Monthly Archives: Maj 2024

No comments

Jedna savim neobična vožnja peticom

  By Pjesme 




Tramvaj petica bješe plava


tramvajska malo duža relacija


i jedna dama sasvim sama


putanja Nedžarići Baščaršija.


 


Da li je mjesto slobodno


nijemo ovaj sa rolkom pita


po volji nek bude ugodno


klimanje glave lagano hita.


 


Imate li možda sat


pogledah nju do sebe


odma šah mat i pat


pazi ova mala grebe.


 


Ne nemam ima na crkvi


Taj  je tako običan i tačan


tako kišni dan nije mrki


već samo ugodan i mračan.


 


Vidi malena ima divne oči


ni moje srce nije slijepo


volio bih bar neke moći


leprša kosa molim lijepo.


 


Brada stara  dan jedan


onako u crnom ona snena


valjda nisam jako bjedan


meni ti ruku daje  žena.


 


Mislim možda smo  par


nedostaje mi samo ruža


baš jedno drugom smo dar


ona osmijeh poklon pruža.


 


Stisak ruke tu na kraju


nježno prijateljski onako


ko prijatelji što srce daju


simpatija ne dođe tek tako.


 


Dok kiša lagano licem pada


srećkoviću jedan noge se hvataj


telefon imaš šta hoćeš sada


sutra nazovi noćas snove sanjaj.


 


Samo pazi pjesniče ko fol


da te slijedeća ne pokupi ko lava


i zada udovici ovoj novu bol


neka šestica  svjetlucava  i  plava.


 















												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera – Crno platno , košulje i krv
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljepota   			

			
		
		

			  
						
												

						
Crno platno, košulje i krv


 


Crnim se mogu obojiti sve boje i uništiti bilo koji bitak. To se radi da bi se prikrile blato i prljavštine, kako uobičajene, tako i ljudske.


Ljudi  u crno boje i platno. Onda ono ima svoju svrhu.


Kaluđerice, pokrivene žene , fudbalske sudije, neki monaški redovi i florne trake na prsima ljudi ili na vijencima su uvijek traženi.


Frakovi, smokinzi i odijela, zatim kišobrani, kape i šeširi najgospodskije izgledaju u crnim bojama.


Da li možete zamisliti udovici u drugom tekstilu osim crnog. Ja, ne. Može biti udovička odora i svilena, i čipkasta u prozirna i izazovna, čak i odbojna, ali samo ako je Crna.


Sa druge strane imamo crni tekstil koji zaziva krv i smrt. Mnogo krvi i ništa manje smrti. Crne košulje i crne uniforme.


O Crnim košuljama i crnilu koje one nose najbolje ćemo naučiti proučivši život Dučea.


 


Benito Amilcare Andrea Mussolini je rođen u Predappio, 29. srpnja 1883.


Neslavno je skončao u Giulino di Mezzegra, 28. aprila 1945.


Musolinija je lako opisati, dovoljne su dvije riječi: diktator i fašista.


No, da li je sve tako jednostavno. Idemo zaviriti u prošlost. Diktator je bio od 1925. do 1943. godine. Fašista mnogo duže, biografi kažu od 1919. godine. Ma jok boni . Nečovjek i nečist se po samom rođenju postaje . I biva sve do smrti. I poslije nje. I ne prestaje to biti, jer se u pakluu roštilja na svojim djelima.


Neuki i nerazumni nikad naučiti da je nečist uvijek pogan. I dan danas Dučeolica maštu zastranjenih i poganih ljudi. Čak i mrtav ima sljedbenike, koji ga slave i hvale. Uvije je tako. Nečist slavi  poganluk. 


 


Politiku je počeo kao socijalist, sasvim oprečno od onoga što je postao. 1919. s istomišljenicima osniva Nacionalnu fašističku stranku (PNF), koja se brzo razvija i sve više približava desnici pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Čuven je njegov pohod na Rim 1922. godine. On mu otvara vrata apsolutnoj vlasti i diktaturi. Zbližio se sa Njemcima i Japancima u nakani da postane vladar svijeta. Nije uspio u naumu. Krajem II svjetskog rata partizani ga  zarobljavaju i strijeljaju.


Ali krenimo redom.


 


Rođen 29. srpnja 1883. godine u okolici sela Predappio, nedaleko mjesta Forli u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna , tada jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji. Majka, Rosa (djevojačko prezime Malteni) je bila  jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Otac, Allesandro, bio je kovač i odani socijalist. Kovači u svim vremenima su bili usko vezani sa drvodeljama. I ovi sa njima. Svoj posao su usklađivali i kada se to nije činilo zgodnim.


Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), koji su kao djeca umrli. Dakle poticao je iz niže klase. Mjerila tih  generacija. U katoličkoj školi je zbog toga bio ismijavan i omalovažavan od djece i učitelja. Kao desetogodišnjak je pokazao svoje crnilo. U svađi sa jednim učenikom nije mogao odoljeti porivu da mu ne zabije nož u ruku. Zbog toga je nsatavio školovanje u državnoj ili pučkoj školi, kako se to u narodu govorilo.


Bio je dobar i svestran. Uspio je završiti samo srednju školu. Pokušao je raditi kao učitelj. Neuspješno. Vrijeme je pokazalo da je njegovo znanje haotično i nedovoljno poštovanja onih kojima se želio dodvoriti. Već tada su ga pamtili po crnoj odjeći, tmurnom licu  i medaljonu sa ugraviranim likom Karla Marksa.


Nije uspio dobiti posao u upravi, zbog neiskustva. Vjeruje se da je to bilo ubogog  porijekla. 1902. godine migrira u Švajcarsku iz ekonomskih razloga. Moguće i da izbjegne vojsku: U odsustvu je  zbog toga osuđen. Sveopšta amnestija ga je spasila zatvora. Povremeno bi ostao bez novca pa je prihvaćao razne slabo plaćene poslove. Moguće je da je i često bio gladan i ogorčen.


Žestok stav prema crkvi nekako je pošao nezapaženo, kao i njegov literalni pokušaj u vidu  antiklerikalnog  romana Kardinalova ljubavnica. U romanu ukazuje na sebičnost, licemjerje, korumpiranost, raskalašnost i zločine crkve. Bio je gorljiv revolucionar i socijalista i nastojao se istaknuti i nametnuti  u intelektualnim krugovima. Nije uspio.


Kardinalova ljubavnica nije roman vrijedan pomena, ni sa estetske i jezičke strane.


 


Upiremo prstom na Kardinalovu ljubavnicu i kažemo :


– Društvo koje je stvorio Duče je upravo odrazu ogledalu onog  društva kojeg je osuđivao u romanu. Istovrsno po djelu i činu. Strahobalno nehumanom i uništavajućem društvcu i njegovom činjenju. Sa posljedicama koje zgrožavaju normalan um. Tama i crnilo. Mrak i najgušće , najslojevitije ljudsko crno.


 


Crno prati Musolinija od dječačkih dana. I nikad ne prastaje.


Poslije brata i sestre umire mu majka, 1904. godine kada se vratio kući. Zatečen je i pogođen. Kad je čovjek mlad nije ni svjestan da je ljudsko crno prisutno na svakom koraku i čeka prigodnu priliku.


Radio je par mjeseci kao profesor francuskog jezika, hvalio Marksa i Ničea, filozofiju ovog drugog je proglasio himnom života. Nacisti i fašisti su ideju nadčovjeka pokupili od Ničea. Niče je to prekopirao od Stendala. Možda je Musolini san o vlastitoj veličini počeo sanjati upoznavajući djelo ovog filozofa.


 


Možda i nije sanjao o tome da će jednog dana biti diktator koga nacija obožava. Ali je uvijek želio biti nešto više od običnog, siromašnog provincijalca.


Dalja biografija je svim Italijanima dostupna i poznata. Jedan kratki Musolinije životni potpuri:


 


– 1910.- Oženio je poznanicu iz djetinjstva, siromašnju i skromnu Rachele Guidi, koja mu je rodila četvoro djece. Bio je pristojan kršćanin koji je vodio normalan obiteljski život. To mu uopšte nije smetalo da ima brojne ljubavnice.


–  1911.- Bio je pacifista. Protivio se ratu Italije sa Turcima, što ga vodi u zatvor. Ali diže mu cijenu i 1912. Postaje direktor Socijalističke partije. Pacifista Musolini se protivi i I svjetskom ratu, ali želi da Italija bude na strani onih koji se bore protiv Centralnnih sila. Na strani crnila koje jurišaju na Evropu. Valjda tada prestaje i njegov pacifizam.


I ne samo to.


On počinje da se izdvaja od političara svoje stranke.


 


Kaže im:


“Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste vi imali hrabrost da idete do kraja , a to znači, izazovete ustanak. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta.”


I to je njegov razlaz sa socijalizam i uplivavanje u vode fašizma. Priključuje se pokretu


Fasci d'azione rivoluzionaria internazionale.


– od 1915.- je bio učesnik rata, ništa posebno mu se nije desilo osim , ohrabrujućeg i željenog ranjavanja zbog kojeg je demobiliziran.


– 1919. godine sa s bivšim lijevim intervencionistima i mladim ratnim veteranima osnovao Fasci Italiani di Combattimento. To je početak Musolinijevog puta po kome je poznat.


 


Ciljevi su im bili: proglašenje republike, ukidanje Senata, reforma parlamenta, konfiskacija crkvenih dobara, djelomična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma.


Kada je oteo vlast, Benito Musolini je zaboravio svaku stavku svojih htjenja i razmišljanja.


Od pacifiste je postao nasilnik.


Stranačke mase su se naoružale i terorisale sve koji se nisu slagali sa njima. U ljeto 1921. Musolini na kratko napušta stranku zbog sukoba sa vodećim ljudima, ali to je vodilo slabljenju stranke, a Musolini sebe nije mogao vidjeti u nekoj drugoj stranci, pa dolazi do pomirenja. Povratak u stranku je bila ona prelomna tačka koja ga je gurmula u zagrljaj     radikalnijim desničarskim idejama.


 


– Krajem 1921 godine stranka mijenja ime u Partito Nazionale Fascista, da bi 1922. postali najbrojnija stranka u Italiji. Svjesni svoje snage i moći više ništa nisuželjeli prepustiti slučaju.


– 24. oktobra Musolini je rekao.


„Naš program je jednostavan: želimo da vladamo Italijom”.


 


Bilo je to na kongresa u Napoliju koji je upriličilo 60.000  fašista. Zauzeta je rijeka Po, i svi važniji gradovi u Italiji. Crnokošiljaši su krenuli u Marš na Rim.


Vojska nije intervenisala, kralj Viktor Emanuel III 28.oktobra daje mandat premijera vlade  Benitu Musoliniju, koji će trajati do kraja njegovog života.


Pola godine kasnije Musolini ima 700.000 registrovanih pristaša. Isto toliko crnih košulja.


Rađa se Duče koji više nema obzira ni prema kome, osim prema samom sebi. U sebi vidi božanstvo. Poput Nerona paljevina i smrt, mnogo smrti mu je životna hrana.


Duče je svemoćan, sve zna, i mora mu se polagati račun za svaku sitnicu. On je vođa svemoćne Fašističke stranke i stranačke milicije koju je obukao u crne košulje. Znak prepoznavanja crno zaziva crno i radi najcrnje  stvari.


 


Benito Musolini – Duče  postaje vođa cijele Italije, sviđalo joj se to njoj ili ne.


Slobode je zavijena u crne odore.


 


Duče je legenda u koju svaki Talijan vjeruje ili Duče misli da vjeruje.


Sjećate li se njegovog romana Kardinalova ljubavnica i  napomene o tom romanu. Sada to zaboravite, jer je i sam Duče zaboravio i izbrisao dio svoje mladosti.


Gorljivi ateist   i antiklerikalac se približio Crkvi i pojeo je sva istupanja protiv nje koje je imao. 1929. potpisuje konkordat s Vatikanom. Neko će reći politika, jer je Vatikan napokon priznao italijansku državu. I biće u pravu, ali dijelom. Sa crkvom Duče postaje neprikosnoven. Jer Duče je ta država.


 


Ne zaboravimo, on se većini Italijana sviđa. Budi im nadu u slavu nekadašnjeg Rimskog carstva. Zar simbol Dučeove stranke nije bio snop pruća sa sjekirom u sredini – fasces – starom rimskom simbolu discipline. Porobljena je Albanija, Libija i Abesinija. Na žalost i Dučea i mnogih Talijana to je bio san, koji je trajao samo dok je Duče bio živ.


 


Mnogi zaboravljaju da je Duče bio uzor drugim crnokošuljašima i drugim crnilima. Frankovi falangisti , Hitlerovi nacisti , hrvatske krvoločne  ustaše… i sva druga monstruozna fašistička bagra su najviše voljeli crne košulje i sijati tamu i crnilo. Smrt i pošast.


Pričati o savezništvu tama i crnila je samo kratak tren Dučeovom životu i historiji italijanskog naroda. Italijanima će donjeti mnogo crnog. Patnja, bijeda, užasi rata i mnogo smrti. Milioni Italijana nestaju širom Europe.


 


Dobar dio u logorima smrti nacista, ironično nazvanim spa banje u kojima je kulminacija gostoprimstva „tuširanje“ ciklonom B.


Više od pola miliona Italijana , neki pominju i milionske cifru osta zaleđeno po ruskim stepama.


Nek je progutala, Afrika , a dio je zaglavio na brdovitom i negostoljubivom Balkanu. Nijemci porobiše Italiju. Saveznici je bombardovaše, pa načiniše invaziju da bi istjerali Nijemce i ubili fašizam. Italija diže ruku na Italijana. Partizan na fašistu.


Tama se uvija, crnilo se  grči i jauče. Ništa ne pomaže. Ni jedna tama ne drži do vijeka. Mora mjenjati mjesto sa svjetlošću i Crnilo sa bjelilom i drugim bojama.


Porazi su vodili ka izdaji. Dučeova veličina se raspada.


Stranačke kolega glasaju protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. Sasvim dovoljno za rušenje mita o Dučeu. Kralj mu oduzima mandat, on biva uhapšen i interniuran u hotel na planini Gran Sasso d'Italia. Međutim Hitler nije voljan da partnera prepusti stihiji koja zahvata Italiju. 12. rujna 1943. oslobodili su ga njemački padobranci predvođeni SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem.


Postavljen je za premijera marionetske države Talijanske Socijalne Republike (Republica di Saló). Duče zna da je bez talijanskog naroda koji se okrenuo protiv njega. On ih je izdao. Nije uslišio njihove snove, zemlja je porobljena. Dvije sile na njihovoj zemlji vode rat, najviše strada talijanski narod.


Ipak Duče hoće da se dodvori sunarodnjacima:


– „Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta.”


Beu obzira na nadošlu „miroljubivost“ naložio je da se pobiju svi učesnici urote koja ga je makla sa vlasti i uništila mit o njegovoj nepogešivosti. Nije poštedio ni zeta, grofa Galeazza Ciana.


Historija nas uči da sve  ima svoj rok. Rat se bliži kraju. Amerikanci su nezaustavljivi. Nijemci bježe.


U Dongu na jezeru Como 28. aprila 1945., kod mjesta Giulino di Mezzegra se Duče zaustavio da predahne prije nego što će pobjeći u Švajcarsku. Nije uspio popiti kafu   sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci do kraja . Iznenadili su ga partizani. I pazite sad – pitaju ga:


– “Zašto si izdao socijalizam?”.


Nemojmo zaboraviti najistaknutije osobine crnog vraga nisu snaga i sijanje straha. Zavodljivo oko i dopadanje su glavne odlike Sotone.


 


Partizanima je bilo bitno što je izdao ideju, ne i to što je unesrećio Italiju. I oni čine nešto što je nalik tom Dučeu i njegovim crnokošuljašima.


Streljan je po kratkom postupku. Kao da se nekom žurilo da mu zatvori usta. O onda kruna Crvenog humanizma sa svim odlikama crnog:


– Musolinijevo tijelo i tijelo njegove ljubavnice   i drugih fašista je  naglavačke obješeno u Milanu. Razularena gomila se se iživljavala nad mrtvim truplima. Truplima kojima su, koliko juče eskstatično klicali.


Crna i morbidna slika. Pobješnjela masa izvlači iz ljudi najcrnje iz njihovog mozga.


Musolinijeva skromna supruga je preživjela rat i njeno troje djece, sinovi Vitorio i Romano, kćerka Edda udovica Grofa Ciana. Treći sin, Bruno gine u avionskoj nesreći.


I to bi trebao biti kraj Benita Musolinija, Dučea Italije. Ali nije.


Legenda ne umire, čini se da oživljava.


 


Predappio danas. Rodni grad Benita Musolinija koji je kao Duče planirao obnoviti Rimsko carstvo. Uspio je stvoriti samo državu u kojoj „je vođa uvijek u pravu“. Od lijepe, otmjene i pitome Italije stvorio je rigidnu i ružnu državu.


 


Zar je to važno? Nekima nije.


U Predappiu je vikendom gužva. Iz svih krajeva Italije, a i iz Evrope ljudi se dolaze pokloniti kostima koje su sahranjene na lokalnom groblju. Neprirodno velikoj glavi od bijelog mramora – Zuri u posjetitelje. I vrlo bitno:


– Svastike, fascio te biste Mussolinija ili Hitlera se slobodno prodaju. Biznis je biznis.


– Rodna kuća talijanskog Dučea i njegov mauzolej mjesto su hodočašća.


Kad ulazite u rodni grad Dučea na pravo stanje stvari upozorava grafit na jednom od zidova.   – Nekadašnja poruka „Romagna, zemlja antifašista“ prepravljena je i danas glasi  – „Romagna, zemlja fašista“.


Nevjerovatno.


Crno da crnje ne može biti.


 




 

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Bajka – Petnaest dana proljeća  – VIII dio
			

						

				  By     K'o fol roman, Petnaest dana proljeća   			

			
		
		

			  
						
												

						
 Dan sedmi


U vremenima sretnih dana,naših djetinjih života, sve je bilo nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Put ptice selice,svuda odi svom Gradu čednosti dođi.


Predivni su dvori moji,mila moja.Zlaćani,a bijeli i plavi.puni ljubavi , dobrote i čednosti, Natkriljen Božjom milošću ,Grad je uzvraćao  harmonijom ezana, zvukova sa katedralskih i crkvenih tornjeva.Tada bi svi stali i okretali glavu ka nebu u tihoj molitvi zahvalnosti za milodarje koje nas iz svog neizmjetnog obilja Uzvišeni daruje.


Da nije tebe,malenih grlica nalik tebi ;Nebo ,moj grad i moja zemlja bi mi bili dostatni. Ovako to je bio jedan čarobni svijet,u kojem sam tragao za vama,dok vas ne bih stvorio.


Žao mi je Grad čednosti nikad nisi vidjela.Više mi žao,što te kroz njegove čarolije i tajne nisam proveo.Sigurno bi se zaljubila u njega.Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.On te opije i zarobi i ti nemaš kud.

Samo mu se predaš i voliš ga.I sanjaš one koje će tebe voljeti  jednako kao ti njih.


Obavezno ih dosanjaš ,pružiš ruke prema njima,sklopite ih i zajedno lepršate.Jedno vrijeme.


Onda se nešto malčice poremeti.


U putu se zagubi jedna riječ.pa još jedna Pa pismo.Sa pismom nestaju dodiri.


Kako reče jedan moj vrli prijtelj ;

-Dvoje se nađe,pa se poslije ne nađe.


On je uglavnom škrt na riječima, A bogat djelima i bolom.Između onoga:” se nađu “i onog “pa se poslije ne nađu”  stane čitav jedan život. Plav i svjetlucav.Okupan suncem i svjetlošću.Ima tu i tuge, pođeđe i boli. Tada oni postaje par koji uživa u blagodatima sinhronizovanog plivanja kroz prostor vrijeme.


Taj život je poput moje Modre rijeke ,što polako klizi kraj moga grada i sa sobom prti mnogo boli. Prolazi uzduž zemlje moje,da bi ga moru predala.Ne biva joj lakše.Toliko je boli  i mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.Sve su one okrvavljene.Neke i previše.Skoro da su izgubile svoju plavet.Ali sve su ostale čedne, kao Zemlja i Grad njihov. To im od Boga Jedinog Sveopćeg Dobročinitelja darovano.


Kao nama naša ljubav.Ovo je bajka o ljubavi u njoj mjesta krvavoj boli nije.Tu bol ćemo poleći u neku drugu bajku da tamo vrišti i sni.Sni i vrišti i svoju nestalu djecu traži.


Ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.


Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Te 1974. godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.Bile su to pjesme o našoj ljubavi mila.Indeksi su nas u stopu pratili sa svojim kvalerijama rustikanama i ljubavnim  baladamo.


Bile su  to prve prave, a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija  Julija iz romantičnih komedija.No,sve sve grlice naše su krenule putem sreće svoje.Da li su uvidjele da  romantične komedije ne shvatamo ozbiljno?


Mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Isuviše smo voljeli život da bi ga protraćili u plakanju.Ako želiti prekinuti snove i ljubav a  prizvati smrt, samo pozovite  njih dvojicu u pomoć.


Ponekad, najčešće uvijek, neka viša sila ili sudbina , u koju ljudi  smušeno vjeruju , odlučuju umjesto nas.


Sve što mi je ostalo od tebe, to je poneka ogrlica od staklenih perli, dvije pjesme ,tri slike i nebrojeno mnoštvo ljubavi i sanja.Sasvim dovoljno za čitav jedan  potonji život.


A poslije toga?


Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće što vratit se neće , kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.


Znali smo Putevi se ne vraćaju sa putanja onako kako mi to želimo.Postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove, gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.


Izgubiš nekog,ko ti je drag.Neko koga voliš bićem svim, skrene sa puta, koji vodi u središte srca ili barem u  naš Grad. U početku ništa ne osjećaš. Misliš, kako je sve lako i prolazno.


Onda se javi bol,oštra parajuća bol , što ledi mozak.Za njom tupa bol , koja guši i ne da da  se diše. Nakon nekog vremena panika,napadaji panike.Mnogo  napadaja panike jer se rađa svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga  što si imao,mislio da imaš i mogao imati.


Poslije panike dolazi praznina.Bujice praznine i bespomoći.Svuda hodiš i osvrćeš se. Ničeg nema.Samo se  vrtiš u krug.Poput ringišpila.Na sve strane lutaš i tražiš  . A svjesno izbjegavaš onaj pravi put koji može reći sve, donijeti istinu.No, tim putem ne želiš kročiti.Suviše je jednostavnno , amože još jače boljeti.


Nje nema.


Ti to znaš ,ali opet te nešto tjera u potragu.


Jedna završena potraga,još veća praznina.


I dok i dalje tragaš ,vrijeme prolazi.


Mnogo vremena prošlog.


Tada shvataš, da možda uopšte ne želiš da je nađeš.


Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena.Možda čak starica neka.Blijeda kopija one tvoje  tek procvjetale ruže  ,  onog vašeg  nasušnog ljeta.


Sleđeni mozak ledi srce. Postaješ usporen i sasvim nihilistički zombi, kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.


Samo duša i dalje rovari i sni – bajke prelijepe piše.


Bajke o kojima nikad i nikome  ne progovaraš.Muško si .Bol i nesreću ne treba dijeliti sa drugima.Oni imaju svoje boli i tuge.


Onda ,odjednom bude kasno za sve.Ti više vremena nemaš.Sebičan si, ne želiš da bajka  dođe do njenih ušiju.Sigurno bi  joj donijela mirise soli i ljubavi.


Bojiš je još uvijek je krhka grlica koja ljubavne vale sni i da bi je prizivanje ljubavi moglo skršiti…


Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.


Imati ljubav i   u srcu je  čitav život nositi je dar od neba,koji treba svaki dan milovati i zalijevati.Ne suzama ono su preskupe i bolne,već pjesmama,čežnjom  i molitvama.


Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si čitav život želio. Vrlo ironično.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posebice djevojčice su itekako iskrena.I znaju sve.


Milosnice se rađaju srcem punim ljubavlju. Srce je samo sluga duše pune milosti.Duša je dar sa neba koji se ne prekida.


Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu  neke plemenite bremenitosti i neizmjernog bogatstva.


Ono nemati poslije imati,  pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao. Kada se život zbraja,neko dobija a neko gubi.U pat pozicijama svi gube.


U  srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo ljubavi. Njega ne možeš potrošiti za svog vremena.Ti je daješ i poklanjaš,a ona se  jača i bujnija tebi vraća.


Obogaćen si toliko, da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.


Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima u čovjeku koji je imao pa nemao. Ljubavi, dobrote, čežnje i strasti se kotrljaju kao plimni valovi.A tek koliko nježnosti i blagostikoje ima pa te tjeraju  da poželiš te  darove poklanjati svim ženama svijeta.


Nekima; onim iskrenim i krotkim sebe  pokloniš. One to prihvataju kao sveobuhvatni dar, koji se vraća.


Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju bogatstvo.Neke se ,opet, nisu svikle davati,one i ne primaju darove.One se grebu o njih.Neke i ne znaju šta žele.


Potom , sažaljevajući sebe ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili  svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo. Nešto je stariji ,usukaniji i mrven tužniji.


Vrijeme leti.


U snovima nam se javljaju one djevojke,žene koje su nama svoje cvijetove poklanjali.Uvijek nam  izgledaju nježnije i lijepše; a mlađe i zaljubljenije, nalik anđelama.


Na licu stranca u ogledalu kupe se bore.Probijaju  sjedine.Vid se muti,misao se brka. Samo srce ljubavne pjesme grca,dok duša poslijednja tanga i bolera pleše.


Sni o anđelama vremenom postaju jasniji,svjetliji i bolniji.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.


Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu  i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama.


Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bi joj  mogao ikako pomoći?I nadanja – sve je u redu,ljubav i dječicu predivnu ima.


I možda se ponekad  sjeti mene.


A bilo nam je, bilo nam je lijepo,milo moje proljeće.


Onda shvatimo ,od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne. Blentovije.


Mi smo zeru pametniji.


Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.


Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše, nepopravljivi; ali u ljubavi nema ničega previše.


Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne zlorabi glagol kretati  i  postane kreten.


Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne in tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.


Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.I bajke.Prelijepe bajke.


Mnogo riječi nam je Milosti i Ljubav dala, čak previše,jer  ih mi ne upotrebljavamo ili ne znamo pravilno koristiti.Srca nam otvrdnu ili se zalede.A poneko ga i nema.


Bajku  je već malo teže ostvariti.


Žao nam onih koji je ne dožive.


U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,odakle vam  vremena za bajke – frajeru mrtvi.


Često prelistavam jednu uzvišenu mudrost koju sam kasnije spoznao:


„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to dobro za vas.“


Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomogne da svu ličnu bol,tugu i jad pretvorite u pjesme ljubavne.


Prava ljubav može pomoći da podnesete i ponesete mnogo boli,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molite i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njihove  i svoje.Dovoljno je pogledati prema nebu i već je dan mnogo plavetniji i osunčaniji.


I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi .da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.I tada se ta ljubav vraća kao krik ubijene djece,silovanih djevojčica i osakaćene ljudskosti.To boli.Ali to se može podnijeti, Bespomoćnost se ne može podnijeti.Ona ubija.


Jednog dana se probudiš.


Shvatiš da si sam.


Pitaš se nije li to bio samo san,a probudio si se jer čuo si da neko  leleče ,da je život san u kojem ljubav sni i svoje tuge odmara.


Tada  počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići mikrosekunde.Da bi opstali i preživjeli mi se poudasmo i poženismo.


U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju  bili su Baška baŠa i Davor. Neki se nisu nikad ubračili.Ubila ih prejaka riječ i prevelika ljubav.Ruke im još nekontrolisano drhte kad vade požutjele slike iz tajnovitih zakutaka svoje duše.


Znaju oni te likove.Predobro.Samo žele provjeriti da li se u međuvremenu pojavila barem jedna bora. Nije.Njihova ljubav je učinila nemoguuće. Podmladila je njihove ljubavi zauvijek.Kao i mi naše.


Osvrtali kao da se nikad  nismo.Znali smo, iza nas je ostala bol i tuga.Srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog  bola.Znali smo , rastanak od boli bi  značio bijeg od  dječačkih dana i snova ,kada sve bilo je tako tako lijepo, usporeno i umirujuće. I blagorodno.


Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.Kao da su je neki anđeli tesali i brusili  dok je nisu pretvorili u ledeni dijamant u kome je ostala  čista ljubav i milost.Da,  i snovi koje smo sa svojim i o svojim slatkicama snili.


Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.


Sva  ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali.


Sve ove godina.


Zbog tog djeteta ,te grlice i te djece, ona ili one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječenih ožiljaka u grudima.Poput ordena  okačenih u nutrini srca.


Što se desi srcu to ostaje  srcu.Zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.


Nisam te htio uputiti na Poa,Prevera,Jesenjina, Cvetajeve,Maka, Majakovskog, Sen Egziperija…


Bio sam sebičan, a ti premlada.Nisam htio izgubiti ni jedan tren sa tobom.A i boljela bi te njihova tuga i očaj.


I ja sam ih tek upoznavao,a najviše  si mi ti pomogla da ih shvatim i prigrlim. Da nije bilo moje samoće teško bih ih razumio.


Bila si suviše mlada za nestvarne svjetove ljubavi i bola . Mislio sam imaćemo vremena:Kasnije ću te ili češ se sama  uputiti u nestvarni vrtlog ljubavi onih drugih malenih ,  voljenih i do nevinosti naivnih djevojčica – Anabel Li, Ane Snjegine, Barbare, Marine.Taide,Ramedis…


Bilo mi je drago što nisam.Izbubio bih mnogo radovanja.Izgubio bih dragocjeno vrijeme  utkivanja tvoga lika u srce. Tvoje ljubavi u moju dušu. Snova u naše dodire.


Jednostavno –  bio sam sebičan.


Poslije  sam saznao da je tvoje vrijeme ,za naših dana , već  bilo prožeto tegobom i tugom.Zbog toga su mi draža milovanja tvojih  malenih ruku , ljubavi moja.


Sutradan se budimo,svako za sebe.


Sneni od snova,topli od sanja,ni gladni nismo,skoro da bježimo.Da ,djeca se ponovo igraju i jure,sada već i kradu.


Nesvjesni prisustva mnoštva, započinjali smo svaki dan put šarenih leptira što miluju cvijetove  i utapaju se u njima,


Ne bojim se da se jednog jutra neću probuditi.Bojim se da ovaj testament neću završiti.


I shvatim:“O milo moje, pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam,tad bila si dijete.“


Ti se sjećaš:“Nema veze mili moj,ni ja o tebi,ti si kao dijete malo veće.“


 Mnogo mi nedostaje ta godina mila moja.Mnogo mi nedostaješ jedina moja.Nikad više sunce, mjesec, zvjezdice,maglice,more i pijesak nisu izgledali ni mirisali isto.Možda i jesu,ali ti više nisi bila dio tog blistavila potonjih  blistavih dana.


Ponekad,samo ponekad , i to u pravo proljeće sam dao naslutiti mirisne valere krajolika  ljetnih dana našeg proljeća.I to je jedan od razloga što volim djecu cvijeća i cvijeće.Njima se proljeće dešavala kada i nama naše.


I isti kraj nam je namljeno.Te godine su počeli da nestaju i njih i nas.Oni su se izgubili.Mi  smo se zagubili.


Boli sve to, ljubavi moja i nedostaješ mi.


Mnogo mi nedostaješ maglice moja.


Ni plakat ne mogu.Nisi me tome naučila.Ti koja si radost moja,ljubavi moja.


Još uvijek se smijem i radujem.Samo se više navlači neka magla.Bojim se neću moći da pratim tragove tvoje u bespućima snova.Tek da znaš,toliko ih ima – bespuće.


Tvoje oči i osmjeh tvoj još uvijek imam.I poljubac osjetit mogu.I tvoju ruku na mom licu.Tvoje ruke male na mom uzdrhtalom tijelu.Tvoja ruka u mojoj ruci.


U snovima malo teže mi je naći tvoj vrat,ramena ,grudi.Još teže ono o čemu ne smijem pričati , a trebao bih , istine radi.. Uglavnom to mi nije žao.Možda bih  bio samo jedan od onih koji su upraljali  nevino dijete, prelijepu djevojčicu moju.


Naši su susreti,divni susreti, bili nježni kao preplašene srne dah.Kada djeca otkrivaju novi svijet, ne vide strah, igraju se i jure, ali  ne žure.


Kad bi ih pustili igrali bi se svaki dana za danom,neprestano dok ih silom ne preobrate u zamišljena i gruba bića  nalik ljudima.


Mnogo mi nedostaje to proljeće, kad bježeći od svih, završavali smo naše noćne na susrete pješčanim plažama ljubavi.Dovoljno si se davala da još uvijek osjećam miris djevičanskih ljubičica i rose pupoljak ruže na usnama.


Dok otklanjam poslijednje oblake, iz naše bajke, neću ti  reći hvala za sve što si mi ili nisi dala.


Ja evo, Bajku o nama, o petnaest dana proljeća naših samo za tebe pišem,ljubavi  moja.


Vesna Morena S. Plavetna duga  Prava ljubav


Sretni ti blagdani mila moja,gdje god bila.

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Bleki – Zaroni u Ocean Tišina i sni
			

						

				  By     Pjesme   			

			
		
		

			  
						
												

						
 


Imam čitav Ocean za tebe


koja sa Nebom tajne dijeliš


a ih meni poklanjaš


nježan je i mio


eho snova odzvanja


dok imenom


Tišina i sni


o tebi oduvijek sanja


 


zaroni mila


u plavet moje duše


ne boj se


tamo je Nada moja


samo lepršaj i voli


možda je sretneš


i vratiš mi je


ljubavlju svojom


u mom Oceanu


Ti sve možeš




















												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Petnaest dana proljeća – Dio VII
			

						

				  By     K'o fol roman, Petnaest dana proljeća   			

			
		
		

			  
						
												

						
 


Dan šesti


Sve se normalizovalo.


Ti i ja smo zajedno.


Ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.


Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.


Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica. Kako ćeš ba grdelinku u kavez zatvoriti.


Čini se teško breme nosiš.


Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No, to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati , ni znati.


Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.Ni kakav je svijet.


Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli.Nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako, da bi na kraju postalo zašto.


Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se – eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto, iako ga u duši nosimo.


Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto. Odmah od prvog dana sam bio svjetan toga, jer ti si moj život.


Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.


Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače  niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.


Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me,do tebe  samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.


Ako se dobro sjećam tvoj otac je bio inženjer.


Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene.Njome si govorila ne,stani,nemoj molim te.


Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se. Tebi princezi , djevi moga života.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke.


Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi.


Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli. Uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne. I staklene perle su se pretvarale u niske bisera.


Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja.Ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi tog našeg proljeća i tih , samo naših dana.


Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više, i sve vrelija svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi ,za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni, za tebe jedina moja.


Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.


Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje. Život je kao vuneno ćebe od stakla.Oštro, meko , prozino , opasno i stalno grebe. I lako ga skršiti u komade.


Ti to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,i čista pred mene stala.


O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu, za mene, za moju dušu. Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja .To tvoje dječije srce i duša nježna nijsu znali.


Oh ,Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno i sneno od sanja.


Eh ,Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla i bol.


Iskreno se nadam da su u tvojem životu ,poslije petnaest ljetnih dana proljeća, moje molitve uslišene i da si bila sretna.


Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.


Zaboravih na molitvu što rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.


Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.


Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Da , da , i nježe moje djetinje srce.


Ne nije to bio jedan utisak.Bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.Bilo je to jedan raskošni petnaestodnevni tango,dostatan za slijedećih pola vijeka samoće.


Bili su dani susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala.Bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako , kao dašak vjetra ili dahduše tvoje – darivala.


Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da možda nećeš  moći doći.Tačno na vrijeme,i kao uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.


„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“


– šaputao sam.


„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“


– smijala si se .


Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje tu nije bilo i bez prestanka me gladala u oči.Smiješila se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.Privija se uz mene ,govorila mi:


-Mili moj,molim te ,nemoj mi nikad pobjeći.


-Neću mila,zasigurno neću.Molim te zagrli me i sve će biti u redu.


Ipak,nije bilo.


Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje .Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram  da tugu odagnam. Upijam one usne što nekad ne umiju da se zadovolje.Ljubimo se i ćutimo zaleđeno vrijeme, koje kao da želi zauvijek stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.Mi smo zagrljeni,okrenuti ka moru,suncu i valima.


Sunce boje rubina uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja, po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se, svakim lahorastim mreškanjem vjetra, prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.


Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno, uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.


Ti me upitno gledaš?Kao da želiš da poduzmem nešto.


Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,ne želim zaustaviti Bolero odvraćam pogledom.Sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu , da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.


Spašava nas Mjesec.


Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer se pojavljuje novi akter  ove bajkovite noći, nestašani, nasmijani Mjesec. Mjese3c stvoren radi nas.


On je veliki krvavi  mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more, u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.


Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano prelijevaju  i klize.


Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara onaj isti  blistavi put.On je  posut biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama, tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama i hoće da nas zarobi u svoju mrežu.


Mi nemamo ništa protiv i znamo da ne miožemo odoljiti toj ljepoti.


Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.


Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.


Sada znamo kako se duše spajaju.Osjećamo isto i vidimo da nas srsi dodiruju i ježe.Mi smo opijeni i nemoćni.Moramo se poljubiti,ali na ovlaš i kratko.Osjećamo se posramljeni. Ljudi su brzopleti i kvare ugođaj koji im Nebo nudi.


Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih, bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se i žmirkaju  za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.


Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.Djeca to osjete i raznježe se kleknu na svilenkasti pjesak i zahvaljuju se Milosrdnom  na Ljubavi i Milosti.


Molitva zahvalnosti je izvirala iz raznježene duše i plačnog srca i mi  smo osjetili da smo spojeni ljubavju  za čitav život.


Krešendo.


Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica u moru izvodi ritualni ples plodnosti,kojim želi  pričestiti našu ljubav.


Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.


Mi smo zanijemili.


Da li to Mjesec ili Ravel lude?


Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.


Ruke se dodiruju.


Poljubac?


Ne,još!


Dvojba,ne ,nimalo.


Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.


Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.


Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.


A onda?


Bolero skoro da vrišti.


Klizi – Vivo,vivače!


Mjesec okreće glavu.


Prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.


Samo maglice trepere.


To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.


Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.


Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.


Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?


Zbog onih letećih ,svjetlucavih  odsjaja što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.


Činilo nam se da vrijeme nije bitno.


Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica, zvjezdica, mjeseca,bolera i nas.


Bolero posustaje.


Usne su rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.Oblak okreće leđa i zastaje.


Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.


Proljeće i dobrota.


Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja.


Bolero  nošen vjetrom nestaje.More se talasa. vali se pjene.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.


„Mila moja, sada bi nam dobro došao kišobran“


– kažem ja.


„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu suncobrana“


– kažeš ti.


A nama ne treba kišobran.Nama nedostaje igra.


Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj pjenušavog  mora.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela,Ali, znam da je sreća blag izraz za ono što osjećam prema tebi.


Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.


Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.


Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao, naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,


Na obzorju je zlo izgubilo trag.


„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.


„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.


Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi  sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu:


Obala pusta,obala vrela…


Ja samo mogu da dodam:


-Bila je to noć stvorena samo radi nas,jedina moja.

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Crno –  Reminiscencije mahalskih tinejđera  / Crna boja
			

						

				  By     Magazin, Restlovi   			

			
		
		

			  
						
												

						
Crno nije ništa drugo do alter ego crne boje.


Uz Crnu boju veže se snaga, elegancija, formalnost, smrt, zlo i tajanstvenost povezana sa strahom od nepoznatog .


I kada to ne misle ljudi imaju izuzetan smisao za humor. To su nazvali crni humor. Da li to znači da ima i bijeli humor. Ne, osim ako nije riječ o snijegu.Ako se sniejg otme kontroli   postaje dostatan za crnu hroniku. Po nama bi crni humor zapravo trebao biti bjelkasti humor. To je boja leda ili ubitačnof snijega, a crni humor uglavnom snježi i ledi.


Crno i crna rupa nisu drugovi.


Crne rupe su posijane diljem univerzuma. O njima čovjek ima malo znanja. Mi vjerujemo da ona nije Crna. Čak naprotiv . Mislimo da je njoj Gospod u svojoj sveobuhvatnosti dao jedno od najposebnijih i najplemenitijih  uloga u univerzumu – ordžavanje balansa u nebeskim putanjama. Samo je ljudi sa crnim mislima tako zovu.


Količina energije koju ona isijava mora ubiti i upiti svo crnilo i blizini. Tu ima još jedna mala zgodica. Crna rupa je prolazna. Crno nije. I postojaće i kad Univerzuma više ne bude.


Zapravo vjeruje se da je prije Big Benga u nekom nepoznatom trenutku iz Crnila rođen ovaj, nama jedini poznati univerzum.


Crno , po ljudskom nerazumu ima još negativnih konotacija. Sve one su vezane za čovjekovo djelovanje i razmišljanje.


Crna označava moć i autoritet; smatra se da je crno vrlo formalno, ali i elegantno i prestižno; crna kravata, crni Mercedes, crna udovica, crna opatica, crna feme gatale. Čak i za Sotonu tvrde da je Crn. I figurativno i faktički.


Crna lista, crna košulja, a ima i neki crni prišt i crna kuga. Na zastavama i grbovima je simbol žalosti. Mi ne mislimo da je tako.


Zar bi časne i prečasne žene nosile crne halje da one dozivaju tamu. Zar bi u nekim vremenima, školarcima oblačili crne odore, da  crno predstavja toliko zlo. Zar bi domine oblačile crno da je to zlokobno.


Crna daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost. Crna odjeća čini da osoba izgleda mršavije, a lik topliji i dostojanstveniji.


Prilikom dizajniranja umjetničke galerije, crna ili siva pozadina bolje ističe ostale boje. Crna u kombinaciji s crvenom ili narandžastom – drugim moćnim bojama – daje vrlo agresivni uzorak i vrlo iluzionistički ekspresivan učinak.


Sada, kad smo odredili osnovna ljudska razmišljanja o Crnom možemo nastaviti eksperiment.

												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Bajka o petnaest dana proljeća – VI dio
			

						

				  By     K'o fol roman, Petnaest dana proljeća   			

			
		
		

			  
						
												

						
 


Dan peti


 


Sutradan  nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela. Nije te puštala iz vidokruga. Iako su mnoge bajke  govorile o tome, tek tada sam shvatio zlo i tamu koje neke spodobe  nose.


Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao da su dobro i zlo poput sportaša različitih atletskih disciplina:sprintera i trkača na duge staze ili maratonca.


Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto.Uvijek simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje na njegov izvor. I tada treba spominjati ime Božije radi vlastitog dobra.


Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To je još uvijek normalno u SAD deklaratoru demokratije. Crnački i bjelačke bolnice. Crnački getoi i bjelački bastioni, a između nečiste zastave duginih boja.


Inače čitav život Bessie , kraljica bluza je u ime naroda svoga i svih porobljenih i potlačenih krvarila . Dušu istakala u svojim pjesmama i nudila nadu i ljubav. ono što je njoj izmicalo. Uglavnom.


Dobrota je poput maratona i maratonaca :spora, dosljedna, temeljita, uravnotežena,spokojna,uglavnom i sistematična.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.Dobrota je utkana u biće svakog časnog čovjeka.


Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija bilo bi lijepo da se prisjeti.I njega su te davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većina se ljudi plaši ili strahuije za budućnost.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:


-Šta ako me se ne sjećaš?


-Šta ako me se sjećaš a zaboravljaš uspomene?


-Šta ako ni snova nemaš?


-Šta ako si ravnodušna?


-Šta ako… dalje ne smijem da mislim.


Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Raskidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Valja se kao lavina brzinom neupitnom svakom razumu. Mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto lijepo od tog – ako ispliva.


 


Mnogo puta sam htio  nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali nisam  znao ni  kako,ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni, nadajući se da još uvijek krik  onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni grajom do tebe mogu dovesti.


„Ništa se ne boj mila moja.Ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te molitvama uz Božiju pomoć  čuvam,ljubavi moja.“


Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra:Činilo mi se da se nisi ničeg bojala. A bila si diejte.A opet, u trenucima nježnim , ludastim ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.


Djeca se ne boje ničega,strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo neke zle tete i još groznije čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju sijača straha.


 


„Obećanja su šuplja priče.“ kako  bi ti govorila.


„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.


 


Nisam te uspio zaštiti dijete moje.Obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.


Pričati o tvom životu mi teško pada,boli i ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu  kao čovjek na infuziji , od  koje srce ne smije da mu  stane.


Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno , ali nadam se da si me poslušala..


Nekad kasnije sam saznao da si  šest godina gledano od  ljeta naših proljeća otišla na zapad.


Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenom i ponekim prekovremenim satom,sve dok mu ne istekne ugovoreni rok.Prava jubav je , jedina  moja , laka kao tračak sunca ,kao smješak mjeseca ili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan , plus koji san , koje milovanje pride – i nema rok trajanja.Vječna je.Pitaj mene. Moja , još uvijek bjeličasta  nutrina , će ti sve reći.


Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem što sugerira zaobilazak istine.


Ako se sjećaš ,tog ljeta , prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza broj dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru  mog ulaza jedan.Sreli smo se kažem,a istina je da smo se sudarili.Bubnuli jedno u drugo.Nije bitno kako,zašto ni tko je učesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba su nam podapeli nogu i htjela su i učinili da se sretnemo, pridržimo jedno drugo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i  kažemo:


“Pardon mili.“


„Pardon mila.“


Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe. Tako prirodne , tako čiste , blage,sočne i naše i odredile nas.Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.


Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina  bio u modi.Dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju tamnu kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći  plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice,  na kojima su iskrile oči , duboke , tamne i vječne kao ono naše nadolazeće večernje more.Ti i brat ste u ruci imali i ozbiljno kao i sva djeca lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.


Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči. Upoznavanje lijepih i nježnih ,tek probuđenih krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi.Sasvim nenametljivo i kao fol logično.


Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku, djetinje pitaš:


„Šta misliš koliko godina imam?“


Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:


-“Šesnaest.U,pravu sam zar,ne?


Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest godina,kao mnoge  druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.


Zatečena si,(ja to tada ne znam),okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni , mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat.Jedan od anđela nas  opet spašava. Podstaknu tvog brata  i on reče tvoje ime. Zaustavi tvoj niječni  pokret glave i pita:


“Mogu li sad mami ići?“


Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:


-“Da.“


Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni  a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći  kad sve je vrilo, a koprnice digle ruke od nas.Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.


Spoticanje,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima,  klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko smicalica da bi se zapisani usud obistinio.


Onako usputno , povjeravam ti jedno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila ljubavi i dobroti. Milostivi i vi.I još neke koje žive u meni. ljepota kojih više ni.


Nadam se da si dobroti i ljubavi uspjela naučiti i nekog drugog , jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor  ljubavi i dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.


 










												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera  – Crno i crnilo
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljepota   			

			
		
		

			  
						
												

						
Crno i crnilo  


Stendal je preteča Ničea. Umro je dvije godine prije nego što se rodio filozof koga je Benito Musolini neobučno cijenio. Ni Niče nije mogao crniti stvarnost  kako je ljudi mogu ocrniti. Zapravo stvarnost je malo kriva. Ona , ni kriva ni dužna  , postaje saučesnica zla po htijenju poganih, pohlepnih i bešćutnih ljudi .


Oktobar 1929. je rodio crni utorak u SAD i diljem svijeta. Haos u kretanju kapitala vodio je strmoglavo niskim indeksima vrijednosti tržišnog kapitala.Slom tržište dionicama i drugim vrijednosnim papirima vodi do nezaposlenosti i očaja najsiromašniji populacija. Čak i mnogo bogatiji nisu bili pošteđeni agonije beznađa , bijede i siromaštva.


Skoro se niko ne sjeća vremena tih događanja kada se samo u jednom danu „crnom utorku“ promjenila demografska slika širom svijeta, posebice u SAD. I tumbe okrenula živote desetine miliona ljudi, gurnuvši ih u najdublje ponore  tame i crnila. Do gladi i umiranja od gladi.


Amerika tih godina (1929.-1933.) više nije bila željena  zemlja velikih gradova na čijim pločnicima rastu zeleni zlatnici.Nije više bila eldorado – obećana zemlja. Postala je zemlja kolona ljudi  koje su lutale širom sjevernoameričkog  kontinenta u potrazi za poslom, kojeg nije bilo. Kolone su se razlijevale na sve strane poput paukove mreže. I zaista ljudi su ličili na muhe bez glave , koje se zapliću u toj mreži.


Pomoći nema, ali se ide naprijed. Tvrdoglavo i beznadežno.


Ljudi marširaju sa sjevera do juga pa se vraćaju nazad na sjever. Oni drugi idu sa istoka na zapad,pa se ponovo vraćaju na Istok. Mimoilaze se, nemaju snage ni da razmijene koju riječ. I boje se. Da jedni drugima mogu reći samo tri riječi:


-Nigdje nema posla.


Prvo su započeli traganje za korom hljeba vozeći se u automobilima i kamionima. Brzo je nestalo novca i benzina, okrenulo se na lutanje zaprežnim kolim, civarama ili jednostavno i najmasovnije i najrentabilnije: lagano – pješice. Sa imovinom i krpicama koju mogu tegariti na leđa.


Tako se sporije i lakše umire. Od gladi, ponekad od tuge , malčice i od iscrpljenosti. Korice hljeba nigdje nema. Ni mekinja. Svuda je crnilo i tama. I smrt na svakom raskršću. I prije raskršća. Da, i poslije rakršća i na sredini puteva i na svakom koraku.


Smrt je imala toliko posla da se umorila. Često je pogledavala ka nebu tražeći pomoć. Nikakvog znaka. I šta će, nego nastaviti raditi svoj posao. Čini se da  u takvim vremenima samo smrt ima stalno zaposlenje. A njen očaj nadmašuje očaj umirućih.


Pored puteva, ostavljeni kamioni, automobili, motori i krstovi. Mnogo krstova. Milioni. Veliki krstovi za odrasle. Mali krstovi za malene. Ovi maleni su višestruko brojniji.


Imam jedno sjećanje o tim vremenima.


Dugo sam razmišljao da li da vam ispričam priču koju sam slučajno saznao. Boli me i sama pomisao na nju.


Zapravo, ne znam kako  mi je u ruke dospjelo par listića, ispisanih nevještim rukopisom koji je miješao američki i Bosanski jezik. Američki Bosanac piše nekome (vjerovatno braći , roditeljima i sestri – oprost moli):


…


Ispovjest Ismail Šaban Hadži Hasana ( fragment )


…


 


„Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama.


Ne, ne znate.


Oprostite mi , ali malo vi o tome znate.


Malo ih je koji imaju to znanje. To se ne nauči. To se jedino može iskusiti.


A možete li zamisliti kada vam četiri male ljubavi umiru na rukama.


Ne, ne možete ni zamisliti da toga  ima.


Znate li vi kako vas sve boli, sve umire u vama ,a vi se igrate radosti. I to četiri puta.


Ne, ne znate.


I bolje vam je. Ne biste to mogli preživjeti. To može osjetiti  samo onaj  koji to iskusi.


Vi vidite život, male ljepotice se polako tope. Postaju vazdušaste. Pretvaraju se u providnu paučinu jer danima nisu jele. Gladne su , ali hljeba ne ištu. Toha su jednom imale. Željne su ponoga što nikad okusiti neće.


A vi morate pjesme i priče ljubavne da im pišete i pričate.


Prerasle su uspavanke i bajke.


Hoće da  im pričam o ljubavi. Jer u mojim riječima i bajkama  je čitav njihov život, koji neće proživjeti.


Znate li to kad im pjevate, voljećete ih do kraja života, jer one tako žele, a život im izmiče.


Ne , ne znate.


Malo je sretnika koji to znaju. A znaju da voljeće se i poslije života.


Imao sam četiri grlice mile. Sve jednako lijepe i ne zna se koja je ljepša od koje.


Tri male očeve bebice.


Imao sam ljepoticu ženu,moje radovanje.


Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to posljednji put.


Ne, ni to ne znate.


Nemojte ni pokušati. Slomiće vas.


Sve u vama vrišti, a vi ste delfin što uranja u plavet dubine, dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji koji hoće da plače i raznese vam tijelo u paramparčad.


Znate li kako je biti bespomoćan dok njih glad boli, a neće da vrište, jer ponosne grlice su ona. Na oca i na njegove priče o stečcima i Modroj rijeci.


Ne, ne znate.I bolje vam je.


Nemojte ni pokušati zamisliti. Budite ponosni na stećke i Modru rijeku jer će vas uvijek čuvati i braniti od zla.


 Niko to ne može pojmiti , osim onih koji znanje u srcu nose. Njima će biti zeru lakše. Vratiće im prizore davne zapretene u damarima istetoviranih čemerom. Nije važno što su tužni i što bole. U njima je sva ljubav i život voljenih.


Jedino vam preostaje, da ih zagrlite, nježno kao bebice, jer sve ih boli. I život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti. Ponajviše glad  za životom koju nikad neće moći utoliti, jer im vrijeme ponestaje.


Znate li kako izgleda kad bol od gladi umine i ljubavi male, i ona velika usniju.


Ne ,ne znate.


Jer, niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih i crnih sa rukom u ruci, dok one odmaraju do sljedećeg jutra do sljedeće boli.


Ne, nikako se niste molili, jer bi vam se srce slomilo, što molite Nebo da ih uzme što prije, samo da ih glad i život koji nestaje manje boli.


Da li znate kako je to kad shvatite da one znaju da je zadnji dan došao , a smiješe se na vas..


Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.


Svjetlost je prisutna. Čitavog našeg puta nas je pratila. Nestavarna bjelina koja titra i nježno kao treptaji lahorca  za nama lebdi. Toliko je umilna i lijepa da bi se čovjek najradije uronio u nju. Ali ga strah, suviše je vezan za ovaj život i tlo kojim sve umornije i pogrbljenije korača.


Tu svjetlost ponekad obliju plaveti i rosa. Naučili smo da je tada tužna. Neko je usnio dubok san i posadili su novi krst pored puta. Djecu su obično sahranjivali u sred neke mirisne livade sa cvijećem, koje bi preko noći naraslo.


Ja sam pomagao koliko sam mogao. Zanat mi je to. Drvodelja sam. Priučeni. Mortao sam se priučiti. Dobar sam čovjek , a jedino sam u ovom vaktu mogao pomoći nesretnicima. Lako je za djecu sanduk napraviti. Ali i najteže. Nema tu posla i treba tako malo materijala. Par daščica.Uredno ih posložiš u tabut tahtu,a ona mokra od suza koje ne možeš zaustaviti. Postaješ robot koji se više i ne pita šta je to djetešce ikom skrivilo.


Znaš da se i prelijepa i nježna  Smrt prestala pitati o tome. Ali ni ona se nije naučila kako zaustaviti suze kad malena bebica umire jer majčine grudi su presahle od hgladi , a mlijeka , kapljice bijele tekućine koja život znači, nigdje ni za ilađa ni.


U mojim ušima je uvijek neka naša sevdalinka, neka sjetna sefardska   balada ili kancona, nježna i mirisna svirala dok su prelijepe oči mojih ljubičica u snu smiješile.O , i sasvim spokojno umirale. Jedna za drugom. Uvijek sam znao kad je ljubav pobijedila.


Najsvježije se sjećam smrti najmlađe ljubavi. Sjedili smo oko vatre. Sisali smo neke suve slamčice da zavaramo stomak. I do vode je sve teže bilo doći.Kao da su se putevi gladi i bijede urotili protiv života i vodili sve dalje od vodenih tokova.


Mjesec je lebdio. Zviježđe žmirkalo, lagani vjetrić je pirkao. var+tra je lagano pucketala. N anjoj sam neke mlade kore roštiljao. I njih je bilo sve teže nači. Mnogo je gladnih prolazilo tim izgubljenim putevima bez nade , poločanih kostima i krstovima .


Ostalo nas je troje. Moja malena, moja mezimica. Najmlađa,a najduže je izdržala. Moja velika malena, moja  ljubav, mila žena moja ,više nema ni snage da gleda i miluje kćer koja mre. I  ja, luda koja je pošla u novi svijet, jer je čula da u njemu zlato na svakom koraku viri, samo ga treba iščeprkati i pokupiti. Jeah’ , kako nije.


Malo, sa strane,  nedaleko od naše svjetlosti u prozraćnom žbunju plakala je smrt. Prelijepa u bijelim velovitim haljama , strpljiva , očajna i pokunjena. Bespomoćna u svojim iskonskim ovlastima. Svjetlost joj je prišla   i znam da je zamolila da prošeta u zvjezdanu noć , obriše siuze  . Nikako ne pristaju njneoj ljepoti. I neka se  osvježi. Niko joj neće pobjeći. Smrt bi se postidjela i izgubila u Crnilu .


I onda se muzika polako utišavala i mješala sa blagim noćnim povjetarcem gubeći se u preriji , ka nekom drugom bivku gdje još jendo biše polako pada u samrtničku agoniju..


Malena je zaspala i više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila gladna i umorna. Želio da je to bude san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, a muzika je sama lelujala.


Ponekad bi se čulo i Alelujah, što stidljivo je dolazilo iz tame noći.


Ljubio sam joj rukice. Vodom kvasio usne, želeći joj dati godina svojih. Milovao kose koje su sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je volim. Da je ona moje malena što mi život  znači. Ali, bebica moja bila je tiho i   postajala je sve  prozračnija.


Vatra  se skoro ugasila, pogledao sam  u ženu. I ona je usnila. Otvorio sam i Kura'an i Bibliju, moje utjehe i zalegao kod malene. Još uvijek je bila tu. I osjetio sam da Svjetlost bdije nad nama.


U glavi mojoj misao umetnuta:


-Oprostite dobri ljudi. Sada ne razumijete, ali jednog dana shavtićete da je to najbolje za sve. Sve počinje i završava  u sveznanju milosti i ljubavi Božije.


P


Mostajala je sve blijeđa. Vidim svjetlost joj  prilazi i ljubi je. I suze koje ne žaluju, već slave život, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim i slutim riječ:


– Oprosti mi Oče. Nisam ništa zgriješila.


Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da smo tu.


Ni uzdah nije pustila.


Tek jedna grlica plava mi slijeće na lijevo rame. Kljunom mi dotiče usne, vesela je, razigrana, ali znam da mora ići.


Odlerpršala je.


Dugo sam  je čeznutljivo gledao i mahao, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih, koje iz vedra neba , poput slavljeničkih iskrica  zapadaše po nama.  Malena je leprešala ka nebeskim dverima. Ne znam šta mi je. Nema sunca, a meni oči vlaže. I potocima niz slice slaze A mislio sam da sam sve suze isplakao.


Moje su molbe uslišene.


Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć.


Smrt je kasnila jedan dan.


To je bio njen poklon mojoj malenoj. I mojoj ženi.


Ona je umrla sljedećeg jutra. Tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali. I ovaj posljednji.Onako kako je to uvijek željela. Mlada i lijepa i poslije noći ljubavi.


Kada sam Malenu pokopao, malo dalje od puta u šumici sa ljubičicama bio sam malo  umoran. normalno i gladan, ali sam ipak zaspao. Odmah do žene, pazeći da je ne probudim. Nisam želio da i ona tuguje.


Probudio me glas  ljubavi i čežnje.


–  Mili dođi mi i zagrij me. Malo mi je hladno.


Legao sam uz nju, čvrsto je zagrlio, da mi  i ona ne pobjegne.


–  Mili moj, hoću da ti pričam o onoj noći kad smo prvi put ljubav vodili.


Htjedoh reći:


–  Nemoj mila, štedi snagu.


No, znam ne bi bilo nikakve koristi. Kad moja ljubav nešto naumi to tako biva. Jer ona nikad ne griješi. A sad je i tako dockan za sve.


Ili nije?


– Znaš mili, u svoj dnevnik sam sve zapisala. Evo ti ga pa mi čitaj, evo odavde gdje mi je kažiprst legao:


“Ustaje, malo mi pomiluje grudi, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Štiti moju nevinoszt.Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri.


– Bože mili, kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boli ta ljubav.


Ne znam odakle mu to, ali on nije htio da bude talijanski žigolo, on nijje htio da bude nalik francuskim ljubavnicima. Negdje je o tome nešto čitao. On je htio da bude samo jedan bjelavski mahalaš , koji zna znanje  i koji je na privremenom radu u zemlji popločanoj zlatom. I uredio je da noć ide tim tokom.


Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasuo dva konjaka u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srce , od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju onih žestokih francuskih cigareta, blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno, sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorio bi kutiju, stavio dvije cigare usta, pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu, onu ljubavnu od srca. Sebi onu desnu, nevjernu skitalačku.


Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, nije mi prijala.


– U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj manji dim.


Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.


Tada počinje igra rozaklije ,ribizli, baklave i tulumbe.


Jedno zrno grožda ja njemu,on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni i tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljupca. Ja njemu jedan, on meni jedan. On bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio da mu i tulumba ili baklavica ispadnu. Onda bi ih tražio, dotaknuo bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.


Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne promašio i u lice, uši, vrat i grudi me ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .


Odjednom sam  naga i uzbuđena, a da toga ni svjesna nisam. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo te večeri.”


I dok završavam čitanje, vidim da ona stvarno vidi i ležaj, i svijeće, i grožđe i ribizle, i Curvoasier i Gitanes i da se zanosu uvija kao da je mazim. Znam da me želi i ruke mi pruža i ja joj se priključim.


Meni nije padalo na pamet da bih mogli voditi ljubav. A evo mi je vodimo, i isti žar iz nas izbija, kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, ona ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti:


– Mili, moj. jedini moj, volim te – navsegda.


Ona me ljubi i ljubi, nježno miluje i pripija se uz mene  se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja je stišćem i ne dam da mi i ona ode.


Otvaram oči, i vidim da se ona smješi i kaže mi:


– Volim te ljubavi moja jedina.


Zatim je  klonula.


Da i ona je usnula.Nisam sebičan bio. Nisam je zadržavao. Pustio sam je da odleprša u susret našim sjevojčicama.


Pokopao sam je pored kćerki. Na grob sam joj stavio  mali drveni nišan nalik ljiljanu. Taki je i ovdje naš običaj.


I ona je bila moja malena djevojčica.


Rastali smo se se u blagoslovljenoj noći.


Bože ljubavi i milosti  molim te, uputi me da ti se zahvalim na blagodatima kojima si me darovao.“


****


Žig na pismu govori da  mu srce nije  prepuklo.


Valjda je imao dovoljno uspomena da nastavi živjeti i sanjati.


*









 






												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Bajka o petnaest dana proljeća  – Dio V
			

						

				  By     K'o fol roman, Petnaest dana proljeća   			

			
		
		

			  
						
												

						










Dan četvrti


Bili smo u moru, sami ,daleko od obale.


Tog dana sam te prvi put poljubio.Blago,nježno,skoro ovlaš.Nisi se bunila.


Oči si zatvorila ,da bi taj srećni tren u dušu utkala. Bio  je to tvoj prvi poljubac. Mnogo kasnije si mi to priznala.Bilo te stih. Eheej , imaš petnaest godina i par mjeseci a muško te niej dotaklo.


To sam odmah osjetio,kao i to da si za ljubav,za poljubce rođena.Kako si samo prirodno prihavtila moje usne,kao da su se uvijek dodirivale , kao da su oduvijek bile samo tvoje. Tako se to desi. Kad se dvoje zavole njihove usne su iskonom predodređene da budu par. Da budu jedno.


Nadam se da ti je još u sjećanju mekoća i vlaznost tog poljubca. I onog drugog, malo dužeg. Još nježnijeg i snenijeg. Nisi se plašila.U srce si ga unosila.


Tada si oči otvorila. O kakve su ti  oči ljubavi moja. Prelijepe i čiste , jasne i duboke, prozirne i ozarene; nalik mojim. Smeđe i crne i sa jedva naslućujućim ljubičastim sjajem koji hipnotiše i miluju.


Gledali smo se. Neko bi rekao blizanci smo i vrisnuo ,  prstom pokazivao na nas  – incest pravimo.  Takav je svijet. neuk i nerazuman.Ne shvataju da su dvoje koje se vole povezaniji i sličniji i od sijamskih blizanaca.


Duboko smo disali,zaronili bi i dodirivali se. Ne ! Vraćaju mi se sjećanja. To si me ti  u vodu gnjurala. Možda si se svetila za krađu prvih poljubaca? Zatim bi izronili, mokru kosu sam ti sa lica sklanjao, ti si se uz mene pribijala, pogled sakrivala.Ne od stida. Nisi se stidjela. Nisi željela da vidim suze u tvojim djetinjim očima. Suze radosti i suze straha.rRadosti jer voliš i voljena si. Straha – oni koje voliš nepovratno odlaze.


Nismo ništa govorili. Riječi su bile suvišne. Naša srca su ubrzano kucala,priljubljena jedno uz drugo. Iako malo toga znamo o duši, vjerovali smo  da se naše tada stopile.


Kažem naše duše se stopile, jer sve oko nas je bilo blještava svjetlost.U toj svjetlosti tek otkrivene blagosti osjećaja  polako nadolaze, izviru iz podsvjesti bića ,koja prvi , a možda i jedini put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.


Jedno od nas zasigurno jeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja u ljubavi je rijetko znak  odobravanja. Najčešće znači bol koja nosi tugu.


Iznad nas galebovi lete. Gledamo u nebo, u sunce, možda i u nešto iznad. Molili smo se. Nezavisno jedno od drugog , a sa istom mišlju. Bože jedini podari joj/mu milost. Pod nebom mnogih galebova krik, spuštamo poglede, još uvijek se držimo za ruke, zbunjeni samo, gledamo se i smješkamo.


Tvoj glas je promukao:


“Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću.“(mlađahna poetesa ti)


Moj je nešto dublji:


“Žele da se okrznu o našu sreću.“(ko'fol poeta ja)


Bili smo naivni. Iako ne izgledaju tako, galebovi su samo nevaljaste i zloguke ptice, Strvinari i ubice.


Prsnemo u smijeh. Ponovo sve je u redu, nema više zbunjenosti. Život teče dalje.Ljubav cvjeta – rekla je prošlost, sadašnjost je trepraj oka , budućnost je iza ugla vrebala. vrebala.vrebala…opasno vrebala.


Ovaj put život nije tekao dalje, stao je. Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka kada sadašnost ne traje samo jedan časak.Ćasak se produžio na još čitavih   jedanaest dana. Dakle usud  nam je poklonio beskonačnih  petanest dana proljeća , usred prelijepog , sunčanog ljeta.


Možda zbog hira nekog anđela koji želi da to bude zbog sreće te djece, tebe i mene, da djeca imaju sekundu-dvije više vremena samoće i ljubavi?


Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu kada se vrijeme savija i gubi u nekim nepoznatim lavirintima, ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti , ni ka budućnosti?


Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.


Čuvari vremena upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela , nisu ostali nimalo ravnodušni, pokušali su stvari dovesti u red. Kasnije ćemo biti kažnjeni.


Kako je naš popustljivi anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni. To ćemo jednog dana saznati.


Mnogi misle da je srce centar ljubavi. Tog dana smo otkrili  da griješe. Duša je ono mirisno i lepršavo cvijetno polje  u kojem ljubav obitava ,živi i sanja.Srce   samo manifestuje ono što se u duši zbiva.


A tko će ti reći šta je to duša? To samo Bog zna. U njega je tajna svih stvari.


Kad bih bio siguran  šta je duša ja bih je tebi poklanjao, a tebe svojom zvao,  zato sam tebe u svojoj zaključao.


Glupko kako je to providno, smejala si se ti.


Šta mogu,prirodno sam takav, bio sam ozbiljan ja. Ono k'o fol.


Duša se nalazi malo iznad srca, lijevo ka vratnoj žili kucavici. A možda tačno ispod srca, da srcu suflira riječi ljubavi.


Jednom , nakon godina traganja za tobom . uplašio sam se kada se  u srcu pojavio miris koji me podsjetio na tebe.


Kada se duša  ispuni ljubavlju pritišće srce koje otežano kuca i suprotno uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika.Srce ubrzano kuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna. Dovod kisenika mozgu pada jer duša kucavicu pritiska,dotok krvi je usporen i javlja se nesvjestica.


Ponekad srcu ponestaje daha. Kada se uspostavi balans  između duše i ljubavi.Stvari se povemeno mogu dovesti pod kontrolu. Ravnoteža se uspostavlja izlivom osjećanja, bilo emocijama, bilo strastima; napoželjnije zajedničkim, totalno uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.


Međutim tu voljni dirigent u svakom slučaju gubi posao i palicu…


Dakle, ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje, privid nesvjestice, gubitak glasa ili otežan govor, crvenilo ,nekontrolisano treperenje ili drhtanje.


Kao što sam pokušao da dokažem,  sasvim dobro izgleda  teorija da to čini duša ispunjena ljubavlju. I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati u vakumu. Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete – u nebo.


Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez dovoljno ljubavi odleti u nebo, no ubrzo biva vraćena na zemlju, na popravku. Srce nikad nije i nema šansu da uzleti u nebo.


Srce je previše teško za to,  materijalno je.


Ne vjerujem u reinkarnaciju. Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.


Ljudi vjeruju u reinkarnaciju . i zbog straha od onostranog života ali i željom za produženjem ili nastavka ovozemnog.


Lako je biti zao. Ispaštat grijehe i podnosit zaslužemu kaznu je nepodnošljivo.


I na kraju krajeva zašto se se vraćati u život i recimo živjeti životom ameba,crva,biljki ,krava, ili majmuna. Pa čak i biti papa to i nije neko čudo. Za prvog života svega toga ima u izobilju.


Vjerujem u dobrotu, milost i ljubav  to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost Božjeg Bića .


Bog je ljubav, Bog je dobrota, Bog je milost. Bog je sebi odredio da bude Dobrota,Ljubav i Milost.


Tim odrednicama ON pokušava  nadahnuti ljude.Vjerujem u život i onaj koji slijedi. Inače bi ovozemni život  i mnogo toga bilo apsurd  i prevara. Skoro sve.


U ovom sam životu  dobro prošao.Iskreno se molim  i vjerujem ,sa određenom dozom straha, i  nadom žarko želim da povjerujem da sam bio od onih dobrih ,jer u sebi nisam nikad primjetio neko zlo, a primao sam mnogo toga dobroga. I davao.


Ti si me naučila dobroti i davanju, prije će biti oslobodila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.


Volio bih da ne griješim!


Ako griješim tada bih izgubio tebe. Poslije pet decenija strpljenja i čekanja to bi bilo porazno,


Dobre uvijek čeka nagrada. Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada. Moj odabir si ti.


Vjerujem da me Bog našao strpljivim, podario mi usud susreta sa njim, kao što je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem.Pišem i sanjam.


Čovjekov život je zbir njegovih iskustava. Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće nose, teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.


Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka. Uvijek, baš uvek,kada bih krenuo voljeti i živjeti neku drugu  ti bi se počela isključivati iz Bajke. (o8 bu nekim nadnaravnim činima odbijala bajke od mene.


Ne vjerujem da je to bila ljubomora. Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.Možda si bila vidjelica i spašavala me od pogibelji?Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti? Ja na to nikad nisam bio spreman, Znao sam da  bi me tvoj odlazak ubio. Nisam bio spreman i grčevito sam se držao Bajke i tebe. Zbog toga sam te svaki put  privolio da se vratiš u nju, najčešće ostavljajući onu drugu. Uglavnom se nisi bunila, Bajka nikad.


Nije bilo pošteno: ni prema tebi, ni prema onim drugim. No,moraš priznati da ti je glavna uloga  u Bajci savršeno pristajala, vjerujem i ljubav naša, tvoj i moja.


Ni ja se nisam bunio.
												
 
									
		 	

		


	

	
	

				
					
	

				
No comments
		
			
			

				Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera –   Crno i boje
			

						

				  By     Grad čednosti, Ljepota, Restlovi   			

			
		
		

			  
						
												

						
 


Crno i boje


 


Već smo insinuirali da je sinonim svjetlosti bijela boja. A crna je njena sjena, njena prva pratilja.


Bijela boja je sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja, nijansirane valerima crvene, narandžaste, žute, zelene i  plave.


Bijela boja se identificira sa veseljem, svadbom,  nevinošću i čistoćom, a u Kini s tugom.


Šta mi ovdje tražimo?


Pa ovdje nema crnoga.


Ili ima?


Kad uklonimo bjelinu dnevne svjetlosti i noć prekrijemo oblacima javi se to naše, očekivano :


Crno.


Dobro, ni oblaci nam više ne trebaju. Mladost ne voli da im pogled  ka daljinama i ljepotama Univerzuma bilo što zaklanja.


Sklonićemo oblake.


Možemo to mi.


Pojaviće se tama. Nije sasvim crna. Ali je blizu Crnog. Samo da nema prelijepog, izdajničkog zviježđa imali bi mi svoje Crno.


Crno se bori sa maglicama.


Avaj!


Njima u pomoć dolazi  sjajni  Mjesec.


No, ništa nije tako Crno. Naša tama je iskonskija, nastala je prije njega.


Mi smo to Crno usvojili.


Rekli su nam da pišemo o tom nevoljenom Crnom.Hoće da nas uvale u belaj.


A mi znamo pisati samo o lijepom i o nečem bliskom ljepoti naših duša.


Hoćemo li uspjeti ?


Tko da zna?


Ali ljepota u srcu nam kaže  –  potrudićemo se.


Pa da pokušamo!