Autor
Hajro Šabanadžović
Violet
Violetno sunce Oblak sa dva lica
Stablo ljubavi Geneza čednosti
Šesto čulo Vrijeme kajanja
Storija o jednoj ljubavi
Ljetno zviježđe Violetni krajolik
Violetno trnje Violetna Modra rijeka
Bijele ruže violetnog neba Živo biće
Od duše lutka u grlu Violetni san
Duša mi je zamađijan zamak,
memljiv, gord i pustih odaja.
(Vidiš oči kako su mi krupne?
Ali bez sjaja, ali bez sjaja.)
Odjekuju opustele sobe,
zure kroz zidove sumorne
u daljinu dva mračna prozora.
(Vidiš kako su mi oči umorne?)
Večno ovde vampiri kruže,
miris memle i vlaga po stenju,
sablasti lete po mraku
i uklete čete stenju.
(Samo katkad u tajne noćne sate
te tužne oči počnu da gore.)
Bela žena po dvorima luta
i smeje se kroz prozore.
Ruža i vali
Mjesečeva ruža
Nesalomljiva krhka ruža
Blaženi pupoljak među ružama
U mjesečevoj svjetlosti
čarolijom blista
blagodat neba
krhka ruža
Nošena valima života
nesalomljivo odi
putima snova
nevinost
u bezgrešnosti djetinjoj
a okrutnoj strogosti
opstaje pupoljak
nježnosti moje
Dona con te
Quanti ricordi dietro me
li segnerò nel diario della vita
e terrò quei vecchi batticuori nel presente mio
di bianco e rosso vestirò
Sarò un angelo per te
quella donna che puoi stringere sul cuore
ma se occorre come il sole i tuoi sensi accenderò
e piano piano poi li spegnerò.
Donna con te, di me chissà che sai
donna con te se tu lo vuoi.
Le tue mani su di me
stanno già forzando la mia serratura
ma la porta del mio cuore all’improvviso si aprirà
ed un’altra donna uscirà.
Sarò una donna che ritrova la sua femminilità
e te la regalerà.
Donna che ti fa stupire solo con la sua semplicità
e che ti amerà.
Quanto cielo su di noi
questa mia età colorala se puoi
e delle notti in bianco e nero quelle le cancellerò
perchè donna io con te sarò
Žena za tebe
U meni je puno uspomena
Zapisaću ih u spomenar svoga života
One prošle otkucaje sačuvaću u svjoj zbilji
U crveno bijelo se obući
Za tebe anđeo biti
Ženu koju možeš u srce spremiti
A kad zatreba , čula ću tvoja zapaliti poput sunca
Zatim tu vatru polako, laganice , gasiti
Žena za tebe , ko će znati šta misliš o meni
Žena sa tebe, ako poželiš
Ruke tvoje na mom tijelu
Već slamaju moje okove
a potom tu vatru polako, lagano, gasiti
Žena za tebe tko zna šta ti o znaš o meni
Žena za tebe, ako ti to želiš
Tvoje ruke na meni
Dok vrata srca moga se iznenada ne otvore
I pojavi se neka drugačija žena
Ja žena koja svoju ženstvenost ponovo otkrivam
i dajem je tebi
Žena koja će te svojom neposrednošću očarati
i koja će te voleti
Koliko je nebo nad nama
Sve godine moje, ako želiš, oboji ih
a ja ću crno-bele noći izbrisati
Jer s tobom želim žena biti
Basna o Orkici
“Nekad davno bijaše jedan umiljati Usamljeni vuk,
dio raskošne menažerije, oliti života zvanog Cirkus.
Na njegovu sreću on ne igra u njemu , vec upravlja njime.”
Nekoć zapljeskaše neuki:
” “Vuk” se umorio i ne mere ganjat’ “ovčice” po areni.”
Oblajhan inatnim srebrenim nitima napravio je Kučicu u cvijeću,
otvorio čudesnii pansion , zvani Galerija Bosna zemlja Božije milosti za
prelijepa krhka bića, da mu djevojčice ,privučene mirisom cvijeća i ljubavi,
dolepršaju na dlan, poput ružičaste grlice sa rubinovim ogrlicama .
Ne m're se požaliti. Život je i dalje prelijep.
Ipak u svitanju svakog dana on sa tugom gleda u bjelinu
opustjele ljuljačke na trešnjinom stablu,na kojoj još uvijek
treperi sjena one , čije ime ne smije izgovoriti…
Čekajući Princezu , plemenitu a nježnu Orku.
koja se ne vraća ,iako je obećala,sjećajuć se zakletve;
Moja si i ti to znaš…
Nešto u ovoj Basni ne štima!
Još nismo sreli Orku koja se plaši.
Dobro , d'bro šta se može.
Sutra je novi dan.
Naravoučenije:
Ili plemenite Orke nisu što su nekad bile,
ili Vuk nije Vuk ,nego Mali princ,
pa Orkici grehota na maksumče udarit’.
**
Dopisano
Razum zbori da je Ljepota, onomad greškom zalutala u
razigrani, ljubavlju i cvijećem obojen vrt.
Srce treperi : Malena me još uvijek voli.
Pa vi vidite šta vam je raditi!
Jal’ vjerujete, jal’ ne vjerujte!
Bajke su uvijek bajke,
osim kada su basne.
U srcu mom ne otkriven cvet
rastes ti, svaki tren sam tuzan
uvek mislim na tebe
Cekam na povratak tvoj
mislim da je san
molim te dodji mi ti
u godini jedan dan
Kose su mi obelele
lice mi je uvelo
tvoje ime spominjuci
usne su mi izgorele
Za ovu zenu i zivot cu da dam
molim te dodji mi ti
u godini jedan dan
829* Bog Mudrosti i Milosti stvori univerzum na principu Pepetum mobile. A insan nikako da to shvati i primi se prave vjere.
830* Papala mala maca danima ili ne papala, dani insane neprestano metu, a papama pržune nose.
831* Vako vam to u životu insana gre . Odi mi, dođi mi.Neko biva, pa ga nema,ko da ga nikad nije ni bilo. A neki , jopet , zalud bivaju.
832* Lice mjeri il ne mjeri, za pogan je kasno . Biće prevedeni po činjenju i nečinjenju bezličnog i bezbožnog licemjerja svoga.
833* Suđeno je ! Od zapisanog ni jedan insan ne mere okuku saviti .
834* Zov majčinstva. Najdivnija i načudesnija mana tjelesne ljubavi. Nikad niko nije čuo za zov očinstva. Njega, muškarcima majčinstvo neuslovljeno poklanja.
Kad puhnuše sabahzorski vjetrovi
Aman, aman, sabahzorski vjetrovi
Otvoriše na haz bašči kapiju
Aman, aman, na haz bašči kapiju
Razviše se u đul bašči đulovi
Aman, aman, u đul bašči đulovi
Probudiše tek zaspalu djevojku
Aman, aman, tek zaspalu djevojku
Digoše se na pendžeru zarovi
Aman, aman, na pendžeru zarovi
Stigli su ti od dragog darovi
Aman, aman, od dragoga darovi
Svu noć je zemlja plakala
suha i ispucana kao prepečena pogača,
svu noć su puhali pustinjski vjetrovi,
i pijeskom zasiplai pukotine.
Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje,
a ipak nije uspio da se smiri.
Samo je nebo ostalo spokojno i prazno
kao da se ništa ne dešava
kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć je zemlja urlikala.
Možda su to bile žedne zvijeri koje
lutaju kroz savane i šume
umirući pore presahlih izvora vode.
Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja
i lišćem liže suhu zemlju.
Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno
kao da nikome nije potrebna kiša
kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć se zemlja grčila.
Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu
kao što se čeka novorođenće
zgrčeno u majčinoj utrobi.
Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se
zateklo,i ljudi i drv4će i zvijeri.
Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja.
A kada je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje,
(crveni cvjetovi i požari,požari u gradu)
procjetali su flanboajeni.
Ponekad, kad nemas
nista pametnije
ti mi dodjes u secanje
i vrata razvalis
Ponekad, kao stena
od kamena
pustim plimu da pobedi
i da me s tobom povredi
Ponekad, i nikad vise
setim se, al’ vreme brise
sve sto je bilo izmedju nas
Ponekad, samo kroz snove
dosetas u dane nove
podsetis da jedini si spas
Konobar, donesi
cugu za ovaj sto
proveri lager pica mog
nocas cu da se napijem
Konobar, donesi
uvek case dve
jer tako mnogo lakse ce
tuga noge da dobije
Ponekad, i nikad vise
setim se, al’ vreme brise
sve sto je bilo izmedju nas
Ponekad, samo kroz snove
dostas u dane nove
i podsetis da jedini si spas
Ponekad, kada se
za sobom okrenem
lavina suza se pokrene
zbog svega i zbog svih
Ponekad, i Dunav se zaustavi
neslana sala sudbine
cini se da smo bili mi
Ponekad, i nikad vise
setim se
al’ vreme brise
sve sto je bilo izmedju nas
Ponekad, samo kroz snove
dosetas u dane nove
i podsetis da jedini si spas