Monthly Archives: Maj 2024

No comments

Petnaest dana proljeća

  By K'o fol roman, Petnaest dana proljeća

Čitaocu






Moji blagi dani  se kroz vrijeme vuku kraju. Da ih je barem više ili da su samo malo sporije tekli – možda bi … Ne nikako . Sve je išlo svojim tokom , kao nit koju vodi besprijekorna igla koja veze najtaniniji štep.





Kada konca i tinte za kalem ponestaje Božiji rob shavti da sve bude onako kako treba biti , jer svaki dan bi trebao biti slava Bogu jedinom, i oda ljubavi i milosti.





Zadovoljan sam nebeskim darovima. Umoran sam, ali ispunjen nježnim sjećanjima.





Ostalo mi je još samo malo umornog vremena da se prepustim okusu ljubavi. Na vrata uvijek kucaju snovi – prošli sadašnji budući. Živi i dosanjani, Poneki propušteni. Ali nije važno. U žurbi čovjek ne stigne na sve. Možda je tako bolje. Previše snova poremeti harmoniju.





Zasmetaću vam svojom bajkom  koja je odavno uzburkala  dio kristalno pitke vode koji pripada jednom svijetu i vremenu kojeg više nema. . Uvezli smo  sjećanja u nisku bisera,koji su snovima plovili iz mora ljubavi u srce dvoje djece.





Slična bajka se desila mnogima na ovom krhkom dunjaluku.





Na vama je da joj poklonite povjerenje i vrijeme. 





Možda vidite sebe i onu koju volite.





Jer svi smo bili djeca.





Tko da zna?




*


Uvod


Hiljadu devetstotina šezdeset osma .


Ruke pružam prema nekom i nečemu,moto tih dana,tih godina.


Lijepa godina i godine.Drijemaju snovi,jednom ću vam doći sunčice moje,sada sam malo umoran.


I još poneke poslije,pa i decenije što slijede.Čednost;mladost dijeli sve, svu ljubav i lekcije.


Sve godine te ,su obasjane svjetlošću.


Moj život je bio obojen svijetlošću.


Puna  mi usta riječi – godine te i godina tih.Puno mi srce ljubavi,bunta i mira,nekih stihova.


Pune mi uši one što gluši – Muzike – te i tih godina, pjesama nade,bremena.


Prepunemi oči,ne daj da te koči, ljepota -te i tih godina, cvijeća,duge , tratina i tratičinca … 


…hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina  i mnoge  što netom slijede,


sjetim se tebe mila moja.Sjetim se tebe i djece cvijeća.


Djete i djeca su voljela Boga,ljude,mir,muziku i cvijeće.To je sasvim prirodno


I tako jednostavno.Ništa im nije trebalo više.


Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.Toga je već manje bilo.Za slobodu se trebalo dati u ime Boga, milosti i ljubavi..


Djeca cvijeća nisu imali oružje.Mislili su da im nije potrebno,.


Oružje nosi i krv,mnogo krvi i smrt,mnogo smrti.


Oružje nije izmislio mili nam Bog.


Oružje su stvorili ljudi.Neki mnogo zli ljudi.


Djeca nisu voljela rat i one koji su ga vodili.Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove  koji  su ljudima krali živote i slobodu.


Nisu voljeli ni razmeđja, istok-zapad,sjever-jug,ni bilo kaja druga.


Od boga su poučeni :


„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju i ljepotu njenu.


Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina,samo dva ishodišta i dva zahodišta toliko  ljubavi da je to nemoguće izmjeriti i opisati.“


Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.


U parovima sve je,kao materija i antimaterija  Nekako jedno bez drugog od postanaka univeruma, čovjeka,nikako da opstanu.


Ko u toj igri gubi još, nije tajna!


Krajnji pobjednik se zna,


I to je ono najdivnije ,zar ne!


A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?


Tko će vam reći šta je ta godina?


Tko se još sjeća te i tih godina?


Ja ,možda ti i  skoro nitko više!


Izravnih svjedoka – vrlo malo,sve manje,ispostavilo se.Mnogima od njih je zaboravjena, večini ništa nije značila.Nešto je historija zaboravila.Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici  poslali u zaborav.Bez milosti,brutalno izbrisavši najbitnije.


Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže,osmjeh za osmjeh traži,cvijet za cvijetom snaži.Bio je to ruža svijet i svjetine trule slet.Svijet zlih pasa –metaka-tenkova-zala kad su  djeca mirisne ljubičice brala i sa mirisima ljubavi nestajala.


Bili smo mi,ti i ja – sreće opjevana djeca.Mislili smo, sve je stvoreno radi nas i one druge djece cvijeća .Osmijeh  nekome daš,drugima poklanjaš.Bilo je to doba mirisnog svijeta i mladosti. Ta godina i ta sna ljeta,u kojem mnoge će se rijeke ljudskostki sliti ali i mnoga zla se zbiti.


Te godine mnogi će pamtiti,drugi zlopamtiti.Jednima će život bolno osmisliti,onima ružnim, jadnim obesmisliti.


Unatoč svemu,jednoj divnoj mladosti priznaje se – mnogo ludosti,mnogima od moštva,godine nade, pa još štošta.


Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše i četiri elementa sklada.


Bilo je to sunčano ljeto djece Fransovog grada svjetlosti..


Dva grada – jedno geto po mnog čemu sasvim sveto.


Da,zaista bilo je to vrijeme ljubavi,muzike i snova.


Vrijeme ljeta i proljeća , mladosti i cvijeća , Francuza, Amera,Čeha.


Ah, da ,svakako i naših,mojih i tvojih.


Pa  Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.


I nevine  mladosti cijelog svijeta u ljubavi što cvijeta.


Predivne djece  ljubavi , ali nadasve naivne;pretočene u riječi novine:


peas sestro / peas brother


selam brate / selam sister


Make love no war.


Nađoše i  moj Dvor.


Nikad prije;ni kasnije (osim od Indexa) svijetu upućivano nešto ljepše nije.


Beat poruke,bit života,što hoće da ruši – Vatikani –  vatikane,što hoće da ruši – zapad i istok, što  hoće da ruši sjever i jug,što hoće da ruši sve tiranije,što hoće da ruši „demokratije“ i hoće da ostvari nadu  ljudima,nadu što tinja  eonima.


U kalifornijskim snovima muzike i mladosti budi se istok,budi se zapad,budi se sjever i jug.


Oj,naši jadi !


Oj,naše žalosti !


Vezani parovi , svjetlost – tama !


Sve nešto mislim,sve nešto slutim,sve nešto želim da  dobro i zlo nisu nikakav par.


I zaista,probudiše se zvijer i dru'ge njene druge  radi ubijanja dobrote i slobode što se na tren  promalja.


Bez imalo stida ,zaskočiše goloruku  nevinost  tenkovima i smrću.Napadoše cvijeće ,suzavcem ,otrovima, okužiše  zlom i dimom, okružiše psima , lomačom,vatrom i gorućim krstovima Pavla pakalenog..


Oh , my Lord !


Oh , my sweet Lord !


Krvava djeca,krvavo cvijeće,krvave nevinosti,krvave ljudskosti,zbog zverinjeg , zla soja ulice krvavih boja.


Treća defenestracije nije uspjela.Rijetki je ponekad obilježe.


Svjetlost Anatolovog  grada se ugasila.De Gol je ugasi da nikad više ne zasija.


U pentagram gradu, još uvijek blješti ogromni obelisk koplje što podsjeća na kolac, na koji zvijeri nevinu djecu nabiše.


Oh,brate dragi,pease please.


Oh,sestro mila,selam please.


Ubijane ptice,ubijane ulice ,ubijano cvijeće,ubijana – djeca ,ubijana nevinost, ubijana ljudskost te hiljadu devet ststotina šezdeset osme.


Sve mjesece dan za danom,sve potonje godina mjesec za mjesecom.


Potom sve naredne decenije;godina za godinom dosljedno,zverinje svojski. Neprestano . Tiho,javno i tajno svijet silovala,kastrirala i ubijala.


A mila djeca cvijeća ta  je samo i uvijek htjela ljudima da poklanja:
Ljubav i mir.Toliko malo,a zapravo sve se htjelo dati.


Ti valovi pjesama       Love Love Love


To Doba                     All we need is Love


Ta  Nada                     Love is All we need


Ta  brda snova            Love somebody


Vrlo malo djece cvijeća se uspjelo oporaviti.Rijetki su bili spašeni.Oni i dalje bježe  i kriju se od surove stvarnosti i inkvizicije.I trabanata što se uz njih bogate, opako se bogate ne nesreći blaženih čistog srca.


Djeci cvijeća ostale su  samo uspomene ,maglovita sjećanja, i muzika mahom prebačena u srca  Kamenih spavača nekih potonjih godina.


Te su godine minule,tek neke prozirne sjene ostavile.


Ostali smo ti i ja. Naša ljubav i naši snovi.


Dan prvi




Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća,ali nisam.Geografska udaljenost,  patrijahalni odgoj i nazor,krutost socijalnog okruženja vodili su me u drugom smjeru.Vodili ali ne i usmjerili.


Priznajem urođena privrženost Bogu koje tada nije bila strogo definisana.Lična shvatanja ugodnog izgledu i higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo kultu djeci cvijeća.


Njih nije bilo briga za bilo šta osim za ljubav,a ja sam tragao za  sviđanjem,naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu i brade bilo kog tipa.Nije da nisam pokušavao eksperimentisati sa time,ali vrlo,vrlo kratko,tek dan dva.


Već sa sedamnaest godina sam shvatio da mi kraća kosa bez dlakavih obilježja po licu više odgovara. Tako sam bio ugodniji liku u ogledalu i sebi i djevojčicama što  kroz život moj su lepršale.


Tada i takav sam i tebe upoznao.Sada su kose objelile smiješne bore postale očitije i duboke brazde što iskustvom slove.Ipak može se naslutiti lik onog dječaka ,nalik onom tvom odlepršalom Malom Princu.


Ali sam volio tu djecu.I to jako,neku i zaista bezrezervno.Bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu zbog dešavanja tih godina, ali i onim milenijumima prije,a i decenijama poslije.


Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.


Bezuslovna ljubav i mir među svim ljudima.


Svijet bez rata i podjela bilo kog tipa: arijevskih, rasnih,polnih,religijskih, nacionalnih… i svih drugih ograda nedostojnih čovjeka i ljubavi.


Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli.


Amebe,vinske mušice,majmuni i roboti  su svijet za sebe.


Humanoidi  uglavnom slijede Darvinovu teoriju evolucije.


Izvinjavam se amebama,vinskim mušicama i majmunima.Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.


Bog je sve sa svrhom stvorio,ali nauka još uvijek nije otkrila krajnje okvire intelektualnih i nasljednih dometa bilo koga ili čega.


I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.Remetila su tokove ustrojenog i uškopljenog života.Života skiciranog u bespolnom celibatskom Savletovom testamentu i sterilno-senilnom duhu Ivančice,zlokobnih proročanstava.


Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna,ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.Niko im neće poremetiti učmali i genocidni mir.


Prvi dan je prošao.Osjećao sam te, ali nisam sreo.Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.Bio sam umoran od puta i osjećaji su bili oteknuti i neelastični.Ljutio sam se na tebe neznako mila.


Nije važno, ja još uvijek mogu vidjeti  plavkasti led po kojem blješte razasuti biseri moga srca ,po livadi tvojih snova.Led ne diram,bisere nižem u predivne ogrlice naših budućih dana.


Znam sutra ću te sigurno sresti,punu zanosa,čežnje i sanja- Tujinko moja nestašna.







												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Bleki – Tajne usnule žene
			

						

				  By     Pjesme, Poezija k'o fol   			

			
		
		

			  
						
												

						















Kakve to tajne  krije





ljepota ženine boli





što maglicama luta





stvarajući nova  zviježđa





u kojima prekrasne svjetlosti





milost ljubavi darivaju










Kakve to tajne suza ženina





kristalnom nevinošću sjaji





plazeći  niz lice





ljubav pramajke





rasijanu vaseljanom





Božiju milost doziva










Odgovora u djetinjem srcu nemam





ali sam beznadno zaljubljen





u cvijet što pored mene





voljeni i obljubljeni





našu ljubav sni

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

						
			
			

				Yossamin –  Iša je stari kar
			

						

				  By     Yossamin   			

			
		
		

			  
						
												

						






cuja se na prašnjavoj cesti,





kola, pošjolana laton, klopotaju





u ritmu…





fenjer visi na štapu i bljeska





u predvečerje










Kočijaš, umorniji od konja,





šta strpljivo tegli





cili dan istu rutu,





za šaku zobi i toplu rič,





biži pogledon u daljinu










Ne vidi ni dicu šta trče za karon,





ni suton koji pada,





lete mu misli u – nekad –





u vrime milosti





– nje –





okupane morem u





ukradenim predvečerjima…










Suza nema, ne teku, ne tribaju





…život je suza…





od zore, do zore










Udre Večernja s kampanela





– Bože, daj joj mir –





kočijaš promrmlja i





nastavi se cujat





u ritmu kara






												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Bleki – Oda Gospodu
			

						

				  By     Amazing grace   			

			
		
		

			  
						
												

						
 




Plavet do plaveti
od modrine do nježnosti
prelijeva se muzika iskona
noseći slike Bosne
zemlje Božije milosti
putima vječnosti


Srce jeca
blagost
doziva
neko davno vrijeme
kad preci moji
Bogu mili
čest u Slavi Njegovoj
protiv pagana nosili


U plavetnoj nježnosti
na kraju beskraja
Sarajevo
Grad Čednosti slutim
kako bdije nad čednošću
Modrih rijeka bosanskih
a one boluju terete vijekova
ispisane na kamenim svjedocima


Bože jedini
hvala na milosti
a darivaš je nama neukim









































Pregledaj članak











												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Hajro Šabanadžović  – Sabrana djela – II Tom
			

						

				  By     Nekategorisano   			

			
		
		

			  
						
												

						

U periodu od 20.04. – 12.05.2024. na  stranici Bosna zemlja Božije milosti  smo  objavili smo I Tom sabranih djela autora Hajro Šabanadžović





Za matičnog izdavača je izabrana Galerija Bosna Zemlja Božije Milosti.Sada je red da objavimo drugi tom.





Drugi tom se sastoji od slijedećihh djela:





  1. Petnaest dana proljeća / Roman
  2. Ocean Tišina  sni  / Zbirka poezije
  3. Frka Frkica / Roman
  4. Bajka o Sarajevu  gradu čednosti / Poema
  5. Blekijeve priče (Zapisi i sjećanja sa mahalske kaldrme) / Kratke priče
  6. Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera /  Omnibus





Na stranici Bosna zemlja Božije milosti će se svakodnevno od 20.05.2024. ,u terminima : 19 .07 (poezija), 20.08 ( romani) 21.09 ( kratke priče i pripovjesti) , 22.10 ( poezija) objavljivati odabrani tekstovi .





Paralelno sa  navedenim   djelima će se  objavljivati i poezija pjesnikinje Yossamin V. –  Zbirka poezije – Vrime ća ga ni /  u terminu 18.06 –





Unaprijed hvala na pozornosti i morebitnom praćenju!

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Bleki – Odiće rijeke
			

						

				  By     Pjesme, Poezija k'o fol   			

			
		
		

			  
						
												

						
 


 


Blistava modra rijeka


 


   


Rastanak


 




 


Tango zvani čežnja


 


Odiće rijeke


i rijeke


modre


 


Tugovaće sutoni naši


i sutoni


nerođeni


 


Plakaće zore naše


i zore


nedosanjane


 


Tebe neće biti


i biće te


zauvijek ludice mila


 


Ja ću sniti rose tvoje


i sniti


djevičanske ljubičice


 


Lepršaće prelijepi život


život moj


i život tvoj


 









Za nama

i sutonom

modrih rijeka









































												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Jovano mori Jovo Jovanke
			

						

				  By     Bajke   			

			
		
		

			  
						
												

						



 Dijete u oblacima
















 










Nije  ti Sofka , niti Koštana , a ni prelijepa  Jela Jelena suđena, već najljepša Jovana mori Jovo Jovanka . 





Tako mi gatala Jedna Ciganka , krtasotica kakvu više nikad ne vidjeh . Normalno vremena se mjenjaju , pa se umjesto na travi gatalo u ubrzanim vozovima.  





Sjećam se dobro , bijaše jednog maja , olimpijske 1984. godine u predvečernjim satima. Voz je ulazio u Rumu . Sunce je bilo nisko polegnuto, zarobilo nepreglednu ravnicu , krvavo i zloslutno . Čitav krajolik je gorio vatrenim plamenovima , kao da se sprema Sudnji dan.





Ciganka mi gatala , u oči me gledala i plakala . U dlan mi nije gledala, Nije dolazila do riječi od suza koje nije štedjela ,koje su se niz lice slazile u vezenu haljinu se upijale . Grlila me i molila , uzmi me momče ubavo , biću ti bolja  od svih onih koje će ti nestajanjem srce čerečiti .





Tuga u oku , bol u uzdrhtalim grudima , očaj u stisnutoj pesti … sve prekri milovanje  nježnim usnama boje višnje ,  čudesni šestororučni  zagrljaji  i zlokobni zvuk lokomotive.





Jovano mori Jovanke cvijete moj ,  krhki prelijepi  , Jube moja što kratko , djetinjom ljepotom,  nježila si tišinu moga čardaka  bojama i ljubavlju tkanog .





Tišinu milostivu čednošću zalivenu , tad  remetiše povremni krikovi stakla što se tumba i krši ,  niz drvene basamke , na putu do počinka , što dijele san i javu. 





Devedeset i dva dana srcem se smješi i leprša ,  i  tada veselo , dječije zacvrkuta –  odoh ti ja!





I ne vrnu se jadna li joj majka . Ode iz doma svog da tujinske jasle sprema. 





Vrne se  ponekad , kada  nepogrešivo zna da je trebam u milosti njene djetinje dobrote..





Nisam je zaustavljao .  niti je ikad molio da se vrati . Znala je , od prvog dana je znala ,  čardak , galerija ni na nebu ni na zemlji  je njen dom , jer njemu je poklonila srce i ruke svoje. I djetinju nježnost  svoju.





Eh , Jovano Jovanke jube ubava. 





I još je znala sedamdeset i dva dana , godine mnoge pride , tugujem za njenom mladošću , za njenim rukama , za umilnim  pogledom  djetinje nevinosti. Ne rodiše se njene ručice za podove tujinske ; ne bjehu njena koljena za podove drvene, ne bješe njeno tek procvalo pupoljak  tijelo za  bjeljenje haljina tujinskih. Nije njeno srce djetinje za ćemer jasle komšijske , već za ljubav nježnu , iskrenu .  





Nisam  joj trebao reći , znala je , da je nužno bilo –  livade  pelina bi usnama brao ,samo da me njene ruke miluju . Da se moralo na tutun polja bih odio , sa mladim tutun beračicama bih pluća crnio , samo glavu umornu na skute da  joj prislonim. 





Nisam joj smio reći koliko je voljena . Trošan poeta i slikar , ne bašna dobrom glasu , bijah ja . Mnogo sam volio , cjelivao i lutao. Ona dijete u cvatu , nektarom i mirom nebeskim orošena . Znala je , iza sedam gora i sedam mora Feniks ptičije mlijeko bih joj donio , samo da me njene oči , boje nevinosti i nade miluju.





Bijahu njene ruke za razboj da tkaju anterije i košulje mladenkine , da vezu  postelje i čaršafe  mirazne i da poje ašik pjesme svatovske. I razboj bih joj kupio i snove ispunio.  Bijaše njeno srce tanano za ljubav iskrenu i piće selsebil izvora mladosti .





Prođoše sedamdeset i dva dana, a rana nije od bolesti , ni od tuge i žalost , već od nedolaska ljepot anđela.





Prođe prva godina  ona ne dolazi , mene tuga izmori , teret nezdravi na leđa natovari. Ona neupućena doleti  , rukom me dodirnu , rane mi povi i zlo mi odagna. 





Reče dobro je , d'bro i sa osmjehom  i bez riječi  opet ode . Ovo d'bro je značilo – čuvaj se , inače ću se ljutiti. Kako  poput leptirice tiho došla , tako još tiše , poput grlice sramežljive  ošla.





Nisam je zaustavljao ,  jer znala je , srce živo krvavo , da je trebalo  , na dlan bih joj  položilo . Da je trebalo i mrijet bih mogao , samo vodu vječne mladosti da bih joj donio. 





Eh Jovano  Jovanke   mome more ubava .





Nisam je zaustavljao , ali sam ime njeno šaputao :





” Jovano , Jovanke jube moja ubava što mi ne dođeš , vrata čardaka da otvoriš , da Božije ime ljubavlju slavimo.”





Šapćući njeno ime , srce jedva izdržalo , al’ grlo nije. Ne znam , od tuge , od umora , od nedostajanja , od šaputanja imena njenog  il’ žalosti, na grlu zlo me potkači drugi put.





Ne smjeh je dozivati :





 ”  Mori Jove Jovano , djevojče ubavo , samo još jednom dojdi , za ruku me primi , na čardak me povedi, sa eden baknež  lice umorno pomiluj . “





Ali nebeskim znanjem ponukana – dođe i rane mi povi i za sedam dana sve zacjeli. I ode.





Dijete je , a ne žalujem ja za mladošću! Život je prelijep bio. Eh, da znaeš mori mome Jovana , Jovanke ?





Da znaeš mori Jube ubava kolka je žal za tobom , namah bi se vrnula , rukama blagorodnim rane srca krvavog  zacijelila. I mirisom jasmina mi dom obasjala.





I evo mori me treća rana , na leđima otvorena , rana od teretli damara , odlazaka ljubavi neprebolnih i ljepote mile cigančice , što jednom mi život izgatala i sebe nudila. 





Ej , Jove Jovane , Jovanke , cvijete najljepši , miči ruke iz kabašli vode tegobne ,  stavi platno ke ga beliš za tujine . Dojdi meni na čardak  ,uzmi košulju bijelu svilenu , izvezi haljinu svatovsku. Poji mi pjesmu ljubavnu dok ranu prebolim , jal ne prebolim i tebe mladu udovom ostavim.





Naživo mi rezaše četvrtu ranu . Zamalo bejaše neprebolna . Devedeset i devet dana na na slamčicu disao , na pola kašikice vodu pio , na kapaljku me tujinke  hranile.





Pogled slikama lutao . Tražio zaboravljene sjenke odlutale djeve .  Iz rikavale me vraćala pomisao da ću , jednom , iznenada čuti dvije riječi tihom djetinjom radošću i bezezlenošću  na portu , čardaka našeg položene :





-Ja došla !





Ali ne dolazi Jovo Jovane , Jovo Jovanke, rana moja  , neprebolna .  










Al’ ‘nemam žal za mladošću , jer osmijeh njen je moja mladost.





Neka . Ako i ne dojde , Bože Jedini molim te ,  podari joj sreću , dijete je.

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Nokturno
			

						

				  By     Bajke, Poezija k'o fol   			

			
		
		

			  
						
												

						
 




 




Moj život


 




Ah , ta magična žena


 




Ljubav


 




Čežnja


 


Listajući kalendare


nijemeći prepisujem


jednom obećani


ničim izazvani


životom obilježeni


nokturno


 


žene su žene


od blata


rebra i cvijeća


takve su kakve su


uvijek nove


kao djevojčice


 


uvijek mlade


kao život


prelijepe i nepredvidljive


kao planinski potočić bistri


razuzdane i mirisne


 


krhke ljubičice rošene


proljentim lahorcem


zaljubljive i rasplakane


blistavim  nježnim dodirom


vesele i jogunaste


janjeći svilene


 


raskošne sanjalice


bajkovitih dana


osvetoljubive i podatne


ljubomorne ljubavnice


očajne rasplakane majke


 


otkrivenih okrvavljenih grudi


u naletu strasti


zaboravom nudeći med


umjesto usahlog mlijeka


 


tužne  umorne  utopljenice


u sivilu pločnika


ali uvijek


i prije svega


tanana bića


veloviti anđeli naših duša


 


Dok tiha muzika


prebire valovite uspomene


jedna suza


izdajnička


slazi niz lice


milujući umorne usne


ljubljene uspomenama


 


a ja sretnik


neodlučan i plav


u bjelini svojo


ne znam koju dozvati


da mi nježnu ruku


noćas pruži


 




















												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Listopadne oliti oktobarske reminiscencije
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljepota   			

			
		
		

			  
						
												

						









 








Listopad


 




Tisuću velova a jedna žena




Tisuću velova jedne žene


 Ona i velovi




Torzo i velovi




Afroditin brežuljak




Mnogo je prelijepih stađuna i uvijek novih dana prošlo , pa više nisu novi. Sada su već birvaktile.Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku.


Nisu sebični ko ljudi – ja pa ja. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.


Koliko juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:


-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.


Jah . Vala su jako pametni!


Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba. Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima.


Vjerovatno i sa amebama.


I ovi , a i neki drugi listovi. Kalendarski recimo . Ili papirni.


Neko  ima gutu, neki nemaju. listova , dabome. A mere bit da bidne i…


Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju, ali se na njih ne obaziru, upravo zato što ti nemaju gutu. Tada za one koji nemaju gute ne možeš reći gute se. Oni se od stida skupe i nabešaju sebi na leđa gute.


Valja imat bilo kakvu . Jašta radi gutu – milsite vi. Hajd   dobro , nek vam bude. Mi svoje gnanje imamo.  Recimo valja imat gutu love. Jes , vala valja. Ne mre insan  niđe prispjet brez penezi.


Po džamijskim i crkvenim kuloarima pričešćuju  neuke  utješnom havom:: 


-Imaćete i vi jednog dana ako budete robovali i prepisivali kako valja.


Prićešćeni u međuvremenu  pjevaju borbene.Nikako ne mogu skontat’ da jedino mogu biti zgućeni.


I žene vole dobre gute.  Bilo kakve. Samo nek je berićetno i dobro gućeno. Ostalo će se sve posložiti.


I mi volimo posložiti.


Šta ste se zabezeknuli?


Volimo red i mir. To znači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto.Joj da samo znate šta se sve može mere na pravo  mjesto dobro turiti.Tada se naše partnerice nemaju šta buniti. Kad god se sređene ustanu vesele i raspjevano cvrkuću , jer svuda oko sebe vide mir i ljepotu.   Neked se euforično pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao da bude siguro da je sve dobro urađeno.


I jopet. Samo turaj. A neke stalno traže da se nešto slaže.


Te su perfekcioniste.


Ponekd pomislimo joj naša leđa. Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti.


Recimo neki ud ili neka kost. napriliku pubična ili krstična. Iako nismo sigurni da ih imamo. Mislimo nije to za nas. Mi nismo nikad bili stidni. Niti nismo kršteni. Pametni nam roditelji bili. Svaki pričešćenik u svetu vodu umače svoje crno ispod noktiju , i skida grijehe sa uprljane savjesti. I tom vodom su hotjeli nas krstiti.


Babo reče :


-Bjaž ba. Nisam levat prljat djete. Kad odraste nek se samo kupa i sveti , po sedam puta ako treba , sa ljubama u Modroj rijeci. Hem sveta , hem čista , hem vječna voda.


Kad smo odrasli skontali smo –  nije to za nas.Valjda. Mnijemo , nismo pubertetlije da umačemo glavu u hladnu vodu. Mere se čojk prehladiti  i eto belaja. A opet , gluho bilo posvećeni moramo paziti šta radimo. A virusa na sve strane. Ne moreju nas nacijepiti kolko se virusa iskotilo. A i mi ne bi , ali moramo  zgriješiti koliko one traže da griješimo. Joj plahih grijehova ljudi naši. Džab , džabe nam nauk da smo iz raja išćerani zbog istih falinki. Ne mere čovjeka niko pameti nadolmiti kad mu ona začevrta mali mozak. Veliki se uvijek sakriva od velike pameti. A mali se uvijek buba . Normalno mi mislimo na mozak. A vi? Baš ste brezobrazni.Šta hudom insanu neće sve pasti na … Um dakako.


A opet privlačno nam posvećenje u Modroj rijeci. Znamo , one posvećena opetovanja traže  za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene i urednosti. I kuveta.


A tek  kad je žena uređena , tj. sređena – onda je sve u najboljem redu. Isto ko da je po rođenju svetom vodicom poškropljena. Pravi anđeo bez grijeha ikakvog. Koliko se zna. Ono što se ne zna ne mere se ni trtljati.


Crvkuće žena ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura.Moš joj vrata otvoriti , neće ti ona pobjeći. Ni jena. Nije blesava. Opija ih miris posvećivanja.


Joj ,kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena i posvećena.


Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena , kad nije razodjevena, hem je čarolija kad je razodjevena.Normalno da bi se odjela mora se prvo razodjenuti ili ustati razodjevena. Zakon svete vodice. Ne mere se u vešu vršit posvećivanje. Na čaršafu ili u  plahti – tako mere. I tada , joj ljepote.


A kad se odjene , bome se diskretno smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše. Zato mi rokamo konjak. Radi tih štiklica kad se izuju. Joj , rahatluka ljudi mili. Ali tek poslije gonga : Finito!


To mu znači sredilo se sve što se treba srediti, posvetilo se sve što se ima posvetiti , kolko god je puta trebalo . Dakle  finitiralo se na obostrano zadovoljstvo..


Ipak u tom sređivanju , posvećivanju i finitiranju  dolazi do nesporazuma među ženama. Svaka navija za brojčano uzvišenije stanje po starim  kalendarima.


Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno. I vole oktobar i da se octo ponavlja svakog dana u mjesecu.Da li ta cifra uključuje i noć. Nisu se izjasnile i hinjski se smješkaju. To nam šuveli . Ne smijemo ni jene zucnuti ili sve isponove  ide na kvadraturu kruga.


Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe), opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije. One su za decembar.


Bilo octo bar ili lista pad , bilo osmi ili deseti , bilo Julija ili Georgija listovi ,ženama je najbitnije sređivanje. I to svakodnevno. Sređene i nacifrane ko zvižde.


Zato muškarci zvižduću ko zvižđe, a žene pištuću ko pišće.


Što bi rek'o naš drug Bleki , sve je u nijansama. Sređivanja, dakako.


Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna. Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi.  Takva joj narav. Ljubimo joj posvećeni i nesređeni karakter.


I sve ono što ide uz to. A to vam je otprilike tisuću velova.


Prava pravcata raskoš đardina.


I onda će nam neko reći da žena nije đardin.


Pojma oni nemaju!


Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća. Nešto kao Ever grin Blues. Blista i sjaji , prelijevajući se u tisuću valera .


Normalno ako se redovno sređuje i posvećuje  minimum septe. I to nježno , ali energično , onako muški. I sa ljubavlju.


Što bi poete rekle: -Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , volio  ko’ da je iz raja izašla.


U prevodu:


-Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog … , jabuke –  insani izbačeni iz raja.


One … , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet.


Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:


-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao i na grudi privijao. A bome i pažljivo , na tanane , mimo očiju inkvizicije i malograđanštine konzumirao.


Jopet ,i jopet , i… Jabuka je baš slasno rajsko voće.


Ha, valja ova pučanstvo.


Izvinjavamo se .Mi smo čestiti , iskreni i razgovorljivi insani.  Ne mere nama i u nama ništa ostati skriveno. Mi sve dijelove , koji nam odgovaraju prepisujemo iz svetih knjiga i vjerskih običaja. Ne bi mi ništa skrajnuli ili propustili.  Sve iskantamo.


Nema ljutnje  ako nam se neka nevaljasta omakne. Ma ne žena boni ne bili . One nam  se nikad ne omaknu, niti promaknu. Ponekad se okliznu i po baksuzluku  trehnu na leđa . A pođahkad hekne na sve četiri , ko svaka mačka. Al to je dio njihovog urođenog , prirodnog šarma.


Dabome da smo mislili na eventualne nesuvislosti koje se omaknu. Ko  sređuje , mislimo pisanije , mere i da pogreši.


*


Dopisano




I nemojte misliti da je za sve kriv oni Gutenberg od tiskanja i da je svaka gućevna priča krenula od njega.


Ni slučajno!


Sve je zakuhala ljepot Eve , pa vi , ako ste imalo pametni , ufruštuljite kako. Ne meremo vam mi sve crtati.




 






 

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Zapis    u X poglavlja / Poglavlje X
			

						

				  By     Nekategorisano   			

			
		
		

			  
						
												

						

Poglavlje X Rezime





„Nikad ne bih slikao da su mi noge bile duže.





Radije bih postao hirurg ili džokej nego slikar.“





Možda ?





Možda bi posato hirurg?





Džokej zasigurno ne!





Potomku grofa koji bez ustručavanja  mokri pred  kraljem, nikako ne bi dozvolili da bude džokej.Ne dolikuje mu.





Možda bi postao kliše salonskog  đentlmena po majčinom željama ili svestranog dendija , ženskaroša po očevim naputama .





Nikad ne vrijedi razmišljati šta bi bilo…, jer nije bilo .





Ne može se sada razmišljati da li je CSI Tuluz Lotrek određen zahvaljujući, rodoskrvrnuću , bolesti , majčinim usamljenošću  , očevom arogancijom i odbacivanjem,  groznicama , lomovima bedrenih kostiju koje vode nesnošljivo bolnoj disfunkcijii kukova ili samo spletom hudih životnih okolnosti





Postao je to što je postao. I na njegovu ogromnu sreću , a mere bit i nesreću – živio je u vremenu u kojem je živio. I tu treba staviti graničnu tačku. Normalno i sasvim izvjesno ; u jednom izuzetno usporenom vremenu u kojem je bilo previše novca , umjetnosti , svjetlosti i slave . A to je savršeni  i neodoljivi magnet za pučanstvo svih fela . Bogatih i siromašnih , zdravih i bolesnih , časnih i zlih , vjernika i pagana. I u tom beznađu i opštoj disharmoniji dobra i zla , ljudskosti i izopačenosti stvaraju se amoralni , dekadentni prizori i sustavno gaženje klasičnih ljudskih obrazaca ponašanja.





Pariz postaje najveća i nikad prevaziđena svjetska pozornica kulture , umjetnosti , ali i dekadencije. Nama , putnicima iz budućnosti se čini da su Ajfelov toranj podignut 1889. i trijumfalna kapija , završena 1930. godine činili one krajnje međe jednog zlatnog , samo pariškog , a opet bjelosvjetskog vremena.





Začetnik tih vremena je ( možda ) bio Stendal ( 1783,) . Na marginama i u savremenošću njegovog dijela rasli su divovi svjetske književnosti , nauke  i umjetnosti.  Pobrojaćemo neke nama drage ličnosti , bez  namjere , da nekoga izostavimo ili izdavajamo :





Književnost 





Balzak 1799.,Igo 1802., Biodler 1818.,Flober 1820., Zola 1840.,Malarme 1842.,Verlen 1844.,Anatol Frans 1844.,Gi de Mopasan 1850., Valeri 1871., …





Slikarstvo





Impresionizam i post impresionizam:





Pisaro 1830., Mone 1831., Dega 1834.,Mone 1839.,Pol Sezan 1839 ., Berta Moriso 1841.,Renoar 1841.,Bazile 1941., … Sisli 1839.(Britanac rođen u Parizu), Meri   Casat 1844.(Amerikanka život provela u Parizu u krugu impresionista) , …





Dali smo godine rođenje , ne i smrti , jer istinske veličine nikad ne umiru.





I tada , jedno krhko biće , osuđeno na bol i tavorenje na marginama društva ,  je izuzetno snažnom  voljom i neizmjernom  hrabrošću , i obrazom jačim od đona vojničkih ciokula , uspjelo je da krene u neizvjesnu pustolovinu.  Vrlo nesrazmjernu , zapravo obrnuto proporcionalnu  njegovim fizičkim i  vladajućim društvenim okolnostima.





Uz neprikosnoveni talenat  , Tuluz-Lotrek je  unio je strast ranjenog , gušenog, negiranog  i odbačenog bića, željnog ljubavi ,osjećaja , druženja…





U svojoj pobuni protiv porodice, protiv oca koji ga se stidi i odbacuje , protiv učmalog , malograđanskog i dekadentnog drštva , protiv bolne samoće , protiv Usuda , u stalnoj borbi za malo daha , ne mirenja sa sudbinom , postaje dio , dijelom i vodilja svega onoga od čega je mladim danima zazirao. Stvorio je samo njegovo umjetnički nedostižno bogatsvo.





Jedinstvenost i jednostavnost kolorita, napadnost linija i izbrušenih kontrasta u kojim svjetlost bdije nad tamom , nisu stvorili samo slikarsko / crtačka djela vanserijske živosti , ljepote i umjetnosti. To su objektivni frangmentarni dokumenti o dobu u kojem je slikar  živo.





Slike Tuluz – Lotreka  nisu salonske slike namijenjene   retrogradnim akademskim  uskotračnostima i ukusima malograđanštine. To je umjetnost kritike društva i pobune protiv trivijalnosti i bezosjećajnosti u koje je to društvo potonulo.





I ono najbitnije:





To je umjetnost čovjeka koji je pobijedio svoju bol i samoću ( valjda ) i unatoč predodređenosti za nauspjeh , svojim djelom  sebi  napravio spomenik za sva vremena.





Koristivši vrijeme i život  koji mu je poklonjen , družeći se sa najpoznatijim umjetnicima i ljudima svoga vremena , kao veoma inteligentan i obrazovan sudionik javnog života,  oteo  je maksimum od stvarnosti koja nije bila nimalo blagonakolna prema njemu . I za nevjerovati : tu scenu je i tekako profilirao i određivao.





Apsint , La Fée Verte ili “zelena vila” je Tuluz Lotrekove omiljeno žestoko alkohoholno piče , To piće od pelina , anisa i komorače , sa udjelom alkohola do 74 posto bilo je vrlo popularno u boemskim i mondenskim pariški krugovima. Zbog izuzetne gorčine , jačine i opojnosti , na njega se preko kašike sa šećerom kapala voda , kap po kap da bi se razblažila gorčina pelina i žestina pića. 





Tuluz Lotreku ta jakost nije nije bilo dovoljno . U svom egzibicionizmu , potrebom za izazivanjem sablazni ili da , najvjerovatnije , umanji neprestajuću i razarajuću bol , apsintu je dodavao konjak , još jednu žesticu . Mješanjem ova dva pića dobio koktel koji je nazvao – un tremblement de terre (zemljores).





Kasnije je apsint zabranjjivan kao narkotično sredstvo. Mnogi  u malenom umjetniku vide  i alkoholičara i narkomana. A on je samo živio život punim plućima . Kratki život , kratkog – sakatog čovjeka je bio nalik njegovom piću .





Simbolika ili ne , čitav život Tuluz – Lotreka aristokrate i slikara je bio zemljotres , sa svim svojim efektima i poslijedicama.





Mnogo zemljotresa i ostalih burnih podrhtavanja su morali uzeti svoj  danak.





Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa  poslijednji  od loze Tuluz Lotrek je umro    24.  9. septembar 1901. u  majčinom zamku  Château Malromé nadomak Bordoa.





Godine 2005.,  slika Pralja  malenog slikara na aukciji dostižu astronomske cifru od 22,4 miliona dolara. Jako bogata ostavština , zar ne ?





U umjetničkim krugovima je ostala priča o slikaru-patuljku, nesrećnom  smotanku  ili raskalašnom čovječuljku veselog duha, u zavisnosti kakva osoba prenosi priče, optimista ili pesimista.





Grofica Adela Tuluz –Lotrek  nikad nije mogla da prežali bolest i nesretan život svoga mezimca, koji je uspio da joj za života  pobjegne iz zagrljaja.. U njegovu  sopomen   promoviše umjetnost svoga jedinca. Izdvaja fond i pravi muzej  u Albiju ,  mjestu rođenja velikog umjetnika.  Veliku i nesebičnu  pomoć je imala u Moris Žoajenu , možda jedinim pravim i iskrenim prijateljem kojeg je Tuluz – Lotrek ikad imao.





KRAJ