Školjka na pješčanoj obali poče
u suncu da se sjaji
Zbunom lovorike i bajama javi se
sjeverni vjetar
Na limunovu stablu zamirisa jače
bijeli cvijet
Sve prisutnije se tada čuše glasi
drevnog vremena
Galebovi evo već dugo kruže okolo
budućeg kretanja
U srebrnoj pjeni probuđenog mora
izda se boginja
Krajnji je čas zbiljski shvatiti
vlastitu odsutnost
I zakoračiti u one neizvjesnosti
provalije
U samom
sebi
Не для тебя
Не для тебя придет весна
Не для тебя Дон разольется
И сердце девичье забьется
С восторгом чувств не для тебя
Не для тебя цветут сады,
В долине роща расцветает –
Там соловей весну встречает
Он будет петь не для тебя.
Не для тебя журчат ручьи,
Бегут алмазными струями.
Там дева с черными бровями –
Она растет не для тебя.
Не для тебя придет пасха,
За стол родня вся соберется,
Вино по рюмочкам польется –
Такая жизнь не для тебя.
А для тебя кусок свинца
Он в тело белое вопьется,
И слезы горькие прольются –
Такая жизнь, брат, ждет тебя.
Za tebe je komad olova
u tijelo bijelo da zajauče
I gorke suze liješ
Takav život, brate , čeka tebe .
И слезы горькие прольются –
Такая жизнь, брат, ждет тебя.
Nije za tebe
Ne dam ti da priđeš proljeću
Nije za tebe da se preliva
Djevojčko srce se zatvara
Najnježnije osjećanja nisu za tebe
Nisu za tebe cvjetanja đardina
U dolini rascvjetanih gajeva
Gdje slavuji ispunjavaju proljeće
Njegov poj nije za tebe
Nisu za tebe žuboreći potoci
Let dijamantnih oblaka
Ni ona dama sa crnim obrvama –
Ona cvijeća nisu za tebe
Nije za tebe dolazeći uskrs
Kad se za stolom rodbina skuplja
A vino se sipa u čaše
Takav život nije za tebe
Za tebe je komad olova
u tijelo bijelo da zajauče
I gorke suze da liješ
Takav život, brate , čeka tebe .
I gorke suze da liješ
Takav život, brate , čeka tebe
pB
Zasnovah svoj svijetli raj
Okruživši se palisadom
I dodje u plav,divan kraj
Mama,da traži svoju radost.
“Gdje si mi ,sine,gdje?”-Tišina
Nad tarabama sunce zri polako
I grije sigurnim zrakom
Dolinu slatkog rajskog vina.
A majka brižno obilazi
Zavjete moje i tratine
I opet zove:”Gdje si sine”-
Pazeći cvijeće da ne gazi…
Da l ona zna da je tišina
Zato što zri u tom plotu?
Što neće prošlu ljepotu
Onaj ko proba rajskog vina.
You will never know
It breaks my heart ’cause I know you're the one for me
Don't you feel sad there never was a story
Obviously it never be
You will never know
I will never show
What I feel
What I need from you no
You will never know
I will never show
What I feel
What I need from you
With every smile comes my reality irony
You won't find out what has been killing me
Can't you see me, can't you see?
You will never know
I will never show
What I feel
What I need from you no
You will never know
I will never show
What I feel
What I need from you
No no no no you will never know
I will never show
What I feel
What I need from you no
No no no no you'll never know
No no no no you'll never know
No no no no
Love me love me love me love me no
You will never know
I will never show no no no
What I feel
What I need from you no no no
You will never know
I will never show no no no
What I feel
What I feel
What I feel
What I need
What I need from you no.
Nikada nećeš znati
Srce mi se slama jer znam da si ti jedini za mene
Zar ne osjećaš tugu za priču koje neće biti
Očigledno je nikada neće biti
Nikada nećeš znati
Ja nikada neću pokazati
Ono što osjećam
Ono što ja želim od tebe , ne
Nikada nećeš znati
Ja nikada neću pokazati
Ono što osećam
Ono što ja želim od tebe
Sa svakim osmijehom dolazi realnost moje ironije
Nećeš saznati o onome što me ubija
Zar me ne vidiš, zar ne vidiš?
Nikada nećeš znati
Ja nikada neću pokazati
Ono što osjećam
Ono što ja želim od tebe , ne
Nikada nećeš znati
Ja nikada neću pokazati
Ono što osećam
Ono što ja želim od tebe
Nikada nećeš znati
Ja nikada neću pokazati
Ono što osećam
Ono što ja želim od tebe
Ne,ne , ne , ne nikada nećeš znati
Ja nikada neću pokazati
Ono što osećam
Ono što ja želim od tebe
Ne, ne, ne, ne nikad nećeš znati
Ne, ne, ne, ne nikad nećeš znati
Ne, ne, ne, ne
Voli me voli me voli me voli me, ne
Nikada nećeš znati
Ja nikada neću pokazati, ne, ne
Ono što osjećam
Ono što želim od tebe, ne, ne
Nikada nećeš znati
Ja nikada neću pokazati, ne, ne
Ono što osjećam
Ono što osjećam
Ono što osjećam
Ono što mi treba
Ono što želim od tebe
U ogromnom gradu noć je – teška
iz sanjiva doma idem bez – smeška
i ljudi misle: žena ili ćerka
a ja samo pamtim: noć je teška.
Julski vetri mi metu put
i negdi muzike u oknu – prut.
Do zore vjetar postaće – žut
kroz tanke zidove grud u – grud.
Eno crne topole u oknu – blesak
i zvon s tvrđave, u ruci – cvet
i korak za tobom što nije – klet
i ta senka moja, a mene – nije.
Svetiljke kao zlatan đerdan
noćnog listića ukus – slan,
skinite sa sebe što nosi dan
shvatite, ljudi, ja sam vaš – san.
Njoj
Ja cjelova se tvojih bojim,
Ti mojih se ne boj;
Pod teškim duhom jedva stojim,
I što da mučim tvoj.
Tvoj glas me plaši, kretnje, lice,
Ti mojih se ne boj;
Nevinim srcem, djevojčice,
Ja slavim drhtaj tvoj.
Još uvijek učim se , uprkos umoru kalendara.Ili se to kaže spoznajem.
Večeras mi se prosvlijeti da sam jedno biće susretao nebrojeno puta tijekom zemaljskih dana. Onih drugih vakata , prije nego sam hekno na zemlju , se skoro i ne sjećam.
Jednom kao dijete potopih se u Miljacki ne želeći izaći iz nje. Svjetlost me obasja i dozva moje ime. Privućen nevidljivom ljepotom iskočih iz vode. Prelijepa djeva , sa mosta mi mahnu i glasom , nalik poju maglica šapatom proreče:
-Neka te , živi , trebaćeš nam. Biću uvijek uz tebe , ja ili neko koga ću slati kada ti budem trebalo.
Potonje čega se sjećam je odrastanje 10 , 17 i 20 godina i osjećaj bliskosti smrti, koja mi se predstavila kao sudba moja , a koja je neumitno , šćućurena u kutu ili žbunju nadomak mene , pomno bez upliva pratila tok Modre rijeke koja me lomatala.
I uvijek , nepogrešivim osjećajem da datost pojavila bi se ona , djeva bajna anđeoskog lica i legla pored mene i grijala me. I normalno vraćala me sa zacrtane putanje.
Sudba se nikad ljutila nije . Uvijek bi onim zagonetnim osmjehom “kad tad ” , nestašno mahnila rukom , djetinji poljubac poslala i trenom nestala.
Nekoć tokom rata , bijah ranjen , iskrvarih . Safatala me groznica i hladno mi je toliko bilo da sam se u led , meita pretvarao. Jedna djeva leže kraj mene i podari mi svoje toplote. Nisam se uplašio iako me plamenom živom grijala.U glavi mi se lomi njeno ime i lik . Prelijepa je i čudesna , skoro bestjelesna .
Reče mi:
-Tu sam , ništa ne brini , trebaš nam još.
Groznica ne dade da joj se zahvalim imenom njenim. Kada ode sjetih se. Bješe to Jeanne d'Arc .
Poslije sam d vadesetak i više godina brodio ovim dunjalukom , čeznutljivo i sa zahvalnošću sjećajući se “iscjeliteljke ” . Ni sudbu više nisam osjećao.
Bijah jako dobro i neutješno mlad . Ne znajući kako krasti dane odlučih otvoritu Galeriju Bosna zemlja Božije milosti. Skoro istog trena pojaviše i sudba i moj mili anđeo. Baš me je obradovao taj prvoputni sinhronizovani dolazak. Bio sam radostan i u nekom transu. Tri mjeseca se provrtiše , svaka svoje znanje i pouke ostavi i odoše.
Bio sam neutješan , manje tužan , više usamljen bez njih . Prvi put u životu iskreno shvatih koliki sam grešnik. Ne zna se pravi razlog , da li je to zbog grijeha ili neke zapretene tuge , ili samo da imam šta raditi , godinu dana kasnije otfikariše mi veliko zlo sa leđa .
Sam svoj majstor nije sebi mogao pomoći . Rana na leđima je bila tako nezgodno natakarena da joj nisam mogaoprići i previti se . Ili sam se pravio nevješt. Znao je da će se ona odnekud pojaviti. I pojavila se . Uprkos očiglednoj nelagodi , očistila , namazala i zavila ranu , kao da joj je to tisuć ljetni posao bio. Slučajno je dodirnu nježnom rukom i osjetih ugodno peckanje i svrab rane u zarastanju .
-Nemoguće , čudo .- reče mi hećim dva dana poslije, – Jeste li vi sigurni da su baš vas operisali.
Dvije i po godine kasnije ponovi se ista stvar. Ne znam iz kog razloga. Mislim da se tijelo pobrinulo da ona dođe . Ovaj put zlo bješe na vratu. Ona dođe , nasmija se i po mahalski reče :
-Sve će biti u dure. Ovo moš sam ta …, ups previjati.
Nikad je ne pitah šta je ( i da li je ) hotijela izlanut takariti ili tandarati.
Tokom posljednjih ljeta , još dva puta je navratila da provjeri da li sam dobro. Nisam joj morao prijavljivati da smo suđaja i ja bez ikakvog natezanja riješili problem onog takarli kovida. Siguran sam da je to znala.
I ovaj pu ne reče :
-Trebaš nam još.
Od tada moj anđeo ne dolazi. Vidjela je da se sudba dobro slaže sa mnom i čak mi savjete o slikanju i pisanju daje. Jedino se ne možemo složiti da li smijem naslikati svoga Anđela. Ne znam kako pojaviše dvije njene fofotografije . Ih ko da meni one trebaju da naslikam moga Anđela. Znam joj svaku crtu lica i svaki djelić …
A ona ima i prečih poslova nego se brinuti o nekom koji nema više od čega bolovati.
Eto , tako se ta putnica kroz vrijeme meni ukazivaala i svjedočila imenom i djelom , da je Bog milostiv .
Prevod i slike Hajro bleki
I know I never loved this way before And no one else has loved me more With you I've laughed and cried I have lived and died What I wouldn't do just to be with you I know I must forget you to go on I can't hold back my tears too long Though life won't be the same I've got to take the blame And find the strength I need to let you go Just walk away Just say goodbye Don't turn around now You may see me cry I mustn't fall apart Or show my broken heart Or the love I feel for you So walk away Close the door And let my life be as it was before I'll never never know Just how I let you go There's nothing left to say Just walk away There'll never be a moment I'll regret I've loved you since the day we met For all the love you gave And all the love we made I know I've got to find the strength to say Just walk away Just say goodbye Don't turn around now You may see me cry I mustn't fall apart Or show my broken heart Or the love I feel for you So walk away Close the door And let my life be as it was before I'll never never know Just how I let you go There's nothing left to say Just walk away Just walk away Just say goodbye Don't turn around now You may see me cry I mustn't fall apart Or show my broken heart Or the love I feel for you So walk away Close the door And as you leave I know I love you more I'll never never know Just how I let you go There's nothing left to say Just walk away Samo otiđi Znam da nikad nisam ovako voljela I niko drugi me nije volio više Sa tobom sam se smijala i plakala Imala život i umirala Sve bih učinila da ostanem sa tobom Znam da moram da te zaboravim kada odeš Ne mogu predugo suzdržavati suze Iako život neće biti isti Moram da preuzmem krivicu I pronađem snagu potrebnu da te pustim Samo idi Samo reci zbogom Ne okreći se tada Vidjećeš me kako plačem Ne smijem se skršiti Ni pokazati moje slomljeno srce Ni ljubav koju osećam prema tebi Zato odlazi Zatvori vrata I neka moj život bude kakav je bio prije Nikada neću znati Kako sam te pustila Ništa se više nema za reći Samo otiđi Nikada ni jednog trena neću zažaliti Voljela sam te od dana kada smo se sreli Za svu ljubav koju si dao I svu ljubav koju smo imali Znam da moram da nađem snage da izgovorim Samo idi Samo reci zbogom Ne okreći se tada Vidjećeš me kako plačem Ne smijem se skršiti Ni pokazati moje slomljeno srce Ni ljubav koju osećam prema tebi Zato odlazi Zatvori vrata I neka moj život bude kakav je bio prije Nikada neću znati Kako sam te pustila Ništa se više nema za reći Samo idi Samo reci zbogom Ne okreći se tada Vidjećeš me kako plačem Ne smijem se skršiti Ni pokazati moje slomljeno srce Ni ljubav koju osećam prema tebi Zato odlazi Zatvori vrata I neka moj život bude kakav je bio prije Nikada neću znati Kako sam te pustila Ništa se više nema za reći Samo otiđi
Frkin usud
Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić., najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi ko girica, prgavi ko’ kokotić, bi tada poludio.
Njegova sreća spasio ga Mojsije, dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:
„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?
Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio , njega Mojsije branio, jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek znao da kasni u razmišljanju. Mjedeničani mu raja bili.
Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet izgovara kao Deba,
Jedno jutro, sabah in the early morning , zorom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno razmatrat od koje ili kojih.
Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držale. Zaista su to prelijepa , radosna vremena bila, joj , mamo mamice.
Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva bjelavska nisu ga mogli mašiti.
Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili puno boja i svjetlosti, a narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neki bleso nalik slikarima kojima je impresija život.
Došli do pod hrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja.To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.
Dobri zino, gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće bez riječi i molbe i nosi konjima. Njima to ko zrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto, pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje i po leđima potapše.
Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:
„Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.“
„Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.
„Mrš Firaune jedan ,ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“
Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim čovom, vidi se da nije sa ovih mahalskih meridijana, klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i lenji vidjeli da je Dobri u hipu neke penezi brki proturio.
Četiri mladića sa Bjelave spustiše se ka kućama. Jedan zaostaje. Po harmonici od sto dvadeset basova , koju jedva tegarai, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili najčešće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći, što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.
Oni nesretni vukli su praznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.
Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.
To je bio sevdah, poetika i snovi.
Neko bi to pokušao objasniti.I opet bi, sasvim sigurno pogriješio.
Šta je sevdah to je teško objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom.
Niko živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, ključarke nježno otvore seharu, malo sevdah praha na njih prospu.
Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.
Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije, sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,kadifica, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. A najviše đardini. Da, đardini ; i ovi, i oni.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.
Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi i velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.
Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe. Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i kiseljak.Kasnije je došla klipača.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešće bili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.
Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana, Luce blažena ,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milica Milosava sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana . I ona mila Grlica sa svojim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.
Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :
Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju
Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh
Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.
Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.
Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče,
Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo – Grad Čednosti
Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.
Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.
-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.
Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.
Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.
Jednom je i Lenji skoro „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije, i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.
Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola.
Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život slomila ..
Aha,bilo to istu veče kad je Lenji pricvrljio. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.
Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika hekati. Oni još nisu jahali. Samo što nisu.
Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.
Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja,već Deba i Frka.
Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati, im išlo od ruke, u tu su se svojski dogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje jal reckanje.
Jahači se skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdunčica koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.
Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.
Kraj prvog dijela
