Crno i crnilo
Stendal je preteča Ničea. Umro je dvije godine prije nego što se rodio filozof koga je Benito Musolini neobučno cijenio. Ni Niče nije mogao crniti stvarnost kako je ljudi mogu ocrniti. Zapravo stvarnost je malo kriva. Ona , ni kriva ni dužna , postaje saučesnica zla po htijenju poganih, pohlepnih i bešćutnih ljudi .
Oktobar 1929. je rodio crni utorak u SAD i diljem svijeta. Haos u kretanju kapitala vodio je strmoglavo niskim indeksima vrijednosti tržišnog kapitala.Slom tržište dionicama i drugim vrijednosnim papirima vodi do nezaposlenosti i očaja najsiromašniji populacija. Čak i mnogo bogatiji nisu bili pošteđeni agonije beznađa , bijede i siromaštva.
Skoro se niko ne sjeća vremena tih događanja kada se samo u jednom danu „crnom utorku“ promjenila demografska slika širom svijeta, posebice u SAD. I tumbe okrenula živote desetine miliona ljudi, gurnuvši ih u najdublje ponore tame i crnila. Do gladi i umiranja od gladi.
Amerika tih godina (1929.-1933.) više nije bila željena zemlja velikih gradova na čijim pločnicima rastu zeleni zlatnici.Nije više bila eldorado – obećana zemlja. Postala je zemlja kolona ljudi koje su lutale širom sjevernoameričkog kontinenta u potrazi za poslom, kojeg nije bilo. Kolone su se razlijevale na sve strane poput paukove mreže. I zaista ljudi su ličili na muhe bez glave , koje se zapliću u toj mreži.
Pomoći nema, ali se ide naprijed. Tvrdoglavo i beznadežno.
Ljudi marširaju sa sjevera do juga pa se vraćaju nazad na sjever. Oni drugi idu sa istoka na zapad,pa se ponovo vraćaju na Istok. Mimoilaze se, nemaju snage ni da razmijene koju riječ. I boje se. Da jedni drugima mogu reći samo tri riječi:
-Nigdje nema posla.
Prvo su započeli traganje za korom hljeba vozeći se u automobilima i kamionima. Brzo je nestalo novca i benzina, okrenulo se na lutanje zaprežnim kolim, civarama ili jednostavno i najmasovnije i najrentabilnije: lagano – pješice. Sa imovinom i krpicama koju mogu tegariti na leđa.
Tako se sporije i lakše umire. Od gladi, ponekad od tuge , malčice i od iscrpljenosti. Korice hljeba nigdje nema. Ni mekinja. Svuda je crnilo i tama. I smrt na svakom raskršću. I prije raskršća. Da, i poslije rakršća i na sredini puteva i na svakom koraku.
Smrt je imala toliko posla da se umorila. Često je pogledavala ka nebu tražeći pomoć. Nikakvog znaka. I šta će, nego nastaviti raditi svoj posao. Čini se da u takvim vremenima samo smrt ima stalno zaposlenje. A njen očaj nadmašuje očaj umirućih.
Pored puteva, ostavljeni kamioni, automobili, motori i krstovi. Mnogo krstova. Milioni. Veliki krstovi za odrasle. Mali krstovi za malene. Ovi maleni su višestruko brojniji.
Imam jedno sjećanje o tim vremenima.
Dugo sam razmišljao da li da vam ispričam priču koju sam slučajno saznao. Boli me i sama pomisao na nju.
Zapravo, ne znam kako mi je u ruke dospjelo par listića, ispisanih nevještim rukopisom koji je miješao američki i Bosanski jezik. Američki Bosanac piše nekome (vjerovatno braći , roditeljima i sestri – oprost moli):
…
Ispovjest Ismail Šaban Hadži Hasana ( fragment )
…
„Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama.
Ne, ne znate.
Oprostite mi , ali malo vi o tome znate.
Malo ih je koji imaju to znanje. To se ne nauči. To se jedino može iskusiti.
A možete li zamisliti kada vam četiri male ljubavi umiru na rukama.
Ne, ne možete ni zamisliti da toga ima.
Znate li vi kako vas sve boli, sve umire u vama ,a vi se igrate radosti. I to četiri puta.
Ne, ne znate.
I bolje vam je. Ne biste to mogli preživjeti. To može osjetiti samo onaj koji to iskusi.
Vi vidite život, male ljepotice se polako tope. Postaju vazdušaste. Pretvaraju se u providnu paučinu jer danima nisu jele. Gladne su , ali hljeba ne ištu. Toha su jednom imale. Željne su ponoga što nikad okusiti neće.
A vi morate pjesme i priče ljubavne da im pišete i pričate.
Prerasle su uspavanke i bajke.
Hoće da im pričam o ljubavi. Jer u mojim riječima i bajkama je čitav njihov život, koji neće proživjeti.
Znate li to kad im pjevate, voljećete ih do kraja života, jer one tako žele, a život im izmiče.
Ne , ne znate.
Malo je sretnika koji to znaju. A znaju da voljeće se i poslije života.
Imao sam četiri grlice mile. Sve jednako lijepe i ne zna se koja je ljepša od koje.
Tri male očeve bebice.
Imao sam ljepoticu ženu,moje radovanje.
Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to posljednji put.
Ne, ni to ne znate.
Nemojte ni pokušati. Slomiće vas.
Sve u vama vrišti, a vi ste delfin što uranja u plavet dubine, dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji koji hoće da plače i raznese vam tijelo u paramparčad.
Znate li kako je biti bespomoćan dok njih glad boli, a neće da vrište, jer ponosne grlice su ona. Na oca i na njegove priče o stečcima i Modroj rijeci.
Ne, ne znate.I bolje vam je.
Nemojte ni pokušati zamisliti. Budite ponosni na stećke i Modru rijeku jer će vas uvijek čuvati i braniti od zla.
Niko to ne može pojmiti , osim onih koji znanje u srcu nose. Njima će biti zeru lakše. Vratiće im prizore davne zapretene u damarima istetoviranih čemerom. Nije važno što su tužni i što bole. U njima je sva ljubav i život voljenih.
Jedino vam preostaje, da ih zagrlite, nježno kao bebice, jer sve ih boli. I život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti. Ponajviše glad za životom koju nikad neće moći utoliti, jer im vrijeme ponestaje.
Znate li kako izgleda kad bol od gladi umine i ljubavi male, i ona velika usniju.
Ne ,ne znate.
Jer, niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih i crnih sa rukom u ruci, dok one odmaraju do sljedećeg jutra do sljedeće boli.
Ne, nikako se niste molili, jer bi vam se srce slomilo, što molite Nebo da ih uzme što prije, samo da ih glad i život koji nestaje manje boli.
Da li znate kako je to kad shvatite da one znaju da je zadnji dan došao , a smiješe se na vas..
Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.
Svjetlost je prisutna. Čitavog našeg puta nas je pratila. Nestavarna bjelina koja titra i nježno kao treptaji lahorca za nama lebdi. Toliko je umilna i lijepa da bi se čovjek najradije uronio u nju. Ali ga strah, suviše je vezan za ovaj život i tlo kojim sve umornije i pogrbljenije korača.
Tu svjetlost ponekad obliju plaveti i rosa. Naučili smo da je tada tužna. Neko je usnio dubok san i posadili su novi krst pored puta. Djecu su obično sahranjivali u sred neke mirisne livade sa cvijećem, koje bi preko noći naraslo.
Ja sam pomagao koliko sam mogao. Zanat mi je to. Drvodelja sam. Priučeni. Mortao sam se priučiti. Dobar sam čovjek , a jedino sam u ovom vaktu mogao pomoći nesretnicima. Lako je za djecu sanduk napraviti. Ali i najteže. Nema tu posla i treba tako malo materijala. Par daščica.Uredno ih posložiš u tabut tahtu,a ona mokra od suza koje ne možeš zaustaviti. Postaješ robot koji se više i ne pita šta je to djetešce ikom skrivilo.
Znaš da se i prelijepa i nježna Smrt prestala pitati o tome. Ali ni ona se nije naučila kako zaustaviti suze kad malena bebica umire jer majčine grudi su presahle od hgladi , a mlijeka , kapljice bijele tekućine koja život znači, nigdje ni za ilađa ni.
U mojim ušima je uvijek neka naša sevdalinka, neka sjetna sefardska balada ili kancona, nježna i mirisna svirala dok su prelijepe oči mojih ljubičica u snu smiješile.O , i sasvim spokojno umirale. Jedna za drugom. Uvijek sam znao kad je ljubav pobijedila.
Najsvježije se sjećam smrti najmlađe ljubavi. Sjedili smo oko vatre. Sisali smo neke suve slamčice da zavaramo stomak. I do vode je sve teže bilo doći.Kao da su se putevi gladi i bijede urotili protiv života i vodili sve dalje od vodenih tokova.
Mjesec je lebdio. Zviježđe žmirkalo, lagani vjetrić je pirkao. var+tra je lagano pucketala. N anjoj sam neke mlade kore roštiljao. I njih je bilo sve teže nači. Mnogo je gladnih prolazilo tim izgubljenim putevima bez nade , poločanih kostima i krstovima .
Ostalo nas je troje. Moja malena, moja mezimica. Najmlađa,a najduže je izdržala. Moja velika malena, moja ljubav, mila žena moja ,više nema ni snage da gleda i miluje kćer koja mre. I ja, luda koja je pošla u novi svijet, jer je čula da u njemu zlato na svakom koraku viri, samo ga treba iščeprkati i pokupiti. Jeah’ , kako nije.
Malo, sa strane, nedaleko od naše svjetlosti u prozraćnom žbunju plakala je smrt. Prelijepa u bijelim velovitim haljama , strpljiva , očajna i pokunjena. Bespomoćna u svojim iskonskim ovlastima. Svjetlost joj je prišla i znam da je zamolila da prošeta u zvjezdanu noć , obriše siuze . Nikako ne pristaju njneoj ljepoti. I neka se osvježi. Niko joj neće pobjeći. Smrt bi se postidjela i izgubila u Crnilu .
I onda se muzika polako utišavala i mješala sa blagim noćnim povjetarcem gubeći se u preriji , ka nekom drugom bivku gdje još jendo biše polako pada u samrtničku agoniju..
Malena je zaspala i više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila gladna i umorna. Želio da je to bude san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, a muzika je sama lelujala.
Ponekad bi se čulo i Alelujah, što stidljivo je dolazilo iz tame noći.
Ljubio sam joj rukice. Vodom kvasio usne, želeći joj dati godina svojih. Milovao kose koje su sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je volim. Da je ona moje malena što mi život znači. Ali, bebica moja bila je tiho i postajala je sve prozračnija.
Vatra se skoro ugasila, pogledao sam u ženu. I ona je usnila. Otvorio sam i Kura'an i Bibliju, moje utjehe i zalegao kod malene. Još uvijek je bila tu. I osjetio sam da Svjetlost bdije nad nama.
U glavi mojoj misao umetnuta:
-Oprostite dobri ljudi. Sada ne razumijete, ali jednog dana shavtićete da je to najbolje za sve. Sve počinje i završava u sveznanju milosti i ljubavi Božije.
P
Mostajala je sve blijeđa. Vidim svjetlost joj prilazi i ljubi je. I suze koje ne žaluju, već slave život, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim i slutim riječ:
– Oprosti mi Oče. Nisam ništa zgriješila.
Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da smo tu.
Ni uzdah nije pustila.
Tek jedna grlica plava mi slijeće na lijevo rame. Kljunom mi dotiče usne, vesela je, razigrana, ali znam da mora ići.
Odlerpršala je.
Dugo sam je čeznutljivo gledao i mahao, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih, koje iz vedra neba , poput slavljeničkih iskrica zapadaše po nama. Malena je leprešala ka nebeskim dverima. Ne znam šta mi je. Nema sunca, a meni oči vlaže. I potocima niz slice slaze A mislio sam da sam sve suze isplakao.
Moje su molbe uslišene.
Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć.
Smrt je kasnila jedan dan.
To je bio njen poklon mojoj malenoj. I mojoj ženi.
Ona je umrla sljedećeg jutra. Tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali. I ovaj posljednji.Onako kako je to uvijek željela. Mlada i lijepa i poslije noći ljubavi.
Kada sam Malenu pokopao, malo dalje od puta u šumici sa ljubičicama bio sam malo umoran. normalno i gladan, ali sam ipak zaspao. Odmah do žene, pazeći da je ne probudim. Nisam želio da i ona tuguje.
Probudio me glas ljubavi i čežnje.
– Mili dođi mi i zagrij me. Malo mi je hladno.
Legao sam uz nju, čvrsto je zagrlio, da mi i ona ne pobjegne.
– Mili moj, hoću da ti pričam o onoj noći kad smo prvi put ljubav vodili.
Htjedoh reći:
– Nemoj mila, štedi snagu.
No, znam ne bi bilo nikakve koristi. Kad moja ljubav nešto naumi to tako biva. Jer ona nikad ne griješi. A sad je i tako dockan za sve.
Ili nije?
– Znaš mili, u svoj dnevnik sam sve zapisala. Evo ti ga pa mi čitaj, evo odavde gdje mi je kažiprst legao:
“Ustaje, malo mi pomiluje grudi, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Štiti moju nevinoszt.Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri.
– Bože mili, kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boli ta ljubav.
Ne znam odakle mu to, ali on nije htio da bude talijanski žigolo, on nijje htio da bude nalik francuskim ljubavnicima. Negdje je o tome nešto čitao. On je htio da bude samo jedan bjelavski mahalaš , koji zna znanje i koji je na privremenom radu u zemlji popločanoj zlatom. I uredio je da noć ide tim tokom.
Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasuo dva konjaka u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srce , od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju onih žestokih francuskih cigareta, blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno, sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorio bi kutiju, stavio dvije cigare usta, pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu, onu ljubavnu od srca. Sebi onu desnu, nevjernu skitalačku.
Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, nije mi prijala.
– U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj manji dim.
Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.
Tada počinje igra rozaklije ,ribizli, baklave i tulumbe.
Jedno zrno grožda ja njemu,on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni i tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljupca. Ja njemu jedan, on meni jedan. On bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio da mu i tulumba ili baklavica ispadnu. Onda bi ih tražio, dotaknuo bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.
Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne promašio i u lice, uši, vrat i grudi me ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .
Odjednom sam naga i uzbuđena, a da toga ni svjesna nisam. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo te večeri.”
I dok završavam čitanje, vidim da ona stvarno vidi i ležaj, i svijeće, i grožđe i ribizle, i Curvoasier i Gitanes i da se zanosu uvija kao da je mazim. Znam da me želi i ruke mi pruža i ja joj se priključim.
Meni nije padalo na pamet da bih mogli voditi ljubav. A evo mi je vodimo, i isti žar iz nas izbija, kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, ona ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti:
– Mili, moj. jedini moj, volim te – navsegda.
Ona me ljubi i ljubi, nježno miluje i pripija se uz mene se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja je stišćem i ne dam da mi i ona ode.
Otvaram oči, i vidim da se ona smješi i kaže mi:
– Volim te ljubavi moja jedina.
Zatim je klonula.
Da i ona je usnula.Nisam sebičan bio. Nisam je zadržavao. Pustio sam je da odleprša u susret našim sjevojčicama.
Pokopao sam je pored kćerki. Na grob sam joj stavio mali drveni nišan nalik ljiljanu. Taki je i ovdje naš običaj.
I ona je bila moja malena djevojčica.
Rastali smo se se u blagoslovljenoj noći.
Bože ljubavi i milosti molim te, uputi me da ti se zahvalim na blagodatima kojima si me darovao.“
****
Žig na pismu govori da mu srce nije prepuklo.
Valjda je imao dovoljno uspomena da nastavi živjeti i sanjati.
*