Monthly Archives: Juli 2023

Đardin ljubavne nježnosti i ljepote

Ah to proljeće

Ljetna ljubav

Jesenji kaleidoskop

Zimski opus

Kasnije, mnogo kasnije, i još kasnije za olimpijadu 84. , pogotovu godinu i potonjih godina ih pošlo ko budalu novine. Ali o tom potom.

Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvi , tri verzije, ali ova je prava. A možda vam ispričamo sve.Nikad nam  se ne zna?

Frka se skršila, na silu udata i odmakla od konzilija. Ne može se ništa vratiti na staro. Kad jednom ibrik rikne, pa sve da je i zlatan, nikad više ne mere biti ko novi. I vječito curi , ali se ne može popraviti. Tako i Frkino srce . A i tijelo.

Srce jauče , cvili . Lijeka nema .Boli je tako da bi se namah od života razvodila.. A opet život na momente bude podnošljiv. Nastavila ona dalje. Ne kaže nastavila živjeti.

Već samo ; nastavila sam dalje i dušu i tijelo neljubljeno tegarim. Moje tijelo je i silovano i obljubljivano, ali ga nije ljubavlju zalijevao onaj koji mi u damar ušo . Jeste jedno tri .četiri  mjeseca , ali nažalost kada je za sve bilo kasno. Ja   sam mamicala i vritšala da je milicija morala uredovati. Mahalski odbor za čudoređe je pozvo u pomoć Ništa nije pomoglo. Dok se samo od sebe nije urušilo.

On je uvijek negdje moro ići.  Spašavati grlice u nevolji. Ja imala kajanje, iznevjerila sam ga . Slagala ga.  A morala sam. Inače bi ga onaj moj neotac Mito zaklo ko kurbana. Tako je prijetio , ako ga ne ostavim i ne udam se za sina njegovog prijatelja, napraviće veliko zlo; najveće.

Nikad mi nije prebacio , Ni je'ne. Bilo bi mi lakše da mi je bilo šta prigovorio. Nikad nije pominjao to što sam pobjegla. I prvi put je bio nečastan ta nestvarna tri , četiri mjeseca. Koliko ja znam! Tolika je bila njegova ljubav da je radi mene ukaljao obraz. Znao je kolko sam nesretna , bez ljubavi , a ubračena i odbačena. I koliko ga volim. Dao mi je sebe. Ponovo bez ijedne riječi ili uslovljavanja.

Dovoljno da ga opet ostavim, bez ije'ne riječi . Da ga ne prljam i da platim proslosti sve dugove i patim. Više me nije potražio , sve dok se , trinaest godina poslije , ona njegova zlatna vila nije na smrt razboljela. Nije mogao sam izmećariti i usud tegariti.. Imao je kao i uvijek mnogo posla. A ja besposlena bila. Taki je on . Dobar i čedan. Ušo mi i sakrio se u neki kutak,no , nikad ga nisam mogla istjerati.

Kosa je je odlepršala,nježno,nečujno i lako.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje  , vazdušaste ljepote. Prekrasni tihi anđeo velikog srca.

Poslije odlaska , Frka i Kosa su bile tabu tema za konzilij.Kao da nisu nikad ni postojale.Niko ni riječi da progovi o njima. Jedino bi Lenji , s vremena na vrijeme jednim prstom po havi šaretio i progovarao .

-A.A-a.

To ih je boljelo. Jer bi tada te –  A.A.a   slike  grunule među njih i oni bi bili osupnuti težinom prisutnost. Kažu tuč je težak.Nije. Lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ ukrade golubu ispred nosa. A tako su se i one nama srca ukrale. I još lakše od toga.

Kad padne to A-A-a, to je ko da se na vas zavali hilljadugodišnja kvrgava maslina, pa nit vas je ubila , nit možete disati ispod nje.

Kad vas upuca to najrječitije A-A-a ne možete se izmaći od te pogibelji , koja um i bol vežu u nerazmrsivi čvor kajanja ,  ljubavi i stida.

Ta tri : A-A-a,  nas zarobe i mi gledamo mile likove kako nam se smjieše , plešu i mašu.

Frka se smiješi frkičavo, jermenski vatreno, ali toliko čedno i  dječije nestašno da nas još uvijek boli ta njena djetinjost. Čovjek poželi da taj pogled privije na krvave  rane u srcu, koje nikako ne zacijeljuju i nikad više , nekim od nas , neće zarasti.

Kosa se smješi anđeoski nevino i blago ,kao da je ona ono tirkizno nebesko tkanje ,  koja nam nosi jutarnju rosu života. Čovjek poželi da u njenoj bjelini umije bolnu dušu ,  koja više nikad neće preboljeti njihov  odlazak i nestanak.

One su naše družice i poprimile su dosta naših nestašluka. Nema prošlog vremena. Znamo nikad ga neće biti, dok god se na dunjaluku budu  pominjale riječi ljepota ,  dobrota , đardin i ljubav .

Kada padne  to nezvano A-A-a, one se samo pristave nasred đardina ,ispred nestašnog šadrvana,čija druga desna česma,malo nahero stoji ,baš ko Frkina desna dojka.

Kosara je u prozirnoj bijeloj anteriji sa sitnim svilenim azurnim vezom . Digla je ruke ko breza   krošnju. Onako bjeličasto vitka, visoka, zelenim anđeoskim očima , ali puna i obla  , podsjeća na nevinost i tugu. U rukama joj dvadeset purpurnih i plavih velova , po jedan za svako proživljenu godinu njenu.

Nije niko reflektor upalio , a ona bliješti kao primadona Taida, u svome Aleksandrijskom dvoru, popločanom bijelim mramorom i biljurom..

Ljubomorne , nauke i budne komšije vrište:

-Gasite te reflektore u tim bestidnim đardinima.

Nadvila se Kosa nad Frku , kao svetionik nad krvavom bujicom koja oko njega pleše. Frka u  širokoj talasastoj rubinovoj  anteriji , otvorenoj od trbuha  ka đardinu ,  da ne smeta da iz njega ispliva čežnja čočeka Jermenke slomljenog srca.

Mojsije je zaprepašten, ruke mu same tittraju taj neki prelijepi ciganski čoček,koji nikad prije  ni čuo ni svirao nije.

Harmonika urama svira ko kamena gromada Babin zub. Kosa satima ka spomenik stoji, blista i velovima leprša. Frka je oluja , Frka je leptir koji oko svjetlosti pleše. Zeleni i žuti velovi u obrisima violetnog neba ,njenu rubinovu anteriju pretvaaraju u dugu, kojoj Kosa svoje purpurne i azurne velove u lahorac pokreta  baca. U tom bezvremenom plesu boja i snova dva mila lica radost  hudim sanjarima  nose.

Nijemi svjedoci su tužni. Znaju sve će sve  nestati ako samo pomisle na njih dvije. I oni ne milse ništa, samo bolna srca pritišću čakijama  ubojitim , da iz grudiju ne izlete. Zato su im srca puna ožiljaka , a duše okrvavljene.

I tada, neko samo jednu suzu kane. Svjetla se ugase. Tišina i tajac i ona težina teža od tuča ih pritisne. Tako ih pritisne da  se satima , ne mogu iskobeljati ispod te ljepote i uspomena.

Otkako su njih dvije otišle sve se poremetilo.

Lijeni zanijemio. Samo ona tri A-A-a Izgovara , sa rukom koja visi u zraku i neke likove šara i doziva. . Ne bi ni njih preko ispucalih usana , zubima do krvi izgriženih prenijeo, ali A-A–a-akanjem ljepotice priziva. Više mu ni Mala guza toliko ne pristaje u ruci. Krivica je velika.

Mojsije ne baca harmonike , ali više i ne svira. To je gore nego da ih baca. Kad ih baci ima nade da će se natandariti nova i da će zasvirati. Ovako ova bijela , ko nevinost u celofan umotana , netaknuta stoji. Ne glasa se .Zlata je samo malo zamišljenija, ali veselost ne gubi. Vrijeme  je njen neprijatelj. Nema ona vremena za tugu. Već odavno se i ona mirisima nestanka boji.

Baška baŠa zaždio u srce Francuske , u Pariz , da tamo na Monmatru ispod Sakre Kera parižanke vija i mahalski dovija , na grudi Sarajevsjke i grb Bosnaki privija. Kažu i on zvizno . Nema više samo udovice i rapušćenice. U Parizu toga nema. Sve žene su iste, ono po zapadnoj demokratskoj besjedi : ISTE. Joj levata ljudi moji , konta Baška baŠa ! U toj istoći , njemu sve sami mirisni pupoljci u ruže pretvarale.. Ha se odmakneš od svoje mahale , stranjske mahaluše te strefe,

Ome nema, Blentoviji se Kosa kasno u umu desila. Odletjela grlica dok je on budalesao. Konta gdje je pogriješio. Tegari dijete krivicu bez krivice. Niko nije kriv. Da nije budaleso ne bi je zabavio , radovao i srećnom činio.

Herco se stisno uz Lelu Jelu Jelenu, zarovio glavu u njenu čvrstu  bistu i tamo suze skriva.Više se ne plaši da će ga herc strefiti. Kad je mogo pregrmiti nestanak grlica milih, svašta on može predeverat. I predeveraće , jer sluti svoju zlu kob.. Leli  Jeli Jeleni Frka nedostaje možda ponajviše. Frkin je bol bolio kao da je njen.To je dobro, okusila je bol. Trebaće joj da utomi okus svoga što se iza ćoška šulja.

Deba nikoju ne pominje. Mi znamo koju to nikoju ne pominje. A boli ga , sva mu jetra od boli krvava. Dobro je to, skuplja se krv. Trebaće mu mnogo , mnogo više krvi nego što ga tijelo može sakupiti.

Dobri , opet,načisto zvizno. Niko ne zna ni što, ni zašto , ni kako. Ono ko fol! To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti, cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, i opet cigar za cigarom žmari. I muči . Nada se , kad mu suze zaiskre  da će ljudi misliti da je to od dima. Drinu bez filtera sada obično dimio. Ciganske one Giranes jake ni da pogleda, još od zadnje noći svilenog sreberenog šala, rozaklija i ribizli.

Ni kurvoazije više lizno nije. Razdvojio tu riječ i otada  ni prefiks ni sufiksa. Azija više za njega ne postoji, niti je ikad poslije kročio na to tlo. Iako je Asiju od svih žena svijeta , bivših , sadašnjih i budućih najviše štovao i volio . Azijke njemu jednom jesu nepozvane , same od sebe prihajale. Za olimpijadu su dvije  kročile u svetost njegovog toplog doma . Reda radi. Ono ko fol . Navratile tanane Gejše da vide zašto Dobri više ne navraća.

I šta će Dobri ? Uvijek bio dobar. I šta će drugo ? Red je red. Ugostiti kako treba. Ne smiju se gošće ni na šta žaliti.

Herco bi ponekad znao lanut kad je svoj zli usud prigrlio.Otkako ga Herc strefio, pušio one sa filterom, sedam in pedeset. Za druge govorio one su bez gaća.

Joj,bezobraznika! Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom  izgovoru:
-Cigare bez filtera su ko svijeće bez kurtona ili žena bez…

Ali bi ga Mojsije uvijek pogledom strijeljao  i basovima mu nije davao da završi poetiku.

…

…

Tako se Deba vremenom profinio. Skoro. Kopkala ga ona četiri dana  , spavanje u komadu. Ima osjećaj da je nešto sanjao , a nešto nadnaravno u snu doživio.. I ko da mu se iskre neke počnu javljati, ali ništa, brzo gasnu.Iskrica ko iskrica . Sad je ima , pa je očas nema.

Od kako su Kosa Kosara i Frka Frkica ,odlepršale Dobri  je ko mahnit počeo zvižđat. Onda ga Luca svojom anđeoskom bjelinom i ljepotom uzela pod svoje pa se smirio.

Od kada je Luca za Badnje veče , prelijepog snježnog Božića , te veličanstvene Sarajevske olimpijske godine usnila sanak pusti ,ne smiruje se . Zvizno načisto .Pogubio se naopako.Stampeda i zviždi na sav mah. Znao je  uskoro će Lela Jela Lelena,pa onda Zlata  otići. Hane se sama odmakla. Uvidjela da od Dobrog nikad maminog  dotura i inženjera neće biti, iako se on zdušno trudio da ispuni snove drugima..

Svi mislili  Dobri  zvizno toliko da će uskoro novine u ruci nositi. Zamijenili on i Lenji uloge. Sve češće je Dobri Lenji i sve više muči i slika , a Lenji sve više Dobri i nježnosti ganja i progovara. I on zvizno. Progovorio načisto u dvadeset petoj godini. Za telala je to.

Samo što Dobri kao i uvijek zviždi, i opet zviždi i opako i jošten zviždi. Malo stampeda , ali zviždi ko lud. Kao da mu je svaka pišća poslijednja.

Deba ga prokužio i obzanio:

-Voli čovjek zvižđu. Ha vidi dobru pišću , Dobri joj provjerava zvižđu. Nema pametnijeg posla i nema vremena za bilo šta drugo . Odakle mu vrijeme frajeri , pored tolikih pišćaljki. Ubija on vrijeme , a vrijeme njega.Eto zašto toliko , ko mutav ili budala na novine , navali na pišće pa zviždi.

Dobri bi ponekad nabavio one Gitanes Frkine , nekad Ten gold cigarilos za Kosarinu dušu,ili bi samo doveo neku od pjevaljki iz meanu da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš .
Pjevale mu one pođeđe i Jesen sedamdeset i neke , da Znaeš mori,  Lelo,Jelo Jeleno,  iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi , čak i onu Sačuvaj tajnu ljubavi moja…. Često mu naum panu  Četri stađuna, ali ne da da mu se ta pjeva. Kaže , nije vakat, zafaliće kad mu najviše bude trebala.

Nekad bi donio bocun kurvoazije i gutu bocuna vekje , ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao. Romanu bi obnoć polokali.  Počeli se pođahkad opijati , što im nikad prije nije padalo na mubarek mozgenzi. Svaki od njih bi mozak da umrtvi ,zbog nekih svojih od dunjaluka , ali ne iz srca otrgnutih pišćaljki.

Pjevaljke ko pjevaljke, neće od Dobrog lovu. Čule da je dobar insan i dobro zviždi. Kontaju možda naštima njihove  pišće , glas im u terci pomalo falša. I poslije  noći i noći štimanja i naštimavanja , zapjevale bi ko prave pravcate pišće primadone, oliti operske dive.

Što ti je život ?

Dok ne skontaš da glas falša tercu i da je pišća za to kriva ,   dok je neko dobro ne naštima , ništa od upjevavanja i terce.

Oma nas je prvi napustio. Mislimo figurativno, još nije prešao na viši nivo. To što ništa  ne vidi, ko opatica u mrklom mraku, kad traži gumenu zaštitu za noćno   pomagalo, nije nešta najsmrtonosnije. Može se riknuti i bez naočala, ali malo teže, ko u zindanu

Kad se ono Kosa na ahiret preselila Omi se srce stislo ko južni  i sjeverni pol , plus Grenland pride. Suzu nije pustio , samo mu brkovi škrguću. I stao u čošak ko prvačić u mejtepu. Nije nigdje išao,već se u osamu povuko i tako četeres dana u čošku. Na čaši vode i kriški dvopeka živio.

Kaže mu mater , Jermenka , a bijela ko travnički sir :

-Kad se odmako od zida , niz  bjelinu gdje mu je nos bušio zid , voda curila četeres dana . Ja prstom u mokrinu, pa usta , slana voda aman ko suze moga baksuznog jetima.

Od bjeline i mokrine  zida oslijepio. Skoro. Dioptrija okruglo 12,99 na oba oka. Kažu hećimi provuko se za neku dlaku. Da  je na oba oka nafajtao  neparan broj trinaest , oslijepio bi.

Istekla korota, vratila se porota i rekla:

-Nije kriv.

Džab , džaba. Omi se vid u totalu nije vratio. Nije krio. Isplakao ga.Poslije se nekim proviđenjem  vratio na plus minus 10 . Ni nas , a ni njega nije interesovalo koje je oko u plusu , a koje u minusu. Bitno je da je egal.

Njemu lakše  u mozgu. Srce je sa Kosom sahranio. Do duše nije mogao prodrijeti ,zakopala se u ledenim pustarama dioptrijskih polova. Ne mre je naći.

Oma nas ostavio i prestao da se druži sa nama. Kaže neće posla sa djecom da ima.Prve sjedine ga obile. A garav ko grk bio. Imao očeve pjege i tersluk, a majčinu  jermensku dušu. Veliku ko Trebević i Hrasno brdo. Ali sada kod njega zima vlada , pa ne razlikuje planinu od Željinog stadiona. Osvrće se na svaki glas. Misli to ga Kosa vabi.

Izgubio se.

Nakon pola godine , u posnim danima , nas pozvo na svadbu.

Mi otišli , iako smo pomišljali da nije dovoljno žalovao krasoticu , da je i nju i nas izdao ko kukavica kad polaže bijele bubrege u lavičino gnijezdo .

Prije nego što smo mu mogli išta prtigovoriti on nas preduhitrio. Njegova svadbena riječ je glasila vako (citiramo od riječi do riječi) :

Mahalaši , jalijaši , časni i blesavi mahlukati ,  moja draga i suđena nevjesto Branka,

Znam ja vas dobro.Vi mislite da nisam dovoljno žalovao krasoticu i da sam se prebrzo oženio.

Mi smo po običaju uvijek u pravu.I uvijek u krivu.Kod nas nema treće. Ono tam , vam te!

S prvine , ja sam led nabacio u dušu i prijetilo je da me odvede u bijele sobe praznine, da se pridružim onim što novine deru ko šifonske gaće.poderane na koljenima.A onda mi se moj anđeo javio sa neba.Nećete vjerovati , ista Kosa.

-Blentovijo, što to radiš. Jal'mahnitaš ili se u ludaru spremaš. Vidi vako ti stvari na priliku i neprliku stoje: Ja sam dobro,  kao što nikad na zemlji nisam bila.Ti si loše ,ko što nikad više lošije  nećeš biti. Trzni se, konju konski što bi Mojsije reko! Ima barem jedna  djevojčica koja tebe čeka da joj pomogneš , iz bule izbaviš.Samo izađi iz umnog ćepenka i prošetaj , srešćeš je. I ni za živu glavu se od nje ne odvajaj.

Ja mislio da ludim,da mi se pričinjava.Čuj molim te, meit mi savjet daje.

Izađem da have naberem i da misli pročešljam,da im razdiok pravi , ako je ikako moguće nabacim.Ne gledajući, bum , drito u ovog anđela koja mi žena danas posta. Ona sjede , više začeže na kaldrmske basamke da dah povrati. Ja je u lice pogledam i plave me oči namah u blentaru strefe. Plave okice , mislim, prelijepe su, a pride nisu zelene i ne bole me ko Kosine.I još tisuću što vidljivih , što nevidljivih pjegica se prosu po licu , da me u mozak bubaju , vrište i ćute:

-Čovječe dobri ,pomagaj.Ova krasotica što nas nosi,nikoga svoga nema, bolna je ,srce joj se ledi.

Za ludare sam kontam ja , evo sad mi pjegice počele bajke pričati.Onda se sjetim Dobrog i zamislim kako bi on uletio.Onaj moj ulet sa sogan dolmom obajatio, kao i ja. Čujem sebe kako kažem:

-Mila moja , pruži mi ruku, da bih je držao čitav život.

Ova ovdje,ova Branka , ova moja , tad buduća žena, gleda me kao da sam lud i šta to ja bulaznim.Ja samo dodam još jedno blago:

-Molim te, radi tuge moje, samoće tvoje,  pjegica i plavetnila oka tvoga primi mi ruku i ne pušćaj. Taki se Ferman s neba za nas natakario.

I sada evo nas tu i hvala vam što ste svi došli.

Kraj.

Šalili smo se!?

Bajka o mahalašima i ljubama nikad nema kraja.

Ne odgovorismo zašto budale cijepaju novine?

Ona zera uma što što u tami vijuga bdije , ponovo odavriječi , zato što ( između ostalog )  u njima nema ništa o Božijoj milosti i dobroti , istinskoj ljepoti i ljubavi , plemenitim i uzvišenim birvaktile stađunima i polahko , saburom pohiti življenju u veličanstvenoj i neprevaziđenoj mahali!