Ah ti tvoga tijela vali
da su samo istinu znali
da doći će galebova dani
suzama sa dlana prizivani
Ma pusti stih u rimi vazduha
jednostavno odiš na raspeće
onog babljeg ljeta u proljeće
zarobljena u plimi neposluha
zaiskriš oči crne oči lažne
čak i prolivene čaše vina
iz kojih osmijeh polako gasne
nudi gorčinu slasti pelina
u ovoj noći uzdrhtalih očaja
poslijendji krici našeg sjaja
nose nam u zagrljaj novi dan
a odimo sahranjivati naš san
Ne dam nikom’ da te dira
ne dam nikom’ duso moja, tugo
kad bih mog'o da te vratim
kad bih mog'o eh, da biram
ja bih opet bio sa tobom
(2x)
Ref.
Nemam cemu da se radujem
samo vinu, kad se napijem
srce stane, kad se seca
sad znam sta je to
jednom im'o, onda nemao
Sta sam hteo, imao sam
svud’ sam bio, duso moja, tugo
prevarih se, poverovah
sada vise niceg nemam
nista vise nije ostalo
Ref.
Jesenja maglica
Noć milosti i sna
Vječna ljubav
Zvuk tišine
ledeni svijet
Rajske dveri
Osluškujući zvuk saksofona zarobljenog tišinom maglicama beskraja a jesenjom tugom stere kišni asvalt uspomena oplemenjenom od boli ljepotom tvojom zaustavi vrijeme Slobodom u očima usnula lebdiš na valima nebeskih oceana kradući muziku čežnje i plima meni sretniku snova rastanaka i boja milujući me mirisom djevičanskih ljubičica ja Konj pognute glave talasajući tango se sudbom oplakujem onu krhku noć kad skršilo se nebo tvoje a dvije crne zmije iz očiju boje ljubavi i snova kliznule na srce moje dračom i tugom milujući merhuma rođenog tvojom nutrinom da krvlju da mesom da jecajem bez kože bez kostiju bez suza tonem ka razmeđi ledenih svijetova vječne ljubavi domu svome
In memoriam 29.Decembar 1946. – 22. Mart 2004 .
Slobodan A. Bodo Kovačević.
I još jednom Slobodan A.Bodo Kovačević.
Solo gitarista naših i svjetskih lidera Indexa.
Kad bi bilo ono što ne mere biti, ove godine bi imao tri godine plus sedam banki. Ovako je zakinut za petnaest godina voljenja i divne muzike, i slika. On bi na prvo mjesto stavio nježni dodir kćerkine ruke.
Slobodan A. Bodo Kovačević, Davorin Popović Pimpek i Fadil Redžić Fadiljo , od 1964. do 2001. su bili kristalni trolist, predvodnici najveće svjetske pop – rok akademije zvane Indexi. Ili , kako mi to volimo reći: prvi među jednakim sedmorice Veličanstvenih – VIS Indexi.
Tako hroničari označavaju kraj jednog blistavog postojanja. Indexi zapravo nisu prestajali postojati. Oni samo više ne sviraju zajedno. Neki muziciraju gore , a neki su još sa nama.
U onom VIS, pa slijedom Indexi , Slobodan A. Kovačević je bio onaj filigranski vez, koji je davao osebujnosti jednoj nepodnošljivoj lakoći sviranja, koja je krasila još samo jednu svjetsku grupu , njihove jedine prave muzičke suparnike, grupu Dors.
O Indeksima povremeno pišemo. Njega smo više puta okrznuli. Jednom malo i pričepili.
Prijateljski. Nema zamjerki.
Od Indexa on je bio najpovučeniji i najtiši. Tako ga sudba preodredila. Kak bi filjozofi rekla, “siva eminencija grupe”.
Sa dvetnaest godina je imao je veliku , jedinu ljubav. Jasna se zvaše. Nesrećna smrt je razdvojila dvije grlice. Mi tada nismo znali kako takvi rastanci mogu boljeti.
Mi smo bili okrenuti onim mahalskim bolima i fintama : dvoje se našlo, pa se opet nije našlo.
Dvoje se nađe pa ne nađe, osjetiš u srcu plimu , ali poslije boli čitavog života i pitaš se zašto je morala sve baciti niz rijeku i otići bez povratka, u suton prošlih dana, negdje na kraju u zatišju..
Nažalost, Bodo nije bio te sudbine.
On je igrao malo drugačiju životnu igru. Dvoje se našlo, ali nije nikad saznalo da se nisu poslije našli.
Ona je umrala tagičnom smrću. Njih dvoje su bili najnježnije i najljepše boje jedne predivne , naprasno prekinute balade.
Indexi su đentlmeni i spjevali su obrnutu baladu.
Zamislite dvadeset jednogodišnjaka u nevjerici . Juče je ljubim . Danas je nema. Sutra joj žute ruže na hladnu humku polažem. Tri dana je kiša ,zaista, neprekidno padala. A boljela čitav život.
E ne može to tako , misli Slobodan A.Kovačević. Idem ja kupiti prljavo žute cipele. One najbolje pristaju uz žute ruže . Ako ubacim crni smoking i karo pantalone , neki će zablenuti i reći vidi blente, bijesne gliste izvodi. Neće primjetniti moju tugu i koliko me život boli. Godinu dana ih nije skidao. Nismo nazočili, ali neki , recimo Fadiljo , su se kleli da je u njima spavao.
Bio je vizionar koji je je mnoge stvari znao unaprijed.
Mi nismo ni vizionari ni proroci. Mi smo prost puk. Mahalaši koji sude po srcu i strane svijeta po njemu određuju. Sigurni smo da ga život nije pripremio da nosi bol do kraja života. Malo se pogrbio , ali je nosio teret. Sve do jednom.Nije se moglo više.Previše je boljelo.
Nikad se nije žalio ili je pominjao. Samo par njih su znali i poštovali njegovo diskretno tugovanje. Svoju bol je pretočio u plemeniti jecaj gitare , koja nema odraza u bilo čijoj muzici, već su se u njoj svi našli. Bilo je nemoguće odsvirati nešto sa toliko prefinjenosti , filigranskom iznijansiranošću i nadasve vrhunskom poetikom,koja je inače strana pop – rok muzici.
Svako ima pravo na izbor.Dao je ogroman broj izvanrednih sola gdje čovjek pomisli je nemoguće da gitara može tako zvučati. Kontaju zvučni trikovi . Nisu ,pitajte resto od Indexa. Požurite. I oni su pomalo umorni. Trebalo je decenijama prtjiti prim svjetske muzike na leđima.Nećemo nabrajanja.
Mi za našu dušu, kad osjetimo potrebu za jecaj gitare koja slika dušu i nudi ljubav , nekoliko puta zavrtimio četrdesetak sekundi nenametljivog solo maestra Slobodana A. Bode Kovačevića iz Balade. I život biva lakši i teče dalje.
Nismo hroničari da nabrajamo njegove domete. Mi pokušavamo pisati o ljudima. Pisati o Indexima je čast. Poznavati nekog od njih i popiti jednu, s nogu , je privilegija.
Mi smo sretni ljudi.
Slobodan A.Kovačević je umro kako je i živio.Tiho,ponosno i umjetnički. Nježan, dobar, krotak i blag. Kao i svaki Mali Princ, Sarajeva Grada čednosti, uživao je ono najcjenjenije u ovom gradu.
Poštovanje strogog Sudije kejeg od milja zovu Čaršija.
Ona sa cvijećem u kosi
Mali Princ
Balada
Slomljena ljubav
Sarajevo Grad čednosti
Za mrvu ljubavi
nismo svi rodjeni
brodovi srece odlaze,
odlaze da se ne vrate
Neka se drugi raduju
neka me nocas ne oplakuju
jer cemu zivot, cemu sve
kad srece nema za mene
Jos jedna evo pada noc
mladosti moja, zbogom, moram poc
visoko medju zvijezdama
da nadjem mir, da nadjem sna
gdje ljubav moja pociva
Za mrvu ljubavi
nismo svi rodjeni
godine srecu odnose
odnose al je ne vrate
Neka se drugi raduju…
Mirišu li crvene ruže
rosom tijela tvoga
u volatu cvijetnih uspomena
pred kučicom naših snova
ljubavlju rođenoj
Nevera se velika sprema
odagnaj kišu
snagom svoje dobrote
luduj nevinsšću svojom
rosom dotakni
plave ruže
boji li se moj pupoljak krhki
mirisima ljubavi naše
u đardinu naših snova
ne daj suncu
da obasja dan
čarolijom svoga tijela
mirišu li naše ruže
dodirima usnulih tijela
u noćima bez sna
kraj kamina crvenog plama
dekoru pomamljenih senki
što na zidu lude
bježeć beskraju
sutonom otvarao se
pupoljak sneni
noću ruža postajao
jutrom se rosom umivao
a ja sretnik ga ljubio
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Prokisla radosna očarana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješila si se
I ja sam se smješio
Sjeti se Barbara
Ti koju nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se toga dana
Ne zaboravi
Neki čovjek je stajao u trijemu i
Viknuo tvoje ime
Barbara
A ti si po kiši k njemu potrčala
Radosna prokisla očarana
U njegov zagrljaj pala
Sjeti se toga Barbara
I ne ljuti se što ti govorim Ti
Ja kažem ti svima koje volim
Čak i onima koje sam jednom vidio
Ja kažem ti onima koji se vole
Čak i onima koje nisam upoznao.
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Tu kišu mudru i sretnu
Na svome licu sretnom
Nad ovim gradom sretnim
Tu kišu iznad mora
Iznad arsenala
Tu kišu što je pala na brod iz Cesana
O Barbara
Rat je svinjarija velika
Što je sa sobom sada
Pod kišom kanonada ognja
Krvi i čelika
A onaj koji te je grlio
Zaljubljeno
Je li umro nestao ili još uvjek živi
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Jednako kao i tada
Ali to nije isto i sve je srušeno
To su korotne kiše, strašne i neutješne
To nije oluja više od ognja,
krvi i čelika
To su naprosto oblaci
Što kao pseta crkavaju
Kao pseta što nestaju
U mlazu vode nad Brestom
Da trunu negdje daleko
daleko, daleko od Bresta
Od koga ništa ne osta.
Barbara , Barbara
