Čitaocu
Moji blagi dani se kroz vrijeme vuku kraju. Da ih je barem više ili da su samo malo sporije tekli – možda bi … Ne nikako . Sve je išlo svojim tokom , kao nit koju vodi besprijekorna igla koja veze najtaniniji štep.
Kada konca i tinte za kalem ponestaje Božiji rob shavti da sve bude onako kako treba biti , jer svaki dan bi trebao biti slava Bogu jedinom, i oda ljubavi i milosti.
Zadovoljan sam nebeskim darovima. Umoran sam, ali ispunjen nježnim sjećanjima.
Ostalo mi je još samo malo umornog vremena da se prepustim okusu ljubavi. Na vrata uvijek kucaju snovi – prošli sadašnji budući. Živi i dosanjani, Poneki propušteni. Ali nije važno. U žurbi čovjek ne stigne na sve. Možda je tako bolje. Previše snova poremeti harmoniju.
Zasmetaću vam svojom bajkom koja je odavno uzburkala dio kristalno pitke vode koji pripada jednom svijetu i vremenu kojeg više nema. . Uvezli smo sjećanja u nisku bisera,koji su snovima plovili iz mora ljubavi u srce dvoje djece.
Slična bajka se desila mnogima na ovom krhkom dunjaluku.
Na vama je da joj poklonite povjerenje i vrijeme.
Možda vidite sebe i onu koju volite.
Jer svi smo bili djeca.
Tko da zna?
*
Uvod
Hiljadu devetstotina šezdeset osma .
Ruke pružam prema nekom i nečemu,moto tih dana,tih godina.
Lijepa godina i godine.Drijemaju snovi,jednom ću vam doći sunčice moje,sada sam malo umoran.
I još poneke poslije,pa i decenije što slijede.Čednost;mladost dijeli sve, svu ljubav i lekcije.
Sve godine te ,su obasjane svjetlošću.
Moj život je bio obojen svijetlošću.
Puna mi usta riječi – godine te i godina tih.Puno mi srce ljubavi,bunta i mira,nekih stihova.
Pune mi uši one što gluši – Muzike – te i tih godina, pjesama nade,bremena.
Prepunemi oči,ne daj da te koči, ljepota -te i tih godina, cvijeća,duge , tratina i tratičinca …
…hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina i mnoge što netom slijede,
sjetim se tebe mila moja.Sjetim se tebe i djece cvijeća.
Djete i djeca su voljela Boga,ljude,mir,muziku i cvijeće.To je sasvim prirodno
I tako jednostavno.Ništa im nije trebalo više.
Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.Toga je već manje bilo.Za slobodu se trebalo dati u ime Boga, milosti i ljubavi..
Djeca cvijeća nisu imali oružje.Mislili su da im nije potrebno,.
Oružje nosi i krv,mnogo krvi i smrt,mnogo smrti.
Oružje nije izmislio mili nam Bog.
Oružje su stvorili ljudi.Neki mnogo zli ljudi.
Djeca nisu voljela rat i one koji su ga vodili.Još manje su voljeli zagrljaje onih koji su u ime Boga vodili ratove. Ratove koji su ljudima krali živote i slobodu.
Nisu voljeli ni razmeđja, istok-zapad,sjever-jug,ni bilo kaja druga.
Od boga su poučeni :
„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš samo vidiš Božju zemlju i ljepotu njenu.
Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina,samo dva ishodišta i dva zahodišta toliko ljubavi da je to nemoguće izmjeriti i opisati.“
Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.
U parovima sve je,kao materija i antimaterija Nekako jedno bez drugog od postanaka univeruma, čovjeka,nikako da opstanu.
Ko u toj igri gubi još, nije tajna!
Krajnji pobjednik se zna,
I to je ono najdivnije ,zar ne!
A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?
Tko će vam reći šta je ta godina?
Tko se još sjeća te i tih godina?
Ja ,možda ti i skoro nitko više!
Izravnih svjedoka – vrlo malo,sve manje,ispostavilo se.Mnogima od njih je zaboravjena, večini ništa nije značila.Nešto je historija zaboravila.Ostale su šture crtice neke. Sve su dušebrižnici poslali u zaborav.Bez milosti,brutalno izbrisavši najbitnije.
Bilo je to vrijeme ruža kad se ruka ruci pruže,osmjeh za osmjeh traži,cvijet za cvijetom snaži.Bio je to ruža svijet i svjetine trule slet.Svijet zlih pasa –metaka-tenkova-zala kad su djeca mirisne ljubičice brala i sa mirisima ljubavi nestajala.
Bili smo mi,ti i ja – sreće opjevana djeca.Mislili smo, sve je stvoreno radi nas i one druge djece cvijeća .Osmijeh nekome daš,drugima poklanjaš.Bilo je to doba mirisnog svijeta i mladosti. Ta godina i ta sna ljeta,u kojem mnoge će se rijeke ljudskostki sliti ali i mnoga zla se zbiti.
Te godine mnogi će pamtiti,drugi zlopamtiti.Jednima će život bolno osmisliti,onima ružnim, jadnim obesmisliti.
Unatoč svemu,jednoj divnoj mladosti priznaje se – mnogo ludosti,mnogima od moštva,godine nade, pa još štošta.
Bilo je to proljeće vrlo lijepo djeci grada Libuše i četiri elementa sklada.
Bilo je to sunčano ljeto djece Fransovog grada svjetlosti..
Dva grada – jedno geto po mnog čemu sasvim sveto.
Da,zaista bilo je to vrijeme ljubavi,muzike i snova.
Vrijeme ljeta i proljeća , mladosti i cvijeća , Francuza, Amera,Čeha.
Ah, da ,svakako i naših,mojih i tvojih.
Pa Bijeliih dvora i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.
I nevine mladosti cijelog svijeta u ljubavi što cvijeta.
Predivne djece ljubavi , ali nadasve naivne;pretočene u riječi novine:
peas sestro / peas brother
selam brate / selam sister
Make love no war.
Nađoše i moj Dvor.
Nikad prije;ni kasnije (osim od Indexa) svijetu upućivano nešto ljepše nije.
Beat poruke,bit života,što hoće da ruši – Vatikani – vatikane,što hoće da ruši – zapad i istok, što hoće da ruši sjever i jug,što hoće da ruši sve tiranije,što hoće da ruši „demokratije“ i hoće da ostvari nadu ljudima,nadu što tinja eonima.
U kalifornijskim snovima muzike i mladosti budi se istok,budi se zapad,budi se sjever i jug.
Oj,naši jadi !
Oj,naše žalosti !
Vezani parovi , svjetlost – tama !
Sve nešto mislim,sve nešto slutim,sve nešto želim da dobro i zlo nisu nikakav par.
I zaista,probudiše se zvijer i dru'ge njene druge radi ubijanja dobrote i slobode što se na tren promalja.
Bez imalo stida ,zaskočiše goloruku nevinost tenkovima i smrću.Napadoše cvijeće ,suzavcem ,otrovima, okužiše zlom i dimom, okružiše psima , lomačom,vatrom i gorućim krstovima Pavla pakalenog..
Oh , my Lord !
Oh , my sweet Lord !
Krvava djeca,krvavo cvijeće,krvave nevinosti,krvave ljudskosti,zbog zverinjeg , zla soja ulice krvavih boja.
Treća defenestracije nije uspjela.Rijetki je ponekad obilježe.
Svjetlost Anatolovog grada se ugasila.De Gol je ugasi da nikad više ne zasija.
U pentagram gradu, još uvijek blješti ogromni obelisk koplje što podsjeća na kolac, na koji zvijeri nevinu djecu nabiše.
Oh,brate dragi,pease please.
Oh,sestro mila,selam please.
Ubijane ptice,ubijane ulice ,ubijano cvijeće,ubijana – djeca ,ubijana nevinost, ubijana ljudskost te hiljadu devet ststotina šezdeset osme.
Sve mjesece dan za danom,sve potonje godina mjesec za mjesecom.
Potom sve naredne decenije;godina za godinom dosljedno,zverinje svojski. Neprestano . Tiho,javno i tajno svijet silovala,kastrirala i ubijala.
A mila djeca cvijeća ta je samo i uvijek htjela ljudima da poklanja:
Ljubav i mir.Toliko malo,a zapravo sve se htjelo dati.
Ti valovi pjesama Love Love Love
To Doba All we need is Love
Ta Nada Love is All we need
Ta brda snova Love somebody
Vrlo malo djece cvijeća se uspjelo oporaviti.Rijetki su bili spašeni.Oni i dalje bježe i kriju se od surove stvarnosti i inkvizicije.I trabanata što se uz njih bogate, opako se bogate ne nesreći blaženih čistog srca.
Djeci cvijeća ostale su samo uspomene ,maglovita sjećanja, i muzika mahom prebačena u srca Kamenih spavača nekih potonjih godina.
Te su godine minule,tek neke prozirne sjene ostavile.
Ostali smo ti i ja. Naša ljubav i naši snovi.
Dan prvi
Atavistički i godinama sam mogao biti djete cvijeća,ali nisam.Geografska udaljenost, patrijahalni odgoj i nazor,krutost socijalnog okruženja vodili su me u drugom smjeru.Vodili ali ne i usmjerili.
Priznajem urođena privrženost Bogu koje tada nije bila strogo definisana.Lična shvatanja ugodnog izgledu i higijene nisu bila dobra preporuka onome što je nalikovalo kultu djeci cvijeća.
Njih nije bilo briga za bilo šta osim za ljubav,a ja sam tragao za sviđanjem,naivno odbijajući sve što nije skladno. Nisam volio predugu kosu i brade bilo kog tipa.Nije da nisam pokušavao eksperimentisati sa time,ali vrlo,vrlo kratko,tek dan dva.
Već sa sedamnaest godina sam shvatio da mi kraća kosa bez dlakavih obilježja po licu više odgovara. Tako sam bio ugodniji liku u ogledalu i sebi i djevojčicama što kroz život moj su lepršale.
Tada i takav sam i tebe upoznao.Sada su kose objelile smiješne bore postale očitije i duboke brazde što iskustvom slove.Ipak može se naslutiti lik onog dječaka ,nalik onom tvom odlepršalom Malom Princu.
Ali sam volio tu djecu.I to jako,neku i zaista bezrezervno.Bilo je mnogo tuge i boli u mom srcu zbog dešavanja tih godina, ali i onim milenijumima prije,a i decenijama poslije.
Privlačilo me ono što mi je bilo blisko,njihovo prihvatanje i slavljenja biti života.
Bezuslovna ljubav i mir među svim ljudima.
Svijet bez rata i podjela bilo kog tipa: arijevskih, rasnih,polnih,religijskih, nacionalnih… i svih drugih ograda nedostojnih čovjeka i ljubavi.
Većina ljudi nemaju pamćenje ni misli.
Amebe,vinske mušice,majmuni i roboti su svijet za sebe.
Humanoidi uglavnom slijede Darvinovu teoriju evolucije.
Izvinjavam se amebama,vinskim mušicama i majmunima.Protiv njih nemam ništa i ne želim ih porediti sa ljudima.
Bog je sve sa svrhom stvorio,ali nauka još uvijek nije otkrila krajnje okvire intelektualnih i nasljednih dometa bilo koga ili čega.
I zato je trebalo nestati djecu cvijeća.Remetila su tokove ustrojenog i uškopljenog života.Života skiciranog u bespolnom celibatskom Savletovom testamentu i sterilno-senilnom duhu Ivančice,zlokobnih proročanstava.
Bez djece surova stvarmost sasvim izvjesno postaje nepodnošljiva i turobna,ali zvijeri i zombije sasvim zadovoljava.Niko im neće poremetiti učmali i genocidni mir.
Prvi dan je prošao.Osjećao sam te, ali nisam sreo.Ukrala si mi jedan dan nadrealnih impresija.Bio sam umoran od puta i osjećaji su bili oteknuti i neelastični.Ljutio sam se na tebe neznako mila.
Nije važno, ja još uvijek mogu vidjeti plavkasti led po kojem blješte razasuti biseri moga srca ,po livadi tvojih snova.Led ne diram,bisere nižem u predivne ogrlice naših budućih dana.
Znam sutra ću te sigurno sresti,punu zanosa,čežnje i sanja- Tujinko moja nestašna.