Autor
Hajro Šabanadžović
Plavi div Nepogoda
Ljubav se gasi Ustaljenost
Usredištu bure Ever green proljeće
Proljetni bluz Valovito
Svjetlost i jabuka Putanje
Obzorje Raspršeni snovi
Autor
Hajro Šabanadžović
Srebrenici
Krv i Modra rijeka Krvavi velovi
Moje tuge Anđeo ljubavi
Vali Nestalo proljeće
Krvava Drina Okovane šume
Vodopad suza Krvavi pramenovi nad Drinom
Val smrti Duše lete u nebo
Bol u srcima Drina voda hladna
Zima Nevinost bez zaštite
Svjetlost Predvečerje nad Modrom rijekom
Nada Ljubav povjerenja
Nebi i krv Zvjezdice
Kao pep’o siv je sav nebeski svod,
Sklupčalo lišće svenule tajne –
Uvelo lišće u sne očajne;
Samotni Oktobar usporio hod –
Godine moje te prenesećajne;
Tmine i tmuše zatamnjuju rod –
Zgran – jezero strepi od zebnje beskrajne
Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
Gde su gule grobne – mračno zavičajne.
Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski’
Sa svojom tu dušom ja jezivo bludih –
Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
Rekama od zgure bujicom poludih –
Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
Sumpornim vrtlogom niz slom velikanski –
Ka polarnom krugu susrete kad budih;
O kako urliče prizor severjanski:
Cik promuklih zora borelano ludih.
Razgovor nam bio ozbiljna i krut,
Al’ misli, te misli od grca, od plaha –
I pamćenje nade izdajničkog maha –
Okrobar je smrkli presazdao kut
(Koje li nas noći obavio skut?) –
Ne znadasmo noći kretanje, ni put,
(Mada smo već jednom sišli u taj slut):
Sve nam van sećanja, uzavrela daha –
Ta gora utvarna i tog Zgrama ćut.
Pa dokle se Noći naginjala ravan,
Jutru usmeravo zvezdanik je sat –
Jutro uskoravo zvezdanik je sat –
Odjednom, gle, zvežđa mutni grumen tavan
Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
Bledi srp Astarte, maglen neboklat –
Dragulj dijamantski smamljen i prizvat:
Tako razgovetan i dvorogo stravan.
Rekoh: ”Od Dijane topliji je On;
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran –
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran;
Vide da se suza ne osuši zvon
Sa obraza ljudskih, gde suza zgon,
Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
Iz sazvežđa Lava, da nam kaže, veran,
Gde je zaborava umir neizmeran –
Da pokaže neba zaton tihobon –
On da nam osvetli i zračan i smeran:
Gde je večnog mira prenebesni tron;
Sa ležaja Lava dojezdio On.”
Al’ Psiha podiže prst u vis, pa tmurno:
”Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere –
Bledilu tom njenom ne poklanjam veru –
Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
Bežimo što dalje izvan smisla, mere;
To jedino osta – samo bekstvo burno!”
U strahu grcaše, ko gonjeno zvere
Klonuše joj krila – bezumno ih stere –
Padoše na zemlju da ih blato ždere –
Na zemlju joj pade okrilje biljurno.
A ja odgovorih: ”To su snova sanje;
O, daj u biljurni da greznemo zrak!
O, daj da prepurni prečeznemo zrak!
Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
Nada i Lepota njegovo su tkanje –
Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
O, verujmo mirno u to nadbliskanje:
Vodiće nas pravo, to je uzdan znak –
Ta vidiš da noću prolomi se mrak,
Graknu iz noći promukao grak:
Prolomi se mraka teško očajanje.”
Smirio sam Psihu, poljub’ dadoh njoj
S mnogo bolne strasti s mnogo žalnog šuma
I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
Tad pođosmo dalje; kad, jezivo: Stoj!
Pred nama Grobnice izvio se kroj
Sa natpisom nekim vrh svoda, vrh huma!
”Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
Kome, izgubljenom, slova žalinh roj?”
Odgovori ona: ”Piše: Julaluma;
Počiva u njemu tvoja Julaluma.”
Tad, ko pep’o siv mi dođe srca svod,
Ko lišće sklupčano u sne očajne –
Ko lišće klonulo u svenule tajne;
Zavikah: ”Oktobar usporio hod,
Pre godinu dana tu dobrodih brod –
O, tu je donesoh, strepnje mi beskrajne,
Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
O sad prepoznajem i taj Nedohod,
I sve što je u njemu najprisniji rod:
Zgran, jezero magle, i te misli vajne –
Kroz utvarne gore gulom zavičajne.”
Priznade onomad
htjela je da mi kaže
da me nebo sprži
jer prevarih je srcem njenim
da me grom ubije
jer prevarih je dušom njenom
da me zemlja proguta
jer prevarih je tijelom njenim
nije mogla
srce joj na moj pomen bije
duša joj na moj pogled blista
tijelo joj na moj dodir drhti
i reče mi
volim te mili moj
kao što se život voli
kao rana dobrote
kao rana ljepote
kao rana ljubavna
pa hajd ti sada
vjeruj ženi
kada voli
i o ljubavi sniva
“White Room”
In the white room with black curtains near the station.
Black-roof country, no gold pavements, tired starlings.
Silver horses run down moonbeams in your dark eyes.
Dawn-light smiles on you leaving, my contentment.
I'll wait in this place where the sun never shines;
Wait in this place where the shadows run from themselves.
You said no strings could secure you at the station.
Platform ticket, restless diesels, goodbye windows.
I walked into such a sad time at the station.
As I walked out, felt my own need just beginning.
I'll wait in the queue when the trains come back;
Lie with you where the shadows run from themselves.
At the party she was kindness in the hard crowd.
Consolation for the old wound now forgotten.
Yellow tigers crouched in jungles in her dark eyes.
She's just dressing, goodbye windows, tired starlings.
I'll sleep in this place with the lonely crowd;
Lie in the dark where the shadows run from themselves.
Bijela soba
U beloj sobi sa crnim zavjesama u blizini stanice.
Pod crnim krovu zemlje, bez zlatnih trotoara, umorni sam ledolomac
Srebreni konji trče mjesečevim zrakama u tamnim očima
Osmjeh jutarnjeg svjetla napušta moje zadovoljstvo
Ja ću čekati u ovom mjestu gdje sunce nikada ne sija;
Čekati u ovom mjestu gdje se senke bježe od sebe.
Rekao si da nema sigurnih niti za tebe na ovoj stanici .
Naplatna rampa, nemirna mašina, zbogom prozori.
Ušao sam u tako tužnom trenutku u stanicu
Kao što sam izašao, osjetio sam da moje želje tek nastaju
Ja ću čekati u redu kad se vozovi vraćaju
Ležati sa vama tamo gdje senke bježe od sebe .
Na zabavi je bila ljubazna hard publika.
Utjeha za stare rane su sada zaboravljene.
Žuti Tigar čuči u džunglama i njenim tamnim očima.
On je samo uređen, zbogom prozorima, umorni ledolomac .
Ja ću spavati na ovom mjestu sa usamljenom publikom
Ležati u mraku u kojem sjene bježe od sebe.
Klasifikacija / značenje pogane sorte po Blekijevom Mahalskom riječniku/ Pojmovniku :
“peder
čovjek koji ima spolnu sklonost prema drugom muškarcu, fig. čovjek bolesnog polnog nagona, čovjek koji prčka po govnima u tuđoj zadnjici ili dozvoljava da mu se to isto radi,
pogančer, pogan, cvjataši, bogohulnik,nevjernik,tetkice,hadumi ,izrodi… vidi homoseksualac”
Vako vam je to bilo od kad je svijeta i vijeka.
Bog Milostivi i Silni sa rasrdio i zatro gradove zbog tih izroda.
I opet će.
Prvi na spisku je Vatikan, zatim udruženi pederski gradovi San Francisko,Holivud …
Lukave su ove pederčine. Podmukle i vrlo agresivne.
Po njima svi bi trebali rovariti po tuđim govnima.
Hiljadama godina su se zvali pederi, pederčine, cvjataši, tetkice,hadumi,guzičari…
Onda se osiliše i polako počinju mjenjati gard.
Postadoše prvo homoseksualci. Homoseksualnost kao nedefinisani pristup riječi pederluk.
Onda dadoše sebi poetski nazi gey. I na kraju zbrčkaše sve u jednu riječ LGBTIQ
( Lezbijke, Gejevi, Biseksualne, Transrodne, Interseksualne i Queer osobe)
Sve sami izopačeni bolesnici i pogančeri.
I sada pazite molim vas. :
Ne smijete ih zvati kako su se zvali eonima.Inače vam prijete svačim.
Uskoro će i zakonom početi sankcionirati izgovaranje tih divnih . sočnih bosansko / južnoslovenskeih
riječi.
Nešto dumamo: Kako će mahalaš zvati pedera gej kad je on peder?
Kako će normalan čovjek prihvatiti da se anamo onaj nekome zavlači u poganluk cvjate klase?
Ali ima nešto bitnije!
Mi vjerujemo u Boga Milostivog i Silnog.
I njega se bojimo , a ne ljudi.
Ako nam ON kaže da je pederluk pogan i izopačen, proklet od neba i zabranjen i siguran putnik za
pakao ,odakle ljudima pravo da mjenjaju Božiji zakon.
I još nam zabranjuju da pogančere nazivamo pravim imenom, pederima.
Neće moći.
Božija je iznad svakog zakona.
Zajdi zajdi
Zajdi, zajdi jasno sonce
zajdi pomrači se
i ti jasna le mesečino
begaj (zajdi) udavi se.
Crni ( žali) goro, crni (žali) sestro
dvajca da crnejme (žalime)
ti za tvojte lisja le goro
jas za mojta mladost
Tvojte lisja goro sestro
pak ḱe ti se vratat
mojta mladost goro le sestro
nema da se vrati
Zađi zađi
Zađi, zađi, jarko sunce
zađi, pomrači se;
i ti jasna mjesečino,
bježi, udavi se
Tvoje lišće goro sestro
nas dvoje da tugujemo
ti za tvoje lišće goro
ja za mladost moju
Tvoje lišće, goro sestro,
opet će se vratiti,
moja mladost, goro sestro,
neće nikada.
Islam
od arapske riječi al'islam:potpuno se predati Bogu , pokornost, potčinjenost
vjerodostojna religija Boga Jedinog čiji su temelji zasnovani na Božjim riječim datim u Kur'anu . Kuran je sveta knjiga koja je data Božjem poslaniku (proroku) Muhamedu A.s. kao nauk – uputa za čitav svijet. Objavljivanje Kur'ana je počelo 609. god a završeno je 632, godinase. Islam je najmnogoljudnija ( najbrojnija ) monoteistička religija,
Monoteistička svjetska religija utemeljena je u Arabiji u VII. stoljeću. Božansku objavu je prenio Muhamed a.s.Sljedbenici islama nazivaju se muslimani. Pripada tipu objavljene i pravne religije. Islam znači religiju (din), stav predanosti Bogu (iman) i civilizaciju (ovozemaljsko uređenje zajednice po islamskim zakonima). Islamska era počinje 622., kad se Muhamed sa svojim pristašama seli iz Meke (gdje su se tadašnji Arapi protivili širenju islama) u Medinu (hidžra).
Prelijep je dan
sunce se umilo
cvijeće miriše
Svjetlost bdije nad nama.
Dignem pogled ka nebu
Svjetlost blješti
dodiruje damare
nosi im mir.
Moram zatvoriti oči
vidim djecu svoju
polje ljubavi radosna u bojama
nježna obasjana sanjima.
Čedna ispod Svjetlosti
mirisne ljubičice miluju
pa sad oče sretni
ne kleči ponizno.