Osluškujući zvuk saksofona
zarobljenog tišinom maglicama beskraja
a jesenjom tugom stere
kišni asvalt uspomena
oplemenjenom od boli
ljepotom tvojom
zaustavi vrijeme
Slobodom u očima
usnula lebdiš
na valima nebeskih oceana
kradući muziku čežnje i plima
meni sretniku snova
rastanaka i boja
milujući me mirisom djevičanskih ljubičica
ja Konj pognute glave
talasajući tango se sudbom
oplakujem onu krhku noć
kad skršilo se nebo tvoje
a dvije crne zmije iz očiju
boje ljubavi i snova
kliznule na srce moje dračom i tugom
milujući merhuma rođenog tvojom nutrinom
da krvlju da mesom da jecajem
bez kože bez kostiju bez suza
tonem ka razmeđi ledenih svijetova
vječne ljubavi domu svome
Kad bi bilo ono što ne mere biti, ove godine bi imao tri godine plus sedam banki. Ovako je zakinut za petnaest godina voljenja i divne muzike, i slika. On bi na prvo mjesto stavio nježni dodir kćerkine ruke.
Slobodan A. Bodo Kovačević, Davorin Popović Pimpek i Fadil Redžić Fadiljo , od 1964. do 2001. su bili kristalni trolist, predvodnici najveće svjetske pop – rok akademije zvane Indexi. Ili , kako mi to volimo reći: prvi među jednakim sedmorice Veličanstvenih – VIS Indexi.
Tako hroničari označavaju kraj jednog blistavog postojanja. Indexi zapravo nisu prestajali postojati. Oni samo više ne sviraju zajedno. Neki muziciraju gore , a neki su još sa nama.
U onom VIS, pa slijedom Indexi , Slobodan A. Kovačević je bio onaj filigranski vez, koji je davao osebujnosti jednoj nepodnošljivoj lakoći sviranja, koja je krasila još samo jednu svjetsku grupu , njihove jedine prave muzičke suparnike, grupu Dors.
O Indeksima povremeno pišemo. Njega smo više puta okrznuli. Jednom malo i pričepili.
Prijateljski. Nema zamjerki.
Od Indexa on je bio najpovučeniji i najtiši. Tako ga sudba preodredila. Kak bi filjozofi rekla, “siva eminencija grupe”.
Sa dvetnaest godina je imao je veliku , jedinu ljubav. Jasna se zvaše. Nesrećna smrt je razdvojila dvije grlice. Mi tada nismo znali kako takvi rastanci mogu boljeti.
Mi smo bili okrenuti onim mahalskim bolima i fintama : dvoje se našlo, pa se opet nije našlo.
Dvoje se nađe pa ne nađe, osjetiš u srcu plimu , ali poslije boli čitavog života i pitaš se zašto je morala sve baciti niz rijeku i otići bez povratka, u suton prošlih dana, negdje na kraju u zatišju..
Nažalost, Bodo nije bio te sudbine.
On je igrao malo drugačiju životnu igru. Dvoje se našlo, ali nije nikad saznalo da se nisu poslije našli.
Ona je umrala tagičnom smrću. Njih dvoje su bili najnježnije i najljepše boje jedne predivne , naprasno prekinute balade.
Indexi su đentlmeni i spjevali su obrnutu baladu.
Zamislite dvadeset jednogodišnjaka u nevjerici . Juče je ljubim . Danas je nema. Sutra joj žute ruže na hladnu humku polažem. Tri dana je kiša ,zaista, neprekidno padala. A boljela čitav život.
E ne može to tako , misli Slobodan A.Kovačević. Idem ja kupiti prljavo žute cipele. One najbolje pristaju uz žute ruže . Ako ubacim crni smoking i karo pantalone , neki će zablenuti i reći vidi blente, bijesne gliste izvodi. Neće primjetniti moju tugu i koliko me život boli. Godinu dana ih nije skidao. Nismo nazočili, ali neki , recimo Fadiljo , su se kleli da je u njima spavao.
Bio je vizionar koji je je mnoge stvari znao unaprijed.
Mi nismo ni vizionari ni proroci. Mi smo prost puk. Mahalaši koji sude po srcu i strane svijeta po njemu određuju. Sigurni smo da ga život nije pripremio da nosi bol do kraja života. Malo se pogrbio , ali je nosio teret. Sve do jednom.Nije se moglo više.Previše je boljelo.
Nikad se nije žalio ili je pominjao. Samo par njih su znali i poštovali njegovo diskretno tugovanje. Svoju bol je pretočio u plemeniti jecaj gitare , koja nema odraza u bilo čijoj muzici, već su se u njoj svi našli. Bilo je nemoguće odsvirati nešto sa toliko prefinjenosti , filigranskom iznijansiranošću i nadasve vrhunskom poetikom,koja je inače strana pop – rok muzici.
Svako ima pravo na izbor.Dao je ogroman broj izvanrednih sola gdje čovjek pomisli je nemoguće da gitara može tako zvučati. Kontaju zvučni trikovi . Nisu ,pitajte resto od Indexa. Požurite. I oni su pomalo umorni. Trebalo je decenijama prtjiti prim svjetske muzike na leđima.Nećemo nabrajanja.
Mi za našu dušu, kad osjetimo potrebu za jecaj gitare koja slika dušu i nudi ljubav , nekoliko puta zavrtimio četrdesetak sekundi nenametljivog solo maestra Slobodana A. Bode Kovačevića iz Balade. I život biva lakši i teče dalje.
Nismo hroničari da nabrajamo njegove domete. Mi pokušavamo pisati o ljudima. Pisati o Indexima je čast. Poznavati nekog od njih i popiti jednu, s nogu , je privilegija.
Mi smo sretni ljudi.
Slobodan A.Kovačević je umro kako je i živio.Tiho,ponosno i umjetnički. Nježan, dobar, krotak i blag. Kao i svaki Mali Princ, Sarajeva Grada čednosti, uživao je ono najcjenjenije u ovom gradu.
Poštovanje strogog Sudije kejeg od milja zovu Čaršija.
Za mrvu ljubavi nismo svi rodjeni brodovi srece odlaze, odlaze da se ne vrate
Neka se drugi raduju neka me nocas ne oplakuju jer cemu zivot, cemu sve kad srece nema za mene Jos jedna evo pada noc mladosti moja, zbogom, moram poc visoko medju zvijezdama da nadjem mir, da nadjem sna gdje ljubav moja pociva
Za mrvu ljubavi nismo svi rodjeni godine srecu odnose odnose al je ne vrate