Autor
Hajro Šabanadžović
Sunce Otok
Vali sreće Sunce i more
Negostoljubiva obala Vali luduju
Poslušno more Val smrti
Kapija Predvečerje
Koraljni greben Uzburkano more
Obala Predvečernji plam
Vali se pjene Uvala
Zamislite
vrućina je
godišnje doba nije bitno
gorite
u vama vrelina,
ništa ne pomaže.
ni lubenica
ni vrtni hladnjak
ili dječiji tuš
ni hladni voćni kup sa kockicama leda
ni čokolada prelivena šlagom
obojen čežnjom.
A bome ni šadrvan ,
jer ruke su prazne.
A onda ,
niotkud
stvori se prelijepa
Ona
u cvatu
u mirisu jasmina
Žena
a Djevojčica
Krhka ruža
a Princeza ,
moja jube .
Obajedne rajski mir i tišina.
a ime joj miriše na iskon
ne smijem ga izgovoriti
nebo da ne naljutim
Njen rukohvat
Ocean dubok kao nebo
uzburka nježnost
probudi Nadu
Imam osjećaj da mi ispod
nogu teku bistre rijeke
vjerovatno modre
balkanske
bosanske
pogled u nježne oči
srce obuzme milost
blagost ganuća do suza
sve žestine nestanu
ostaje samo jedna pomisao
uzvišena ljubav
Tišina i sni
talasanje
i pitanje
kome pripadam
Ne daj da žeđam dok Vino na usni nosim,
Ni da s Kraljevstvom u svome Džepu – prosim.
Iz ciklusa ”Stihovi o divnoj dami”
U dokolici mladoj , u mekoti rasvita,
Duša je stremila uvis. Tamo Zvijezdu našla.
Bio je maglen dan, meko je padala sjenka.
Večernja Zvijezda ćutljivo je čekala.
Neuzbuđena, na tamne stepenike
Stupila si Ti, i, Tiha, zaplivala,
I lakom željom, sred mekote zorine,
Zvjezdanijem stazama Sebe si predala.
Proticala je noć maglom snoviđenja.
Mladost je ropska u željama bezbrojnim.
Bliži se zora.
Sjenki više nema,
Ti, Jasna, pošla si stazama sunčevim.
Rijeka vjernosti
Proljetni vodopad
Grijeh i oprost
Nebo i nada
Autor
Hajro Šabanadžović
Pčelinji raj Ljetni zapis I
Vodopad boja II Oblaci u tirkiznom krajoliku
Topli vjetar s juga Zavodljiva iluzija
Neobičan san Jesenji vodopad
Pretežno naranđasto cvijeće Rajski san mladenaca
Proljetni mozaiuk I ( Triptih) Ljubavno lelujanje
Tisuću velova jedne žene Raznkježeno srce
Cveće zla CXV
U nekom pepeljastom sažganom kraju golom,
dok jednoga se dana prirodi jadah s bolom,
i dok sam lutajući bez cilja ikakvoga
oštrio kamu misli tocilom srca svoga,
videh u samo podne nekakav crn, natušten
i buronosan oblak na mojoj glavi stušten,
a poročnih duhova na njemu celo stado,
zluradih patuljaka što svud se pletu rado.
Počeše hladno da me sa sviju strana mere
i ko svet pred budalom začuh kako se cere
i ćućore, sve razne znake razmenjujući
i sve očima jedan drugom namigujući:
“Gledajte natenane: karikatura prava,
ta senka Hamletovo držanje podržava,
pogled mu neodlučan, a kosa rasčupana.
Nije l gledati tužno ovoga bonvivana,
tog najurenog glumca, hulju, pajaca, lolu,
koji, jer ume vešto da igra svoju rolu
želi privući pesmi svojih bolova kopce
i potoke i cvecće i orlove i popce,
pa čak i nama koji sve to smislimo davno,
te poznate tirade recitovati javno?“
Ja sam mogao (jer je moj ponos kao planina
viša no oblak, dusi i cela dreka njina)
prosto na drugu stranu da skrenem pogled gordi
da samo ne primetih u pohotnoj toj hordi-
zločin od koga sunce ne skrenu sa svoga toka
kraljicu moga srca, nesravnjivoga oka,
kako se s njima smeje mom mračnom jadovanju
i prodaje se njinom prljavom milovanju.
Pala jedna
zvijezda sjajna
zvijezda sjajna
nenadana
na moje grudi
puna žara
nježna snena
razigrana
srce moje zapalila
misli moje uspavala
meni čednom
svoju svjetlost poklanjala
poklanjala al i krala
divna tijela mirisava
mojom ženom da je zovem
ona ipak nije dala
ni sad ne znam šta se zbilo
pa je sunce njeno mene ostavilo
ali je ipak vjerna bila
svoju ljubav meni ostavila
Im'o sam strasnog petla, bio pravi djavo,
Na kisi i na vetru, uvek je staj'o pravo.
Po selu perije leti, dize se strasna graja,
U nasoj kuci uvek, bilo je dobrih jaja.
Im'o sam strasnog petla, bio je pravi ludak,
Koju taj koku kljucne, ko da je tresnuo budak.
A koke cudne ptice, uvek im srce puca,
Za nekim grubijanom, koji dobro kljuca.
Za njega nisu bile samo koke slatke,
Ne, taj je skak'o i na guske i na patke.
A tek na curke cim je bilo neke sanse,
Ma princip je isti, sve su ostalo nijanse.
Im'o sam strasnog petla, bio malo cudan,
Po danu nesto dremljiv, a'l nocu uvek budan.
Curice iz mog sela, cule su za tog dasu,
Zbog tog sam petla i ja bio na dobrom glasu.
Za njega nisu bile samo koke slatke,
Ne, taj je skak'o i na guske i na patke,
A tek na curke cim je bilo neke sanse,
Ma princip je isti sve su ostalo nijanse.
O im'o sam strasnog petla, bio je prvak sveta,
Danas su petli cudni, svaka im dlaka smeta.
Ja neznam sta je razlog, danas su drugi dani,
Uglavnom spram mog petla, ovo su sve cerglani.
Meni je ‘sesetpeta’ stize jesen pozna,
Putuje moje društvo, i ja cekam na red.
Ne bi mi ova starost bila tako grozna,
Da cujem petla barem mesecno jedared.
Sjećate se Balaševićevog strašnog pijetla.
E, taj je mala maca za ovog našeg čarobnjaka među pjetlovima.
Dugo smo se libili da vam ga pokažemo.
Bojali smo se ureći ćete ga.
A onda vidjesmo kako skače na sve živo što se ženskinjem smatra,
shvatismo, njemu nikakav urok ni čarala/barala ne može dohakati.
Jedino takar.
Mislimo takarli vremena,na krjau sezone takara.