Oni nama ne vjeruju da vrijeme leti kao letjelica Zemlja. Možda sekundu brže od 107.200 km na h.To bi značilo 29, 79 km/s. Ono kad bi vrijeme postojalo. Kako će postojati kad univerzum nema jedinstvenog časovnika ? Šta će mu ? U kosmičkim relacijama vrijeme je zanemarljiva stavka. A u životu ujudurma da ljudi kupuju satove koje će jalijaši klepati.
Pride , oni nama – zemlja je ravna.
Ako je ova tuhafli premisa točna ne piše nam se dobro. Kad bi puhno malo jači vjetar svi bi insani popadali ko olovne kugle izbačene iz topa koji slijepljuje eskadrile dronova u jednu palačinku. . Ovu metaforu smo skontali da bi se neuki ibretili odakle nam i š'a nam to znači.
Mi pametni kao i uvijek, mudro šutimo o mudrim stvarima. To nije za neuke uši. O ljudskoj gluposti meremo po vazdan tabiriti i naglabati, ali čemu. Budala nikad pameti doći neće. a neuki prepisivači se nikad neće doohavizati i doći tobe.
Ljudi nas svaki dan oduševljavaju svojom glupošću.I to ne bilo kakvom. Nego jako ozbiljnom glupošću. Ozbiljnom do neke najozbiljnije luđačke bolesti.
Oni nama ponovo :
-Zemlja je ravna.
Mi njima :
-Pogledajte oko sebe! Šta vidite? Boni ne bili , zemlja nije ravna! Svuda oko nas sve sama brda i uzvišice i isto toliko udolina i dolinica.Pukne i neka racnica sa žitom , kao mamac za insanske hajvane.
I mogu oni gubiti vrijeme u “naučnim” istraživanjima i dokazivanjima ravnogorskih i ravničarskih pokreta, koje osnovac nižih razreda u trenu može pobiti.
Ali , mi um se divimo.
Toliko gluposti, morbiditeta, mazohističkog takaranja vlastitog uma , može podnijeti samo ljudsko stvorenje koje ima izuzetno razvijen smiso za rušenje svih dostignuća vlastite maloumnosti.
Dobra im ona sa ledom. Zemlja je ravna jer je na kraju led koji spriječava da se voda izlije van. Jošten, iza tog ruba je svijet divova i čudovista koji lete preko zemlje u NLO-ima.
Valjda da rashlade teoretičare i pušače kada počnu misliti svojim ganglijama. Ili da ne kupujete frižider.
Što će vam?
Zamoliti one stanovnike antartika, koji svaki dan lete sa NLO i zadivljuju nas ko najveće hablečine, da nam dostave leda , svakom po praznoći moždane špljine.
Plaćanje po dostavi , na naš račun.
Vi mislite da nešto znate.
Napriliku ko “pametni” učeni ljudi, nešto kao naše ilmije ili ostala hadumska sveštena lica, koji sve “znaju”. Toliko toga napričaju da se u međuvremenu od njihovih gluposti i so obljutavila. Njih nije briga ako ispadaju kreteni ili glupani. Njih plaćaju da zbunjuju pučanstvo. Da se narod zabavi sobom, da bi nalogodavci lakše vladali.
Preplavljeni smo pričama iste ili slične sadržine. Kopija kopije, pa onda kopje kopija i sve dok vam se na zavrti u glavi.
Dobri stari Gering.
-Dajte mi navjeću laž i stvoriću od nje istinu.
Ponavljanjem , upornim i napadnim ponavljanjem.
Tako vam je to.
Što bi poete rekle:
-Lud ili zbunjen insan je uvijek natakaren,
U prevodu:
-Klonite se “pameti” od nepameti.
Blećci i levati se dofate digitrona , abakusa , majanskuh čvorova , egipatskih pirmaida , aboriđanskih katamarina … i misle da mogu sve izračunati. Čak i zakrivljenost ravne zemlje.
U plićaku – ravnini vlastitog uma ne mogu skontati ono što mi prostim okom vidimo.
Zamlja je uglavnom , doista ravna!
Ja kakva je doli ravna?
Da ja kriva, nahera, naopaka ili zakrivljena bilo bi nam belaj po njoj hodati.
Kako će boni drvo rasti ako je plodno tlo sa strane ili odozgare.
Hajd , recimo , ono to može nekako. Bilje je to. Raste kako mu pane na pamet. Haman ko u čojka stifne dlake kada se zapusti , pa mu rastinje klija iz nosnih , moždanih i drugih šupljina.
Ali čovik ili hajvani brez krila , na plafonu ili bočnim straniama ne mogu ni nosom opepelit. Dajte da gledamo taj film.Isključujemo svijet žohara i sličnih inkseta.Oni nisu teoretičari ni sfumato teorija o ravnoj zrmlji.
I oni nama uvijek isponove – zemlja je ravna. Zato drvo raste na zemlji , a ne na oblacima.
Kako neće biti nije ravna kad i planine uvis rastu. Neće valjda odozgo rasti i pasti hajvanima na glavu. I insanima ako ih poslije bude.
-Ne misle oni o toj ravnoj zemlji?
Dobacuju pametni i učeni. Napriliku oni gmizavci što se zovu ilmije i oni što se kreću po zakonu glagola kretati . Kreteni.
Ma, znamo mi o čemu oni misle. O ničemu.Ali oni ne misle , jer ne mogu misliti. Kako mogu misliti ako mozga nemaju.
I ako oni mogu čitav život ne misliti, zašto mi sebi ne m'remo dozvoliti pat minuta nemisliti.
Jedino smo se plaho zadeverali takarli dilemom ko ravnu zemlju nosi na svojoj grbači:
-Slonovi, kitovi, Atlant , suđaje ili vakumirani mozgovi onih koji misle da je zemlja ravna. Od hamala zavisi kako zemlju tresu zemljotresi.
Normalno je da će pučanstvo skontati:
-Ko koga vara – Nauka nas ili majmuni nauku ?
Valja ova, narode?
Unatoč tome , danas nećemo reći da ima hajvanskih insana, niti insanskih hajvana. Dobre smo dobre volje, oliti fleksibilni. Pokušavamo naučno utvrditi domet nauke o ravnoj zemlji.
Izašli u šetnju i krenesmo putem desno.
Zemlja ravna ko polirani hastal , postavljen za švedski sto.
Krenemo putem lijevo, isti krajobraz..
Zemlja ravna ko nov novcata tisuća u KM natandarena na polirani hastal, postavljen za bosansko meze.
Krenemo lijevo od desnog puta , ista stvar. Jedino nam miris đula , zumbula i mehke šljive remeti ravninu misli.
Krenemo desno od lijevog puta, jopet nas krajolik ravne zemlje spuca među rogove. Šamo što se ružica ne smora u zvrk burek pite od 30 metalnih kinti u KM. Pukla ravnica, ne m're je čovjek okom poravniti , a u redovima posađeni zeleni dolari. Mamac za gromobransku inteligenciju gromova u oluji.
Nađemo akšamluk jarane namaknemo pet-šest puta po nekoliko žica roštilja i ostalih mezetskih mudžiza , pohavljamo i dobro zalijemo . Vodom ja čime bi ? Ono ko fol i za javnost , jer na svakom ćošku , između i poprijeko ćure džamijski štakori i “džumaši” šta ko radi i prebrojavaju nas ko meite i šehide. . Oni isti kerberi koji nas naopako , sa šejtanskim žigom na čelu , “uče” kako ne treba vjerovati u Boga jedinog , huleći na riječ Istine.
Prazne žice ispraćkamo u visinu . Sve osim jedne se vrate na zemlju. i tako , htjeli ne htjeli , dokažemo da je zemlja ravna. Da je okrugla , žice bi se vratile u oceaniju i spucale preplanulo , nevino i gologuzavo pučanstvo meš prepone. Ona jedna što se nije vrnula je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ona se vjerovatno zabije u oči tumača zvijezda , pa oni ćoravi prorokuju u da je zemlja ravna.
Jesmo vala pametni! Ja kakvi bi bili? Nije č'ojk džaba pao s oluka, poslije Nojeve kiše. Nismo blesavi da padnemo sa ravne zemlje.
A jopet , zabrinemo se!
Od malih nogu nam tupe da je zemlja, gluho i ćoravo bilo, okrugla.
Valjda su ti birvaktile naučnici voljeli fudbal i dinje, pa u svemu vide hloptu. Ili ženu.
To nam jedino logično objašnjenje.
A onda se zamislimo!
Kad se insan zamisli puna mu blentara istih takvih pitanja. Blesavih . A šta drugo mere iz blentare izmiljet.
Ako je Zemlja ravna ploče, kako to da su Sunce, Mjesec, Jupiter, Venera…, i ostala sunca i planete i zvijezde širom univerzuma okrugli , haman ko nogometni balun ili karpuza.
Međutim , tako je kako je i kako mora biti kaže Arhimed ( Nemamo sad vremena širit priču na vodu i potopljene predmete , i prosutu vodu oko kada kad se ljepot insanke kupaju. Neka se neuki brinu šta je pisac hotio sa ovim rjeti.)
Zemlja je ravna ploča da sa nje ne bi popadale blentovije , prepisivači i spamisti, čiji je mozak maštovito vijugav ko linija na hercikopu upravo riknutog zagovornika teorije Zemlja je ravna .
Ali to nije naučno determinisano objašnjenje.
Skontamo još jednu murafu. Što više gluposti iskantaš to više podižeš pisaniju na naučnu osnovu. I ponovo se vratima replikatorima i bespolnim klonovima .
I svane nam !
Pa, boni ne bili , ljudi i hajvani , a pođeđe i bilje – sve je iluzija.
Vanzemaljci nam milionima godina ispiraju mozak.
Šprdaju se sa nama.
Postavili laserski šou za Zemljane sa vrha ravne zemaljske ploče.
Gdje god se okreneš vidiš nešto okruglo i oblo, a nisu djevojačke sise.
Gdje god kročiš , a sve ravno ko grudi Mare daskare.
Pametni su ti vanzemaljci .I hinjski lukavi.
Milionima godina raznim teorijama zavjere rabe osnovnu teoriju : zavadi pa vladaj, i još se vještije skrivaju da ih niko nikad ne upozna il’ prepozna .
Jema još jedna šupljija teorija da su vanzemaljci medju nam infiltrirani ko valigatori , olit sardine , a mere bit da bidne i kao amebe ili korona virus.
No , o'toj , tobe jarabi , nulastoj zavrzlami neki drugi put.
Dakle , u tom lajt šou ,nekima se prisnije okruglo , nekima daskasto.
Razlike , osim sporenja šta je ruci i usnama ugodnije okruglo ili daskasto , skoro da i nejma.
Oni koji vole okruglo, imaju pune ruke okruglog.
Oni koji vole ravno , imaju pune ruke fosni petica i ispeglanog mozga .
A jedino vanzemaljci zadovoljno troprste ( ili već kakve god) ruke trljaju.
Još jedan milion godina i zemljani neće znati šta je šta.
Samo postoji opasnost da vanzemaljci za to vrijeme zaborave radi čega su došli na Zemlju.
Jal da vladaju , jal da strahovladaju neukim budaletinama.
IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito ) u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.
U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .
U Parizu je pučanstvo 1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :
” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”
I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.
Jedina krivica Marije Antoanete je bila što je tu izreku vrlo često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer glave.
Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom i njegovim trijumfima .
E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ” vremena , i za pučanstvo neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.
Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas, za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.
Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji smještaju u psihijatrisku bolnicu da se liječi od alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.
U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu visoku staleš , nastaju mnogobrojne skice na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.
I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede se slio u okrilje grada Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.
Davno prije toga neumorni stvaralac je shvatio da je život lutajući i vrlo prolazni cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.
Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije zanemarivao ljude oko sebe.
Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su protagonisti svsjesno glumili slijepce.
Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.
Da , Ririjeva izrazita ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu imao.
Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili iz prekrasnog i bogatog markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz.
Vječito naslonjen na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja. Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu, ali ipak slućenu smrt,
Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode. Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom umjetničkom ergelom Pariza , i uživanje u tada jako popularnom apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti su ga vodile u propast.
Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?
I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ” mecenisale umjetnost tog doba.
Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo. Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija viših slojeva , to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .
Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela usprotiviti strogom likovnom akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase. Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.
Oslobođeno od akademskih klišea, slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne zasluge prvenstveno pripadaju impresionistima , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .
Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek nastavljaju pobunu i uvode jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.
Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom uresu,
Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.
Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.
Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.
Od alkoholizma , opijata i istrošenog organizma je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć
Sve su godine lagane i lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti. Kada jedna proleti , dođe druga i naziva se dotična.
Lijep zvuči ovaj narodski izraz dotična. Znači voli se doticati .Dodiruje nas. Ili mi nju dodirujemo. Uzajamno se dotičemo. Svakodnevno i svakotreno . Cijelom svojom sadržinom.
A svašta se može doticati i desiti u doticanju .Pitajte dotične ako , po običaju nemate veze s vezom.
A vjerovatno nemate pojma jer ne mislite. Vama su zabranili,naredili, platili kontejnerskom sadakom da ne mislite. I u tom nemislenju zapadne vas vaša dotična godine. A vi je ne dotičete. Niti milosti koje vam se nude. Šteta! A mogli ste živjeti prelijepi život dostojan čovjeka. A vako nit ste insan , nit ste hajvan. Ma, čak ni srednji rod. I vaša maloljena djeca supametnija od vas. Najiskrenije se nadamo.
Sve dotične godine su prelijepe kao i žene koje dotičemo. Ali godine imaju jednu kvalitetnu , po ljude pogubnu manu, svih 365 dana , pride jedan svake četvre godine doticanja.
U svakom danu zakantnao hejbet imena koji morju ići satim danima.Kažu zapisano im. A ljudi ne vole ići tamo gdje im zapisano jer nisu činili šta treba, ili su nečinili šta ne treba.A i ti je zapisano.Časni pisari svaku riječ, svaki mig zapisuju.I imaju specijalnu vagu ,koja to činjenje i nečinjenje prevedno mjeri.
I Džab-džabe , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje.
Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano.
Odjednom prosu plavet. Milina se dunjalukom širi. Prohujala sjećanja mami , ubacuje ih u ovaj dan i sve potonje , U svim stađunima milost i ljepota nas prate,
Proljeće nam racvjeta behar u srcu.
Mirisi i boje ljeta , sa prvim naznakama jeseni se uvlače u krajolik.
Oplemenjuju prirodu. Zlatno lišće šumi i niz grane klizič
Milina gane čovječiju dušu. Ona zna , tren iza – bjelina i kristali hiljadu pahulja bijelih bojiće krajolik i naše snove nevinošću i sjajem one koju tiho i nježno uz kamin il fijaker stari prstire mekane dušeke samo za nas. I obavezno jastuk . Mnogo jastuka , radi homogenizacije.
Harmonijom dušeka i mnogo jastuka , se u nestašluku plamena svijeće , rađaju nebom dati glagoli , koje nećemo pominjati. Nije grijeh , ali mi smo gospoda i neke riejči je bolje neizgovoriti u Božijoj nazočnosti.
Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi usvakom Božanskom stvaranju i darivanju.
Um da stane .
Insanu ne preostaje ništa nego da padne na koljena i da se moli:
Hvala Ti Gospode…
Što bi poete rekle:
Uzvišen je Gospod naš.
Ili u prevodu:
Volite se ljudi ,
ljubav je najveća milost od Boga Jedinog poklonjena,
VIII – Individualnost Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa
Tuluz – Lotrek u svoja djela unosi detalje i scene svakodnevnog , konkretnog života, najčešće noćnog života Pariza . Života jednog određenog kvarta , određenog segmenta , jedne epohe ili motivima vezanim isključivo za njega samog . Njega svijet van tih odrednica ne interesuje .On nema vremena za prošlost, filozofiju , ratove. Sav je uronjen u užurbanoj sadašnjosti. Možda ga je bilo patnje i boli uputilo u neke tajne koje obični smrtnik ne upozna. On ne vidi i ne slika dalje od dva tri dana u budućnost . I to samo ako naručeni plakat , litografija najavljuje neki spektakl .
Da li je svetan kratkoće svog životnog usuda ili je njegova tumorna iskusvenost ? U svakom slučaju on ne vidi budućnost i ne iugra se proroka. Ograničavajuća težina kratkih nogica ga sputava , Ma koliko god on želio lebdjeti i ići u širinu i dubinu ili budućnost njemu je to nemoguće. Ma koliko volio senu bježao je od vode. Nikad nije naučio plivati . Nežemo se pitati zašto. Morbidno je i degutantno. .
A opet, uprkos hendikepu on je sav satkan od žurbe i grča . On nema vremena da zastane , da predahne , da digne pogled , da se osvrne , i zaviri u ljepote izvan domašaja opsega možnosti ophodnje njegovog bolnog , sakatog koraka . Zbog toga je sebi odredio život u tom uskom krugu poznatih ulica koje su izazivale sablazan malograđanštine.
U datosti od koje ne može , a i vjerovatno ne želi pobjeći , njemu kao da nije bitno šta slika. Bitnije mu je da kistom , slikom dokumentuje ono što vidi i na načim kako on tu realnost vidi . Nažalost voljeli bi da griješimo , ali u njegovim slikama teško da možemo osjetiti ljubav. Iznimke su aktovi. U tom slučaju nismo sigurni da li se divi ženi kao ženi , ili modelu koji slika i od koga kamči ljubav.
O , sasvim je izvjesno da on slika sa ljubavlju i vjerovatno osjeća ljubav , (bar ponekad) ljubav prema onome što slika. osjeća ljubav prema majci , prema svojim modelima , na neki opičeni način i prema opskurnim ambijentima u kojima je glumio patuljka i klovna.
Često nam pada na pamet da bi se dobro snalauio na dvorima bilo kojeg Luja. Svaki kralj bi ga cijenio zbog oštroumlja , satiričnosti , grotesknosti i humoresknosti sofisticirane dvorske lude, koja je uz to i dvorski slikar. On je rođen kao aristokrata , ali udes ga je uresio u liku oštroumne , čigraste ,patuljaste lude.
I živio je i radio na način kokako su to radili mnpgi njegovi savremenici, ali na sebi svojstven i melanholićan i provokativan način. Njegovo biće je bilo napeto, nemirno, na momente veoma intelektualno i radoznalo, ali i ograničavajuće stupidarno i razigrano. Otud igre bojama, svjetlošću , kroz koje se provlači jako naglašena životnost, vješto skirvajući vlastite emocije . Kistom i bojama dostigao je one lepšave visine koje su mu tijelom priječene i uskraćene.
Da ga nismo poznavali ili upoznali , mi ne bi znali da li je slikar veseo ili tmuran lik. Pitali bi se otkud njegove vizure izviru ? Šta je njegov modus vivendi ? Tko je on? Veseli patuljak , skoro klovn ili bolni kepec koji slikanjem pokušava odagnati svoju životnu samoću i izuzetno sveprisutnu fizičku bol .
U okviru tih relacija , emocija i razmišljanja se kretao čitav život Tuluz – Lotreka . Grofa djete , mamin Riri , kao i odrasle osobe i umjetnika. Ali to nije sve. Da bi se dobio kompletan umjetnik kakav je bio Anri , potrebno je sagledati ključnu karakteristiku njegove ličnosti – individualnost.
Ima jedan citat koji određuje ekspresionizam, a koji na najupečatljiviji način govori o dijelu umjetnosti i životu slavnog slikara :
„Iza vidljivog izgleda stvari skriva se karikatura, iza beživotnosti vreba tajanstveni avetinjski život, i tako sve postojeće postaje groteskno.“ * (* Str.54. Istorija modernog slikarstva…)
Tuluz – Lotrek je svojom pojavom bio groteska* u svim mogućim značenjima te riječi.
(Francuski * grotesque – fantastièan,neobičan, čudan, pretjeran, neprirodan; smiješan, nastran; groteskni baletni ples koji pravi komične pokrete i skokove).
Večina njegovih radova podsjeća na grotesku** , vrlo često sa primjesom ironije i komike.
(**Groteska je i karikaturalno-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osećanja.)
Bio je svjetan toga , nije se krio , čak šta više, bio je jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno) , u potpunosti svoje opscene dekadentnosti .
Postavlja se pitanje :
Zašto je to tako?
Odgovor je jednostavan. Dva su razloga za to . U ovom poglavlju ćemo govoriti o ličnom aspektu .
Za sve što je u životu radio i postigao je trebala izuzetna hrabrost i jak duh , svojstven samo snažnoj i bekompromisnoj individualnosti.
Od malih nogu Tuluz – Lotrek je pripreman da bude poseban, jer on je naslijednik čuvene aristokratske porodice. Godine boli, patnje i usamljenosti koje su poslije došle nisu slomile dječiji duh. Očevo odbacivanje je stvorio glad za priznanjem i sviđanjem, to je opet je pojačala želju za isticanjem i dopadanjem.
Bolest mu je ograničila izbor profesije i društva. Porijeklo i novac su mu omogućili vrhunsko obrazovanje i život rasterećen finansijskih problema. Staleška izolovanost i podvojenost su mu omogučili nastajanje sasvim dovoljne količine arogancije i samouvjerenosti.
U mladosti je lutao od naturalizma do impresionizma, školojući se u tradicionalnim , akademskim ateljeima.
Koliko li je samo to elemenata za nastajanje jakog individualca , koji sebi može dozvoliti bilo koji luksuz , nedostupan mnoštvu ostalog puka?!
Začudo , Tuluz . Loitrek je i pored svih mogućih problema odrastao kao jaka ličnost bez kompleksa, što se odrazilo kao jedan od glavnih eksponenata njegovog slikarstva. Beskompromisna individualnost. O, kompleksa je imao . Sijaset. Svi su se oni provlačili kroz njegov život i njegov rad. Ali on se nije obazirao na tog iskompleksiranog sebe . Nije dozvolio da mu manjkavosti i košmarna borba za svaki mogući tren bez bola , pokvare bilo koji užitak.
Beskompromisne slike , ponekad ogoljene do najednostavniijh formi i linija , ali kompleksnošću svojih pitanja i poruka i dan danas zbunjuju i plijene , a bome se i debelo plaćaju .
Četrnaesti je sptembar/rujan. Umilni je jesenji dan , okupan plavetnilom nebeskog prostanstva i Božijom milošću. Sve ruja i sanja. crvene i zlaćane snove. Nestvarni krajolici odišu vječnošću i bude emocije , zapretene u najbolnijim zakutcima srca.
Tada shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Ponosno dignem glavu , a srce drhtulji. Nadiru sjećanja obojene mirisima smrtnosti ,vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kiša i nestašne igre kristalnih pahulja bijelih….
Sjećanje na Mariju Magdalenu
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali. Nema se vremena za tiho umiranje.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju oproštajnu feštu svojim prisustvom i belajli ugursuzlukom. Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog moralie smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio i zabilježio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; skoro deset dana i devet punih noći.
Dani su , zna se prolazili u spavanju . Noći ko noći ! Duge i besane , proticale se u nespavanju.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična , milostiva i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna.
Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i nagovještene ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj…grabusio .
Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Ničim izazvan , Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , Deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna i blažena Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali provodađijskog posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez jezičine i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu i čitabu koji se , možda , mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , kristalno prozračnija.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari . U njemu je toliko radosti i darovanja , da ih još uvijek sređuje i oplemenjuje. I nikad neće ostariti jer ja sam , uvijek za uvijek , kako to voli reći, navsegda, njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom: -Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.
Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje, mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena blaga pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.I oprosti mi što se nismo ranije susreli. Znaš , uvijek neki grlupi razlozi se ispriječe. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a mi bili zaljubljena djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Čvrsto mi stisni mi ruku , ne puštaj me. Ne daj mi dati bježim. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao … nije prestajao pričati.
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i čvrsto držao joj ruku . Ni jednog moneta joj nije ispušta ruku. Nije joj dozvoljavap da mu opet pobjegne. Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog snu , jedne bajke koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti mahalske kaldrme.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav jedna uzvišena i vječna .Godinama. Voljeli se jedan mangup i jedna djeva čedna. Navsegda.
Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , do vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ganuta , rukom mu dostakne usne , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje nježnosti i opraštanja bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene sretnika . I ja nju . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja Bijela dama ne odgovara , život kao i uvijek neizostavno mora ići dalje.
Dok bol klizi sleđenim vodopadom, dobro je srce očajno Navsegda
Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama , nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.