Autor
Hajro Šabanadžović
Violet
Violetno sunce Oblak sa dva lica
Stablo ljubavi Geneza čednosti
Šesto čulo Vrijeme kajanja
Storija o jednoj ljubavi
Ljetno zviježđe Violetni krajolik
Violetno trnje Violetna Modra rijeka
Bijele ruže violetnog neba Živo biće
Od duše lutka u grlu Violetni san
Duša mi je zamađijan zamak,
memljiv, gord i pustih odaja.
(Vidiš oči kako su mi krupne?
Ali bez sjaja, ali bez sjaja.)
Odjekuju opustele sobe,
zure kroz zidove sumorne
u daljinu dva mračna prozora.
(Vidiš kako su mi oči umorne?)
Večno ovde vampiri kruže,
miris memle i vlaga po stenju,
sablasti lete po mraku
i uklete čete stenju.
(Samo katkad u tajne noćne sate
te tužne oči počnu da gore.)
Bela žena po dvorima luta
i smeje se kroz prozore.
Ruža i vali
Mjesečeva ruža
Nesalomljiva krhka ruža
Blaženi pupoljak među ružama
U mjesečevoj svjetlosti
čarolijom blista
blagodat neba
krhka ruža
Nošena valima života
nesalomljivo odi
putima snova
nevinost
u bezgrešnosti djetinjoj
a okrutnoj strogosti
opstaje pupoljak
nježnosti moje
Dona con te
Quanti ricordi dietro me
li segnerò nel diario della vita
e terrò quei vecchi batticuori nel presente mio
di bianco e rosso vestirò
Sarò un angelo per te
quella donna che puoi stringere sul cuore
ma se occorre come il sole i tuoi sensi accenderò
e piano piano poi li spegnerò.
Donna con te, di me chissà che sai
donna con te se tu lo vuoi.
Le tue mani su di me
stanno già forzando la mia serratura
ma la porta del mio cuore all’improvviso si aprirà
ed un’altra donna uscirà.
Sarò una donna che ritrova la sua femminilità
e te la regalerà.
Donna che ti fa stupire solo con la sua semplicità
e che ti amerà.
Quanto cielo su di noi
questa mia età colorala se puoi
e delle notti in bianco e nero quelle le cancellerò
perchè donna io con te sarò
Žena za tebe
U meni je puno uspomena
Zapisaću ih u spomenar svoga života
One prošle otkucaje sačuvaću u svjoj zbilji
U crveno bijelo se obući
Za tebe anđeo biti
Ženu koju možeš u srce spremiti
A kad zatreba , čula ću tvoja zapaliti poput sunca
Zatim tu vatru polako, laganice , gasiti
Žena za tebe , ko će znati šta misliš o meni
Žena sa tebe, ako poželiš
Ruke tvoje na mom tijelu
Već slamaju moje okove
a potom tu vatru polako, lagano, gasiti
Žena za tebe tko zna šta ti o znaš o meni
Žena za tebe, ako ti to želiš
Tvoje ruke na meni
Dok vrata srca moga se iznenada ne otvore
I pojavi se neka drugačija žena
Ja žena koja svoju ženstvenost ponovo otkrivam
i dajem je tebi
Žena koja će te svojom neposrednošću očarati
i koja će te voleti
Koliko je nebo nad nama
Sve godine moje, ako želiš, oboji ih
a ja ću crno-bele noći izbrisati
Jer s tobom želim žena biti
Basna o Orkici
“Nekad davno bijaše jedan umiljati Usamljeni vuk,
dio raskošne menažerije, oliti života zvanog Cirkus.
Na njegovu sreću on ne igra u njemu , vec upravlja njime.”
Nekoć zapljeskaše neuki:
” “Vuk” se umorio i ne mere ganjat’ “ovčice” po areni.”
Oblajhan inatnim srebrenim nitima napravio je Kučicu u cvijeću,
otvorio čudesnii pansion , zvani Galerija Bosna zemlja Božije milosti za
prelijepa krhka bića, da mu djevojčice ,privučene mirisom cvijeća i ljubavi,
dolepršaju na dlan, poput ružičaste grlice sa rubinovim ogrlicama .
Ne m're se požaliti. Život je i dalje prelijep.
Ipak u svitanju svakog dana on sa tugom gleda u bjelinu
opustjele ljuljačke na trešnjinom stablu,na kojoj još uvijek
treperi sjena one , čije ime ne smije izgovoriti…
Čekajući Princezu , plemenitu a nježnu Orku.
koja se ne vraća ,iako je obećala,sjećajuć se zakletve;
Moja si i ti to znaš…
Nešto u ovoj Basni ne štima!
Još nismo sreli Orku koja se plaši.
Dobro , d'bro šta se može.
Sutra je novi dan.
Naravoučenije:
Ili plemenite Orke nisu što su nekad bile,
ili Vuk nije Vuk ,nego Mali princ,
pa Orkici grehota na maksumče udarit’.
**
Dopisano
Razum zbori da je Ljepota, onomad greškom zalutala u
razigrani, ljubavlju i cvijećem obojen vrt.
Srce treperi : Malena me još uvijek voli.
Pa vi vidite šta vam je raditi!
Jal’ vjerujete, jal’ ne vjerujte!
Bajke su uvijek bajke,
osim kada su basne.
Poglavlje IV.
Pariz , Monmartr i Pozorište
Izabrao je umjetnost kao svoju profesiju. Bolje reći bolest i opšte fizičko stanje mu nisu ostavljali drugu mogućnost.Sklonosti ka crtanju i slikarstvu , koje mu je od djetinjih dana potspješivala majka ,su postale osnov njegovog života.
U traganju i odabiru građe za rad , često se pominje jedna rečenica:
-Usled nemogućnosti da se koristi svojim telom u potpunosti, poceo je da živi za umjetnost.* ( *Enciklopedija Britanica 2004.).
Pogrešno. Iz više razloga.Mnogi će pomisliti da je živio od umjetnosti. Zaboravljaju da je porodica Tuluz-Lotrek bila među najbogatijim aristokratama tog doba. Ono važnije , umjetnost bio bijeg Tuluz-Lotreka od nesreće i usuda u vrtlog života.
Grad svjetlosti, Anatol Fransa * , Pariz je bio njegovo životno opredeljenje od najranijih dana djetinjstva. U njemu je počela njegova bolest i završila.
Pariz je u to vrijeme bio centar svih kulturnih dešavanja i što se tiče same umjetnosti a i svrukupnog života i provoda na ulicama. Monmartr je bio središte umjetnosti i srce Pariza . U isto vrijeme na ulicama Momartra, bolje reći u zagušljivim lokalima , pozorištima, bordelima Monmartra i Pigala su se susretali slikari Van Gog, Pol Gogen, Žorž Sera i Tuluz Lotrek.
Sasvim različiti po svojim karakterima imali su nekoliko zajedničkih imenitelja, ljubav prema slikarstvu, apsintu, noćnom životu i lične tragedije.Sve to je stvorilo neke spone među njima, koja je dovela do male revolucije u slikarstvu i umjetnosti. Lične tragedije su prijemčive za sveopopštu neprevdu i bijedu. A to su već neiscrpne teme za rad.
Zahvaljujući tim umjetnicima, još jače se nastavlja probražaj umjetnosti i rušenja krutih načela akademizma , koji su započeli impresionisti.
Monmartr postaje kulturno umjetnički centar epohe na prelazu dva vijeka u kome su se desile revolucionarne promjene u slikarstvu i umjetnosti. Umjetnost je izašla iz uskog kvira ateljea. Oslobođena, lutala je po prirodi , po kafanama, trgovima , parkovima i pločnicima.
Kist i boja su postali oružje koje kritikuje i upire prstom u sve prisutnu nepravdu . Istovremeno ruše se i krute umjetničke, slikarske forme i shvatanja.
Ulica, kafana, javne kuća , pločnici crvenih fenjera, scene svakodnevnice polusvijeta postaju nepresušni izvor motivacije, ali i druženja. Ogromne količina apsinte su kolale krvotokom umjetnika.
Slikarstvo i zabava , bjesomučni noćni život u tami polusvijeta , kao jedini močući vid življenja zarobio je i grofa Tuluz – Lotreka. Cinici bi rekli – smrtonosno.
Vremenom Tuluz Lotrek postaje nezabilazan činilac u dešavanjima u kvartu umjetnosti i nazivaju ga „dušom Monmartra“.
Odjednom njegova umjetnost nije samo puka faktografija, plakat ,posteri, ilustracije ili printovi za časopise. Odjednom slike dobijaju dušu, umišljaj, potiku , autentično viđenje ili snoviđenje slomljenog , ali nestašnog čovječuljka.
Tuluz-Lotrek postaje vjerodostojni dokumentarista koji predstavlja avangardu svoga vremena. Njegovo djelo postaje poziv naputovanje kroz život pariškog noćnog života. I tadašnjim i budućim generacijama.
Postavši neodvojivi dio slikarevog bića, noćni život Grada svjetlosti , postaje njegov centar svijeta. Upoznavši sve njegove velove i valere Tuluz Lotrek omogućuje posmatraču sudioništvo u tim šarolikim i opijajućim svijetovima pozorišta, kabarea, bordela i trotoara ulica crvenih fenjera. Začuđujuće je da svaki posmatrač bez izuzetka poželi da postane dio života Tuluz – Lotrekovih pralja, pjevačica, igračica prostitutki kao vodilje i opsjene boemima i hedinistima, lišenih predrasuda, oslobođeni okova učmalih molralnih društvenih normi i licemjerstva.
Pariz je još u djetinstvu postao Tuluz-Lotrekov grad i sudbina. Blagodeti Pariza koji su odškrinuli vrata slikaru , a on ih treskom širom otvorio pobrojani su ovjekovječeni bojom o svakom slikom koju je poklonio javnosti.
Monamrtr bez Tuluz-Lotreka i njegovih muza, prijatelja, i svega onoga što što je tada značilo njihov život definitivno ne bi bio onaj Pariz o kojem se već stoljećima priča.
Čini se da nema dogođaja koji se desio u njegovom okolišu a da ga on fotografskim sjećanjem kista nije ovjekovječio.
Zaljubljenik u pozorište od mladosti , nikad se nije rastao od njega. Čitavo vrijeme umjetničkog djelovanja bio je aktivni sudionik u životu pariških pozorišta.Bezrezervno, ponekad i bez novčane naknade ili svojim prilozima je učestvovao u realaizaciji mnogih avangardnih programa. Brojnim sačuvanim i izgubljenim posterima , printovima, panoima i slikama proslavljao je pozorište i pozorišne umjetnike , izvođače i scenu.
Neko reče ; dobro se dobrim vraća!
Prvenstveno zahvaljujući djelima posvećenim pozorišu Tuluz – Lotrek je stekao slavu, prvo na Monmartru, pa u Parizu i dalje je sve išlo svojim tokom.
No. njegovo djelo nije samo zaljubljenost u pozorište. To je bila prilika da iskoristi moć pozorišta koje je ono zauzimalo i pariškom društvu. Pozorište je bilo žila kucavica noćnog života i promenada skoro svih ličnosti od imena i značaja. U pozorištwe se dolazili da se posmatra , uči i sklapaju poznanstvai prijateljstva , i da se istovremeno bude viđen i prepoznat.
U Tuluz-Lotrekovim djelima čini se da je scena pozorište, bordela, hipodroma, šetališta …, potisnut u drugi plan, ponekad čak i potpuno izostavljene. On želi da nam predstavi kretanja jednog društva kojeg čine skoro sukobljeni pojedinci , koji skriveni iza maski posmatraju jedni druge, zaboravljajući da pogledaju u svoju grotesknu nutrinu
Radeći za pozorište otkriva tehniku Japanakih drvoreza. Da ali je to primjetio u djelima Degasa i Matisa na koje je ta vrsta japanske umjetnosti utjecala, ne može se pozdano tvrditi. Ali sasvim je evidantno da je Tuluz.lotrek otišao korak dalje.
Radeći na plakatu predstave “Japanska diva ” do maksimuma je iskoristio dvo dimenzionalnost kao način prezentacije predstave. Velika jednobojna ravna ploha plakata i jaki efekti uzoraka kao da su preuzeti dirktno sa japanskih drvoreznih igrarija .Od tada ova scenska odlika je vrlo čest gost ne samo na plakatima nego i u njegovim ostalim djelima.
* Anatol Frans književnik , slikarev savremenik koji je prije svega bio esteta koji je objavljivao stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane
Nastavak slijedi sutra u 21 09
U srcu mom ne otkriven cvet
rastes ti, svaki tren sam tuzan
uvek mislim na tebe
Cekam na povratak tvoj
mislim da je san
molim te dodji mi ti
u godini jedan dan
Kose su mi obelele
lice mi je uvelo
tvoje ime spominjuci
usne su mi izgorele
Za ovu zenu i zivot cu da dam
molim te dodji mi ti
u godini jedan dan
829* Bog Mudrosti i Milosti stvori univerzum na principu Pepetum mobile. A insan nikako da to shvati i primi se prave vjere.
830* Papala mala maca danima ili ne papala, dani insane neprestano metu, a papama pržune nose.
831* Vako vam to u životu insana gre . Odi mi, dođi mi.Neko biva, pa ga nema,ko da ga nikad nije ni bilo. A neki , jopet , zalud bivaju.
832* Lice mjeri il ne mjeri, za pogan je kasno . Biće prevedeni po činjenju i nečinjenju bezličnog i bezbožnog licemjerja svoga.
833* Suđeno je ! Od zapisanog ni jedan insan ne mere okuku saviti .
834* Zov majčinstva. Najdivnija i načudesnija mana tjelesne ljubavi. Nikad niko nije čuo za zov očinstva. Njega, muškarcima majčinstvo neuslovljeno poklanja.
Kad puhnuše sabahzorski vjetrovi
Aman, aman, sabahzorski vjetrovi
Otvoriše na haz bašči kapiju
Aman, aman, na haz bašči kapiju
Razviše se u đul bašči đulovi
Aman, aman, u đul bašči đulovi
Probudiše tek zaspalu djevojku
Aman, aman, tek zaspalu djevojku
Digoše se na pendžeru zarovi
Aman, aman, na pendžeru zarovi
Stigli su ti od dragog darovi
Aman, aman, od dragoga darovi
Svu noć je zemlja plakala
suha i ispucana kao prepečena pogača,
svu noć su puhali pustinjski vjetrovi,
i pijeskom zasiplai pukotine.
Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje,
a ipak nije uspio da se smiri.
Samo je nebo ostalo spokojno i prazno
kao da se ništa ne dešava
kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć je zemlja urlikala.
Možda su to bile žedne zvijeri koje
lutaju kroz savane i šume
umirući pore presahlih izvora vode.
Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja
i lišćem liže suhu zemlju.
Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno
kao da nikome nije potrebna kiša
kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć se zemlja grčila.
Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu
kao što se čeka novorođenće
zgrčeno u majčinoj utrobi.
Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se
zateklo,i ljudi i drv4će i zvijeri.
Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja.
A kada je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje,
(crveni cvjetovi i požari,požari u gradu)
procjetali su flanboajeni.