Ja sam Carstvu u sutonu propadanja
gledam kako prolaze Varvari bijeli
i o tom sričem stih svoj neveseli
stilom što ga zlati sunce kad potanja.
Duša,s čame puste,presta da sanja.
Negdje tamo,vele,krvav boj se djeli.
Omništa ne moći,glasovi nam sveti,
ništa ne željeti od svog postojanja!
O,ništa ne htjeti,ni malko umrijeti!
Sve je popijeno!Smijeh,Batile ,gdje je?
Ah,proždrano,popijeno!A rečeno sve je!
Sam t apjesma koju već treba prezreti,
sam,i rob i svodnik što preziru uči,
sam,neka čama čudna što vas muči!