Dato mi je tijelo – šta s njim da činim,
Toliko mojim, tako jedinim?
Za tihu radost: disati, živ biti –
Kome se, recite, moram zahvaliti?
Ja sam vrtlar, ja sam i cvijetak,
I nisam usamljen u tamnici svijeta.
I već na stakla vječnosti leglo je,
S mojom toplinom, i disanje moje.
Šara će na njemu da se satvori,
Neprepoznatljiva od dana skorih.
Neka se sliježe mulj trenutka –
Neće nestati šara ljupka.