usta, kao da su kolači.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk do crijepova i sa tavana poče povračati.

Povraćo je ravno deset sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet i po sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom. No o tome drugi put. Sada napuštamo Dobrog , da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi. Kao dembel bez damara.