Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Noćne iskrice                                                                             Mjesec i čarobna šuma

 

Vuioletna ruža                                                                                                 Noćni svod

  

Razigrana livada                                                              Obo iskričavo nebo nad nama

 

Ona je osvit                                                                                   Cvijetni vatromet

 

Torzo i velovi                                                                              Ponoćka

 

Od vrha ka dnu                                                                          Krici i bura

  

Jesenji nestašluci                                                              Azurna tišina

 

Neuzvraćena ljubav                                                                      Plava staza

Pablo Neruda – Ne budi daleko od mene









Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vedje u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Pablo Neruda

Bleki – Mirišu ruže

 

 

 

 

 

Ruže cvatu

Svijet azura

Srce od kristala

Duša lebdi

 

Miriše ruža
hej
jasmini cvjetaju
dani dugi nebrojeni
jedan čovik
zaljubljen
eonima
ispran tragovima kiše
ispod maslinovog stabla
stoji

azurno nebo blješti
galebovi oko njega lete
sjajem
zimskog podneva
naslonjen  čelom na kaval
ledom ogrnut
na haljinu bijelu neljubljenu
kristalno srce naslonjeno

pocijepani listovi kalendara
miluju  snježne kose
šume snima
mladoženje
nevjeste nevjenčane
a je miluje
orošenim rukama
duša voljena
još ne sviće njena zora
u polju ledenom


												

Je Vais T'Aimer – Michel Sardou / Song – Lyrcs – Prevod na Bosanski jezik


gejzir-i-plavet  ugodan-pogled  cvijece-za-moju-dragu

Je vais t'aimer.

 

A faire pâlir tous les Marquis de Sade,

A faire rougir les putains de la rade,

A faire crier grâce à  tous les échos,

A faire trembler les murs de Jéricho,

Je vais t'aimer.

A faire flamber des enfers dans tes yeux,

A faire jurer tous les tonnerres de Dieu,

A faire tes seins et tous les Saints,

A faire prier et supplier nos mains,

Je vais t'aimer.

Je vais t'aimer

Comme on ne t'a jamais aimée.

Je vais t'aimer

Plus loin que tes rêves ont imaginé.

Je vais t'aimer. Je vais t'aimer.

Je vais t'aimer

Comme personne n'a osé t'aimer.

Volim te

Šta uraditi sa rivalima sve od Marquis de Sada,

Šta uraditi sa rumenilom  kurve luke,

Šta uraditi sa suzama kad liju kroz sve nevolje

Šta uraditi kada se  tresu  zidovi Jerihona,

Volim te.

Šta uraditi sa vatrom  pakla u tvojim očima,

Šta uraditi sa prokletstvom  Božijih   gromova

Šta uraditi sa tvojim grudima  i svima svetima,

Šta uraditi sa molitvom i molitvom naših ruku

Volim te.

Volim te

Kao što te niko nikad nije volio

Volim te

Više nego tvoji snovi mogu zamisliti

Volim te. Volim te.

Volim te

Kao što se niko  niko nije usudio da te voli.






												

Bleki – A šta je to sevdah

 

 

 

 

 

Tajna svjetlosti  Afroditina čarolija

Nježni plamen ljubavi  

Sunce more miluje      Vali

 

Zvijezdice   Tišina

Ljubav      Jedinstvena maglica

 

 

Snježni most   Cvijeće

 

Krug radosti   Blaženstvo

**

Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga za sva vremena  svoju ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.

Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.

Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.

Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.

Odjednom ničim izazvana djevočica dječaka ozbiljno upita:

A šta je to sevdah mili moj?

Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.

Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:

– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.

-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.

-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.

-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.

– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.

Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.

Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.

Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.

Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.

A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.

Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.

To je dio sevdaha: poetika i snovi.

Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…

Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.

Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.

Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …

Nabrajanje nam uvijek ide od ruke, ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.

Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.

Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.

Duše predane bezuslovnoj ljubavi Jedinog oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče.

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

Pa ti draga,milo  moje traži i nađi definiciju sevdaha.

I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori od mržnje.

Lome te, zamaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.

Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah koji kao duh obilazi i miluje kapije zaljubljenih.

Edgar Alan Po – Najsrećniji dan taj









Najsrećniji dan taj – i minute drage,
koje još pamti moje srce svelo,
uzvišena nada gordosti i snage,
sve je odletelo.

Rekoh li: i snage? da! tako bar mislim;
vaj! sad su sve to sećanja daleka!
To prividi behu u danima milim –
nek prolaze, neka.

Hej, gordosti, kakva veže nas još sila?
Nek se odsad druga čela guše
pod otrovom koji na mene si slila –
smiri se, moj duše!

Najsrećniji dan taj – i minute drage,
koje predosećam – i kojih se sećam,
i najdraži pogled gordosti i snage,
prošli su, osećam.

Al’ kad bi ta nada gordosti i snage
vratila se s bolom koji duša ova
spozna još onda – ne bih čase drage
doživeo snova!

Jer na njeno krilo stalno sve tmurnije
dok je lepršalo – pade
neka bit dovoljno jaka da ubije
dušu što je dobro znade.

Kavazovićeva biserli Hutba / Iz arhiva

Uvijek aktuelno

Njaki “reis” njače i opet puca ćorke.

Poslije kišne dove i fetvi na redu je, sasvim očekivano i logično, bila hutba za Bajramske blagdane i pučanstvo.

Nije to bila  hutba  onim  okupljenim u prvim redovima Begove džamije.Oni imaju svoje blagdane i svoje dove,fetve i hutbe.Kako dolikuje pravim hanefijscima.Sve zavisi od sadake i harača kontejnerskih poreznika.

Onaj licemjer , vehti podvornik se opet javlja , sad nam hutbu poslo. Čestite blagdanske dane nam, nećemo težih rijeći na one mubarek dane, recimo oneraspoložio.

Moro nam svoje licemjerje poslati. Reći, aferim mu ga, je ništa.

Postali ovi “reisi” ko bilesim pape i kardinali. Prvo se onaj pretili i užegli što vazda tukne oblačio ko pape. U svilu i kadifu i prstenje takario na skoro svaki prst, ko anamo oni, samo mu tijara i capin falili.

Imo je i to pripremljeno, ali mu je mentaor ne dade staviti na glavu i uzeti u ruku. Kaže mu; nemoj ba taki međ narod k'o pizdun neki izlazit.

Ovaj nije još pokušao, ali u kakvim dvorima obitava sigurni smo da neku svečanu haljinku ima,izvezenu đuvezlijom i zlatnom svilom..

Pape i “reisi” za svaku priliku neki edikt – dovu, bulu – fetvu , poslanicu – hutbu ili neke druge pismene imaju spremne. To obavezno ne znači da su pismeni. Iz pismena im se vidi. Da su licemjerni, to im  iz govora i pisanija vrije. Ružno je govoriti iz čega još.

– “… da budemo ljudi.”
– ” Naša sudbina je ista, nema razlike među nama.”

Stvarno nema razlike između njega i partaje što se u prve redove zbila.

Da je reko da budete ljudi, to bi bilo ljucki. Narodska sudbina je savim drugačija od njegove i sudbine njegovih mentora i podređenih. On se samo pravi mutav i blesav, jer zna vakat i fakat.

Kada su bilo koji papa ( Franceka još ne diramo , čini se da joj nije fulio ) ili takzvani reis čovleci bili.

Vidite nema upitnika jer to nije pitanje. To je konstatacija. Dok su se oni kitili, u narodskom blagostanju gojili; narodi im gladovali i umirali. Ne onako po nebeskim aršinima i po vaktu, već po zlu i glađu  umirali.

Dok oni u velelepnim dvorima obitavaju narod na ulicama pored kjontejnera,ispod mostova na kartonskim ležaljkama umire. Za jedan papski ili reiski prsten bi se  desetine ljada ljudi nahraniti.

Dakle pape i reisi se nikad za narod nisu brinuli , a sad ovaj hoće da  sve ilmije i mentora ,pa i samog sebe ugura u prosto pučanstvo.

Neće moći. Vi se statutima javno odrekli naroda , sada se narod  odriče vas i vašeg  “merhametli” doborinstva. Merhamet dostiže do vas ali ne idalje.

Uguravanje u prosto  ide tek tako. Da bi insan čovljek bio treba biti dobar i vjernik  i dobar dunjaluku i pučanstvu.

Sve poglavite vjerske starješine od malog do veljeg to nisu. Možda ih ima da na prste ruku stanu. Naravno onog sakatog koji samo dva tri prsta ima.

Kako dobrotvoran čovjek može biti vjernik ako dozvoli da mu brat od njegovog metka , noža ili sjekire umire.

Kako se merhametli čovjek može vjernik i moliti za kišu a brat mu po kontejnerima koricu kruha traži. Umire od gladi i bombi i u stranjske zemlje protjeran biva.

Kako karitativan čovjek može biti vjernik a na krstove, lomače i kolčeve braću svoju nabijati i žene po bogomoljama na blud tjerati.Neki i muškarce.A poganluk je to da ne može veći biti.

Potom se čuvar upitao i pozvao i druge da se upitaju:

-U kakvom to društvu živimo i kakvi smo ljudi, kada smo spremni diskriminirati djecu i na njima pokazivati snagu i nasilje?

-Što je nas našo pitati, nije nam jasno ?

Mi smo časni i pošteni ljudii i ne diskriminiramo djecu nit bilo koga, niti na njima ne pokazujemo snagu i nasilje.

Sporo mislimo pa se i kasnije uhavizavamo. On to pokušava nas i njih izjednačiti. Ne ide to tako, nije pošteno.

Mi nismo ni sila ni vlast bilo vjerska ili svjetovna, mi nismo u stanju nikoga diskriminirati i ugnjetavati.snagu ili masilje vršiti.

On se našo o diskriminaciji pričati.

Mi samo radi naše djece rat vodili i za zemlju se borili.A gdje si ti i tvoje ilmije za rata bili.Za onog tvog prethodnika i “lidera” ” Bošnjaka” znamo . On se u agresorskoj zemlji ,SAD šepurio.

Obratio se  stražar , ko sa kule jehovinih svjdoka; pažnju na:

-” izbjeglički val iz Sirije i Iraka ” i ” sirijsku i iračku djecu
-” i njihovo stradanje koje gledamo ”

pa kaže:

– ljudi ne treba da se boje jedni drugih

Ko nam to kaže?

Onaj u čijim džematima se sije strah i mržnja prema svakom ko ne misli kao on i njegove horde.

To nam kaže onaj u čujim se džematima na ljubav tjera, brat na brata udara, u predvorjima džamija kidiše musliman na muslimana, kidiše musliman na sve oko sebe, crne neke zastave vješaju, smrt zazivaju, u teroriste domaće i strane se pretvaraju.

To su naslovi novinskih i portalski vijesti, nismo mi ni jednu riječ dodali.

On upire prstom u:

– horde ubica koje su se sjatile iz svih krajeva svijeta
– apelira na muslimane da ne učestvuju u nasilju na muslimanima i drugim ljudima

Ono o hordama bi bilo u redu da to nije šačica malomnika koji liječe svoje ubilačke nagone. Ili da su spomenuti u kontekstu glavnih naredbodavaca i izvršitelja svog zla na iračkom i sirijskom tlu. Glavnina krvoloka dolazi sa tla na kojim se ratovi vode.

Kraj prvog dijela.

Drugi dio slijedi sutra u podne.