Autor
Hajro Šabanadžović
U vrtlogu modrozelene sjenke U potrzi za izgubljenim sjećanjima
Blagorodna udolina Jesenja tuga
Potkresano stablo, jesen i Modra rijeka Čari ljeta
Bijelo i ljubičasto Skršeno srce
More tišine Stari jedrenjak
A onda i odjednom
krik djeteta kome razdiru utrobicu
trgaju nezreli pupoljčić
koga deru
koga siluju
koga ubijaju
kome srce kidaju
kome dušu čupaju
čiju nevinost na konfete sjeckaju
i u ledene gromade bucaju
Grči se dijete vrišti i doziva
boli Bože Mili
kako to samo boli
Bože Jedini pomozi mi
pomozite molim vas
skinite čudovište sa mene
joj mamo mamice mila
dođi pomozi majko mila
boli me majko moja
šta mi to radi
a samo sam dijete
hoće li iko da mi pomogne
samo mi je devet Dijaninih godina
boli me mili ljudi
koliko me samo bili dragi moji
pomozite
hoće li neko da mi pomogne
Mali Princ se nježno spusti
pored nje
čvrsto je zagrli
vi vidite
dvoje djece u fetalnom polažaju
ranjivi blizanci
tuga vas obuzima
on je nijem
ni suze nema
ona ih ima za dvoje
za petoro
za devetero
za svu nevinu djecu kojoj utrobu kidaju
kojima monstrumi motornim pilama
mesarskim palama i macolama
drvosječkim sjekirama i šakama
nevinost na parčiće režu
djete milo
suze krvave lije
grči se ko da padavicu ima
nastavlja da vrišti
Frkine suze anđela traže
grlice više nema
prepuštena je očaju
i krhkoj ruci dječaka
njih dvoje tonu
mračni bezdan bola je sve bliže
mrak nemoći sve jasniji
zavodljiv i smirujući
znaju zlo se sprema
on je samo čvršće stisnu
tiho zbori
miluje
kose crne nježno najnježnije ljubi
plači djetešce
ja sam tu
plači mila
sve će biti u redu
samo mi dođi
i daj isplači se djevojčice mala
možda izađe na dobro
ovaj put ništa
ne kazuju anđeli
Možda da možda ne
Da Jeste Ne Nije
Usud se tužno smije
Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti
Vreme je žena Ono oseća
Potrebu da mu se udvara i da se klekne
Pred njegove noge kao kad se haljina raširi
Vreme je kao kosa beskrajna
Očešljana
Ogledalo koje dah zamućuje i dah razbistrava
Vreme si ti koje spava u zoru kad se budi
I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
Tu moru vremena zaustavljenu kao krv u venama plavim
I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
I ja znam da ne treba razbijati čaroliju
Mnogo je gore nego da te osetim stranom
Da bežiš sa mislima izvan nas
I srcem već u nekom drugom veku
Bože moj kako su reči teške A u stvari jeste to
Moja ljubav iznad zadovoljstava
Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
I ako ti ne dišeš gušim se
I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč
Na mojoj usni sirotica je koja prosi
Dato mi je tijelo – šta s njim da činim,
Toliko mojim, tako jedinim?
Za tihu radost: disati, živ biti –
Kome se, recite, moram zahvaliti?
Ja sam vrtlar, ja sam i cvijetak,
I nisam usamljen u tamnici svijeta.
I već na stakla vječnosti leglo je,
S mojom toplinom, i disanje moje.
Šara će na njemu da se satvori,
Neprepoznatljiva od dana skorih.
Neka se sliježe mulj trenutka –
Neće nestati šara ljupka.
Ljubeci se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa cudnom ceznjom, da se nadju
U metezu stranih ljudi.
Razmisljaju o sebi cesto
I prevarit ce se kadikad,
Da su jedno drugo nasli,
A nece se naci nikad.
Pa ipak, on ce jednom doc
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noc
Uz uzdisaje mora bdjela.
Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu mislec koju trazi,
Ni slutit ne ce, da mu jorgan
Pokrivase vec njene drazi.
I mozda ce u restoranu
Iz one case on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.
Negdje u daljini
Lelujaju umilni akordi
usporeni i ljubavni
ali reski i blagi
Cvijeće treperi
mjesec se smiješi
zvijezdice žmirkaju
maglice su u zasjedi
sve u blagorodnom iščekivanju
I tada ruke dvije
ka bijelokosnom tijelu hite
dodiruju ga
i gube se
u talasima strasti
koji postaju jači
kad usne
i dodiri tijela
naprave pun krug
Ljubav se rađa
ljubav se živi
čednost je zaostala
na pragu noći
da li vrijeme postoji
ako dvoje se traže
i dodiruju
da li radost postoji
ako joj on srce poklanja
svaku noć
da li tuga u njima obitava
ako ona zapisuje riječi
i vaga ih čežnjom
da li zna koliko je voljena
u vremenu i prostoru kojih nema
jer ga ljubav briše
da li da milujem suze dobrote
nebo da se ne rasrdi
jer ona je moj san