Aleksandar Puškin – Pod sinjim nebom

Pod sinjim nebom je, u rodnom kraju svom

venula setna, zamišljena…

Na kraju uvela, i možda, nada mnom

lebdela već je senka njena.

No neprestupna crta stoji izmeđ nas:

zalud sam staru ljubav zvao,

s ravnodušnih sam usta čuo smrti glas,

ravnodušno ga saslušao.





I eto koga ljubih dušom svojom svom

s toliko teških žudnji, nada,

s toliko bolnoga tugovanja za njom

s toliko bezumlja i jada!

Pa gde su patnje, ljubav? Sad u duši toj

za senku koju smrt mi uze,

za sećanje na život nepovratni moj,

ne nalazim ni bol ni suze.

Pol Verlen – Čamotinja

 

Ja sam Carstvu u sutonu propadanja

gledam kako prolaze Varvari bijeli

i o tom sričem stih svoj neveseli

stilom što ga zlati sunce kad potanja.

 

Duša,s čame puste,presta da sanja.

Negdje tamo,vele,krvav boj se djeli.

Omništa ne moći,glasovi nam sveti,

ništa ne željeti od svog postojanja!

 

O,ništa ne htjeti,ni malko umrijeti!

Sve je popijeno!Smijeh,Batile ,gdje je?

Ah,proždrano,popijeno!A rečeno sve je!

 

Sam t apjesma koju već treba prezreti,

sam,i rob i svodnik što preziru uči,

sam,neka čama čudna što vas muči!






												

Bleki – Ima te muzike

 

 

Ima muzike i muzike
ali ima one nebeskoj nalik
natjera da osjetiš prostranstvo
ljepotu neba
savršentvo tišine
neuslovljenu ljubav
što ka zemlji
ljudima hita
dok te ta ljubav
milost Božanska opija
uznaša
osjetiš se tako sitno
bespomočno
u grudima te nešto probada
stišće
pomoći nema
ne želiš je
suze same liju
riječi zahvale
i sedam kata nebeskih
neponovljivo
Tišinom  sniju
samo takva molitva se prima
u milosti svojoj
Stvoritelj se zato pobrinuo