Autior
Hajro Šabanadžović
Bosna zemlja Božije milosti Bosna
Cvijeće Čovjek i konj
Čednost Djeca i trnje
Drvo života i smrti Đardin 4.
Đardin 1 Đardin 2
Đardin Fabreger 1.
Fabreger 2.
Grad čednosti Hridina
Devojke koje smo nekad pratili kući
sada su dame sa torbama,
ili je jedna od njih ona sedokosa
stara vrana
koja te zveknula
štapom.
Devojke koje smo nekad pratili kući
sede na guskama u staračkim domovima,
igraju šaflbord u parkovima.
Ne rone više u
talase sa belim kapama,
te devojke koje smo pratili kući,
ne mažu više svoja tela uljem ispod sunca,
ne lickaju se više pred lepim ogledalom,
te devojke koje smo pratili kući.
Te devojke koje smo pratili kući
negde su otišle,
neke zauvek,
a mi koji smo ih pratili?
Mrtvi u ratovima,
mrtvi od infarkta,
mrtvi od neutoljenjih čežnji,
Bio jednom Život jedan
I nestaće
Bila jednom Žena čedna
I plakat će
Bila jednom Ljubav nježna
I opet će
Bila jednom Suza mnoga
I boljeće
Bili jednom Snovi sneni
I umrijeće
Bila jednom Tišina i sni carskog roda
I zanijemiće
Bio jednom Ja konj djetinji
I nema ga
Bila jednom Prošlost od kristala
I nema je
Bilo jednom Mnogo miline
I pobježe
Bila jednom Bajka lipo mi je
I živjeće
Skoro čitav vijek ljudi nisu slavili Modiljanija .
Tužni pogledi prelijepih , jasno naglašeno čednih žena , labuđih vratova i nevine nagosti i ljepote ženskih tijela dugo su bunili kritičare koji određuju , vrlo često neuko i pogrešno , šta je to umjetnost.
A dugi vratovi , snen pogled , suze u očima , dubina tuge i ushita , što izbijaju i vriju iz ženske duše , od iskona su bili sinonim ženske ljepote.
Od umjetnika se uvijek očekuje bogat , raskošan kolorit , slojevitost poteza koji se ponavljaju , težina i savršenstvo kista u sklapanju igre svjetlosti i sjenke u tisuća slikarskih piksela u jednu savršenu kompoziciju , zvanu ŽENA.
No kako god se trudili , ženu su mogli ovjekovječiti samo oni umjetnici koji su znali šta je život , žena i ljubav. Ženu ne boje kist i ruka. Žena je onakva kakva joj boja srcem umjetnika suđena.
Modiljani je bio umjetnik koji nije imao vremena za cifranje i sviđanje širem auditoriju . Da li je prebrzo živio il’ znao svoju hudu kob nije bitno.
Ljubav , žena , ljepota i život su tako jednostavni i on ih nije htio komplikovati ko tuč teškim slojevima uljanih boja.
Modiljanijev kist , to su žene . Jednostavnost , iskrenost , blagost i životnost , bez subjektivnih estetskih intervencija , sa vrlo izraženim kontrastnim koloritnim refleksijama su glavna značajka njegovih impresija i ekspresija vezanih za to anđeosko biće.
Nećemo puno pametovati , odabrali smo par prizora iz njegovog života koje je ovjekovječio na svojim platnima.
A onda smo odabrali muzički video “Emma Shapplin- Spente le stelle ” da bi čitatelj imao priliku da osjeti “vidovitost” , zapravo bezvremenost Modiljanove umjetnosti i žene .
Modiljani vijek prije nego je video urađen slika Emu u svakom njenom pokretu , izrazu , emociji , boji glasa i dubini tuge koju prelijepa melodija nosi , do u tisućiti valer boji ono što pjevačica osjeća dok pjeva.
I uvijek ta tuga , ta vječna suza u oku koja nikako da klizne i miluje obraze željne poljubaca.
Naše riječi pred prizorima blijede , jer se ” koincidencije ” ne mogu objektivno opisati :
– Da , to je Amadeo Modiljani , slikar , pjesnik slobode , ljubavi i emocija.
Cvijetna fantazija
Kad na te pomislim
bojim se da te opet zavolim
u modre usne zarijem zube
da pravu bol zaboravim
Ref.
Lane moje, ovih dana
vise i ne tugujem
pitam samo da l’ si sama
ljude koje ne cujem
Lane moje, nocas kreni
nije vazno bilo s kim
nadji nekog nalik meni
da te barem ne volim
Nek’ neko drugi
usne ti ljubi
da tebe lakse prebolim
Ref.
Iz Arhiva
BY ADMIN15. JUNA 2015.GRAD ČEDNOSTI, LJUBAV
Ona spava
Poljsko cvijeće
Vjernost
Plam đardina
Prava ljubav
Rajski vrt
*
Meri Cetinić
Četri stađuna
*
Snovi nikad ne umiru
Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce. Spoznamo i prinosimo ih srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.
U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama poslala.
Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.
Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.
Čiste klavijature zvuk vodi nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.
U misli nam pohrle dva nježna safira, što su sjetne oči zarobili u velove čežnje i sa iskrama modrih ljibičica plešu. Blagost i dobrota se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Dalmacija mora i može iznjedriti.
Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.
Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi i boli isto , ipak , onaj jedan stađun više, što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.
Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dolje nikad nam ništa značio nije. Svima nama, oni na sličan način u zagrljaj jure.
Stađune smo uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.
Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.
Mali prinčevi i anđeli uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam lutanja malenih dječaka i snove grlica nježno i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.
Nije bitno ako sjećanja kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila, samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.
Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti , o drugim ljubavima pričati.
” …On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:
Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život opet počinje nov.
Ovaj put je bio u pravu.
Da , djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Ponekad neprebol . Tako vam je to. Život je prelijep.
I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti, ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.
On ne vidi suze njene , jer ona je zavukla glavu kose plave, crvene ili crne , (to je već sasvim lična stvar) , sasvim duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se i glas mili , samo za dragana njenog klizi.
Glas nebeski, mio i anđeoski, u srce boli . Da , da , Meri vam je to:
S rukon za ruku su četri stađuna
Moji se dani kroz vrime vuku,
S teplin i ladnin život se miša,
Žari me sunce, pere me kiša.
S rukon za ruku su četri stađuna
Ča daje gazin vrime mi biži,
Stađuni moji još o’ početka
Korak po korak kraju su bliži.
Stađuni, stađuni moji,
Di je sad ono proliće cvitno!
Stađuni, stađuni moji
I lipo lito vedro i sritno?
Dok jesen stere lišće na stazi
Ruke mi stišću o’ zime mrazi,
Stađuni, stađuni moji,
Stađuni.
S rukon za ruku su četri stađuna
Ko će izdurat do kraja gazit,
Jedni će nestat ka da ji nima,
Na me će pazit još samo zima.
Stađuni, stađuni moji…
Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on u podne novog dana saznati.
Nju sutra udaju , a on će morati odjahati u samoću , na bijelom konju , ko svaki Mali princ , ka nekoj drugoj ljubavi , nekom novom Anđelu.
****
Meri, malena naša
hvala na snovima i ljubavi
koje si sa nama snila i djelila.
Mnogo puta moje usne
ime su ti saptale
mnoge noci moje oci
zbog tebe su plakale
Ref.
Ludujem za tobom
ceznem dan i noc
ti si srcu mome
najmiliji san
Sanjala sam mnogo puta
da sam tebe ljubila
iz sna sam se sa suzama
svake noci budila
Ref.
Zvala sam te da mi dodjes
i ruke sam sirila
ljubila sam tvoju sliku
da bi srce smirila
Ref.
Sad me ljubi za sve dane
sto me nisi ljubio
poljubcima gasi vatru
koju si zapalio
Jednoć dok si mi bježala
bijaše proljeće puno cvijeća
sanjah da ležim na samrti
čovjek zna biti blesav
zar ne mila
Samrt ko svaki san
nježna i nepoznata
igra se ljepote i mami
kaže ne treba mi budućnost
nudi mi nebeske dveri
ključe zlatne pokazuje
Sklonićemo tamne oblake
nacrtati nježna polja
igraćemo se ljubavnika
valjaćemo se na sunčanim livadama
krhko nebo će se stidjeti
što mirisni đardin vrišti
ljubi me maleni
i Samrt može biti naivna
nije me mogla prevariti mila
srce je bilo hladno ko suncokret u ponoć
duša je prigrlila tamno kamenja
bježeći od dveri
što epp su zvjeri sa zlatnom tijarom
zašto se igrati ljubavnika
kad ljubav nije igra
zbog čega da se nebo stidi
u đardinu ničeg sablažnjivog nema
samo se vole jedan čovjek i jedna žena
Samrti lako odoljeh
dadoh joj nogu sa oprostom
blago da se ne naljuti
ali zaboravih kako da dozovem život
tebe ljubavi moja
Na pjesku pisah ime tvoje
al’ ga vjetar odnese ludi
na stablu pisah ime tvoje
al’ ga posjekose neki zli ljudi
Na valu pisah ime tvoje
al’ ga val valu dade
na staklu pisah ime tvoje
al’ staklo prsnu u komade
I tad urezah ime tvoje
u dubinu duse svoje
i tu, i tu ce ostati
sve dok bude bilo i nas dvoje
Nikad te ne otimam zemlji
šta bih s tobom i umjela
do među svoje zidine
pod svoj krov
da zanoćim s tobom kraj uzglavlja
nećeš dočekati
plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima
pa da se iz tmine u gorostas razviješ
da se katice u čeljust gladni rastvore
snenu da me takneš
dah utihneš
nikada !
imaš svoje cvjetokružje
i svoj sit plijen
od zova tvoga priljepna
otimam se vješto uklanjam
i bježim