Srce mi je teško
od toliko stvari koje sam spoznao
a to je kao da nosim
vreću golemog kamenja
ili kao da kiša neprestano pada
po mome sjećanju.
Ne pitajte me o tome ništa.
Ne znam o ćemu govorite.
Nisu ni drugi znali,
kako sam lutao iz magle u maglu
misleći da se ništa ne događa,
tražeci voće po ulicama,
misli po pašnjacima,
i bješe ishod ovaj;
svi imahu pravo,
a ja sam u međuvremenu spav'o.
Zato neka nabacaju na moje grudi
ne samo kamenje nego i sjenu,
i ne samo sjenu nego i krv.
Tako stoje stvari, mladiću,
a tako i ne stoje stvari,
jer, u inat svemu, ja sam živ
i zdravlje mi je izvrsno,
raste mi duša i rastu nokti,
hodam po brijačnicama,
odlazim granice i vraćam se,
tražom i zapisujem položaje,
no ako želite više saznati,
moji se puteljci sapliću,
a čuju se tuga i laž
kako reže oko moje kuće;
vedro vrijeme je ljubav,
zagubljeno vrijeme je plać.
I tako, sve onom čega se sjecam
i ono ćega nemam u sjećanju,
i ono što znam i ono što sam znao,
i ono što pogubih putem
s tolikim izgubljenim stvarima,
s mrtvima koji me nisu čuli,
a mozda su htjeli da me vide,
najbolje ne pitati nista;
stavite mi ruku tu, na prsluk,
i vidjećete kako u meni bije
vreća mračnog kamenja.