Autor
Hajro Šabanadžović
Žena
Žena i purpur Cvijetni san
Nedistižni đardin Miris cvijeća
Cvijetna fotografija Tanana mladost
Cvijetni aranžman Prozračnost zime
Raskoš proljeća Miris ljeta
Okus jeseni Vrtlog djetinjestva
Nebeski cvjetovi Ruža svjetlosti
Iskre u tami Nježnost i ljubav
Nježno tkanje ljubavi Pukotina
Krajolik osunčan ljubavlju Ostravo ljubavi
/ Kraj I dijela /
Smijem li te ljubit – pitam oka dva?
al’ oko neće da odgovor da.
Izdaleka me ljupko gledaš, draga,
al’ ohola si kad sam blizu ja.
Ako te moje oči čežnjom prate,
bježiš ko da te plaši čežnja ta.
Al’ ako druge pogledujem deve
tad svako vidi da si bjesna sva.
Ili me mrziš ili voliš, dakle,
siroto srce kako će da zna.
Jedna ljubav je sasvim dovoljna
da bol tugu i jad svoj okamenim
pretvorim u pjesme ljubavne
koje rasipam pred pamukovom crkvom
nedaleko od staklene đamije
tren bliže od plišane sinagoge
u kojima odavna ne stanuje ni djelić neba
pored kojih neka nova djeca sviraju gitaru i violinu
nedostaju im riječi
mladi su
srca tek treba da se natope suzama
moji stihovi klize u panici
bježe od mene jer sam dosadan
uvijek o ljubavi pjevam
one bi malo herojstva i krvi
neprimjetno se ušuljaju i pomiješaju
sa šest žica i deset prstiju
i još deset prstiju i jednom violinom
ona ima samo četiri žice
i jedno gizdalo što gudi
a nježnije cvili
no gitara je prim
i diriguje djevojčici u bijelom
sa cvijetnim lancima u očima
i srcem kojeg drži na dlanu
nudeći ga prolaznicima dok pjeva moje riječi
tvojoj Šoša Šošoni
melnoj Šošoni Šošani
vrati mi srce tvoje mili
vrati mi ga jedini
evo ja svoje poklanjam svima
ljudi okreću glavu i prolaze
zgroženi su
scena je malo nervirajuća
a oni nemaju vremena za ljubav
srce je još živo i krvavo
malo teže diše jer umorno je
kao da mu nedostaje vazduha
ali nada još uvijek struji
za krvlju Šošono Šošone
što plavim potocima otiče
sve dalje i dalje
tamo je kasice za dobrovoljni prilog
bogomolja koje više nemaju smisla
preteške su
vrati mi se mili
tvojoj Šošoni
pjesma je zastala
bijela haljina je orošena purpurom
mojoj Šošona Šošoni
bio je to samo vrisak
djevojčice sa cvijeće u kosi
Nevinost
Rubinova fantazija
Čarolija sutona
Stablo
Poslijednja molitva
Još uvijek sutonom lebdi ljuljačka
trešnjinog behara onog ljeta Gospodnjeg
koje nikako da mine asi ti
čedna u bijeloj vjenčanici
prozirnom nebu hitala
Sunce nisko polegnuto na rubinovom nebu
kroz krošnje ti miluje kose ruste
oreol anđela il svetice blještiš
a moje srce ljepotom sleđeno drhti
boji se uže će ko život pući
Mnogo ljeta Gospodnjih minu
obojenih onom sa kojom ljuljačka leluja
ispod onog istog rubinovog neba i Sunca
iako trešnja oronula raspukla se
ćutim tvoj smijeh
Još uvijek sutonom lebdi ljuljačka
trešnjinog behara a ja klečim
na kiši kraj puteva
što steru vrijeme molim se
zaboravu da mi te vrati
Bože ljubavi i milosti
oprosti mi tugu moju
život je prelijep
vraća sve
i behar i ljubav i nerazbor
U tvome sjecanju ja imam stranicu
rijetko je otvaras
a kad je otvoris, nemire probudis
moja si, ti to znas
Nocas si opet tu, u mome narucju
ne das da budem sam
negdje na jastuku mirisi ostaju
moja si, ja to znam
I dok srce stavljas mi na dlan
ja sne ti pogadjam, i opet pocinje
Ref.
Daj mi ruku, zagrli me
sad mi trebas, ne pustaj me
nocas smo rijeka i more
Sve do zore
jedno drugom dali smo sve
cijeli zivot stane u tren
nek’ tijela zajedno gore
Polako vodis me u svoje vrtove
gdje tajne sakrivas
u tvojim ocima sva ljubav pociva
moja si, ti to znas
Ref.
Ovi sati sad su sve sto imamo
dok se nebo igra nasom sudbinom
to jace, to jace je od nas
U tvome sjecanju ja imam stranicu
moja si, ja to znam
Čudna su mi svjetla tvojih zjena
kad ih sklopiš sve u
tamu tone
čudna si mi ljepša od svih žena
a znam da s tobom idem nekom kraju
svom
čudno mi je kad te noću ljubim
kad me grliš nestvarna si sva
svakog trena
pomalo te gubim
a znam s tobom dijelim život sve do dna
sve s tobom gubim sve
sve
tiši je tvoj glas
ti čudna si mi još
kad odlaziš u noć
zaboravljaš na nas
čudno
mi je noću kad te ljubim
kad me grliš nestvarna si sva
svakog trena pomalo te gubim
a znam s tobom dijelim život sve do dna
sve s tobom gubim sve
sve tiši je tvoj
glas
ti čudna si mi još
kad odlaziš u noć
zaboravljaš na nas
787* U kokuzluku uopšte nema nikakve, pa čak ni poetske pravde,niti je ikad bilo. A u demokratiji pogotovu.
788* Nije važno ako posrnemo i srce nam se skrši i prospe na tisuću ledenih kristalića i ako zaboli do suza . Naše je i čisto . Opraviće se . Ili neće . Ali zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
789*Po nekoj logici historije učiteljice života, više od polovina dunjaluka će uvijek biti totlani, ili kako mahalaši vole podcrtati frontalni kokuzi.
790*Neuki i malograđanske budne kadije kažu da su riječi “Volim te zauvik” precijenjene. Nisu , ni slučajno ! Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju i mirišu mirijade stećaka epitafom svjedočeći : Voljela je i bila voljena … volio je i voljen bio ! I svaki stećak ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .
791* Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili vehti ljudi i koja ne može da obujmi ljubav. Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav živi vječno , kao i miris kose , mršene i ljubljene.
792* Kako se podmeću kukavičja jaja? Uvališ mirisni đardin , papak naleti na minu , izgubi bjele bubrege, a puno leglo tuđih jaja.
NIŠTA
ponad voda
u treptaju oka već stoji
labuđa geometrija
ukorijenjena u vodi
uzdignuta u lozice
pa opet polegnuta
gutajući prah
uzimljući uzdahom mjeru
svijeta –
Im'o sam strasnog petla, bio pravi djavo,
Na kisi i na vetru, uvek je staj'o pravo.
Po selu perije leti, dize se strasna graja,
U nasoj kuci uvek, bilo je dobrih jaja.
Im'o sam strasnog petla, bio je pravi ludak,
Koju taj koku kljucne, ko da je tresnuo budak.
A koke cudne ptice, uvek im srce puca,
Za nekim grubijanom, koji dobro kljuca.
Za njega nisu bile samo koke slatke,
Ne, taj je skak'o i na guske i na patke.
A tek na curke cim je bilo neke sanse,
Ma princip je isti, sve su ostalo nijanse.
Im'o sam strasnog petla, bio malo cudan,
Po danu nesto dremljiv, a'l nocu uvek budan.
Curice iz mog sela, cule su za tog dasu,
Zbog tog sam petla i ja bio na dobrom glasu.
Za njega nisu bile samo koke slatke,
Ne, taj je skak'o i na guske i na patke,
A tek na curke cim je bilo neke sanse,
Ma princip je isti sve su ostalo nijanse.
O im'o sam strasnog petla, bio je prvak sveta,
Danas su petli cudni, svaka im dlaka smeta.
Ja neznam sta je razlog, danas su drugi dani,
Uglavnom spram mog petla, ovo su sve cerglani.
Meni je ‘sesetpeta’ stize jesen pozna,
Putuje moje drushtvo, i ja cekam na red.
Ne bi mi ova starost bila tako grozna,
Da cujem petla barem mesecno jedared.
Autor
Hajro Šabanadžović
Duša voli Duša čezne
Duša moli Duša gori
Duša jecaj Duša lebdi