Daily Archives: 10. Juna 2023.

O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.

Kako to beše isto:

udisati miris rascvalih lipa,

slušati tišinu parka –

pa tada najednom podići oči,

pogledom se sresti

i čuditi se sve do osmeha.

U tom osmehu

beše uspomena na jednog zeca

što je do malopre skakutao po travi;

to detinjstvo osmeha beše –

već ga ozbiljnije kosnu kretanje labuda,

koga smo videli potom kako na dva dela

večeri neme ribnjak polovi.

A krošnje –

svojim rubovima prema čistom,

slobodnom, već sasvim budućem noćnom nebu,

ocrtaše rub osmehu ovom

prema ushićenoj budućnosti na licu.

Mistah Kurtz – he dead

Peni  za starog Gaja

I

Mi smo prazni ljudi

Mi smo punjeni lljudi

Jedno na drugo oslanjamo se

Glave ispunjene slamom. Vaj!

Presahli nam glasovi, što se

Šapatom zajedničkim glase

Tihi su i beznačajni

Ko vjetar u suvoj travi

Il trgovi pacova što pretrči

U našem suvom podrumu po srči.

Bezoblični oblik, bezbojna sjena

Zatomljena snaga, nepokretan gest;

Oni koji su prešli

Uperena pogleda, smrću u drugo Carstvo

Pamte nas – ako li pamte – na'ko izgubljene

Snažne duše, no samo

Kao prazne ljude

Punjene ljude.

II

Oči koje ne smijem ni u snu sresti

Smrti u snovitom kraljevstvu

One ne pojavljuju se:

Tamo, oči jesu

Sunce na stubu slomljenome

Tamo, drvo se jedno njiše

I glasovi nam stižu

U upjevanom vjetru ktomu

Svečaniji i iz veće daljine

Od zvezde koja gasne.

Neka ne budem bliže

U snovitom kraljevstvu smrti

I neka maskiran budem

Tako osmišljen, u krzno

Pacova, vranino perje, motke ukrštene

Na nekoj njivi

I krećem se kako me vjetar njiše

Ne bliže –

Ne taj konačni susret

U sumračnom kraljevstvu.

III

Ovo je mrtva zemlja

Ovo je zemlja kaktusa

Ovde su kreature kamene

Postavljene, ovdje ih stiže

ponizna molba ruke mrtvaca

Pod trepetom zvijezde koja gasne.

Je l’ ovako

U drugom kraljevstvu smrti

Kad budimo se sami

U čas kada nas

Groznica nežnosti trese

Usne koje bi da ljube

Poje molitve slomljenom kamenu.

IV

Oči nisu ovdje

Nema očiju ovdje

U ovoj dolini zvijezda na umoru

U ovoj praznoj dolini

Toj slomljenoj vilici naših  kraljevstava izgubljenih

Na ovom poslednjem zborištu

Mi zajedno napipavamo put

I izbjegavamo govor

Skupljeni na toj obali narasle rijeke

Slijepi, osim ako

Oči se ne jave opet

Kao trajna zvezda

Mnogolisna ruža

Sumračnog carstva smrti

Nada samo

Za prazne ljude.

V

Ukolo okolo kaktusa

Oko kaktusa oko kaktusa

Ukolo okolo kaktusa

Izjutra u pet sati.

Između ideje

I stravnosti

Između pokreta

I činjenja

Pada sjena

Jer Tvoje jest Carstvo

Između zamisli

I tvorevine

Između osjećanja

I odaziva

Pada sjena

Život je vrlo dug

Između žudnje

I grča

Između moći

I postojanja

Između bitka

I potonjeg

Pada Ssjene

Jer Tvoje jest Carstvo

Je Tvoje jest

Život je

Jer Tvoje jest

Ovako svijetu dođe kraj

Ovako svijetu dođe kraj

Ovako svijetu dođe kraj

Ne s tutnjem već sa cviljenjem.

Prvi moto pjesme je citat i novele Dozefa Konrada Heart of Darkness; to su reči kojima “mali” na brodu objavljuje smrt glavnog junaka.

Drugi moto su riječi koje djeca izvikuju na ulici na praznik Guy Fawkes Day (Dab Gaja Foka), kojim se obeležava godišnjica takozvane “barutne zavere” (1605); zavera je imala za cilj da digne u vazduh Parlament za vreme zasedanja. Običaj je da se na godišnjicu otkrića ove zavere spaljuje slamom ispunjena lutka koja predstavlja Gaja Foka, osuđenog kao zavjerenika; djeca skupljaju od prolaznika priloge za takvu lutku.

Da je barem ona strašna,

po poniženju ni sa čim uporediva

1993. godina

kada nismo imali ničeg

sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,

ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina

mogao bih da te gledam