Vidi, nema mu druge, mora on. Slegne ramenima ,ko da neku balast skida i otpočinje; čini se malo nespretno i njemu strano, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti:
”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i u ushitu kreće ka bušenju. I ima jendu falinku . Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.
Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Metaka San Shuhra . U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali na isto mi dođe .
IV epizoda / Šesti dio
To djevojče nije nikako k'o one Omine hevine. Sa himenli Niko Tako djetetom moraš biti i nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat, u jaram ljubavi i strasti uvoditi.
Ako fuliš eto još jedne tribadije, kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule..
Prvo malo bajki pričat treba. Tomu palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati. Bajkama led probiti, djevojčice su to, pa je onda , lagano , po kosi pogladiti. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne ,treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa onda neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.
Nešto ; k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid što glavu nisi odmah okrenuo.
Ako ona ćuti i crveni se,nije dobro,nije se led počeo topiti.
Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje.Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.
Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže lažljivica mila, k'o himenli kujica , što u oči gleda i vrti repom.Ti se njoj čudiš i pitaš je, ne direktno već više sebe :
-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrapci u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to vrabac imitira.
Ako kaže da jeste i ne crveni se i okreće glavu u stranu,znaš da je spremna za dalje,jer vidjela je šta poslije ptice rade.Leti perje na sve strane.
Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno, da je to sasvim normalno i prirodno i da se to ptice vole. Kada se neko voli ništa nije ni sramota ni grijeh.
Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati; ni jedna ne bi.
Zatim je počneš upisivati k'o vilu: lijepe, bistre i te i te boje pametne oči, take i take rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, sočna usta, joj uzbibane joj med medene usne , ruste kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš.
Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.
Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje.
Ne smiješ se još grudi, ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom , ni okom dotaknuti. Rađe ruku otkini ili oko iskopaj.Tako Isus Nazarećanin reko. Da ne bi bilo spoticanja.
Mislima , ako se šta ima, može se ko okom dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i gledaj ili bolje zini kao da ima.
Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. I lijepih , nježnih riječi željno . Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.
Ona očekuje dalju upisvilinu sliku, ali ti čutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol sa nelagodom je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.
Dobri kao slučajno šalje sneni pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči pa svjetluca ko zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled kači ga za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno primiče koju dekiku bliže.
To drago dijete, ljubičica mala, se smješka ; koža joj nasrhnula i znatiželjna je.
Čini se , Dobri je uzbuđen, a nekad je i u dramskoj glumio.Ustaje, afektira zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to akoro ne primejćuje, ali grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se približio Hani i na divan pored nje sjede i nastavlja.,
Ti joj se primićeš, groznočavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.
Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao hoćeš da se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona ne želi odmicanje, već ti usne, i sebe nudi. Ti prislanjaš usne polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,snažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.
Vi ne biste, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i u stranu.
Hana zatvorila oči slušajući, želi i čeka i osjeća poljubac iz priče, i uzvraća ga i sluša zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament neki.
Ti je zagrliš oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je grliš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to poljubaca za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.
Dok dolazite do daha ti ispreplećeš prste svoje lijeve ruke sa prstima njene desne ruke ,i ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš, udahneš duboko, pa dodaš :
-Tako…tako si mi lijepa i blaga.
Obgrliš je desnom rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.
Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste samo vrlo bliski, jedna statua i dvije ruke, lijeva u desnoj,desna u lijevoj. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to. Da, poljupci i zagrljaj ljubavi su to.
Sad ljubav čini da su dodiri sve češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i tijelu bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom, safir i srebrenom svilom. To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti koja diše i buja.
Kažeš joj da više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica. Vjerujte mi čulnijih i mirisnijih zanosa nema.
Nježne , iskrene riječi su ubojice mladosti, ubojce nevinosti.
Djevojčica, dijete što u život tek treba da kroči , sluša otvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde ruke , od ramena oko vrata do kose, uvijajući se i mrseći je. Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim krilima, povlača kosu na lice i sklanjaju je, čas otkrivajuči rumen usta, čas zagušujići vatre plam što bistri iz očiju
Ruke lagano klize do grudi, mazno,treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete lukavica je to. Dovoljno i previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno.Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu, iz procjepa što vire i sežu do đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala koju ljepotu , bjelinu, vatru i mramornost ima.
Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu, dolijeću odnekud velovi bijeli, plavi , ružičasti i jedan srebrenkasti , što se uvijaju, plešu i grče na makadamima budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane.Neka čarobna muzika, njoj nepoznata, kao opsjena se uvlači u čula i opija.
Svi se otvori zabunili i pobunili, pomknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još svašta nečeg prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumene usne i medna usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruste kose.
Ne može se ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje osvojiti.
Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se šuma, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i gajevi, med i rumen, kadifice i svilice. Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova , da se u njih , u tijelo nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri i izgubi.
Jer njen dragi sada je i pjesnik, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.
Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao poslije jutarnje rose. Sve je uzdrhtalo, ustreptjelo, pomahnitalo , kao vjetar pred buru..
Tijelo grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:
” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice.“
Pjesnik joj tada dodiruje bez dodira, skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile, ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne; hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote, jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva nevinosti.
Jedva osjetilno milujući i ljubeći grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:
-Nećemo sada mila, vrijeme ti nije.
Sklupčava se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i samo njoj šapuće:
-Volim te mila moja, krhko proljeće moga života.
Ona raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje, da je dragi uzme i uzima, i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć želi da oblači i skida.U njoj se žena rađa.
I zbog toga, dijete već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog dana i onda sneno i zaljubljeno progovara:
-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“
Tu je Dobri zastao u Hanine safir oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, sva je raskopčana, ustrepatala i uzvarela. Nije je Dobri raskopčavao i skidao. To je anterija pratila tok priče i sama se rasplitala.
I to je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme je prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je , sada to zna , zaista sve prirodno i prelijepo . Baš kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče. U sebi osjeća vatru, ne vatru nego vulkan,što hoće da je nebu vine.
Tu je Dobri prekinuo, cigar zapalio, konjaka neuobičajeno jak gutljaj coknuo, kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio.
Kod Zlate, Lele i Frke suze i anterije lahore dugo već, snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je nešto neutješnija. Rida. Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisniju. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više neće obući na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja priču.
Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju, što hoće da se da i ženu da rodi. U tren im bliska postala. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.
Lenji zino, otežao, par ženskih suza na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze pustila . Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ; ova Mala guza, glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.
Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga. Sit je.
